Tekstovi

Era malograđanske ideologije, koja je odigrala krupnu ulogu u potkopavanju svijeta socijalizma, nalazi se pred uništenjem od dominirajućih sila svijeta. U pokušaju da sačuva svoje osnove, diktaturi kapitala nisu danas potrebni srednji malograđanski slojevi, niti njihova ideologija oličena bučno u frazama klasnog mira, klasne saradnje među slojevima, socijalne ravnoteže, vladavini prava, međusobne tolerancije itd. Ti malograđanski slojevi nisu potrebni ni komunističkom svijetu suprostavljenom diktaturi kapitala. Ta dva suprotstavljena svijeta su ponovo podigli nivo sukoba na globalnom nivou, čime su se malograđanski slojevi našli između čekića i nakovnja. Nema mjesta za malograđanske slojeve u svijetu atomiziranih jediniki koje će bespogovorno i slijepo izvršavati zadatke opšteg i globalnog transhumanističkog mehanizma nadnacionalnog kapitala, kao ni u svijetu koji će na globalnom planu označiti emancipaciju proletarijata i svake jedinke ponaosob. Zato je taj krik malograđanskih slojeva tako glasan, posebno izliven na ulicama, ali istovremeno i jalov jer svoju energiju crpi iz svoje dvojne prirode, bez istorijske potencije za suprotstavljanjem postojećem svijetu. Plač malograđanskog ljevičara, ma koliko bio glasan, jeste samo plač u okviru postojećeg svijeta, jer taj plač, između ostalog, nema u sebi fundament klasne mržnje prema vladajućoj klasi. On je nastao iz nezadovoljstva svojim položajem za boljim statusom u postojećoj hijerarhiji; zbog svijesti da se ne stoji tako dobro u odnosu na vladjuću klasu za koju je pupčano vezan i kojoj tako zavidi, kao i zbog shvatanja da će vladajuća klasa ustuknuti pred njegovim racionalnim argumentima sa humanističkim patosom. A taj postojeći svijet protiv koga se malograđanin buni, protestuje čak i na ulicama, nije ništa drugo nego uvijek isto i staro – klasna borba, krvava klasna borba. A danas, zbog potreba svijeta diktature kapitala da nađe prostor za opstanak, ujedno i mnogo surovija.

Mi kao „propovjednici“ jačanja klasne mržnje proleterskih slojeva smo sretni što vidimo da jača klasna mržnja u cijelom svijetu. Što pored svog stihijskog karaktera pokazuje da želi biti sve više organizovanija, smišljenija i ciljna. I što vidimo što su nekada male gerilske grupe najodlučnijih boraca protiv diktature kapitala i imperijalizma danas več sve moćniji pokreti. Ne toliko sa moći svoje oružane sile trenutno, nego snagom svojih ideja koje su istinite i sve prihvatljivije u masama. Snagom koja prodire sa periferije u same trvđave imperijalizma, pokazujući svu materijalnu i duhovnu bijedu tog svijeta.

Šta je klasna mržnja danas?

U uslovima eksploatacije, bijede i ratova i duhovnog sunovrata nije teško definisati mnoge slojeve u čijim grudima se osjeća tjeskoba koja narasta usled nepravde koju trpe; bilo da je to na poslu, u porodici, od strane vlasti itd. No, problem je kako tu tjeskobu, kao najčešće izraz socijalnog položaja, pretvoriti u klasnu mržnju, koja neće imati samo stihijnost, nego biti svrsishodna, kao „pogonsko gorivo“ svakog revolucionarnog subjekta. I da, kao što i kapital vrši stalnu svoju koncentraciju na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou, i proleterske mase vrše koncentraciju te klasne mržnje na tim nivoima. A to se može postići ako se zađe u te sirotinjske domove i porodice; ako se dospe do nezaposlenih i privremeno zaposlenih; ako se uđe među radničke hale; ako se dođe do tih zavisnih žena i dođe do te proletarizovane stvaralačke inteligencije. Treba tu potisnutu i nedefinisanu mržnju i razbijenu klasnu solidarnost ponovo povezati u silu pred kojom će to, pred čime se danas drhti, izgledati više karikaturalno nego moćno.

Klasna mržnja je moguća samo nakon jasne spoznaje suštine društva u kojem živimo i klasnih odnosa koji vladaju u njemu.

