Partija Rada se jasno izjasnila po pitanju rata u Ukrajini, zauzimajući poziciju proleterskog internacionalizma. Međutim, samo izbijanje rata je jasnije ocrtalo pozicije raznih struja u pokretu.
Idejne pozicije u međunarodnom radničkom pokretu mogu se uglavnom svrstati u tri trenda:
Continue Reading
Globalna kapitalistička kriza tjera imperijalističke zemlje da ponovno dijele svijet kako bi proširili vlastite sfere utjecaja. Bez obzira na izgovore koje imperijalisti koriste da opravdaju svoje zločine, vojni sukob u Ukrajini rezultat je zaoštravanja konkurencije između dva protivrečna tabora, koja se više ne može riješiti diplomatskim sredstvima i praznim kompromisima. Konkurencija za tržište, sirovinu, transportne puteve, sfere uticaja.
Continue Reading
Devedesetih godina se u krvi njenih naroda raspala Jugoslavija. Taj raspad je izvršen od nacionalističkih snaga koje su nastale u vrhu samog sistema, oživljavajući sve one zločinačke ideje i kolaboracionističke snage koje su poražene tokom Narodnooslobodilačke borbe za vreme Drugog svjetskog rata.
Posle više od dve decenije od završetka međunacionalnih sukoba, ubrzanim razvojem opšte kapitalističke krize i rasta međuimperijalističkih tenzija, na razvalinama Jugoslavije ponovo se čuju ratni bubnjevi. Ponovo se pokušava s nacionalističkim ludilom koje bi zahvatilo mase i izazvalo nove sukobe. Ponovo se zvecka oružjem, formiraju zločinačke falange i vrši ubrzana militarizacija Srbije, Hrvatske, BiH, Kosova i drugih delova Balkana.
Narodima Balkana su danas neprijatelji imperijalisti sa svojom okupatorskom čizmom, svojim bazama, svojim multinacionalnim monopolima, svojim bankama i dužničkim ropstvom koji su nametnuli novim kolonijalizmom.
Narodima Balkana danas su neprijatelji svi njihovi marionetski režimi koji su spremni da služe tim okupatorima u pljački i gaženju po sopstvenim narodima i njihovim interesima.
Narodima Balkana su danas neprijatelji sve nacionalističke i fašističke horde pod raznim zastavama koje, služeći moćnim gospodarima, žele ostvariti svoje sulude i reakcionarne ideje na krvi drugih i sopstvenog naroda.
Mi, sledbenici ideja NOB i borbe svih balkanskih naroda protiv fašizma, smo odlučni da danas branimo te ideje i suprotstavimo se nadolazećem ratu koji može zahvatiti celi Balkan.
Pozivamo sve istinski progresivne i slobodoljubive delove balkanskih naroda da odlučno preuzmu svoju istorijsku ulogu u odbrani svojih naroda, svoje zemlje u zajedničkoj borbi protiv imperijalističkog okupatora, vladajućih bandi diktature kapitala i njihovih nacionalističkih i fašističkih falangi koji pokušavaju gurnuti naše narode u nove ratove.
U borbu za mir među balkanskim narodima!
U borbu protiv nacionalističke mržnje i za slobodu i zajedništvo svih balkanskih naroda!
U borbu protiv imperijalističkih okupatora, nosilaca rata i njihove zločinačke politike!
Balkanskim pokretom otpora!
Kriza imperijalizma postaje sve dublja, samim tim, kapitalistička eksploatacija postaje sve oštrija. Trenutrni bunt rudara u BiH predstavlja osnovnu vrstu klasne borbe između onih koji rade i onih koji žive na rad spomenutih. Rudari BiH koji su se opravdano pobunili svjesni su da se ne mogu boriti sami – ako radnik zahtjeva veću platu ili smjenu generalnog direktora – direktor mu kaže da mu slijedi otkaz, jer na kapiji ima dosta gladnih ljudi koji bi da rade. Trenutni bunt rudara je posljedica direktne potrebe vladajuće klase da se teret opšte krize prevali na radnike, u ovom slučaju da se smanji minimalna plata rudara u uslovima kada realni životni troškovi ubrzano rastu.
