Generalni štrajk u Zeničkom rudniku i u rudniku Breza proglašen u petak 12. februara, a kojemu je prethodio štrajk glađu dijela radnika i sindikalaca, predstavlja još jedan akt očaja proletera koji u sigurnosno najrizičnijim radnim uslovima ispunjavaju jedan od najtežih i najopasnijih poslova našeg vremena. Rudari su potpuno neopskrbljeni opremom neophodnom za iole siguran rad, a stanje i vizualni izgled tehnike i strojeva kojima je povjeren život rudara pri obavljanju njihovih radnih zadataka podsjeća na apokaliptičke ruine. Funkcionalne karakteristike ovih strojeva i opreme u potpunosti opravdavaju ovaj dojam, s obzirom na nerijetke nesreće koje se na spomenutim rudnicima događaju i odnose živote rudara.
Rudari su zakinuti za svoja primanja koja redovito kasne i ne isplaćuju se u punom obimu. S obzirom na ionako mizerne plate, koje u vampirskim umovima političara, vlasnika i drugih odgovornih kriminalaca, očito predstavljaju adekvatnu kompenzaciju za stavljanje na kocku vlastitog života, rudari i njihove porodice neprestano životare na rubu egzistencijalne neizvjesnosti koju postojano prati samo izvjesnost bijede i nemaštine.
Ugrožen je i položaj onih koji su formalno stekli pravo na odlazak u penziju, ali uslijed malverzacija s plaćanjem socijalnih doprinosa (u nekim slučajevima se ovi ne isplaćuju redovito od 2009. godine), ne mogu otići u penziju, i prisiljeni su da se na izmaku snaga povjeravaju milosti fašističkih krvopija iz različitih stranaka i drugih kapitalističkih birokratskih struktura.
Posebno cinično zvuči izjava resornog ministra Nermina Džindića koji na federalnom kanalu žalosno izjavljuje kako rudari svojim radom omogućuju da, uprkos sto postotnoj realizaciji plana, „od ukupnog prihoda, rudnik Zenica može samo platiti plate s doprinosima“. Dakle, usprkos tome što radnici u potpunosti ostvaruju svoje radne zadatke, usprkos subvencijama koje se, po javno dostupnim podacima računaju u milionima evra, rudnik može isplatiti samo plate i doprinose koje, kako vidimo, ne isplaćuje niti redovito, niti u zagarantovanom obimu.
Ministar sjetno napominje kako je čitava rudarska infrastruktura nerentabilna, ekološki strašno problematična, i podsjeća na Evropsku Uniju i potrebe da se BiH prilagodi njezinim imperijalističkim ucjenama. Zaključak: slijedi restrukturizacija – to jest masovna otpuštanja radnika i ultimativno ugrožavanje njihove ionako neizvjesne egzistencije. Još jedna u nizu mračnih prijetnji transnacionalnog kapitala perifernim klanovskim prćijama koje se poput BiH, Srbije, Hrvatske, itd. nazivaju državama…
Međutim svijetli primjer rudarske solidarnosti, solidarnosti u radu i zajedničkom prevladavanju svakodnevnih životnih teškoća, koju ovaj dio herojske proleterske mase poznaje i cijeni možda više nego i jedan drugi odred radničke klase, ostavlja mjesto za određeni optimizam u pogledu proleterske organizacije i borbe. Nekoliko stotina okupljenih rudara koji, iako boreći se za svoja ekonomska prava, počinju da pozivaju na opće rudarsko proletersko jedinstvo i prozivaju kapitalističke mafijaše i krvopije, mogu u uvjetima općeg osiromašenja i posvemašnje degradacije socijalnih uslova života, iznjedriti nove forme povezanosti radničke klase, sve proletariziranijeg srednjeg sloja, i mase mladih ljudi koji u uslovima pljačkaške fašizacije društva ne mogu imati budućnost dostojnu čovjeka.
Partija rada bezuslovno podržava rudarski bunt i obraća se drugovima rudarima s porukom da ne zaborave kako s poltronskim krvopijama, koje izbacuju radnog čovjeka s posla zbog samog upita o razlozima neisplate plate, nikakav dogovor nije moguć. S porukom da, sjećajući se svojih poginulih radnih drugova jačaju klasnu mržnju i iskoriste snagu svoje radničke solidarnosti, kao i mogućnost svoje kolektivne organizacije, za iznalaženje novih formi otpora koje odbacuju kompromis s prokletim buržujima.
Partija rada poziva drugove rudare da stupaju u njezine redove i zajedno s ostalim proleterima postignu još više od onog što im je prije trideset godina prevarom i ratom oduzeto.
Jedino revolucijom!
