Tekstovi - Partija rada

Balkanski pokret otpora i imperijalizam

Posted on 04/10/2020 by admin

Od kada je kapitalizam prije više od jednog vijeka ušao u fazu imperijalizma do danas se suštinski ništa u vladajućem robno-novčanom svijetu nije promijenilo. Od trenutka kada se desio taj istorijski proces monopolizacije kapitalističke proizvodnje, odnosno stapanje industrijskog i trgovinskog kapitala i pojava finansijskog kapitala kao dominantnog subjekta u određivanju ekonomskih i političkih dešavanja u svijetu, slika svijeta je manje više ostala ista. Jedino se promijenio i ubrzao proces centralizacije i koncentracije kapitala u sve manjem broju ruku, tako da nam se čini da je sudbina svijeta u rukama nekoliko stvarnih ili imaginarnih multimilijardera koji određuju u kom pravcu svijet treba i mora da ide.

Istovremeno smo svjedoci da se nikada imperijalizam nije tako jasno pokazao nego u sadašnjem trenutku. Imperijalističke zemlje stupaju u otvorene i prikrivene saveze za podjelom svijeta i vode ratove jedne protiv drugih dok istovremeno tajno paktiraju protiv drugih imperijalista; ruše i ne poštuju međunarodni poredak u koji su se zaklinjali i smatraju da su sva sredstva njima dozvoljena; dok u svojim imperijama nastupaju sve agresivnije prema obespravlenjim masama, dotle se pozivaju na kršenje tih prava u drugim imperijalističkim zemljama; pljačkaju druge zemlje i gaze druge narode, dok se pozivaju na zaštitu svojih nacionalnih interesa, ali i prava na hegemoniju koja njima navodno pripada. Istovremeno smo svjedoci da se pred našim očima raspada taj svijet, pokazujući potpunu haotičnost i nesposobnost da rješava nijedan suštinski problem čovječanstva.

Koja je pozicija država na Balkanu?

Balkanske države se nalaze na poluperiferiji imperijalnih centara i njihov položaj je da se kreću od polukolonijalnog statusa do protektorata. Za to su već uspostavljeni marionetski režimi, sa pljačkaškim mafijaškim klikama koji su spremni da budu pokorni svakom moćnijem gospodaru i zadovoljni što im je ostavljena mogućnost da dobijaju mrvice zločinačkog poduhvata pustošenja resursa zemalja kojima oni upravljaju.

Koja je pozicija ekploatisanih masa na Balkanu?

Eksploatisane mase na Balkanu su dovedene u položaj potpune zavisnosti od klasnog neprijatelja sa velikim stepenom dezorjentisanosti. Moć unutrašnjeg i spoljenjeg klasnog neprijatelja je takva da one nisu trenutno u stanju da povrate inicijativu, organizuju se u ozbiljniji otpor i pokušaju promijeniti sadašnje stanje. Pojedinačni otpori koji se javljaju su više izraz stihijnosti, sa kratkim dahom i bez cilja za suštinskom promjenom stanja.

Šta može promijeniti situaciju i pokrenuti balkanske mase na borbu?

Prije svega to je haos koji proizvodi kapitalizam i koji je zahvatio cio svijet. Taj haos će se nužno produbljivati i na Balkanu u svojim raznim formama, sve do izbijanja ratnih sukoba. To stanje, koje je već prisutno u nekom obliku će rađati i tu istorijsku potrebu balkanskih masa da se odupru i da pruže otpor, ako ništa drugo onda radi sopstvenog preživljavanja.

Ideja o Balkanskom pokretu otpora nadilazi sva postojeća shvatanja i politička opredeljenja koja su trenutno javno prisutna na balkanskom prostoru. Ona je superiorna upravo što prevazilazi sve postojeće podjele među balkanskim narodima, posebno nacionalne podjele i mržnju. Ona je superiorna jer je okrenuta ka uništenju svih tih balkanskih martionetskih klika i oslobođenju balkanskih masa od njihove diktature i pljačke. Ona je superiorna jer se u čvorištu imperijalnih suprotnosti za dominacijom na Balkanu (SAD, EU, Rusija, Turska, Kina) pojavljuje kao sila – idejna i u perspektivi realna, koja se suprotstavlja njihovim planovima porobljavanja. Superirona je i zato jer je zagovornik budućeg svijeta zajedno sa talasom pobunjenih masa svijeta, a čiju silu imperijalisti, uz pomoć terora i fašizma, žele zaustaviti. No, treba reći da se Balkanski pokret otpora ne stvara na temeljima onih koji djeluju u okvirima i po principima postojećeg svijeta, i pristajanjem na zakonitosti postojećih balkanskih režima. I sa takvim shvatanjima se treba odlučno razgraničiti. Balkanski pokret otprora se stvara u novim istorijskim uslovima, ali na principima kao što je stvaran i u prošlosti – svom silom protiv stranog okupatora, pljačkaša i njegovih domačih sluga. To je poklič svih pobunjenih masa svijeta radi budućeg slobodnog svijeta u kojem će živjeti kao ljudi. A na Balkanu je sve više gladnih usta i nezaposlenih, porobljenih radnika i poniženih intelektualaca, bezemljaša i beskućnika, zavisnih seljaka i sitnosopstvenika. I oni neće imati drugog izlaza nego da biraju između zova slobode ili siromaštva i umiranju u ropstvu, kao bez ikakvog ljudskog dostojanstva i perspektive.