Stoga, ovaj herojski sloj bosanskog proleterijata, organizovao se ovaj put kao klasa, što je vrlo značajan pomak u otporu obespravljenih masa i njhovo udaljenje od nacionalnih podjela. I ti rudari odbijaju da učestvuje u procesu proizvodnje sve dok njihovi zahtjevi nisu ispunjeni. Rudari BiH svijesni su da mogu pružiti otpor samo zajedno, kako štrajkom tako i prijetnjom pobune. Ovakve akcije, čak i ako ih vode nekoliko stotina rudara, predstavljaju generalni trend jedinstva proleterijata kao klase.
Partija Rada bezuslovno podržava rudarski bunt i obraća se drugovima rudarima s porukom da nikakav dogovor nije moguć. Nema kompromisa – vaši zahtjevi moraju biti ispunjeni. Proleterijat ne smije dozvoliti da bude onaj ko će kapitalistima plaćati za krizu koju su oni sami proizveli. I ovo nije održivo.
Partija Rada je sigurna da će razvitak kapitalističke krize i njenih protivrečnosti dovesti do još većeg nivoa jedinstva u radničkom pokretu.
Partija rada poziva rudare da stupaju u njezine redove i zajedno s ostalim proleterima osnuju sopstvene organe političke moći. Sa parazitima nema razgovora.
Mir narodima – rat klasama!
Balkan balkanskim narodima!
Crnogorsko nacionalno pitanje se može posmatrati kao dio opšteg pitanja prava naroda za sticanje nacionalne samobitnosti, kao pitanje istorijskog kašnjena razvoja pojedinih nacija na Balkanu, kao pitanje nastojanja određenih lokalimperijalizama, prije svega velikosrpkog, da negira crnogorsku državnost i crnogorsku naciju, kao dio borbe velikih sila za dominacijom na Balkanu, i, na kraju, kao dio opšte borbe proleterske revolucije.
Svako negiranje prava pojedinih naroda da razvijaju posebni nacionalni identitet je izraz klasnog društva i klasnih odnosa, gdje pojedine vladajuće klase žele, radi sopstvenih pohlepnih interesa, onemogućiti prava drugim narodima. I to se dešava svakodnevno u borbi kapitalističke klase za dominacijom na određenoj teiritoriji.
Istovremeno, u poimanju crnogorskog nacionalnog pitanja se mora poći od tog istorijskog kašnjenja, zbog kasnijeg prodora kapitalističkih odnosa na Balkan. I to istorijsko kašnjenje nije svojstveno samo u formirnaju crnogorske nacije nego i drugih naroda Balkana.
Continue Reading
Ideja o Balkanskom pokretu otpora je nastala nakon završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije, okončanja tzv. procesa privatizacije, bolje reći sveopšte pljačke, potpune sprege mafije i državnih struktura, a nadasve ekonomskog i vojnog porobljavanja od strane imperijalističkih zemalja. Praksa će pokazati održivost i snagu ove ideje, odnosno njenu istorijsku opravdanost. Da bi ona u praksi počela pokazivati svoju opravdanost mora, prije svega, oko sebe okupiti najborbenije i najsvjesnije predstavnike svih balkanskih naroda sa duboko klasnom orjentacijom – sa predstavnicima radničke klase i svih slojeva koje diktatura kapitala tako nemilosrdno gazi. Ujedno ona mora predstavljati i sintezu svih dosadašnjih revolucionarnih linija u novim istorijskim okolnostima. Borba za uništenje izvora nacionalističke svijesti i posebno šovinizma među balkanskim narodima je jedan od osnovnih ciljeva kako bi ova ideja bila pobjedonosna. Predstavnici Partije rada, Antifašističke akcije BiH i bliskih revolucionarnih organizacija su se sastali da bi razgovarali o putevima jačanja ideje Balkankog pokreta otpora.
Za jedinstveni udruženi revolucionarni pokret!
Za otpor kapitalizmu i imperijalističkom porobljavanju!
Za uništenje nosilaca šovinizma i imperijalističkih slugu!
Balkan balkanskim narodima!
