(„Ispred ambasade SAD-a, u Ulici Kneza Miloša, okupilo se popodne tridesetak ljudi koji su skandirali anti-američke parole, zapalili američku zastavu i protestovali zbog bombardovanja Avganistana. U jednom trenutku demonstranti su počeli da bacaju petarde ka zgradi ambasade, na šta je reagovala policija i privela petoricu demonstranata“).
Partija rada je još 2001. godine svojim odlučnim protestom ispred američke ambasade u Beogradu iskazala svoj stav u vezi invazije zapadnih imperijalista na Avganistan i njegovu okupaciju, jasno osuđujući taj zločinački napad U tom stavu PR ništa se nije pomijenilo ni nakon dvadeset godina. PR takođe danas ne prihvata mišljenja da je imperijalistička okupacija bila nekakvo trošenje resursa imperijalističkih zemalja, jer su oni i to (opljačkana sredstva širom svijeta), kao uvijek, nadoknadili pljačkom prirodnih resursa porobljenih zemalja. U ovom slučaju kontrolom nad glavnom polugom proizvodnje opijuma, a nadasve ostvarenjem geostrateških interesa na tom području – sprečavajući svojim vojnim prisustvom, ne samo u Avganistanu, nego i nizom susednih zemalja, da porobljeni narodi dođu do slobode i da drugi imperijalisti zaposjednu to područje.
Partija rada podržava mišljenja koja ukazuju na trenutno geostrateško slabljenje zapadnog imperijalizma, jačanje drugih imperijalnih zemalja i saveza što označava poraz zamišljenog unipolarnog svijeta pod dominacijom zapadnih imperijalista. Ali PR ističe da je osnove geostarteške politike zapadnog imperijalizma u poslednja skoro dva vijeka bio da ne dozvoli drugim imperijalistima da ostvare primat, izazivajući sukobe među njima, odnosno ostvarujući svoje ciljeve, gurajući mnoge druge narode u sukobe.
Iz tih razloga – u temeljnoj krizi imperijalizma i pokretima masa na globalnom nivou, trenutno povlačenje zapadnog imperijalizma, ne mora značiti da oni neće učiniti sve da u Trećem svjetskom ratu, koji uveliko traje u raznim oblicima, iskoriste upravo tu globalnu krizu za očuvanje svoje moći po cijenu sveopšteg svjetskog haosa. Za to još imaju kontrolu nad glavnim finansijskim sredstvima, desetinama vojnih baza po svijetu i ne malim ljudskim resursima, kako bi nametale nove oblike modernog fašizma. Ono što je poučno iz avganistanskog slučaja je da je za uspjeh bitna moć koja proističe iz jedinstva naroda. Reakcioanarni sadržaji na kome počiva ta moć, i koji je nedvosmislen, posljedica je nepostojećeg revolucionarnog klasnog pokreta koje bi se borio za stvarne interese avganistanskih masa.
Pred sam raspad Jugoslavije počela je najezda opskurnih nacionalista koji su, što po zadatku što samoinicijativno, počeli da krstare zemljom papirima i mapama sa “rješenjima”. Da se “jednom za svagda” riješi tzv. srpsko, hrvatsko itd. nacionalno pitanje. Ovi “papiraši” ili “crtači mapa” su tada dobro odradili svoj posao, potpirujući nacionalističko ludilo koje je zahvatilo jugoslovenske narode. Posle krvavog pira ovi “crtači” su mirno proživjeli, ili sada žive, pod okriljem svojih režima, svjesni ili ne da su trebali stajati pred prekim sudom narodne vojske.