Mir narodima – rat klasama!
Balkanskim pokretom otpora!

Balkan u rukama pljačkaša i okupatora

Posted on 01/09/2020 by admin

Devedesetih godina prošlog vijeka osnovna misao koja se nametala svim onima kojima je bilo stalo do mira i saradnje među narodima i dostojanstvenog života bila je – kako zaustaviti rat, njegove strahote i nacionalističko ludilo koje je vladalo prostorima bivše Jugoslavije. Ta podjela na nacionaliste sa raznim stepenima mržnje i one koji su otvoreno istupali protiv rata i nacionalističkog šljama je izgledala kao istorijski sukob između primitivnih, zaostalih nacionalističkih zločinaca i prosvećenih humanista. Pošto su militantni nacionalisti doživjeli poraz, ne ostvarujući svoje sulude planove, poput “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske” itd., izgledalo je da će “humanisti” pobijediti i da će život na Balkanu krenuti nekim drugim tokovima. No, to je bila jalova nada. Ti isti “humanisti” su bili u suštini samo druga strana iste medalje. I njih i nacionalističke zlikovce je vezivalo nešto bitno, a to je interes kapitala i bezočna pljačka. I tu su se brzo našli, u sada zajedničkom poduhvatu, da služe okupatoru. Da mašući i dalje ostavljenim im nacionalnim barjacima, gledaju svojim sluganstvom da dobiju mrvice opšte pljačke koju vrši multinacionalni kapital.

Opšta kriza i haos u koji je svijet zapao sve više pritiska i utiče na stanje na Balkanu. To se prije svega ogleda u zaoštrenoj borbi imperijalnih sila za svoje pozicije, naoružavanjem režima, ubrzanim pustošenjem prirodnih resursa, gubljenjem preostalog suvereniteta država, podsticanjem fašizacije i upotrbom sve veće sile, sveopštom manipulacijom i daljim raslojavanjem, odnosno izdizanjem sve bogatije manjine. Istovremeno se ponovo udara u ratne bubnjeve. Ovog puta balkanski režimi nisu sposobni da vode bilo kakav rat, ali su zato sposobni da vjerno služe interesima pojedinih imperijalnih saveza. Tu se prije svega misli na služenje interesima zapadnih imperijalista na čelu sa NATO-m i ruskom imperijalizmu.

Balkanski narodi se ne mogu pojedinačno oduprijeti imperijalističkoj okupaciji i pljački. Međutim, udruženi u opštenarodni pokret, stvaraju osnovu koja direktno ruši dvije osnovne pretpostavke okupatorske čizme – da se ne mogu više služiti poznatom devizom – zavadi pa vladaj, odnosno podsticanjem suprotnosti i sukoba među balkanskim narodima, i drugo, što otpor sluganskim režimima raste do tog stepena kada pljačka prirodnih i ljudskih resursa postaje sve manje moguća. U takvoj situaciju sluganskim režimima i imperijalističkim okupatorima ostaje samo sredstvo još veće militarizacije, stvaranjem svojih profašistčkih falangi i još većoj upotrebi sile. U takvoj situaciji interesi obespravljenih masa dolaze do svog istorijskog izraza – do potrebe za klasnim oslobođenjem!

No, problem koji se trenutno nameće obespravljenim masama u potrebi za klasnim oslobođenjem, odnosno stvaranjem samog pokreta, suočava se naizgled sa nepremostivim preprekama. Prije svega što je klasna svijest balkanskih masa na takvom stupnju da je mali procenat obespravljenih spreman da bije stvarne klasne bitke, niti on vidi mogućnost prevazilaženja sadašnjeg stanja i sopstvenog položaja u koji je gurnut. Letargično, pasivno stanje masa se ispoljava kroz pojedinačne pokušaje spasa putem bjekstva ili nade u bjekstvo sa ovih prostora. Takvom stanju svakako doprinosi skoro potpuni nedostatak klasnih organizacija obespravljenih masa koje bi bile izraz njihovih težnji i njihov revolucionarni subjekat, a ne samo formalna i karikaturalna maskarada klasne borbe.

Međutim, mi smatramo da predstojeći događaji neminovno vode, ne samo novim sukobima imperijalista na balkanskom prostoru, nego guraju balkanske mase ka jačanju klasnog otpora, bilo stihijskog, bilo organizovanog. Zato smatramo da je za budućnost balkanskih masa danas imperativ da iz stanja dužničkog ropstva i potpune zavisnosti, smognu snage da iznjedre pokret koji će znati kako treba “razgovarati” sa imperijalističkim i domačim pljačkašima. Koji će znati ”razgovarati” i sa svim onima koji podstiču međunacionalne sukobe i šire šovinstičku i rasnu mržnju.