Generalni štrajk u Zeničkom rudniku i u rudniku Breza proglašen u petak 12. februara, a kojemu je prethodio štrajk glađu dijela radnika i sindikalaca, predstavlja još jedan akt očaja proletera koji u sigurnosno najrizičnijim radnim uslovima ispunjavaju jedan od najtežih i najopasnijih poslova našeg vremena. Rudari su potpuno neopskrbljeni opremom neophodnom za iole siguran rad, a stanje i vizualni izgled tehnike i strojeva kojima je povjeren život rudara pri obavljanju njihovih radnih zadataka podsjeća na apokaliptičke ruine. Funkcionalne karakteristike ovih strojeva i opreme u potpunosti opravdavaju ovaj dojam, s obzirom na nerijetke nesreće koje se na spomenutim rudnicima događaju i odnose živote rudara.
Rudari su zakinuti za svoja primanja koja redovito kasne i ne isplaćuju se u punom obimu. S obzirom na ionako mizerne plate, koje u vampirskim umovima političara, vlasnika i drugih odgovornih kriminalaca, očito predstavljaju adekvatnu kompenzaciju za stavljanje na kocku vlastitog života, rudari i njihove porodice neprestano životare na rubu egzistencijalne neizvjesnosti koju postojano prati samo izvjesnost bijede i nemaštine.
Ugrožen je i položaj onih koji su formalno stekli pravo na odlazak u penziju, ali uslijed malverzacija s plaćanjem socijalnih doprinosa (u nekim slučajevima se ovi ne isplaćuju redovito od 2009. godine), ne mogu otići u penziju, i prisiljeni su da se na izmaku snaga povjeravaju milosti fašističkih krvopija iz različitih stranaka i drugih kapitalističkih birokratskih struktura.
Posebno cinično zvuči izjava resornog ministra Nermina Džindića koji na federalnom kanalu žalosno izjavljuje kako rudari svojim radom omogućuju da, uprkos sto postotnoj realizaciji plana, „od ukupnog prihoda, rudnik Zenica može samo platiti plate s doprinosima“. Dakle, usprkos tome što radnici u potpunosti ostvaruju svoje radne zadatke, usprkos subvencijama koje se, po javno dostupnim podacima računaju u milionima evra, rudnik može isplatiti samo plate i doprinose koje, kako vidimo, ne isplaćuje niti redovito, niti u zagarantovanom obimu.
Ministar sjetno napominje kako je čitava rudarska infrastruktura nerentabilna, ekološki strašno problematična, i podsjeća na Evropsku Uniju i potrebe da se BiH prilagodi njezinim imperijalističkim ucjenama. Zaključak: slijedi restrukturizacija – to jest masovna otpuštanja radnika i ultimativno ugrožavanje njihove ionako neizvjesne egzistencije. Još jedna u nizu mračnih prijetnji transnacionalnog kapitala perifernim klanovskim prćijama koje se poput BiH, Srbije, Hrvatske, itd. nazivaju državama…
Međutim svijetli primjer rudarske solidarnosti, solidarnosti u radu i zajedničkom prevladavanju svakodnevnih životnih teškoća, koju ovaj dio herojske proleterske mase poznaje i cijeni možda više nego i jedan drugi odred radničke klase, ostavlja mjesto za određeni optimizam u pogledu proleterske organizacije i borbe. Nekoliko stotina okupljenih rudara koji, iako boreći se za svoja ekonomska prava, počinju da pozivaju na opće rudarsko proletersko jedinstvo i prozivaju kapitalističke mafijaše i krvopije, mogu u uvjetima općeg osiromašenja i posvemašnje degradacije socijalnih uslova života, iznjedriti nove forme povezanosti radničke klase, sve proletariziranijeg srednjeg sloja, i mase mladih ljudi koji u uslovima pljačkaške fašizacije društva ne mogu imati budućnost dostojnu čovjeka.
Partija rada bezuslovno podržava rudarski bunt i obraća se drugovima rudarima s porukom da ne zaborave kako s poltronskim krvopijama, koje izbacuju radnog čovjeka s posla zbog samog upita o razlozima neisplate plate, nikakav dogovor nije moguć. S porukom da, sjećajući se svojih poginulih radnih drugova jačaju klasnu mržnju i iskoriste snagu svoje radničke solidarnosti, kao i mogućnost svoje kolektivne organizacije, za iznalaženje novih formi otpora koje odbacuju kompromis s prokletim buržujima.