Klasna mržnja je moguća samo na osnovu naših stomaka i ekonomske bijede ili neizvjesnosti u kojem se nalazimo.

I klasna mrznja jača jedino ako smo svjesni potrebe nemilosrdnog uništenja klasnog protivnika kroz organizovanu revolucionarnu borbu.

Znači, za ostvarenje ciljeva zasnovanih na klasnoj mržnji su potrebni ljudi, pripadnici jedne klase, u kojim grudima kipti ta mržnja i njihova spremnost za uništenje klasnog protivnika, tih svinja diktature kapitala, bez ikakve milosti, jer oni svakodnevno uništavaju desetine i desetine hiljada stanovnika ove planete. Uništavaju, a da mnogi od njih ne budu „privilegovani” da budu robovi tog globalnog sistema. A to su armije i armije nezadovoljenika koji svakodnevo postojeća diktatura kapitala proizvodi.

Mi na Balkanu imamo jasnu sliku o postojećim marionetskim mafijaškim režimima, potpomognutim od imperijalista i nadnacionalnog kapitala. I mi klasnu mržnju usmjeravamo u dva pravca – za potrebu uništenja tih marioneta i vođenje oslobodilačkog rata protiv imperijalizma i nadnacionalnog kapitala.

Naša klasna mržnja je uperena ne samo protiv kapitalističke klase i njenih poluga ekonomske moći, već i uništenje njihovih zakona i njihove ideologije. Zato su naši protivnici na Balkanu i svi oni koji se deklarišu ljevičarima i predstavnicima revolucionarnog pokreta, a koji su spremni na kolaboraciju sa vladajućom klasom, priznajući i pokoravajući se njihovim zakonima i učestvujući u njihovim političkim predstavama poput izbora, itd. Protivnici, jer jačaju pozicije klasnog neprijatelja i slabe osnovu za jačanje revolucionarnog pokreta.

Nemamo iluzije i znamo da će naša borba biti duga ali i pobjedonosna. Pobjedonosna, jer naša klasna mržna je samo istorijski i naučno zasnovani zamajac koji se ne zaustavlja dok se ne sruše osnove na kojima počiva ovo što se naziva savremenim i duboko nepravednim svijetom.

Balkanskim pokretom otpora!

Veliki istorijski pokreti seljačkih masa u svojim ustancima, sa neviđenim bijesom i njihovim jurišima na zamkove plemića i posjede feudalaca, nikada nisu dali rezultata dok se nije pojavio taj revolucionarni subjekt koji je odigrao tu završnu scenu silaska jedne prevaziđene epohe sa istorijske pozornice. Taj istorijski revolucionarni subjekt je bila odlučna mlada buržoazija koja je željela „prostor za sebe“, a to je značilo ne samo gomilanje sopstvenog bogatstva, nego i prostor za svoje nove proizvodne snage i odnose kojim su upravljali – nove mašine, nove fabrike, nove gradove, nove socijalne slojeve, novi način života i nove slobode za čovjeka. I izgledalo je da je otvoren prostor za neku novu epohu koja je u svojoj „savršenosti“ konačna. No, ubrzo su se pokazale sve protivrječnosti i nedostaci samog novog – da to nije sloboda za sve i da je to u suštini novi oblik ropstva.

Opet su se pobunili neki „novi seljaci“- radnici, seljaci i svi obespravljeni u nekim novim juršima i svom klasnom bijesu. I ta borba traje do dan danas. Nekada su ti „novi seljaci“, odnosno radnici, pokazali jačim i uspostavljali svoju diktaturu pod nazivom diktatura proletarijata, a što je značilo nove slobode, novi život, nove gradove i mašine za najšire slojeve i smrt za tu buržoaziju. Nekada je pobeđivao ili se nije predavao kapitalizam u svom zločinu i spremnosti na upotrebu svih sredstava da bi očuvali tu diktaturu kapitala u najnečovečnijim oblicima. Danas su se obespravljene mase pokrenule u svjetskim okvirima i to niko više ne može zaustaviti. Borba ulazi u završnu fazu i zato kapitalistička klasa, oličena u elitama multinacionalnog kapitala, koristi sva sredstva da bi, preko upotrebe najsavremenijih oblika tehnologije, mogućnosti kontrole i porobljvanja – od banaka, represivnog policijskog, vojnog i činovničkog aparata i sofisticirane informatičke tehnologije, održale kontolu nad svjetskim masama i ne dozvolila im da svojom pobunom uspostave drugi svijet, da ozvaniče njihov nestanak.