Da, mi smo na strani balkanskih naroda da ne budu porobljeni i sredstvo u rukama imperijalnih sila i multinacionalnog kapitala. Da, mi smo na strani balkanskih naroda da ustanu protiv marionetskih režima i pružaju otpor. Da, mi smo na strani svih obespravljenih – radnika, nezaposlenih, žena, izbjeglica da počnu pružati aktivniji klasni otpor. I mi, kao komunisti koji nikada ne kriju svoje stavove, smo za klasni rat, jer mi smo na strani proletera, a oni nemaju šta da izgube više u ovakvom svijetu.

Za jedinstvo balkanskih naroda!
Balkanskim pokretom otpora!

Nema borbe bez zova slobode!

Posted on 11/08/2020 by admin

Kada bi trebalo dati odgovor na pitanje šta nam slijedi u narednom periodu odgovor bi bio: siromaštvo, haos i rat. Sve posebno ili bolje – sve zajedno. I tu se više ništa ne može učiniti, ni trenutno zaustaviti i promijeniti. Siromaštvo je osnovna karakteristika savremenog svijeta, ma koliko ga globalna diktatura kapitala željela prekriti i dati tom svijetu projekciju „modernosti“ i „humanosti“. Činjenice su nemilosrdne i samo treba zaviriti u statistike koliko svakog trena, svake sekunde umire u „predivnom plavetnilu naše planete“ snimljene visokom rezolucijom sijaset satelita. Tu ne računamo one što svaki dan imaju sve manje mogućnosti da se nahrane, ili bar utole glad. I onda se ponovo postavlja pitanje -kakav je to svijet u kome jedni umiru od gladi ili su gladni, dok drugi ne razmišljaju o tom problemu i žive u izobilju? Koja je to etička vertikala na kojoj počiva taj svijet i da li treba da takav postoji? Odgovor da svijet nije etički, da je tako bilo i biće ima samo tu relativnu filozofsku i idealističku vrijednost. Postojeća pandemija je skinula masku sa tog lažnog svijeta, jos više produbila ekonomski jaz i postavila pitanje potrebe drugog svijeta, svijeta sitih i oslobodjenih. “Juriš” u siromaštvo do sada sitih ili relativno sitih slojeva se enormno ubrzava, tako da su sve više ljudi koje srećemo zabrinuti da ih sve ovo vodi u nešto mnogo veće. I to veće, čega se najviše plaše, nije pandemija i rat, nego nezaposlenost i glad.

Haos je nešto što smo živjeli na jugoslovenskim prostorima i mislili smo da je to za nama i da se te haotične situacije dešavaju tamo po nekim „nesretnim zemljama”. Mislilo se da ćemo ući u nekakav uređeni sistem i međunarodni poredak i da treba da disciplinujemo naš “balkanizam” i kultivišemo se. No desio nam se udar saznanja da se taj međunarodni poredak ruši i više ne funkcioniše. Da se haos počinje širiti širom planete. Opšti voluntarizam da je sve dozvoljeno trenutna je slika svijeta. Zatečeni u tom međuvremenu i prostoru balkanske zemlje u polukolonijalnom dužničkom ropstvu, sa maronetskom bandom na vlasti, nemaju mnogo izbora. I kako vrijeme više protiče, na ruševinama međunarodnog poretka, pojavljuje se jedna opštevažeća norma – a to je sila, najbrutalnija sila koja više nije uvijena u nekakve formalne etičke vrijednosti niti pravne norme.

Treći svjetski rat već tutnji planetom za one koji vide ili hoće da vide. A oni koji ne žele da vide nadaju se nečem drugom ili ne znaju, mogu potražiti odgovor u sedmoj glavi Lenjinovog “Impеrijalizma” pisane u skoro identičnoj vremenskoj amplitudi. “Sve je isto i ništa se nije promijenilo“, reko bi Vlado Dapčević. Početni sukobi na svjetskom tržištu su se pretvorili u trgovinske ratove. Konstrukcija globalne finansijske oligarhije, suočena sa rušenjem sopstvene piramide, traži novi prostor za oplodnju kapitala i kontrolu svijeta. I taj izlaz vidi u novom svjetskom ratu i “preraspodjeli karata”. Dotle najveće imperijalističke zemlje, u opadanju svoje moći, i rješavanjem svojih unutrašnjih protivrječnosti, pokrenule su ratnu mašineriju i već ratuju na sve više tačaka širom svijeta. Istovremeno se stvaraju sve čvršći savezi sa zamišljenim projektima nekih novih podjela svijeta. Samo se čeka da taj požar dobije opštu dimenziju.

Koji je zadatak jednog revolucionarnog subjekta u postojećoj situaciji?

Prije svega, treba u masama širiti svijest o jačanju ove tri sile: siromaštva, haosa i rata. Ne da bi se u masama podsticao defetizam, već da bi se jačao duh otpora i spremnost da se preživi u datoj istorijskoj situaciji. Prije svega da bi se balkanski narodi ujedinili, jer nisu u stanju da se sami odupru zavisnosti i ropstvu od velikih imperijalnih sila i nadnacionalnog kapitalala. I prije svega da revolucionarni subjekt, kao dio pobunjenih masa svijeta, pruži otpor tim kapitalistima, domaćim i stranim, vlasnicima fabrika, prirodnih resursa, banaka, kao i represivnoj i propagandoj sili pljačkaških režima. Da mobiliše radnike, seljake, prekariste, naučnu inteligenciju i da svoje nezadovoljstvo iskazuju na višim nivoima klasnog otpora. I onda ova navedena sumorna slika stvarnosti u ime opstanka i novog svijeta izgledaće sasvim drukčije.