Kada se poslednji put zemlja oslobađala od okupatara i njihovih saradnika, pobednička partizanska vojska je išla u borbu s parolom – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! I jednih i drugih nije bilo malo i bili su moćni. Narodna vojska je ipak pobijedila, a nova vlast je onda izbacila parolu o narodnim neprijateljima. Pošto nije više bilo okupatora, na udaru su se zasluženo našli: ostaci bivših saradnika okupatora (prije svega ustaša, četnika, bijele i plave garde i redom). No, pošto je trebalo graditi novo društvo u kome će biti svi ravnopravni i neće biti „jednakijih“, na udaru su se našli i predstavnici bivše buržoaske klase i svi oni koji su željeli održati svoje vlasništvo. U tom istorijskom žrvnju lomljenja bivših društvenih odnosa i žaru za pravednijim i boljim, njima je udarana ta etiketa narodnog neprijatelja. Kako revolucije vremenom često jedu svoju djecu, “narodni neprijatelji” su na jugoslovenskom prostoru postali i dojučerašnji drugovi saborci, oni koji su zajedno kovali slobodu. Udaljavanjem od revolucionarnog zanosa i od revolucionarnih ciljeva širena je lepeza narodnih neprijatelja, ali se počeo mijenjati i sam društveni i ideološki karakter onih koji su žigosani tom etiketom. Za novostvorenu tzv. crvenu buržoaziju sve više su neprijatelji postajali oni koji su prstom upirali u nju, bilo da su bili pojedinci, radnici koji su se ohrabrili na štrajk, ili studenti na demonstracijama. Iako obračun sa ovim novim “narodnim neprijateljima” nije bio tako silovit kao neposredno nakon rata, on je bio temeljit. Na kraju, kada se sam sistem počeo urušavati usled kompromitacije komunističke ideje, i prelaska samih “etiketara” na nacionalističke pozicije, odjednom su tog “narodnog neprijatelja” našli u drugim, do juče bratskim narodima, pretvarajući se u ostrašnjene nacionalističke zvijeri koji su nesebično slali svoje da ubijaju ove druge u ime “viših nacionalnih ciljeva”, istovremeno paktirajući oko podjele teritorija i pljačkajući sve što se moglo opljačkati. A rat je upravo najviše pogodovao tim “etiketarima”, odnosno očuvanim strukturama prošlog sistema, omogućujući im da se na krvi drugih i sopstsvenog naroda, u koje su se tako u stavu mirno zaklinjali, izdignu kao nova kapitalistička klasa.
Ko je danas narodni neprijatelj?
Ima ga, kao što ga je bilo i biće dokle se god ne uništi i poslednji ostatak kapitalističkog sistema i imperijalisitičkog ropstva. Danas se ponovo vraćamo na početak i ponovno se javlja zov za aktueliziranjem parole od prije osamdeset godina – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! Sada ja na djelu ponovo okupacija. Za sada bez koncentracionih logora i streljanja, ali mnogo suptilnija i sistematičnija. Ponovo okupacija uz pomoć marionetskih režima, kompradorske buržoazije i sa silom koja je ultimativna – sa bankama, multinacionalnim kompanijama, medijima i svojom ideologijom. Po potrebi i po kojom vojnom bazom.
I okupator ponovo izgeda moćan i čini se da ga je nemoguće pobijediti. A i domaći izdajnici se trude da izgledaju moćni sa svojim aparatom i sluganstvom, spremni da guše svaki oblik klasnog ili antiimperijalističkog otpora. Spremni da odlučno brane ne samo svoje sluganstvo, nego prije svega kapital koji su napljačkali i privilegije koje im omogućuju da ga još više uvećaju. No, opšte okolnosti koje svijet guraju u taj globalni medjuimperijalistički sukob, tjeraju i obespravljene mase balkanskih prostora da će se morati jasno fokusirati na tog narodnog neprijatelja. I mi smo ubijedjeni da ga mase već danas vrlo dobro i nepogrešivo prepoznaju. Prepoznaju ga dok stoje u redu da bi dočekali zaposlenje ili po ko zna koji put ponovno nezaposlenje; u teškom radu po fabričkim halama za mizernu nadnicu i bez elementarnih prava; u zimskim danima po gradilištima; u ljetnoj žezi nadničenja po tudjim poljima; za pultovima trgovinskih radnji bez slobodnih dana; za volanom na beskrajnim putevima i čekanjima po granicma u besanim noćima; u satima i satima ispraznog buljenja za potrebe informatičke diktature; u odlascima u inostranstvo po svaku cijenu, svjesni da se gubi porodica, prijatelji…
Svjesni smo da će veliki broj odabrati sluganstvo i ropstvo modernom fašizmu i vjerno mu služiti. Isto tako smo duboko ubijedjeni da će obespravljene mase, odnosno svi oni koji su protiv tog ropstva, biti spremni da krenu u borbu sa onima koji u praksi pokazuju da žele da pokidaju sve te lance ljudskog ropstva i sveopšteg otudjenja. Tako je bilo i biće sve dok bude trajala klasna borba – i mirna, i bespoštedna, i krvava.
Sa opštom krizom koja potresa cijelo čovječanstvo sve se više pokušava nametnuti misao o sukobu “dva kapitalizma” – jednog, koji je prevaziđen jer nije u stanju da riješi nijedno suštinsko pitanje savremenog čovječanstva i osigura sigurni profit kapitalistima, i drugog, koji nudi “perestrojku” kapitalizma, njegovu transfrormaciju u postkapitalizam, radi izlaska iz krize. Ovaj prvi, “stari kapitalizam” bio je izraz spoja industrijskog i finansijskog kapitala, sa dvije suprotstavljene klase i sa mnoštvo srednjih uhljebljenih slojeva, nacionalnih i imperijalnih država s neoliberlanom ideologijom i s formalno proklamovanim ljudskim pravima, stalnim ratovima i pljački po cijelom svijetu, s genocidima nad narodima i samim prirodnim okruženjem.