Pobune masa traju i narastaju, ali je i odgovor vladajućih klasa takođe sve odlučniji. One se fašiziraju i u odbranu svog prevaziđenog svijeta ne biraju sredstva, pri čemu gaze i formalno proklamovane norme svog svijeta, otvoreno pokazujući da su samo jedan zločinački poduhvat na globalnom nivou.

U istorijskoj situaciji kada imamo narastajuću pobunu obespravljenih klasa cijelog svijeta i pokušaja klasa starog svijeta da očuvaju svoje pozicije, po cijenu gubitka samog čovječanstva i njegovog uništenja, ili gubitkom same ljudskosti u projektovanim savremenim konclogorima, osnovno pitanje je u odnosu klasnih snaga u tom sukobu i metodama borbe.

Prednost predstavnika diktature kapitala je što su u njihovim rukama sredstva represije, kontrole i mediji. Prednost pobunjenih masa je u njihovoj brojnosti i klasnoj mržnji.

Sadašnji trenutak klasne borbe između starog i novog svijeta pokazuje dvije tendencije – a to je da kada slabi pobuna pobunjenih masa tada i rastu apetiti starog svijeta za međuimperijalnim nadmetanjem i borbom za resurse, teritorije, dominacijom na svjetskom finansijskom tržištu. Istovremeno, kada jača pobuna masa u svom strahu se ovi „ljuti protivnici“ starog svijeta odmah nalaze jedni drugim na usluzi, spremni da guše sve što bi moglo da uništi temelje na kojima počiva njihova moć.

No, pobuna i pokreti obespravljenih masa imaju za sada jedan veliki i ograničavajući faktor, a to je nedostatak revolucionarnog subjekta, odnosno njegova slabost na globalnom nivou. Tako da taj opšti trend pobune masa, kao izraz opšte krize prošlog svijeta, koji se očituje masovnim demonstracijama po gradovima ima taj nedostatak u svojoj stihijnosti, nedostatku organizovanog revolucionarnog subjekta i odabira oružane borbe kao jedinog metoda razrješenja tog stanja. Zato neuspjeh tih pobuna masa demorališe mnoge i služi za učvršćenje diktature kapitala dodatnom fašizacijom.

Postojeći revolucionarni subjekt je oličen u mnogim gerilskim pokretima širom svijeta i koji je sve masovniji, a o kojem ćute mediji diktature kapitala, pokušava svoju borbu prenijeti iz planina i prašuma u „tvrđave imperijalizma“ i „urbanizovati je“. I to danas živimo – prenošenje ideja i metoda borbe gerilskog revolucionarnog subjekta u metropole diktature kapitala. I ko nije spreman da ide tim putem, a maše lažnom crvenom zastavom, nek na vrijeme odstupi, jer će se naći na udaru prave crvene zastave.

Balkanskim pokretom otpora!

Sve je skoro rečeno o novoj pandemiji i skoro da se nema šta dodati, a opet da se ništa ne zna, i samo se nagađa, šire se glasine i dezinformacije.

Ono što sigurno znamo je da je to samo još jedan evidentirani virusni talas koji napada čovječanstvo sa svim posljedicama po zdravlje stanovništva i neminovnim smrtnim ishodima.

No cilj ovog teksta je jedan pogled iz drugog ugla.

U poslednjim godinama proces propasti unipolarnog svijeta pod dominacijom zapadnog imperijalizma, bolje reći SAD-a, urušava se, što neminovno vodi neviđenim istorijskim turbulencijama i sukobima. Jedan neoliberalni globalistički projekat se pred našim očima ruši i to će odnijeti milione života. Isto tako smo stava da su pogrešne predstave onih koji smatraju da će se, sa slabljenjem dominacije zapadnog imperijalizma, uspostaviti neki mulitpolarni svijet ravnopravne dominacije između više imperijalsitičkih zemalja poput SAD, Kine, Rusije i ostalih. Naš stav je da ne samo da nije moguć unipolarni svijet na osnovama diktature kapitala, već da više nije moguć ni multipolarni, niti ikakav svijet na osnovama kapitala. Jednostavno – došli smo do kraja. Trenutno svijet sve više počiva na potpunio iracionalnim principima, gdje je sve moguće i gdje više ne važe nikakve norme, pravila – kada je sve dozvoljeno. Velike sile vode međusobne sukobe i isprobavaju oružja na tuđim teritorijama; vode se naftni i trgovinski ratovi; pola svijeta je pod raznim sankcijama; podstiču se najreakcionarnije ideologije i naoružavaju najreakcionarniji pokreti; finansijski globalni sistem skoro da ne funkcioniše; vladajuće više nije briga koliko će ljudi stradati po raznim osnovama…

Kakve veze to gore navedeno ima sa koronom ili sledećim koronama?