Partija rada poziva drugove rudare da stupaju u njezine redove i zajedno s ostalim proleterima postignu još više od onog što im je prije trideset godina prevarom i ratom oduzeto.
Jedino revolucijom!
Partija rada je u prethodnom ratu svim svojim snagama podžavala pravednu borbu za odbranu jedinstvene BiH, a protiv agresije velikosrpskih nacionalista, a potom i velikohrvatskog nacionalizma u njihovim zajedničkim namjerama podijele i parčanja BiH. I tada je Partija rada izbacila parolu: „Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!“
Posle završetka rata Partija rada je razvila aktivnost u masama radi otpora izdizanju kriminalizovane klike na tekovinama rata i protiv pljačke i siromašenja širokih masa, a koje su podnijele najveći teret rata. Zato je Partija rada bila sa tim masama u njihovoj pobuni 2014. godine. U njihovom socijalnom buntu, ali koji je pretrpeo poraz, jer nije imao organizovanu revolucionarnu silu koja bi predvodila pobunu masa.
Danas je BiH okupirani i podeljeni feud od imperijalisa I nacinalističkih klika u Banja Luci, Sarajevu I Mostaru. Danas je BiH rastrojeno kriminalizovano društvo sa stalnim političkim aferama i gdje se sve čini da se spriječi da se potčinjeni i osiromašeni slojevi ujedine I postanu relevantni politički subjekat. Danas je BiH država gdje mnogi žele pobeći iz nje, jer ne vide perspektivu, i ne vide smisla boriti se za tu zemlju i za taj narod.
Partija rada nastupa s parolom: „Balkanskim pokretom otpora“ i tu parolu neprekidno širi u masama. Ta parola je u interesu svih naroda BiH i Balkana. Ta parola ne sadrži u sebi samo smjer za rješavanje međunacionalnih suprotnosti naroda BiH, nego ujedno u sebi nosi i klicu poraza svih nacionalista, svih kapitalista, cjelokupne kriminalne bande na vlasti i otpora porobljavanju BiH od svih koji je gaze spolja i iznutra.
Partija rada vjeruje u tu zemlju u taj narod. Partija rada vjeruje u buđenje slobodarkih težnji balkanskih naroda.
Balkanskim pokretom otpora!
Sa opštom krizom koja potresa cijelo čovječanstvo sve se više pokušava nametnuti misao o sukobu “dva kapitalizma” – jednog, koji je prevaziđen jer nije u stanju da riješi nijedno suštinsko pitanje savremenog čovječanstva i osigura sigurni profit kapitalistima, i drugog, koji nudi “perestrojku” kapitalizma, njegovu transfrormaciju u postkapitalizam, radi izlaska iz krize. Ovaj prvi, “stari kapitalizam” bio je izraz spoja industrijskog i finansijskog kapitala, sa dvije suprotstavljene klase i sa mnoštvo srednjih uhljebljenih slojeva, nacionalnih i imperijalnih država s neoliberlanom ideologijom i s formalno proklamovanim ljudskim pravima, stalnim ratovima i pljački po cijelom svijetu, s genocidima nad narodima i samim prirodnim okruženjem.
“Novi”, “inkluzivni” kapitalizam, ili zamišljena postkapitalstička epoha, kao nešto što treba prevladati trenutni svjetski haos, namjerava realizovati globalni kapital, bolje reći šačice najbogatijih ljudi svijeta. To je svjet koji bi trebao počivati na tzv. informatičkoj diktatutiri u osnovi; na ukidanje nacionalnih država i parčanju samih imperijalnih država; na ukidanju mnoštva tih formalnih prava koje je proklamovao prethodni kapitalizam; na potpunoj transformaciji finansijskog sektora; na uništenju tzv. srednje klase kao nepotrebne; na uvođenju novih tehnologija kontrole; na ekološko čistim i socijalno uravnoteženim oazama uz smanjenje broja planetoida, a pod potpunom kontrolom vladajuće “tehno aristokratije”. Kao nova forma življenja u savrmenim konclogorima.
