Prošle su dvije decenije od smrti Vlada Dapčevića, revolucionara, našeg osnivača, druga i učitelja.
Rijetki su oni koji su zalužili tokom života i nakon svoje smrti da budu uzor svima onima koji žele stupiti na revolucionarnu stazu. A drug Vlado je svojom praksom to dokazao. Dokazao je to od svoje rane mladosti u sukobima sa fašističkom omladinom, demonstracijama i bitkama sa žandarmima, stvaranjem komunstičkih grupa, prvim ustaničkim pucnjima protiv okupatora, u stroju proleterskih brigada, jurišima i besanim noćima, izložen studeni, gladi i žeđi…
Nikad ne odstupajući pred pojavama oportunizma i revizionizmom u samoj partiji bio je često izložen progonu od onih koji su napuštali osnovne principe naučnog marksizma-lenjinizma. I to je kao niko osjetio kroz neviđenu torturu na Golom Otoku i višegodišenjem robijanju.
Vlado je ostavio duboki trag u internacionalnom radničkom i komunističkom pokretu boreći se za pobjedu revolucionarne linije. Čak i uslovima defanzive samog pokreta Vlado je svojim optimizmom, istrajnošću i stavovima pojašnjavao perspektivu koja se nalazi pred pokretom.
Njegovi stavovi i borba protiv rata na prostorima bivše Jugoslavije su podstakli mnoge da nađu ispravan put i odupru se nacionalističkom ludilu koje je zahvatilo jugoslovenske narode.
Vladova borba pred kraj života je doprinijela formiranju i jačanju grupa spremnih da nastave borbu za ideje za koje se on borio sa svojim drugovima.
I mi smo ubijeđeni da smo svaki dan za korak bliži tom putu kojim je Vlado koračao – dijeleći Marksov, Vladov i svih revolucionara stav o ljudskoj sreći – boriti se!