Korona kao jedna od „crnih smrti“ je najveći udar upravo na najsiromašnije i najobespravljenije slojeve i to iz više razloga.

Radnici će morati i dalje da rade da privredni život ne bi poptuno stao i oni će biti najviše izloženi i podložni ovim epidemijama.

Radnici i ostali obesprvaljeni, koji imaju malo ili nimalo, biće skoro isključeni iz mogućnosti nabavke osnovnih sredstva medicinske zaštite, da ne govorimo o mogućnosti ostlih privilegija prilikom lečenja.

Radnici i ostali obespravljeni i njihvoe porodice će biti najviše ugroženi i nemogućnostima da se obezbijede usled nestašica, jer nisu u mogućnsoti da obezbede sebi hranu i ostale potrepštine u slučaju restrikcija.

Radnicima i mnogim ostalima će prestati radni odnos zbog pandemije, ili će dobijati manje plate, pa će biti „osuđeni na smrt“ i bez korone. I tako redom…

Korona je pored svog pogubnog uticaja na zdravlje svih nas, naših najbližih i cijelog društva, strgnula masku sa tog lažnog i licemjernog svijeta u kojem živimo i pokazuje šta su vladjuće klase, koji su njihovi sebični interesi. Pokazala je koliko je vapaj vladajuće klase za solidarnošću kada su oni ugroženi, dok u drugim prilikama nemilosredno gaze i pljačkaju.

Zato taj mali smrtonosni virus, koji nas kosi i ubija, ima i tu „oslobađajuću ulogu“, pokazujući svijet u realnijem svijetlu, nego što nam ga ovom svojom propagandom i medijama nameću.

Svjesni smo da će vladajuća klasa pokušati da koronu i buduće korone iskoristi za jačanje globalne fašističke diktature, ali i da će otpor posle korone da raste aritmetičkom ili geometrijskom progresijom, svejedno.

I ponavljamo – ubijeđeni smo da će zlo koje je nanijela korona proizvesti i nešto dobro, a to je da će mržnja prema vlastodršcima i diktaturi kapitala ojačati još više.

A to je već nešto i vjesnik. Vjesnik bure.

Smrt koroni i diktaturi kapitala!

Danas su žene širom svijeta postale glavni oslonac u borbi revolucionarnih pokreta. One su se izborile za status ravnopravnog borca s muškarcima u borbi za pravedniji svijet.

Međutim, žene ovih prostora se suočavaju sa pokušajima da im se uskrate istorijski stečena prava.

Danas se žene ponovo pokušavaju ugurati pod skute patrijarhalne porodice i morala. Danas im se ponovo nameću religiozni obrasci života prevaziđenih svjetova.

Pored svega toga one su svakodnevno izložene dodatnim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima i poniženjima, tortuti i ubistvima.

Žene su i dalje najobespravljenija i najeftinija radna snaga kapitalističkog društva. Njihov pokušaj oslobođenja od patrijarhalnog ropstva je vodio kapitalističkom ropstvu, gdje su prinuđene da prodaju svoju fizičku, umnu snagu i gube svoje dostojanstvo.

U trenucima kada se nalazimo pred novim naletom fašizma i sve raznovrsnijih i žešćih fomi modernog ratovanja, mjesto slobodnih žena je ponovo u antifašitičkim pokretima.

Drugarice, ne treba sumnjati da ćemo početi pokazivati i na ovim prostorima šta su vrijednosti jednog pravednijeg svijeta i kako se za njega treba boriti.

U poslijednje vrijeme uzdižu se političke formacije kojekakvih „radnički samita“, „lijevih frontova“, „demokratskih socijalista“ i sličnih grupacija riješenih da se putem izbora bore za visoke i plemenite ciljeve poput „prava radnika“, „antifašizma“ ili „demokratskog socijalizma“. Njihova retorika poziva na bunt, evocira NOB i zalaže se za korijenite promjene na svim društvenim nivoima.