Za slobodu obespravljenih balkanskih naroda!
Balkanskim pokretom otpora!

Rat spomenicima

Posted on 20/06/2020 by admin

Kada krene da se udara po spomenicima znači da se sprema veliko zlo ili su nastupala neka nova vremena koja bi da precrtaju relikte prošlog. Spomenici su uvijek prvi na udaru, što govori i da se nakupilo toga dosta, mržnje pogotovo, i da su svojim oblikom „nepodobni“ u prostoru. Mada, prolazeći pored njih, dobra većina i ne zna zasto oni tu stoje, kojim povodom su podignuti, niti njihov značaj i simboliku.

Prvo smo mi dali svoj doprinos tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Zlo koje je pokuljalo je krenulo da ruši spomenike koji su se našli „sa druge strane naciona“. S prekidom ratova, malo je splasnuo taj spomenički barbarizam. Ali je onda krenulo novo zlo – da ih ruše po Ukrajini, Poljskoj, Češkoj da ih ne bi podsjećali na prošlost i da bi se „oslobodilo“ od oslobodilaca.

No, rušenje dobija na zamahu. Pobunjene mase su sada krenule po Evropi i SAD da ruše i ruže spomenike rasizmu i kolonijalizmu… I borba traje.
Balkan se, takođe, ponovo komeša, spreman na novi spomenički rat. Da li se opet neko veliko zlo sprema, teško je reći. Možda je to samo sastavni dio cjelokupnog istorijskog revizionizma koji pokušava sprovesti vladajuća klasa. A kako da do kraja sprovedu reviziju istorije kada na svakom koraku stoje te spomeničke grormade i spomen ploče širom bivše Jugoslavije, kao tragovi i svjedoci velikog vremena njenih naroda. A pošto su ti narodi danas nedorasli toj prošlosti, a vlastodršcima treba taj istorijski zaborav, onda žele neprimetno sklanjati stare, ili ih jednostavno „ekspoprisati“ iz stvarne istorije i pokušati im dati drugi smisao i simboliku.

Odbrana spomenika se ne vrši obilascima i slikanjima na njima povodom nekih datuma, niti pokušajima sprečavanja njihovog uklanjanja od strane klasnog neprijatelja.

Odbrana spomenika revolucije ima svoj neprobojni štit sa jačanjem pokreta na revolucionarnim osnovama, inače je ta bitka unaprijed izgubljena.

Ti, koji su bili inspiracija i u čast kojih su podizani svi ti spomenici išli su sa osmjehom u smrt i klicali pred vješalima; pjevali i prkosili sili. I oni danas ne bi branili svoje spomenike, nego bi ponovnim juršima stvarali neke nove oblike slobode za te koji se stide njih, zaboravljaju ih u svojoj ravnodušnosti i ropstvu ili čak zaslepljeni mržnjom spremni da ponovo progone, ubijaju i ponovo ruše, ako im se dozvoli.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!

Klasna mržnja

Posted on 18/06/2020 by admin

Era malograđanske ideologije, koja je odigrala krupnu ulogu u potkopavanju svijeta socijalizma, nalazi se pred uništenjem od dominirajućih sila svijeta. U pokušaju da sačuva svoje osnove, diktaturi kapitala nisu danas potrebni srednji malograđanski slojevi, niti njihova ideologija oličena bučno u frazama klasnog mira, klasne saradnje među slojevima, socijalne ravnoteže, vladavini prava, međusobne tolerancije itd. Ti malograđanski slojevi nisu potrebni ni komunističkom svijetu suprostavljenom diktaturi kapitala. Ta dva suprotstavljena svijeta su ponovo podigli nivo sukoba na globalnom nivou, čime su se malograđanski slojevi našli između čekića i nakovnja. Nema mjesta za malograđanske slojeve u svijetu atomiziranih jediniki koje će bespogovorno i slijepo izvršavati zadatke opšteg i globalnog transhumanističkog mehanizma nadnacionalnog kapitala, kao ni u svijetu koji će na globalnom planu označiti emancipaciju proletarijata i svake jedinke ponaosob. Zato je taj krik malograđanskih slojeva tako glasan, posebno izliven na ulicama, ali istovremeno i jalov jer svoju energiju crpi iz svoje dvojne prirode, bez istorijske potencije za suprotstavljanjem postojećem svijetu. Plač malograđanskog ljevičara, ma koliko bio glasan, jeste samo plač u okviru postojećeg svijeta, jer taj plač, između ostalog, nema u sebi fundament klasne mržnje prema vladajućoj klasi. On je nastao iz nezadovoljstva svojim položajem za boljim statusom u postojećoj hijerarhiji; zbog svijesti da se ne stoji tako dobro u odnosu na vladjuću klasu za koju je pupčano vezan i kojoj tako zavidi, kao i zbog shvatanja da će vladajuća klasa ustuknuti pred njegovim racionalnim argumentima sa humanističkim patosom. A taj postojeći svijet protiv koga se malograđanin buni, protestuje čak i na ulicama, nije ništa drugo nego uvijek isto i staro – klasna borba, krvava klasna borba. A danas, zbog potreba svijeta diktature kapitala da nađe prostor za opstanak, ujedno i mnogo surovija.