Davno je Marks formulisao to “oživljavanje” prethodnih epoha u uslovima krize kapitalizma. Kada isplivava sve zaboravljeno i kolaju ideje tog prošlog. Tako i danas najkrupniji kapitalisti, usled nemogućnosti prevladavanja stalne krize njihovog sistema, spas traže preko uspostavljanja “novog feudalizama”. I ta njihova projekcija nije novost. Novost je što im razvoj tehnologije i opšte okolnosti stvaraju privid da mogu tu krizu prevladati upravo kroz realizaciju tog novog kapitalizma, prije svega putem visoke tehnologije i četvrte tehnološke revolucije na globalnom nivou. I realizacija tih ideja bi značila da se srednja međuklasa stavlja pod nož. Ona postaje običan resurs koji će morati izgorjeti u toj transformaciji kapitalizma. Siromašenje srednje međuklase ne znači samo gubitak imovine nego i njena nepsosobnost za održanje te imovine. Održanje postaje luksuz i njoj se oduzima ta imovina i njena egzistencija se svodi na dodeljivanja određenog broja kvadrata za korišćenje i preživljavanje. No, ne treba plakati nad tim malogrđanskim slojevima. Oni su svakako bili tampon između bogatih i siromašnih, eksploatisanih i ekploatatora, proletarijata i buržoazije – da uspostavljaju ravnotežu i tupe oštricu revolucionarne borbe i pomažu u održavanju kapitalizma.
Projekcija globalizatora predviđa i nestajanje nacionalnih država. Time bi lišili kriminizovane mafijaške diktatore moći da svojom policijom, vojskom i državnim aparatom upravljaju svojim posedima. Svi ovi planovi ovog modernog fašizma, ma kako izgledali ostvarljivi, su sa jedne strane samo izraz centralizacije kapitala i sa druge strane krize tog kapitala, i čiji intervali cikličnosti kriza sve više postaju zanemarljivi, pretvarajući se u stalnu i temeljnu krizu. Od strukturne krize dvadestih godina prošlog vijeka, koja je porodila fašizam i Drugi svjetski rat, došli smo danas do sistemske krize koja će vjerovatno u svojoj agoniji porditi nešto još mnogo gore. Ovaj pokušaj bjekstva globalne korporativne elite od svog doma u plamenu samo je jalovi pokušaj da se procesi u svijetu prikažu po njihovoj mjeri, a što je već viđeno istorijsko sljepilo. Ništa drugo nego tvrdoglavo odbijajanje da se, usled svoje moći, ne prizna da su se našli na putu nekih drugih procesa. I idu stazom njihovih prethodnika, takođe otuđenih od stvarnosti, čije su glave letjele po giljotinama i trgovima evropskih gradova pod naletima mlade buržoazije. No, to istorijsko sljepilo je ujedno i zlokobno i preteće. I ta korporativna globalistička elita je sve otvorenija, drskija i ultimativnija. Tu ultimtivost smo već vidjeli nakom Velike depresije 1929., i nadiranju fašizma kao spasa i izlaska iz te krize. I svi znamo gdje je to vodilo i kako rezultiralo. I tu nema više ništa suštinski izvan toga. Samo je forma druga. Tvorci ove “perestrojke” misle da mogu zaobići osnovne suprotnosti koje su u prirodi samog kapitalizma i njegovog kraja – stvaranje novih tehnologija koje mogu zadovoljiti potrebe cjelokupnog čovječanstva, i stvaranje višemilionskih masa obespravljenih koji žele uništiti taj sistem.
Praksa je pokazala da ubijanje tih kapitalista nije put za prevazilaženje kapitalizma. Praksa je takođe pokazala da nikakve saradnje ne može biti između nepomirljivih klasa osim težnje za uništenjem. Zato i prvi korak proletarijata u pohodu na uništenje kapitalista mora biti zahtjev za dokidanje privatne svojine. Bez tog zahtjeva kapitalizam stalno stvara mogućnost tog privida vječnosti. I upravo pokušaj vladajuće svjetske elite da pobjegne u neki imaginarni postkapitalizam po cijenu da se oslobode „starog kapitalizma“ je na tragu spasavanja feudalne aristorkatije pred naletom mlade buržoazije i seljaštva, koji su postavljali zahtjev za drugim odnosom i pravima na imovinu. Kao što danas oni pokušavaju pobjeći pred pobunom proletarizovanih masa širom planete, a sve češće i sukobima u tvrđavama imperijalizma, sa takođe novim zahtjevom o pravima na imovinu, odnosno njenom ukidanju.
