Druga Abimaela Guzmana – Gonzala Partija Rada smatra velikim komunističkim revolucionarom, teoretičarom proleterijata. Veliki prijatelj potlačenih naroda i odlučan borac protiv imperijalizma i revizionizma. Gonzalo je kao militantni revolucionar prešao veličanstven put, počevši od malih marksističkih krugova kao profesor filozofije, pa do rukovodstva Komunističke Partije Perua. Kao odani marksista, Gonzalo je aktivno učestvovao u formiranju partijskih organizacija širom Perua, zahvaljujući svojim žarkim spisima, marksističkim duhom i bezgraničnoj vernosti proleterskoj ideologiji.
Narodni rat započet od strane Komunističke Partije Perua, pod vođstvom druga Gonzala, dogodio se u vrijeme velike krize za komunistički pokret. Socijalizam u Kini je pao nakon pobjede revizionističke klike, SSSR se već preobrazio u socijal-imperijalističku zemlju. Širom svijeta, komunističke partije su se dezorjentisale pod uticajem revizionizma i dogmatizma. U takvim okolnostima, drug Gonzalo sa KPP podiže barjak revolucije i tim ogromnim činom postaje inspiracija za revolucionarne grupe mnogih zemalja.
Tek nakon više od deset godina narodnog rata, peruanska država uspješno pronalazi i hapsi druga Gonzala. Od tada je bio izložen stalnim napadima ne samo na njegovo zdravlje, već i na njegov lik od strane peruanskih reakcionara. Ipak, Gonzalo nikada nije spustio svoju pesnicu. Nastavio je svoju borbu protiv imperijalizma i reakcionara koji drže vlast u državi. I koliko god su se trudili, nikada ga nisu slomili.
Gonzalo je bio zatvoren u Centru za maksimalnu bezbjednost u pomorskoj bazi Callao, potpuno izolovan od spoljašnjeg svijeta i proveo skoro 30 godina u takvim uslovima. No ipak, njegov revolucionarni duh nikada nije ugašen. Gonzalo je ostao vjeran ideji komunizma i borbi proletarijata sve dok mu je srce kucalo.
Crnogorsko nacionalno pitanje se može posmatrati kao dio opšteg pitanja prava naroda za sticanje nacionalne samobitnosti, kao pitanje istorijskog kašnjena razvoja pojedinih nacija na Balkanu, kao pitanje nastojanja određenih lokalimperijalizama, prije svega velikosrpkog, da negira crnogorsku državnost i crnogorsku naciju, kao dio borbe velikih sila za dominacijom na Balkanu, i, na kraju, kao dio opšte borbe proleterske revolucije.
Svako negiranje prava pojedinih naroda da razvijaju posebni nacionalni identitet je izraz klasnog društva i klasnih odnosa, gdje pojedine vladajuće klase žele, radi sopstvenih pohlepnih interesa, onemogućiti prava drugim narodima. I to se dešava svakodnevno u borbi kapitalističke klase za dominacijom na određenoj teiritoriji.
Istovremeno, u poimanju crnogorskog nacionalnog pitanja se mora poći od tog istorijskog kašnjenja, zbog kasnijeg prodora kapitalističkih odnosa na Balkan. I to istorijsko kašnjenje nije svojstveno samo u formirnaju crnogorske nacije nego i drugih naroda Balkana.
(„Ispred ambasade SAD-a, u Ulici Kneza Miloša, okupilo se popodne tridesetak ljudi koji su skandirali anti-američke parole, zapalili američku zastavu i protestovali zbog bombardovanja Avganistana. U jednom trenutku demonstranti su počeli da bacaju petarde ka zgradi ambasade, na šta je reagovala policija i privela petoricu demonstranata“).