Mi kao „propovjednici“ jačanja klasne mržnje proleterskih slojeva smo sretni što vidimo da jača klasna mržnja u cijelom svijetu. Što pored svog stihijskog karaktera pokazuje da želi biti sve više organizovanija, smišljenija i ciljna. I što vidimo što su nekada male gerilske grupe najodlučnijih boraca protiv diktature kapitala i imperijalizma danas več sve moćniji pokreti. Ne toliko sa moći svoje oružane sile trenutno, nego snagom svojih ideja koje su istinite i sve prihvatljivije u masama. Snagom koja prodire sa periferije u same trvđave imperijalizma, pokazujući svu materijalnu i duhovnu bijedu tog svijeta.

Šta je klasna mržnja danas?

U uslovima eksploatacije, bijede i ratova i duhovnog sunovrata nije teško definisati mnoge slojeve u čijim grudima se osjeća tjeskoba koja narasta usled nepravde koju trpe; bilo da je to na poslu, u porodici, od strane vlasti itd. No, problem je kako tu tjeskobu, kao najčešće izraz socijalnog položaja, pretvoriti u klasnu mržnju, koja neće imati samo stihijnost, nego biti svrsishodna, kao „pogonsko gorivo“ svakog revolucionarnog subjekta. I da, kao što i kapital vrši stalnu svoju koncentraciju na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou, i proleterske mase vrše koncentraciju te klasne mržnje na tim nivoima. A to se može postići ako se zađe u te sirotinjske domove i porodice; ako se dospe do nezaposlenih i privremeno zaposlenih; ako se uđe među radničke hale; ako se dođe do tih zavisnih žena i dođe do te proletarizovane stvaralačke inteligencije. Treba tu potisnutu i nedefinisanu mržnju i razbijenu klasnu solidarnost ponovo povezati u silu pred kojom će to, pred čime se danas drhti, izgledati više karikaturalno nego moćno.

Klasna mržnja je moguća samo nakon jasne spoznaje suštine društva u kojem živimo i klasnih odnosa koji vladaju u njemu.

Klasna mržnja je moguća samo na osnovu naših stomaka i ekonomske bijede ili neizvjesnosti u kojem se nalazimo.

I klasna mrznja jača jedino ako smo svjesni potrebe nemilosrdnog uništenja klasnog protivnika kroz organizovanu revolucionarnu borbu.

Znači, za ostvarenje ciljeva zasnovanih na klasnoj mržnji su potrebni ljudi, pripadnici jedne klase, u kojim grudima kipti ta mržnja i njihova spremnost za uništenje klasnog protivnika, tih svinja diktature kapitala, bez ikakve milosti, jer oni svakodnevno uništavaju desetine i desetine hiljada stanovnika ove planete. Uništavaju, a da mnogi od njih ne budu „privilegovani” da budu robovi tog globalnog sistema. A to su armije i armije nezadovoljenika koji svakodnevo postojeća diktatura kapitala proizvodi.

Mi na Balkanu imamo jasnu sliku o postojećim marionetskim mafijaškim režimima, potpomognutim od imperijalista i nadnacionalnog kapitala. I mi klasnu mržnju usmjeravamo u dva pravca – za potrebu uništenja tih marioneta i vođenje oslobodilačkog rata protiv imperijalizma i nadnacionalnog kapitala.

Naša klasna mržnja je uperena ne samo protiv kapitalističke klase i njenih poluga ekonomske moći, već i uništenje njihovih zakona i njihove ideologije. Zato su naši protivnici na Balkanu i svi oni koji se deklarišu ljevičarima i predstavnicima revolucionarnog pokreta, a koji su spremni na kolaboraciju sa vladajućom klasom, priznajući i pokoravajući se njihovim zakonima i učestvujući u njihovim političkim predstavama poput izbora, itd. Protivnici, jer jačaju pozicije klasnog neprijatelja i slabe osnovu za jačanje revolucionarnog pokreta.

Nemamo iluzije i znamo da će naša borba biti duga ali i pobjedonosna. Pobjedonosna, jer naša klasna mržna je samo istorijski i naučno zasnovani zamajac koji se ne zaustavlja dok se ne sruše osnove na kojima počiva ovo što se naziva savremenim i duboko nepravednim svijetom.

Balkanskim pokretom otpora!