“Novi”, “inkluzivni” kapitalizam, ili zamišljena postkapitalstička epoha, kao nešto što treba prevladati trenutni svjetski haos, namjerava realizovati globalni kapital, bolje reći šačice najbogatijih ljudi svijeta. To je svjet koji bi trebao počivati na tzv. informatičkoj diktatutiri u osnovi; na ukidanje nacionalnih država i parčanju samih imperijalnih država; na ukidanju mnoštva tih formalnih prava koje je proklamovao prethodni kapitalizam; na potpunoj transformaciji finansijskog sektora; na uništenju tzv. srednje klase kao nepotrebne; na uvođenju novih tehnologija kontrole; na ekološko čistim i socijalno uravnoteženim oazama uz smanjenje broja planetoida, a pod potpunom kontrolom vladajuće “tehno aristokratije”. Kao nova forma življenja u savrmenim konclogorima.
Davno je Marks formulisao to “oživljavanje” prethodnih epoha u uslovima krize kapitalizma. Kada isplivava sve zaboravljeno i kolaju ideje tog prošlog. Tako i danas najkrupniji kapitalisti, usled nemogućnosti prevladavanja stalne krize njihovog sistema, spas traže preko uspostavljanja “novog feudalizama”. I ta njihova projekcija nije novost. Novost je što im razvoj tehnologije i opšte okolnosti stvaraju privid da mogu tu krizu prevladati upravo kroz realizaciju tog novog kapitalizma, prije svega putem visoke tehnologije i četvrte tehnološke revolucije na globalnom nivou. I realizacija tih ideja bi značila da se srednja međuklasa stavlja pod nož. Ona postaje običan resurs koji će morati izgorjeti u toj transformaciji kapitalizma. Siromašenje srednje međuklase ne znači samo gubitak imovine nego i njena nepsosobnost za održanje te imovine. Održanje postaje luksuz i njoj se oduzima ta imovina i njena egzistencija se svodi na dodeljivanja određenog broja kvadrata za korišćenje i preživljavanje. No, ne treba plakati nad tim malogrđanskim slojevima. Oni su svakako bili tampon između bogatih i siromašnih, eksploatisanih i ekploatatora, proletarijata i buržoazije – da uspostavljaju ravnotežu i tupe oštricu revolucionarne borbe i pomažu u održavanju kapitalizma.
Projekcija globalizatora predviđa i nestajanje nacionalnih država. Time bi lišili kriminizovane mafijaške diktatore moći da svojom policijom, vojskom i državnim aparatom upravljaju svojim posedima. Svi ovi planovi ovog modernog fašizma, ma kako izgledali ostvarljivi, su sa jedne strane samo izraz centralizacije kapitala i sa druge strane krize tog kapitala, i čiji intervali cikličnosti kriza sve više postaju zanemarljivi, pretvarajući se u stalnu i temeljnu krizu. Od strukturne krize dvadestih godina prošlog vijeka, koja je porodila fašizam i Drugi svjetski rat, došli smo danas do sistemske krize koja će vjerovatno u svojoj agoniji porditi nešto još mnogo gore. Ovaj pokušaj bjekstva globalne korporativne elite od svog doma u plamenu samo je jalovi pokušaj da se procesi u svijetu prikažu po njihovoj mjeri, a što je već viđeno istorijsko sljepilo. Ništa drugo nego tvrdoglavo odbijajanje da se, usled svoje moći, ne prizna da su se našli na putu nekih drugih procesa. I idu stazom njihovih prethodnika, takođe otuđenih od stvarnosti, čije su glave letjele po giljotinama i trgovima evropskih gradova pod naletima mlade buržoazije. No, to istorijsko sljepilo je ujedno i zlokobno i preteće. I ta korporativna globalistička elita je sve otvorenija, drskija i ultimativnija. Tu ultimtivost smo već vidjeli nakom Velike depresije 1929., i nadiranju fašizma kao spasa i izlaska iz te krize. I svi znamo gdje je to vodilo i kako rezultiralo. I tu nema više ništa suštinski izvan toga. Samo je forma druga. Tvorci ove “perestrojke” misle da mogu zaobići osnovne suprotnosti koje su u prirodi samog kapitalizma i njegovog kraja – stvaranje novih tehnologija koje mogu zadovoljiti potrebe cjelokupnog čovječanstva, i stvaranje višemilionskih masa obespravljenih koji žele uništiti taj sistem.