Kovid pandemija je dobro poslužila ovim “projektantima” kao dimna zavjesa da bi se sakrila temeljna kriza kapitalizma koju oni nisu u stanju da riješe. No, to istorijsko sljepilo ne znači da ta elita nije svjesna da se i ona trenutno nalazi na “Titaniku” i zato taj sve jači impuls da se nađe spas – od informatičke diktature, pokušaja potpunog dresiranja masa do Trećeg svjetskog rata po cijenu uništenja čovječanstva. Slike o sukobu dva kapitalizma, kao dva različita društvena sistema su samo nametnute slike. Ne treba gajiti iluzije da će se nastaviti silovanje te ideje o novom kapitalizmu i njegovim ciljevima. No, ne postoje dva kapitalizma, niti njihov povijesni sukob. Postoji samo sukob u okviru kapitalizma. Sukob između samih kapitalista sa različitim formama i koji je stalno postojao od nastanka kapitalizma, i sukob između proletarijata i kapitalista. Prvi sukob se uvijek završavao ratovima, a drugi klasnom borbom i revolucijama, krvavoj i beskrvnoj borbi s ciljem da se saopšti da nema više privatne svojine, prava na osnovu nje i zločina na osnovu nje. Ne dešava se danas u svijetu ništa spektakularno što nije viđeno. Tako i ove projekcije i “bjekstvo” od kapitalizma je samo osnov za buđenje i jačanje novih svjetova. Kako uništavati kapitalizam i spriječiti nametanje globalnog fašizma je drugi problem savremenog čovječanstva koji treba da rješava taj veliki talas pobunjenih masa.
Uzroci poraza radničke klase u drugoj polovini dvadesetog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije, i uopšte u zemljama tzv. realnog socijalizma, još nisu dovoljno izučeni. Razlog je svakako u potrebi pobjedničke klase kapitalista za nametanjem svoje ideološke interpretacije, kao i samoj defanzivi revolucionarnog subjekta. Ono što zaslužuje pažnju su rijetke analize koje nalaženje uzroka rastakanja i poraza radničke klase traže u predperiodu njenog velikog poraza, odnosno da njen poraz nije bio nagao već da u tome postoje duboki uzroci u vremenu kad je ona formalno imala svoju vlast tj. za vrijeme socijalizma. U periodu kada je ta klasa dopustila da joj se revolucionarna pobjeda i nastojanje izgradnje novih društvenih osnosa postepeno otmu iz ruku od strane partijsko-birokratske klike, a kasnije i ostalih klasnih neprijatelja, koji su stalno jačali. Jasna svijest o uzrocima prelaska iz diktature proletarijata u današnju diktaturu kapitala je prvi korak da bi se uopšte moglo razmišljati i voditi klasna borba u novim uslovima. Spoznaja o pobjedi revizionizma u pokretu, kao i oburžoazenje partijskog i državnog aparata su bili samo blanko ulaznica novoj kapitalističkoj klasi nikloj na razvalinama bivše Jugoslavije. No, ova svijest o uzrocima poraza radničke klase ne može dati nikakve opipljive rezultate ukoliko se u teoriji i samoj praksi ne stvore predstave o jedinstvu elementa klasne borbe kao potrebnog istorijskog nukleusa za socijalnu revoluciju.
Mi govorimo o četiri elementa klasne oslobodilačke borbe.
Gubljenje svijesti o sebi kao posebnoj klasi u sistemu proizvodnje je bio i osnovni cilj kapitalista, da radnička klasa izgubi tu svijest o svojoj posebnosti. Da je pasivizira, razdrobi i da joj se nametne druga svijest. Upravo spozanja o svojoj posebnosti kao klase i svome mjestu u sistemu društvene reprodukcije je prvi elemenat u klasnoj borbi. Danas je radnička klasa na ovim prostorima skoro u potpunosti izgubila tu klasnu svijest. Nametnuto je shvatanje da je ona kao klasa nebitna, da se njena uloga i brojnost smanjuje. Posebno su joj snažno nemetnuta nacionalna i religijska pripadnost kao nešto primarno, uz prisutnost i sadržaj globastičkog neolibralnog totalitarizma miksovanim sa predkapitalsitičkim sujeverjem, primitivizmom i iracionalnim. I zato je zadadatak revolucionarnog subjekta, koji pretenduje novim društvenim odnosima, da radi na povratku i jačanju te klasne svijesti među radništvom i svim eksploatisanim slojevima. Da radnička klasa i obespravljeni slojevi počnu smatrati vladajuću klasu kao neprijateljsku klasu, da su oni dva suprotstvaljena i nepomirljiva svijeta, a sam režim krvnim neprijateljem.