Revolucionarni subjekt i pokreti masa

Posted on 31/05/2020 by admin

Veliki istorijski pokreti seljačkih masa u svojim ustancima, sa neviđenim bijesom i njihovim jurišima na zamkove plemića i posjede feudalaca, nikada nisu dali rezultata dok se nije pojavio taj revolucionarni subjekt koji je odigrao tu završnu scenu silaska jedne prevaziđene epohe sa istorijske pozornice. Taj istorijski revolucionarni subjekt je bila odlučna mlada buržoazija koja je željela „prostor za sebe“, a to je značilo ne samo gomilanje sopstvenog bogatstva, nego i prostor za svoje nove proizvodne snage i odnose kojim su upravljali – nove mašine, nove fabrike, nove gradove, nove socijalne slojeve, novi način života i nove slobode za čovjeka. I izgledalo je da je otvoren prostor za neku novu epohu koja je u svojoj „savršenosti“ konačna. No, ubrzo su se pokazale sve protivrječnosti i nedostaci samog novog – da to nije sloboda za sve i da je to u suštini novi oblik ropstva.

Opet su se pobunili neki „novi seljaci“- radnici, seljaci i svi obespravljeni u nekim novim juršima i svom klasnom bijesu. I ta borba traje do dan danas. Nekada su ti „novi seljaci“, odnosno radnici, pokazali jačim i uspostavljali svoju diktaturu pod nazivom diktatura proletarijata, a što je značilo nove slobode, novi život, nove gradove i mašine za najšire slojeve i smrt za tu buržoaziju. Nekada je pobeđivao ili se nije predavao kapitalizam u svom zločinu i spremnosti na upotrebu svih sredstava da bi očuvali tu diktaturu kapitala u najnečovečnijim oblicima. Danas su se obespravljene mase pokrenule u svjetskim okvirima i to niko više ne može zaustaviti. Borba ulazi u završnu fazu i zato kapitalistička klasa, oličena u elitama multinacionalnog kapitala, koristi sva sredstva da bi, preko upotrebe najsavremenijih oblika tehnologije, mogućnosti kontrole i porobljvanja – od banaka, represivnog policijskog, vojnog i činovničkog aparata i sofisticirane informatičke tehnologije, održale kontolu nad svjetskim masama i ne dozvolila im da svojom pobunom uspostave drugi svijet, da ozvaniče njihov nestanak.

Pobune masa traju i narastaju, ali je i odgovor vladajućih klasa takođe sve odlučniji. One se fašiziraju i u odbranu svog prevaziđenog svijeta ne biraju sredstva, pri čemu gaze i formalno proklamovane norme svog svijeta, otvoreno pokazujući da su samo jedan zločinački poduhvat na globalnom nivou.

U istorijskoj situaciji kada imamo narastajuću pobunu obespravljenih klasa cijelog svijeta i pokušaja klasa starog svijeta da očuvaju svoje pozicije, po cijenu gubitka samog čovječanstva i njegovog uništenja, ili gubitkom same ljudskosti u projektovanim savremenim konclogorima, osnovno pitanje je u odnosu klasnih snaga u tom sukobu i metodama borbe.

Prednost predstavnika diktature kapitala je što su u njihovim rukama sredstva represije, kontrole i mediji. Prednost pobunjenih masa je u njihovoj brojnosti i klasnoj mržnji.

Sadašnji trenutak klasne borbe između starog i novog svijeta pokazuje dvije tendencije – a to je da kada slabi pobuna pobunjenih masa tada i rastu apetiti starog svijeta za međuimperijalnim nadmetanjem i borbom za resurse, teritorije, dominacijom na svjetskom finansijskom tržištu. Istovremeno, kada jača pobuna masa u svom strahu se ovi „ljuti protivnici“ starog svijeta odmah nalaze jedni drugim na usluzi, spremni da guše sve što bi moglo da uništi temelje na kojima počiva njihova moć.

No, pobuna i pokreti obespravljenih masa imaju za sada jedan veliki i ograničavajući faktor, a to je nedostatak revolucionarnog subjekta, odnosno njegova slabost na globalnom nivou. Tako da taj opšti trend pobune masa, kao izraz opšte krize prošlog svijeta, koji se očituje masovnim demonstracijama po gradovima ima taj nedostatak u svojoj stihijnosti, nedostatku organizovanog revolucionarnog subjekta i odabira oružane borbe kao jedinog metoda razrješenja tog stanja. Zato neuspjeh tih pobuna masa demorališe mnoge i služi za učvršćenje diktature kapitala dodatnom fašizacijom.

Postojeći revolucionarni subjekt je oličen u mnogim gerilskim pokretima širom svijeta i koji je sve masovniji, a o kojem ćute mediji diktature kapitala, pokušava svoju borbu prenijeti iz planina i prašuma u „tvrđave imperijalizma“ i „urbanizovati je“. I to danas živimo – prenošenje ideja i metoda borbe gerilskog revolucionarnog subjekta u metropole diktature kapitala. I ko nije spreman da ide tim putem, a maše lažnom crvenom zastavom, nek na vrijeme odstupi, jer će se naći na udaru prave crvene zastave.

Balkanskim pokretom otpora!

Korona i ispod korone

Posted on 19/03/2020 by admin

Sve je skoro rečeno o novoj pandemiji i skoro da se nema šta dodati, a opet da se ništa ne zna, i samo se nagađa, šire se glasine i dezinformacije.

Ono što sigurno znamo je da je to samo još jedan evidentirani virusni talas koji napada čovječanstvo sa svim posljedicama po zdravlje stanovništva i neminovnim smrtnim ishodima.

No cilj ovog teksta je jedan pogled iz drugog ugla.