Partija rada je još 2001. godine svojim odlučnim protestom ispred američke ambasade u Beogradu iskazala svoj stav u vezi invazije zapadnih imperijalista na Avganistan i njegovu okupaciju, jasno osuđujući taj zločinački napad U tom stavu PR ništa se nije pomijenilo ni nakon dvadeset godina. PR takođe danas ne prihvata mišljenja da je imperijalistička okupacija bila nekakvo trošenje resursa imperijalističkih zemalja, jer su oni i to (opljačkana sredstva širom svijeta), kao uvijek, nadoknadili pljačkom prirodnih resursa porobljenih zemalja. U ovom slučaju kontrolom nad glavnom polugom proizvodnje opijuma, a nadasve ostvarenjem geostrateških interesa na tom području – sprečavajući svojim vojnim prisustvom, ne samo u Avganistanu, nego i nizom susednih zemalja, da porobljeni narodi dođu do slobode i da drugi imperijalisti zaposjednu to područje.
Partija rada podržava mišljenja koja ukazuju na trenutno geostrateško slabljenje zapadnog imperijalizma, jačanje drugih imperijalnih zemalja i saveza što označava poraz zamišljenog unipolarnog svijeta pod dominacijom zapadnih imperijalista. Ali PR ističe da je osnove geostarteške politike zapadnog imperijalizma u poslednja skoro dva vijeka bio da ne dozvoli drugim imperijalistima da ostvare primat, izazivajući sukobe među njima, odnosno ostvarujući svoje ciljeve, gurajući mnoge druge narode u sukobe.
Iz tih razloga – u temeljnoj krizi imperijalizma i pokretima masa na globalnom nivou, trenutno povlačenje zapadnog imperijalizma, ne mora značiti da oni neće učiniti sve da u Trećem svjetskom ratu, koji uveliko traje u raznim oblicima, iskoriste upravo tu globalnu krizu za očuvanje svoje moći po cijenu sveopšteg svjetskog haosa. Za to još imaju kontrolu nad glavnim finansijskim sredstvima, desetinama vojnih baza po svijetu i ne malim ljudskim resursima, kako bi nametale nove oblike modernog fašizma. Ono što je poučno iz avganistanskog slučaja je da je za uspjeh bitna moć koja proističe iz jedinstva naroda. Reakcioanarni sadržaji na kome počiva ta moć, i koji je nedvosmislen, posljedica je nepostojećeg revolucionarnog klasnog pokreta koje bi se borio za stvarne interese avganistanskih masa.
Ideja o Balkanskom pokretu otpora je nastala nakon završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije, okončanja tzv. procesa privatizacije, bolje reći sveopšte pljačke, potpune sprege mafije i državnih struktura, a nadasve ekonomskog i vojnog porobljavanja od strane imperijalističkih zemalja. Praksa će pokazati održivost i snagu ove ideje, odnosno njenu istorijsku opravdanost. Da bi ona u praksi počela pokazivati svoju opravdanost mora, prije svega, oko sebe okupiti najborbenije i najsvjesnije predstavnike svih balkanskih naroda sa duboko klasnom orjentacijom – sa predstavnicima radničke klase i svih slojeva koje diktatura kapitala tako nemilosrdno gazi. Ujedno ona mora predstavljati i sintezu svih dosadašnjih revolucionarnih linija u novim istorijskim okolnostima. Borba za uništenje izvora nacionalističke svijesti i posebno šovinizma među balkanskim narodima je jedan od osnovnih ciljeva kako bi ova ideja bila pobjedonosna. Predstavnici Partije rada, Antifašističke akcije BiH i bliskih revolucionarnih organizacija su se sastali da bi razgovarali o putevima jačanja ideje Balkankog pokreta otpora.
Za jedinstveni udruženi revolucionarni pokret!
Za otpor kapitalizmu i imperijalističkom porobljavanju!
Za uništenje nosilaca šovinizma i imperijalističkih slugu!
Prošle su dvije decenije od smrti Vlada Dapčevića, revolucionara, našeg osnivača, druga i učitelja.