Drugi elemenat je da je ekspoatisana klasa povratila svijet o potrebi borbe ne samo za svoje parcijalne ekonomske interese poput povišenja nadnice, skraćivanja radnog vremena, protiv smanjenja socijalnih prava itd, već da joj je cilj međusobno povezivanje u borbi za ostvarenje tih prava, jačanje svoje moći i postajanjem političkim subjektom sposobnim da postavi zahtjev za promjenom samog sistema i društvenih odnosa – za uništenje svijeta robno-novčanih odnosa i privatne svojine kao krajnjeg cilja. A svjedoci smo kako sistem preko svojih sindikata, potkupljivanjem i represijom, onemogućava pojavu bilo kog radikalnijeg političkog zahtjeva.
Treći elemenat je uslovljen cjelokupnim odnosom klasne borbe na globalnom nivou i epohalnim procesima. Kapitalizam je danas u temeljnoj krizi i to je postalo opšte mjesto. Radi se samo o jednom – da li će se ta epoha završiti sunovratom čovječanstva ili novim slobodnim svijetom. Klasna borba u okviru jedne zemlje mora uzeti u obzir odnose imperijalstičkih zemalja i stepen krize samog kapitalizma. Danas se na prostoru Balkana prepliću interesi SAD-a i evropskog imperijalizma sa jedne strane i ruskog i kineskog imperijalizma sa druge strane. Ne treba zanemariti ni značaj turskog regionalnog imperijalizma. U takvim odnosima borbe za teritorije, resurse, ljudske potencijale i porobljavanje, svaki klasni otpor mora imati i taj jasni antikolonijalni, antimperijalistički i oslobodilački karkater. Da se mase Balkana suprotstave pljački i ropstvu koji se nameće od dominantih imperijalnih sila ili nadnacionalnog kapitala. To je u interesu ne samo balkanskih naroda nego je i dio opšte oslobodilačke borbe protiv kapitalizma na globalnom nivou. Tome može dati doprinos jedino široki narodni pokret.
Četrvrti elemenat je nemoguće ostvariti bez postojanja prethodna tri elementa, ali je on ujedno i ključni da bi se prethodni elementi klasne i oslobodilačke borbe dobili svoj izraz, a to je postojanje revolucionarnog subjekta na zahtjevnom istorijskom nivou. Svjedoci smo da se na prostoru Balkana, zbog opšte krize savremenog svijeta, pojavljuju snage koje su suprotstavljene svijetu kapitala. No, problem kod tih snaga je što su one na nivou reformizma, odnosno pokušaja borbe u okviru i po pravilima samog sistema diktatura kapitala Problem je i što je jedan dio tih snaga završio u nostalgičnom sjećanju na period socijalizma, a i zbog otvorenog svrstavanja nekih od njih uz pojedine imperijaliste, služeći kao njihovi petokolonaši. Sve ove snage ne samo da ne mogu dovesti do oslobodjenja radničke klase i obespravljenih slojeva balkanskih naroda, nego su i prepreka njihovom oslobođenju. Zato je idejno razgraničenje sa ovim snagama potrebno radi jačanja revolucionarnog subjekta. Istina, postoje i snage koje jasno anticipiraju samu stvarnost i čije je stavove sama praksa potvrdila, ali je nivo njihove klasne borbe još na niskom stupnju.
Kriza kapitalizma je temljna i Treći svjetski rat sa svojim posebnim karakteristikama već je počeo. Jedino revolucionarni subject, duboko ukorenjen u masama i krajnje nepomirljiv prema vladajućoj klasi i imperijalističkom ropstvu, može ostvariti sve veću težnju balkanskih naroda za slobodom, njihovom ravnopravnošću, zajedništvom i boljim životom. Već sada kao potencijal, ali i kao sve jača sila tokom i nakon opšteg rata.