U poslednjim godinama proces propasti unipolarnog svijeta pod dominacijom zapadnog imperijalizma, bolje reći SAD-a, urušava se, što neminovno vodi neviđenim istorijskim turbulencijama i sukobima. Jedan neoliberalni globalistički projekat se pred našim očima ruši i to će odnijeti milione života. Isto tako smo stava da su pogrešne predstave onih koji smatraju da će se, sa slabljenjem dominacije zapadnog imperijalizma, uspostaviti neki mulitpolarni svijet ravnopravne dominacije između više imperijalsitičkih zemalja poput SAD, Kine, Rusije i ostalih. Naš stav je da ne samo da nije moguć unipolarni svijet na osnovama diktature kapitala, već da više nije moguć ni multipolarni, niti ikakav svijet na osnovama kapitala. Jednostavno – došli smo do kraja. Trenutno svijet sve više počiva na potpunio iracionalnim principima, gdje je sve moguće i gdje više ne važe nikakve norme, pravila – kada je sve dozvoljeno. Velike sile vode međusobne sukobe i isprobavaju oružja na tuđim teritorijama; vode se naftni i trgovinski ratovi; pola svijeta je pod raznim sankcijama; podstiču se najreakcionarnije ideologije i naoružavaju najreakcionarniji pokreti; finansijski globalni sistem skoro da ne funkcioniše; vladajuće više nije briga koliko će ljudi stradati po raznim osnovama…

Kakve veze to gore navedeno ima sa koronom ili sledećim koronama?

Korona kao jedna od „crnih smrti“ je najveći udar upravo na najsiromašnije i najobespravljenije slojeve i to iz više razloga.

Radnici će morati i dalje da rade da privredni život ne bi poptuno stao i oni će biti najviše izloženi i podložni ovim epidemijama.

Radnici i ostali obesprvaljeni, koji imaju malo ili nimalo, biće skoro isključeni iz mogućnosti nabavke osnovnih sredstva medicinske zaštite, da ne govorimo o mogućnosti ostlih privilegija prilikom lečenja.

Radnici i ostali obespravljeni i njihvoe porodice će biti najviše ugroženi i nemogućnostima da se obezbijede usled nestašica, jer nisu u mogućnsoti da obezbede sebi hranu i ostale potrepštine u slučaju restrikcija.

Radnicima i mnogim ostalima će prestati radni odnos zbog pandemije, ili će dobijati manje plate, pa će biti „osuđeni na smrt“ i bez korone. I tako redom…

Korona je pored svog pogubnog uticaja na zdravlje svih nas, naših najbližih i cijelog društva, strgnula masku sa tog lažnog i licemjernog svijeta u kojem živimo i pokazuje šta su vladjuće klase, koji su njihovi sebični interesi. Pokazala je koliko je vapaj vladajuće klase za solidarnošću kada su oni ugroženi, dok u drugim prilikama nemilosredno gaze i pljačkaju.

Zato taj mali smrtonosni virus, koji nas kosi i ubija, ima i tu „oslobađajuću ulogu“, pokazujući svijet u realnijem svijetlu, nego što nam ga ovom svojom propagandom i medijama nameću.

Svjesni smo da će vladajuća klasa pokušati da koronu i buduće korone iskoristi za jačanje globalne fašističke diktature, ali i da će otpor posle korone da raste aritmetičkom ili geometrijskom progresijom, svejedno.

I ponavljamo – ubijeđeni smo da će zlo koje je nanijela korona proizvesti i nešto dobro, a to je da će mržnja prema vlastodršcima i diktaturi kapitala ojačati još više.

A to je već nešto i vjesnik. Vjesnik bure.

Smrt koroni i diktaturi kapitala!

Za antifa front žena

Posted on 03/03/2020 by admin

Danas su žene širom svijeta postale glavni oslonac u borbi revolucionarnih pokreta. One su se izborile za status ravnopravnog borca s muškarcima u borbi za pravedniji svijet.

Međutim, žene ovih prostora se suočavaju sa pokušajima da im se uskrate istorijski stečena prava.

Danas se žene ponovo pokušavaju ugurati pod skute patrijarhalne porodice i morala. Danas im se ponovo nameću religiozni obrasci života prevaziđenih svjetova.

Pored svega toga one su svakodnevno izložene dodatnim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima i poniženjima, tortuti i ubistvima.

Žene su i dalje najobespravljenija i najeftinija radna snaga kapitalističkog društva. Njihov pokušaj oslobođenja od patrijarhalnog ropstva je vodio kapitalističkom ropstvu, gdje su prinuđene da prodaju svoju fizičku, umnu snagu i gube svoje dostojanstvo.

U trenucima kada se nalazimo pred novim naletom fašizma i sve raznovrsnijih i žešćih fomi modernog ratovanja, mjesto slobodnih žena je ponovo u antifašitičkim pokretima.

Drugarice, ne treba sumnjati da ćemo početi pokazivati i na ovim prostorima šta su vrijednosti jednog pravednijeg svijeta i kako se za njega treba boriti.