Rijetki su oni koji su zalužili tokom života i nakon svoje smrti da budu uzor svima onima koji žele stupiti na revolucionarnu stazu. A drug Vlado je svojom praksom to dokazao. Dokazao je to od svoje rane mladosti u sukobima sa fašističkom omladinom, demonstracijama i bitkama sa žandarmima, stvaranjem komunstičkih grupa, prvim ustaničkim pucnjima protiv okupatora, u stroju proleterskih brigada, jurišima i besanim noćima, izložen studeni, gladi i žeđi…
Ne može se nijedan narod proglasiti genocidnim, ali svaki narod snosi odgvornost što je dozvolio da se u njegovo ime i od strane njegove političke i vojne sile sprovodi genocid.
Njemački narod je odgovoran za pobjedu nacizma i neviđene ratne zločine i genocid širom Evrope. Američki narod je odgovaran za višedecenijske zločine njene vojske širom svijeta a posebno u Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Južnoj Americi itd. Turski narod je odgovoran za zločine nad kurdskim narodom. Jevrejski narod u Izraelu za genocid nad Palestincima. I tako redom i tako dalje. Dokle god živimo u svijetu klasnih odnosa gdje vladajuća klasa, radi sopstvenih interesa očuvanja vlasti, profita i ekspanzije, neprekidno potpiruje nacionalizam, šovinizam i rasizam, a čiji intenzitet je doziran trenutnom političkom situacijom.
Pred sam raspad Jugoslavije počela je najezda opskurnih nacionalista koji su, što po zadatku što samoinicijativno, počeli da krstare zemljom papirima i mapama sa “rješenjima”. Da se “jednom za svagda” riješi tzv. srpsko, hrvatsko itd. nacionalno pitanje. Ovi “papiraši” ili “crtači mapa” su tada dobro odradili svoj posao, potpirujući nacionalističko ludilo koje je zahvatilo jugoslovenske narode. Posle krvavog pira ovi “crtači” su mirno proživjeli, ili sada žive, pod okriljem svojih režima, svjesni ili ne da su trebali stajati pred prekim sudom narodne vojske.
Kada se poslednji put zemlja oslobađala od okupatara i njihovih saradnika, pobednička partizanska vojska je išla u borbu s parolom – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! I jednih i drugih nije bilo malo i bili su moćni. Narodna vojska je ipak pobijedila, a nova vlast je onda izbacila parolu o narodnim neprijateljima. Pošto nije više bilo okupatora, na udaru su se zasluženo našli: ostaci bivših saradnika okupatora (prije svega ustaša, četnika, bijele i plave garde i redom). No, pošto je trebalo graditi novo društvo u kome će biti svi ravnopravni i neće biti „jednakijih“, na udaru su se našli i predstavnici bivše buržoaske klase i svi oni koji su željeli održati svoje vlasništvo. U tom istorijskom žrvnju lomljenja bivših društvenih odnosa i žaru za pravednijim i boljim, njima je udarana ta etiketa narodnog neprijatelja. Kako revolucije vremenom često jedu svoju djecu, “narodni neprijatelji” su na jugoslovenskom prostoru postali i dojučerašnji drugovi saborci, oni koji su zajedno kovali slobodu. Udaljavanjem od revolucionarnog zanosa i od revolucionarnih ciljeva širena je lepeza narodnih neprijatelja, ali se počeo mijenjati i sam društveni i ideološki karakter onih koji su žigosani tom etiketom. Za novostvorenu tzv. crvenu buržoaziju sve više su neprijatelji postajali oni koji su prstom upirali u nju, bilo da su bili pojedinci, radnici koji su se ohrabrili na štrajk, ili studenti na demonstracijama. Iako obračun sa ovim novim “narodnim neprijateljima” nije bio tako silovit kao neposredno nakon rata, on je bio temeljit. Na kraju, kada se sam sistem počeo urušavati usled kompromitacije komunističke ideje, i prelaska samih “etiketara” na nacionalističke pozicije, odjednom su tog “narodnog neprijatelja” našli u drugim, do juče bratskim narodima, pretvarajući se u ostrašnjene nacionalističke zvijeri koji su nesebično slali svoje da ubijaju ove druge u ime “viših nacionalnih ciljeva”, istovremeno paktirajući oko podjele teritorija i pljačkajući sve što se moglo opljačkati. A rat je upravo najviše pogodovao tim “etiketarima”, odnosno očuvanim strukturama prošlog sistema, omogućujući im da se na krvi drugih i sopstsvenog naroda, u koje su se tako u stavu mirno zaklinjali, izdignu kao nova kapitalistička klasa.