Praksa je pokazala da ubijanje tih kapitalista nije put za prevazilaženje kapitalizma. Praksa je takođe pokazala da nikakve saradnje ne može biti između nepomirljivih klasa osim težnje za uništenjem. Zato i prvi korak proletarijata u pohodu na uništenje kapitalista mora biti zahtjev za dokidanje privatne svojine. Bez tog zahtjeva kapitalizam stalno stvara mogućnost tog privida vječnosti. I upravo pokušaj vladajuće svjetske elite da pobjegne u neki imaginarni postkapitalizam po cijenu da se oslobode „starog kapitalizma“ je na tragu spasavanja feudalne aristorkatije pred naletom mlade buržoazije i seljaštva, koji su postavljali zahtjev za drugim odnosom i pravima na imovinu. Kao što danas oni pokušavaju pobjeći pred pobunom proletarizovanih masa širom planete, a sve češće i sukobima u tvrđavama imperijalizma, sa takođe novim zahtjevom o pravima na imovinu, odnosno njenom ukidanju.
Kovid pandemija je dobro poslužila ovim “projektantima” kao dimna zavjesa da bi se sakrila temeljna kriza kapitalizma koju oni nisu u stanju da riješe. No, to istorijsko sljepilo ne znači da ta elita nije svjesna da se i ona trenutno nalazi na “Titaniku” i zato taj sve jači impuls da se nađe spas – od informatičke diktature, pokušaja potpunog dresiranja masa do Trećeg svjetskog rata po cijenu uništenja čovječanstva. Slike o sukobu dva kapitalizma, kao dva različita društvena sistema su samo nametnute slike. Ne treba gajiti iluzije da će se nastaviti silovanje te ideje o novom kapitalizmu i njegovim ciljevima. No, ne postoje dva kapitalizma, niti njihov povijesni sukob. Postoji samo sukob u okviru kapitalizma. Sukob između samih kapitalista sa različitim formama i koji je stalno postojao od nastanka kapitalizma, i sukob između proletarijata i kapitalista. Prvi sukob se uvijek završavao ratovima, a drugi klasnom borbom i revolucijama, krvavoj i beskrvnoj borbi s ciljem da se saopšti da nema više privatne svojine, prava na osnovu nje i zločina na osnovu nje. Ne dešava se danas u svijetu ništa spektakularno što nije viđeno. Tako i ove projekcije i “bjekstvo” od kapitalizma je samo osnov za buđenje i jačanje novih svjetova. Kako uništavati kapitalizam i spriječiti nametanje globalnog fašizma je drugi problem savremenog čovječanstva koji treba da rješava taj veliki talas pobunjenih masa.
Uzroci poraza radničke klase u drugoj polovini dvadesetog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije, i uopšte u zemljama tzv. realnog socijalizma, još nisu dovoljno izučeni. Razlog je svakako u potrebi pobjedničke klase kapitalista za nametanjem svoje ideološke interpretacije, kao i samoj defanzivi revolucionarnog subjekta. Ono što zaslužuje pažnju su rijetke analize koje nalaženje uzroka rastakanja i poraza radničke klase traže u predperiodu njenog velikog poraza, odnosno da njen poraz nije bio nagao već da u tome postoje duboki uzroci u vremenu kad je ona formalno imala svoju vlast tj. za vrijeme socijalizma. U periodu kada je ta klasa dopustila da joj se revolucionarna pobjeda i nastojanje izgradnje novih društvenih osnosa postepeno otmu iz ruku od strane partijsko-birokratske klike, a kasnije i ostalih klasnih neprijatelja, koji su stalno jačali. Jasna svijest o uzrocima prelaska iz diktature proletarijata u današnju diktaturu kapitala je prvi korak da bi se uopšte moglo razmišljati i voditi klasna borba u novim uslovima. Spoznaja o pobjedi revizionizma u pokretu, kao i oburžoazenje partijskog i državnog aparata su bili samo blanko ulaznica novoj kapitalističkoj klasi nikloj na razvalinama bivše Jugoslavije. No, ova svijest o uzrocima poraza radničke klase ne može dati nikakve opipljive rezultate ukoliko se u teoriji i samoj praksi ne stvore predstave o jedinstvu elementa klasne borbe kao potrebnog istorijskog nukleusa za socijalnu revoluciju.
Mi govorimo o četiri elementa klasne oslobodilačke borbe.