Revolucionarna linija

Posted on 13/02/2020 by admin

Od kada je radnička klasa stupila na istorijsku pozornicu kao najmasovnija klasa u društvenoj formaciji kapitalizma, prolazila je kroz niz faza svojih teorijskih pogleda i praktičnih perioda u borbi za ostvarenje svojih ciljeva.

Primarni cilj proletarijata tokom cijelog perioda je bio – uništiti klasni društveni poredak, a to znači neprijateljsku klasu kapitalista, njenu državu i samu osnovu koja omogućava vladavinu te klase a to je privatna svojina i robno-novčana proizvodnja.

Continue Reading →

Glasačka kutija kao zamka buržoaskog državnog aparata

Posted on 05/01/2020 by admin

U poslijednje vrijeme uzdižu se političke formacije kojekakvih „radnički samita“, „lijevih frontova“, „demokratskih socijalista“ i sličnih grupacija riješenih da se putem izbora bore za visoke i plemenite ciljeve poput „prava radnika“, „antifašizma“ ili „demokratskog socijalizma“. Njihova retorika poziva na bunt, evocira NOB i zalaže se za korijenite promjene na svim društvenim nivoima.

Međutim, politika takvih grupacija, koliko god bila dobronajmerna ili iskrena, objektivno je sredstvo reakcije. Ona ide u prilog imperijalizmu, nacionalizmu i malograđanskoj ušuškanosti protiv koje se deklarativno bori.

Zašto?

Državni aparat je prvenstveno represivno oružje jedne (vladajuće) klase nad drugom (potlačenom). U današnjoj epohi kapitalizma-imperijalizma buržoaski državni aparat (skupština, policija, sud, vojska, itd.) postoji isključivo da bi štitio buržoaske interese i proleterijat držao u najamnom ropstvu. Zbog tog svaka „progresivna“ politika koja bi pokušala da se probije putem mehanizama postojećeg buržoaskog državnog aparata je ili osuđena na propast ili na to da postane privremena alatka u rukama kapitala.

Prihvatajući najgoru liberalnu laž da se ulaskom u buržoasku skupštinu putem izbornog mehanizma mogu ostvariti konkretne političke promene u korist proleterijata, ovi pseudo revolucionari višetruko su štetni za cjelokupne revolucionarne procese u društvu.

U slučaju da izgube na izborima ove grupe služe za primjer da je ideja revolucionarne politike stvar prošlosti i fetiš pojedinih privilegovanih intelektualaca koja nema podršku u današnjim masama.

S druge strane, da kojim slučajem pobjede, sve njihove fantazije o radikalnim promjenama, kao recimo ona o nacionalizaciji industrije i banaka, pale bi u vodu. Oni ne bi bili u mogućnosti da nacionalizuju ni lanac hipermarketa u vlasništvu nekadašnjeg ratnog profitera a kamoli industriju i banke koje su čvrsto u kandžama svijetskog imperijalizma. Čak i kad bi se magično pokrenuli takvi procesi, ostao bi neriješen problem domaće buržoazije koja bi u svoju zaštitu mobilizovala najreakcionarnije i najnazadnije slojeve društva i naravno pozvala u pomoć svoje imperijalističke gospodare. U takvoj situaciji sitna buržoazija, takozvani preduzetnici i profesionalci, kao i razni kriminalci takođe bi skočili da brane svoju imovinu i lične interese. Svaki mehanizam koji je u rukama buržoazije bi se momentalno pretvorio u oružje s ciljem da se spriječi gubitak pozicije. Nakon konkretnog i simboličkog učvršćivanja vlasti, domaća buržoazija bi najvjerovatnije do temelja rasparčala i uništila svaki vid buduće revolucionarne organizacije (ma koliko mala i nemoćna bila) jer bi je smatrala kao potencialna opasnost.

„Revolucionari“ koji se kriju iza glasačke kutije (ne)svjesni su instrument klasnog i ideološkog neprijatelja. Oni koji su glasali za njih i oni koji su polagali bilo kakve nade u te političke šarlatane će ih nakon izbora, bez obzira na iskod, percipirati kao nesposobnjakoviće ili prevarante. Elektoralizam, koliko god djelovao privlačan i pristupačan, jeste prvenstveno liberalno riješenje za krizu samog liberalizma a onda i objektivni instrument klasnog neprijatelja. Koliko god subjektivno bili dobronamijerni, objektivna realnost nam pokazuje da ovaj način „borbe“ tupi oštricu revolucionarnih procesa i služi kao peta kolona najreakcionarnih elemenata društva.

Kad zastupnici takve maligne politike insitiraju na tome da se „barem nešto dešava“, odgovor mora biti „Bolje da se ništa ne dešava nego da to što se dešava ide u korist neprijatelju“. Jasno je da svi komunisti moraju biti protiv bilo kakvog oblika „taktičkog glasanja“ ili sličnih kratkovidnih „taktika“ što ih propagiraju „angažoavani“ intelektualci, radna aristokratija i članovi nevladinih organizacija koji džeparac dobijaju od fondova sa nazivima velikih revolucionara iz prošlosti. Bez dosljedne revolucionarne strategije koja proistekle iz oružanog pokreta i masovne podrške najširih eksploatisanih masa, ta njihova taktika je još jedna buka pred poraz.