Kada se poslednji put zemlja oslobađala od okupatara i njihovih saradnika, pobednička partizanska vojska je išla u borbu s parolom – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! I jednih i drugih nije bilo malo i bili su moćni. Narodna vojska je ipak pobijedila, a nova vlast je onda izbacila parolu o narodnim neprijateljima. Pošto nije više bilo okupatora, na udaru su se zasluženo našli: ostaci bivših saradnika okupatora (prije svega ustaša, četnika, bijele i plave garde i redom). No, pošto je trebalo graditi novo društvo u kome će biti svi ravnopravni i neće biti „jednakijih“, na udaru su se našli i predstavnici bivše buržoaske klase i svi oni koji su željeli održati svoje vlasništvo. U tom istorijskom žrvnju lomljenja bivših društvenih odnosa i žaru za pravednijim i boljim, njima je udarana ta etiketa narodnog neprijatelja. Kako revolucije vremenom često jedu svoju djecu, “narodni neprijatelji” su na jugoslovenskom prostoru postali i dojučerašnji drugovi saborci, oni koji su zajedno kovali slobodu. Udaljavanjem od revolucionarnog zanosa i od revolucionarnih ciljeva širena je lepeza narodnih neprijatelja, ali se počeo mijenjati i sam društveni i ideološki karakter onih koji su žigosani tom etiketom. Za novostvorenu tzv. crvenu buržoaziju sve više su neprijatelji postajali oni koji su prstom upirali u nju, bilo da su bili pojedinci, radnici koji su se ohrabrili na štrajk, ili studenti na demonstracijama. Iako obračun sa ovim novim “narodnim neprijateljima” nije bio tako silovit kao neposredno nakon rata, on je bio temeljit. Na kraju, kada se sam sistem počeo urušavati usled kompromitacije komunističke ideje, i prelaska samih “etiketara” na nacionalističke pozicije, odjednom su tog “narodnog neprijatelja” našli u drugim, do juče bratskim narodima, pretvarajući se u ostrašnjene nacionalističke zvijeri koji su nesebično slali svoje da ubijaju ove druge u ime “viših nacionalnih ciljeva”, istovremeno paktirajući oko podjele teritorija i pljačkajući sve što se moglo opljačkati. A rat je upravo najviše pogodovao tim “etiketarima”, odnosno očuvanim strukturama prošlog sistema, omogućujući im da se na krvi drugih i sopstsvenog naroda, u koje su se tako u stavu mirno zaklinjali, izdignu kao nova kapitalistička klasa.
Ko je danas narodni neprijatelj?
Ima ga, kao što ga je bilo i biće dokle se god ne uništi i poslednji ostatak kapitalističkog sistema i imperijalisitičkog ropstva. Danas se ponovo vraćamo na početak i ponovno se javlja zov za aktueliziranjem parole od prije osamdeset godina – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! Sada ja na djelu ponovo okupacija. Za sada bez koncentracionih logora i streljanja, ali mnogo suptilnija i sistematičnija. Ponovo okupacija uz pomoć marionetskih režima, kompradorske buržoazije i sa silom koja je ultimativna – sa bankama, multinacionalnim kompanijama, medijima i svojom ideologijom. Po potrebi i po kojom vojnom bazom.
I okupator ponovo izgeda moćan i čini se da ga je nemoguće pobijediti. A i domaći izdajnici se trude da izgledaju moćni sa svojim aparatom i sluganstvom, spremni da guše svaki oblik klasnog ili antiimperijalističkog otpora. Spremni da odlučno brane ne samo svoje sluganstvo, nego prije svega kapital koji su napljačkali i privilegije koje im omogućuju da ga još više uvećaju. No, opšte okolnosti koje svijet guraju u taj globalni medjuimperijalistički sukob, tjeraju i obespravljene mase balkanskih prostora da će se morati jasno fokusirati na tog narodnog neprijatelja. I mi smo ubijedjeni da ga mase već danas vrlo dobro i nepogrešivo prepoznaju. Prepoznaju ga dok stoje u redu da bi dočekali zaposlenje ili po ko zna koji put ponovno nezaposlenje; u teškom radu po fabričkim halama za mizernu nadnicu i bez elementarnih prava; u zimskim danima po gradilištima; u ljetnoj žezi nadničenja po tudjim poljima; za pultovima trgovinskih radnji bez slobodnih dana; za volanom na beskrajnim putevima i čekanjima po granicma u besanim noćima; u satima i satima ispraznog buljenja za potrebe informatičke diktature; u odlascima u inostranstvo po svaku cijenu, svjesni da se gubi porodica, prijatelji…
Svjesni smo da će veliki broj odabrati sluganstvo i ropstvo modernom fašizmu i vjerno mu služiti. Isto tako smo duboko ubijedjeni da će obespravljene mase, odnosno svi oni koji su protiv tog ropstva, biti spremni da krenu u borbu sa onima koji u praksi pokazuju da žele da pokidaju sve te lance ljudskog ropstva i sveopšteg otudjenja. Tako je bilo i biće sve dok bude trajala klasna borba – i mirna, i bespoštedna, i krvava.
Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!