Ko je danas narodni neprijatelj?
Ima ga, kao što ga je bilo i biće dokle se god ne uništi i poslednji ostatak kapitalističkog sistema i imperijalisitičkog ropstva. Danas se ponovo vraćamo na početak i ponovno se javlja zov za aktueliziranjem parole od prije osamdeset godina – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! Sada ja na djelu ponovo okupacija. Za sada bez koncentracionih logora i streljanja, ali mnogo suptilnija i sistematičnija. Ponovo okupacija uz pomoć marionetskih režima, kompradorske buržoazije i sa silom koja je ultimativna – sa bankama, multinacionalnim kompanijama, medijima i svojom ideologijom. Po potrebi i po kojom vojnom bazom.
I okupator ponovo izgeda moćan i čini se da ga je nemoguće pobijediti. A i domaći izdajnici se trude da izgledaju moćni sa svojim aparatom i sluganstvom, spremni da guše svaki oblik klasnog ili antiimperijalističkog otpora. Spremni da odlučno brane ne samo svoje sluganstvo, nego prije svega kapital koji su napljačkali i privilegije koje im omogućuju da ga još više uvećaju. No, opšte okolnosti koje svijet guraju u taj globalni medjuimperijalistički sukob, tjeraju i obespravljene mase balkanskih prostora da će se morati jasno fokusirati na tog narodnog neprijatelja. I mi smo ubijedjeni da ga mase već danas vrlo dobro i nepogrešivo prepoznaju. Prepoznaju ga dok stoje u redu da bi dočekali zaposlenje ili po ko zna koji put ponovno nezaposlenje; u teškom radu po fabričkim halama za mizernu nadnicu i bez elementarnih prava; u zimskim danima po gradilištima; u ljetnoj žezi nadničenja po tudjim poljima; za pultovima trgovinskih radnji bez slobodnih dana; za volanom na beskrajnim putevima i čekanjima po granicma u besanim noćima; u satima i satima ispraznog buljenja za potrebe informatičke diktature; u odlascima u inostranstvo po svaku cijenu, svjesni da se gubi porodica, prijatelji…
Svjesni smo da će veliki broj odabrati sluganstvo i ropstvo modernom fašizmu i vjerno mu služiti. Isto tako smo duboko ubijedjeni da će obespravljene mase, odnosno svi oni koji su protiv tog ropstva, biti spremni da krenu u borbu sa onima koji u praksi pokazuju da žele da pokidaju sve te lance ljudskog ropstva i sveopšteg otudjenja. Tako je bilo i biće sve dok bude trajala klasna borba – i mirna, i bespoštedna, i krvava.
Skoro trideset godina traje nerazumejevanje čak i osuda Partije rada u vezi njenog stava po nacionalnom pitanju i rata na prostoru bivše Jugoslavije i intervenciji NATO snaga.
Osuda dolazi od onih koji ne žele da prihvate stav PR po kome se korjen dešavanja devedesetih godina nalazi još u 1948. godini kada je jugoslovensko rukovodstvo odbacilo internacionalističku poziciju i prešlo na pozicije revizionizma stavljajući se u službu zapadnog imeprijalizma u blokovski podijeljenom svijetu. Tada je jugoslovensko rukovodstvo proleterski internacionalizam zemijenilo pozicijom opštejugoslovenskog nacionalizma, a koji je vremenom gubio svoju snagu, pretvarajući se u nacionalizam njenih republika.
Naš drug je bio dosledni borac za pravedniji svijet, boreći se protiv kapitalizma i imperijalističkog porobljavanja. Zbog svog svakodnevnog aktivizma na propagiranju antifašizma, ideja i ciljeva Partije rada, bio je hapšen i osuđivan. Njegova principijelna pozicija je izazivala poštovanje među drugovima i drugaricama i bila primjer mlađim članovima partije.