Gubljenje svijesti o sebi kao posebnoj klasi u sistemu proizvodnje je bio i osnovni cilj kapitalista, da radnička klasa izgubi tu svijest o svojoj posebnosti. Da je pasivizira, razdrobi i da joj se nametne druga svijest. Upravo spozanja o svojoj posebnosti kao klase i svome mjestu u sistemu društvene reprodukcije je prvi elemenat u klasnoj borbi. Danas je radnička klasa na ovim prostorima skoro u potpunosti izgubila tu klasnu svijest. Nametnuto je shvatanje da je ona kao klasa nebitna, da se njena uloga i brojnost smanjuje. Posebno su joj snažno nemetnuta nacionalna i religijska pripadnost kao nešto primarno, uz prisutnost i sadržaj globastičkog neolibralnog totalitarizma miksovanim sa predkapitalsitičkim sujeverjem, primitivizmom i iracionalnim. I zato je zadadatak revolucionarnog subjekta, koji pretenduje novim društvenim odnosima, da radi na povratku i jačanju te klasne svijesti među radništvom i svim eksploatisanim slojevima. Da radnička klasa i obespravljeni slojevi počnu smatrati vladajuću klasu kao neprijateljsku klasu, da su oni dva suprotstvaljena i nepomirljiva svijeta, a sam režim krvnim neprijateljem.
Drugi elemenat je da je ekspoatisana klasa povratila svijet o potrebi borbe ne samo za svoje parcijalne ekonomske interese poput povišenja nadnice, skraćivanja radnog vremena, protiv smanjenja socijalnih prava itd, već da joj je cilj međusobno povezivanje u borbi za ostvarenje tih prava, jačanje svoje moći i postajanjem političkim subjektom sposobnim da postavi zahtjev za promjenom samog sistema i društvenih odnosa – za uništenje svijeta robno-novčanih odnosa i privatne svojine kao krajnjeg cilja. A svjedoci smo kako sistem preko svojih sindikata, potkupljivanjem i represijom, onemogućava pojavu bilo kog radikalnijeg političkog zahtjeva.
Treći elemenat je uslovljen cjelokupnim odnosom klasne borbe na globalnom nivou i epohalnim procesima. Kapitalizam je danas u temeljnoj krizi i to je postalo opšte mjesto. Radi se samo o jednom – da li će se ta epoha završiti sunovratom čovječanstva ili novim slobodnim svijetom. Klasna borba u okviru jedne zemlje mora uzeti u obzir odnose imperijalstičkih zemalja i stepen krize samog kapitalizma. Danas se na prostoru Balkana prepliću interesi SAD-a i evropskog imperijalizma sa jedne strane i ruskog i kineskog imperijalizma sa druge strane. Ne treba zanemariti ni značaj turskog regionalnog imperijalizma. U takvim odnosima borbe za teritorije, resurse, ljudske potencijale i porobljavanje, svaki klasni otpor mora imati i taj jasni antikolonijalni, antimperijalistički i oslobodilački karkater. Da se mase Balkana suprotstave pljački i ropstvu koji se nameće od dominantih imperijalnih sila ili nadnacionalnog kapitala. To je u interesu ne samo balkanskih naroda nego je i dio opšte oslobodilačke borbe protiv kapitalizma na globalnom nivou. Tome može dati doprinos jedino široki narodni pokret.
Četrvrti elemenat je nemoguće ostvariti bez postojanja prethodna tri elementa, ali je on ujedno i ključni da bi se prethodni elementi klasne i oslobodilačke borbe dobili svoj izraz, a to je postojanje revolucionarnog subjekta na zahtjevnom istorijskom nivou. Svjedoci smo da se na prostoru Balkana, zbog opšte krize savremenog svijeta, pojavljuju snage koje su suprotstavljene svijetu kapitala. No, problem kod tih snaga je što su one na nivou reformizma, odnosno pokušaja borbe u okviru i po pravilima samog sistema diktatura kapitala Problem je i što je jedan dio tih snaga završio u nostalgičnom sjećanju na period socijalizma, a i zbog otvorenog svrstavanja nekih od njih uz pojedine imperijaliste, služeći kao njihovi petokolonaši. Sve ove snage ne samo da ne mogu dovesti do oslobodjenja radničke klase i obespravljenih slojeva balkanskih naroda, nego su i prepreka njihovom oslobođenju. Zato je idejno razgraničenje sa ovim snagama potrebno radi jačanja revolucionarnog subjekta. Istina, postoje i snage koje jasno anticipiraju samu stvarnost i čije je stavove sama praksa potvrdila, ali je nivo njihove klasne borbe još na niskom stupnju.