Međutim, politika takvih grupacija, koliko god bila dobronajmerna ili iskrena, objektivno je sredstvo reakcije. Ona ide u prilog imperijalizmu, nacionalizmu i malograđanskoj ušuškanosti protiv koje se deklarativno bori.

Zašto?

Državni aparat je prvenstveno represivno oružje jedne (vladajuće) klase nad drugom (potlačenom). U današnjoj epohi kapitalizma-imperijalizma buržoaski državni aparat (skupština, policija, sud, vojska, itd.) postoji isključivo da bi štitio buržoaske interese i proleterijat držao u najamnom ropstvu. Zbog tog svaka „progresivna“ politika koja bi pokušala da se probije putem mehanizama postojećeg buržoaskog državnog aparata je ili osuđena na propast ili na to da postane privremena alatka u rukama kapitala.

Prihvatajući najgoru liberalnu laž da se ulaskom u buržoasku skupštinu putem izbornog mehanizma mogu ostvariti konkretne političke promene u korist proleterijata, ovi pseudo revolucionari višetruko su štetni za cjelokupne revolucionarne procese u društvu.

U slučaju da izgube na izborima ove grupe služe za primjer da je ideja revolucionarne politike stvar prošlosti i fetiš pojedinih privilegovanih intelektualaca koja nema podršku u današnjim masama.

S druge strane, da kojim slučajem pobjede, sve njihove fantazije o radikalnim promjenama, kao recimo ona o nacionalizaciji industrije i banaka, pale bi u vodu. Oni ne bi bili u mogućnosti da nacionalizuju ni lanac hipermarketa u vlasništvu nekadašnjeg ratnog profitera a kamoli industriju i banke koje su čvrsto u kandžama svijetskog imperijalizma. Čak i kad bi se magično pokrenuli takvi procesi, ostao bi neriješen problem domaće buržoazije koja bi u svoju zaštitu mobilizovala najreakcionarnije i najnazadnije slojeve društva i naravno pozvala u pomoć svoje imperijalističke gospodare. U takvoj situaciji sitna buržoazija, takozvani preduzetnici i profesionalci, kao i razni kriminalci takođe bi skočili da brane svoju imovinu i lične interese. Svaki mehanizam koji je u rukama buržoazije bi se momentalno pretvorio u oružje s ciljem da se spriječi gubitak pozicije. Nakon konkretnog i simboličkog učvršćivanja vlasti, domaća buržoazija bi najvjerovatnije do temelja rasparčala i uništila svaki vid buduće revolucionarne organizacije (ma koliko mala i nemoćna bila) jer bi je smatrala kao potencialna opasnost.

„Revolucionari“ koji se kriju iza glasačke kutije (ne)svjesni su instrument klasnog i ideološkog neprijatelja. Oni koji su glasali za njih i oni koji su polagali bilo kakve nade u te političke šarlatane će ih nakon izbora, bez obzira na iskod, percipirati kao nesposobnjakoviće ili prevarante. Elektoralizam, koliko god djelovao privlačan i pristupačan, jeste prvenstveno liberalno riješenje za krizu samog liberalizma a onda i objektivni instrument klasnog neprijatelja. Koliko god subjektivno bili dobronamijerni, objektivna realnost nam pokazuje da ovaj način „borbe“ tupi oštricu revolucionarnih procesa i služi kao peta kolona najreakcionarnih elemenata društva.

Kad zastupnici takve maligne politike insitiraju na tome da se „barem nešto dešava“, odgovor mora biti „Bolje da se ništa ne dešava nego da to što se dešava ide u korist neprijatelju“. Jasno je da svi komunisti moraju biti protiv bilo kakvog oblika „taktičkog glasanja“ ili sličnih kratkovidnih „taktika“ što ih propagiraju „angažoavani“ intelektualci, radna aristokratija i članovi nevladinih organizacija koji džeparac dobijaju od fondova sa nazivima velikih revolucionara iz prošlosti. Bez dosljedne revolucionarne strategije koja proistekle iz oružanog pokreta i masovne podrške najširih eksploatisanih masa, ta njihova taktika je još jedna buka pred poraz.