Kriza kapitalizma je temljna i Treći svjetski rat sa svojim posebnim karakteristikama već je počeo. Jedino revolucionarni subject, duboko ukorenjen u masama i krajnje nepomirljiv prema vladajućoj klasi i imperijalističkom ropstvu, može ostvariti sve veću težnju balkanskih naroda za slobodom, njihovom ravnopravnošću, zajedništvom i boljim životom. Već sada kao potencijal, ali i kao sve jača sila tokom i nakon opšteg rata.
U svijetu je skoro prije godinu dana proglašena pandemija. Pandemija je proglašena od Svjetske zdravstvene organizacije koja je sama izraz klasnih odnosa koji danas vladaju u svijetu – a to je vladavina krupnog finansijskog kapitala u svome pokušaju sopstvene ”tranzicije”, i kome je interes da po svaku cijenu, čak i cijenu zdravlja ili uništenja stanovništva, potpuno svejedno, očuva dominaciju svijeta profita. Očuvanja svijeta profiterne, kome su na raspolaganju i niz drugih sredstava poput prodaje oružja, ratova i gdje ratna industrija radi punom parom – sve raznovrsnije i sofisticiranije. Očuvanje svijeta gdje se vode trgovinski ratovi uz uništenja prirodnih resura, dok se istovremeno zarađuje na “očuvanju planete” i “zdravog okruženja”, sa “zrdavom hranom” i vode akcije “humanitarne pomoći” ugroženom stanovništvu. I sve to dok, zahvaljujući njihovom svijetu, milioni pate, razboljevaju se, gladuju, ubijaju i nestaju. I sve se to podvodi pod imperativom življenja po “civilizajcijskim normama”.
Razmatrajmo “zdravstvenu neodgovornost”u doba korone kao dio opšteg klasnog rata.
Ljudi su zainteresovani za svoje zdravlje, kao i zdravlje drugih – bližih i cijele zajednice. I skoro svi će se ponašati u granicama “zdravstvene odgovornosti”, uglavnom zbog očuvanja sopstvenog zdravlja. No, kada živimo u svijetu gdje ti vladajuči režimi i nametnuti društveni odnosi uzimaju za pravo da određuju da li si zdrvavstveno odgovoran ili neodgovoran, kada ti dodatno propisuju niz pravila ponašanja, i pri tom te disciplinuju i kažnjavaju zbog “neodgovornosti”, počinje da se usložnjava situacija u samom narodu. I ta briga za zaštitu zdravlja, sopstvenog i zaštitu drugih ima tendenciju da se polako pretvara u otpor samom sistemu.
Zašto?
Razlog je što mjere ponašanja propisuju oni koji nemaju pravu na to. Propisuju uske vladajuće klike pljačkaša, kriminalaca i zlikovaca kojima, da je stalo do naroda, prije svega bi se zalagali da cjelokupni sistem zdravstevne zaštite bude dostupan podjednko svima i potpuno besplatan. I mase vide na sopstvenom iskustvu, prilikom bilo koje bolesti, koliko je taj sistem zdravstva neefikasan, korumpiran i nepravedan. Da je taj sistem odraz samo odnosa koji vladaju u cjelokupnom društvu u kojem je profit osnovna kategorija. U kome, između ostalog, vlada i svjetska farmaceutska mafija uz pomoć lokalnih ekspozitura.
Politički interes je jasno došao u prvi plan povodom ove proglašene pandemije. Ne važe nikakva pravila “struke” ili struke, niti se imaju adekvatni odgovori na sva dešavanja. Sve je podređeno dvijema grupacijama – globalnoj farmaceutskoj mafiji u službi najkrupnijeg kapitala i regionalnim i lokalnim političkim elitama. Sve to radi sprovođenja nametnutog diktata, odnosno učešća u dispilinovanju i pokoravanju masa na globalnom i lokalnom nivou.
O kakvom se svijetu radi jasno pokazuje slika gdje stotine i stotine milona radnika radi punom parom u uslovima “zdravstvene neodgovornosti”da bi se održao proizvodni ciklus svjetske profiterne, dok istovremeno se primenjuju najrigoroznije mjere protv narušavanja sistema “borbe” protiv proglašene pandemije.
Od kada je proglašena pandemija pokazala su se neka svojstva bitna za budućnost čovječanstva. Prije svega je to jasno posezanje za fašističkim metodama, kao posljedica nemoći da se riješi opšta kriza kapitalističkog svijeta. Te mjere nisu za suzbijanje pandemije nego zarad očuvanja sistema diktature kapitala. Drugo, pokazana je sva nesposobnost postojećih sistema i koliko su oni samo trulina u iluziji svoje moći, a koje iole ozbiljniji pokreti mogu uništiti. I treće, da je narastao otpor masa u svim zemljama koji poprima taj globalni oblik, i koji koristi uslove proglašene pandemije za svoju radikalizaciju.
Kapitalizam je svoje spasavanje započeo dodatnom fašizacijom i Trećim svjetskim ratom koji poprima sve ozbiljnije forme. Od pojave korona virusa on je bio saveznik vladajuće klase po više osnova. Poslužio je kao sredstvo disiplinovanja masa, a istovremeno je proizveo bogaćenje novog broja milijardera u svijtu i porast broja siromašnih i “suvišnih”. Sa druge strane, kako vrijeme prolazi pomenuti virus se pokazuje i kao saveznik osiromašenih i obespravljenih masa. On kida maske nametnutog licemjernog svijeta i pokazuje ga u pravom svjetlu. On mobiliše mase na otpor i borbu. Na borbu protiv postojećih režima, ma koliko se oni pokušavali skriti iza proglašene pandemije koja neće više prestajati dok se ne riješi pokušaj spasavanja kapitalističkog svijeta. I to nema nikakve veze sa zdravljem stanovništva i potrebom da se ljudi zaštite od virusa. Rast otpora prema mjerama sistema ima klasni karakter. To je otpor nezadovoljnih ljudi, potčinjene klase sa svojim životom i položajem u sistemu.
Proglašena pandemija je pokazala svu bijedu postojećeg svijeta. Ona je zaoštrila klasnu borbu i na globalnom nivou. Jedan mali i opasni virus i protivnik našem zdravlju poslužio je da se sruši nametnuta slika savremenog svijeta. Virus koji je pokazao da on ubija svakodnevno mnogo manje od diktature kapitala.
Od kada je kapitalizam prije više od jednog vijeka ušao u fazu imperijalizma do danas se suštinski ništa u vladajućem robno-novčanom svijetu nije promijenilo. Od trenutka kada se desio taj istorijski proces monopolizacije kapitalističke proizvodnje, odnosno stapanje industrijskog i trgovinskog kapitala i pojava finansijskog kapitala kao dominantnog subjekta u određivanju ekonomskih i političkih dešavanja u svijetu, slika svijeta je manje više ostala ista. Jedino se promijenio i ubrzao proces centralizacije i koncentracije kapitala u sve manjem broju ruku, tako da nam se čini da je sudbina svijeta u rukama nekoliko stvarnih ili imaginarnih multimilijardera koji određuju u kom pravcu svijet treba i mora da ide.
Istovremeno smo svjedoci da se nikada imperijalizam nije tako jasno pokazao nego u sadašnjem trenutku. Imperijalističke zemlje stupaju u otvorene i prikrivene saveze za podjelom svijeta i vode ratove jedne protiv drugih dok istovremeno tajno paktiraju protiv drugih imperijalista; ruše i ne poštuju međunarodni poredak u koji su se zaklinjali i smatraju da su sva sredstva njima dozvoljena; dok u svojim imperijama nastupaju sve agresivnije prema obespravlenjim masama, dotle se pozivaju na kršenje tih prava u drugim imperijalističkim zemljama; pljačkaju druge zemlje i gaze druge narode, dok se pozivaju na zaštitu svojih nacionalnih interesa, ali i prava na hegemoniju koja njima navodno pripada. Istovremeno smo svjedoci da se pred našim očima raspada taj svijet, pokazujući potpunu haotičnost i nesposobnost da rješava nijedan suštinski problem čovječanstva.
Koja je pozicija država na Balkanu?
Balkanske države se nalaze na poluperiferiji imperijalnih centara i njihov položaj je da se kreću od polukolonijalnog statusa do protektorata. Za to su već uspostavljeni marionetski režimi, sa pljačkaškim mafijaškim klikama koji su spremni da budu pokorni svakom moćnijem gospodaru i zadovoljni što im je ostavljena mogućnost da dobijaju mrvice zločinačkog poduhvata pustošenja resursa zemalja kojima oni upravljaju.
Koja je pozicija ekploatisanih masa na Balkanu?
Eksploatisane mase na Balkanu su dovedene u položaj potpune zavisnosti od klasnog neprijatelja sa velikim stepenom dezorjentisanosti. Moć unutrašnjeg i spoljenjeg klasnog neprijatelja je takva da one nisu trenutno u stanju da povrate inicijativu, organizuju se u ozbiljniji otpor i pokušaju promijeniti sadašnje stanje. Pojedinačni otpori koji se javljaju su više izraz stihijnosti, sa kratkim dahom i bez cilja za suštinskom promjenom stanja.
Šta može promijeniti situaciju i pokrenuti balkanske mase na borbu?
Prije svega to je haos koji proizvodi kapitalizam i koji je zahvatio cio svijet. Taj haos će se nužno produbljivati i na Balkanu u svojim raznim formama, sve do izbijanja ratnih sukoba. To stanje, koje je već prisutno u nekom obliku će rađati i tu istorijsku potrebu balkanskih masa da se odupru i da pruže otpor, ako ništa drugo onda radi sopstvenog preživljavanja.
Ideja o Balkanskom pokretu otpora nadilazi sva postojeća shvatanja i politička opredeljenja koja su trenutno javno prisutna na balkanskom prostoru. Ona je superiorna upravo što prevazilazi sve postojeće podjele među balkanskim narodima, posebno nacionalne podjele i mržnju. Ona je superiorna jer je okrenuta ka uništenju svih tih balkanskih martionetskih klika i oslobođenju balkanskih masa od njihove diktature i pljačke. Ona je superiorna jer se u čvorištu imperijalnih suprotnosti za dominacijom na Balkanu (SAD, EU, Rusija, Turska, Kina) pojavljuje kao sila – idejna i u perspektivi realna, koja se suprotstavlja njihovim planovima porobljavanja. Superirona je i zato jer je zagovornik budućeg svijeta zajedno sa talasom pobunjenih masa svijeta, a čiju silu imperijalisti, uz pomoć terora i fašizma, žele zaustaviti. No, treba reći da se Balkanski pokret otpora ne stvara na temeljima onih koji djeluju u okvirima i po principima postojećeg svijeta, i pristajanjem na zakonitosti postojećih balkanskih režima. I sa takvim shvatanjima se treba odlučno razgraničiti. Balkanski pokret otprora se stvara u novim istorijskim uslovima, ali na principima kao što je stvaran i u prošlosti – svom silom protiv stranog okupatora, pljačkaša i njegovih domačih sluga. To je poklič svih pobunjenih masa svijeta radi budućeg slobodnog svijeta u kojem će živjeti kao ljudi. A na Balkanu je sve više gladnih usta i nezaposlenih, porobljenih radnika i poniženih intelektualaca, bezemljaša i beskućnika, zavisnih seljaka i sitnosopstvenika. I oni neće imati drugog izlaza nego da biraju između zova slobode ili siromaštva i umiranju u ropstvu, kao bez ikakvog ljudskog dostojanstva i perspektive.
Mir narodima – rat klasama! Balkanskim pokretom otpora!
Devedesetih godina prošlog vijeka osnovna misao koja se nametala svim onima kojima je bilo stalo do mira i saradnje među narodima i dostojanstvenog života bila je – kako zaustaviti rat, njegove strahote i nacionalističko ludilo koje je vladalo prostorima bivše Jugoslavije. Ta podjela na nacionaliste sa raznim stepenima mržnje i one koji su otvoreno istupali protiv rata i nacionalističkog šljama je izgledala kao istorijski sukob između primitivnih, zaostalih nacionalističkih zločinaca i prosvećenih humanista. Pošto su militantni nacionalisti doživjeli poraz, ne ostvarujući svoje sulude planove, poput “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske” itd., izgledalo je da će “humanisti” pobijediti i da će život na Balkanu krenuti nekim drugim tokovima. No, to je bila jalova nada. Ti isti “humanisti” su bili u suštini samo druga strana iste medalje. I njih i nacionalističke zlikovce je vezivalo nešto bitno, a to je interes kapitala i bezočna pljačka. I tu su se brzo našli, u sada zajedničkom poduhvatu, da služe okupatoru. Da mašući i dalje ostavljenim im nacionalnim barjacima, gledaju svojim sluganstvom da dobiju mrvice opšte pljačke koju vrši multinacionalni kapital.
Opšta kriza i haos u koji je svijet zapao sve više pritiska i utiče na stanje na Balkanu. To se prije svega ogleda u zaoštrenoj borbi imperijalnih sila za svoje pozicije, naoružavanjem režima, ubrzanim pustošenjem prirodnih resursa, gubljenjem preostalog suvereniteta država, podsticanjem fašizacije i upotrbom sve veće sile, sveopštom manipulacijom i daljim raslojavanjem, odnosno izdizanjem sve bogatije manjine. Istovremeno se ponovo udara u ratne bubnjeve. Ovog puta balkanski režimi nisu sposobni da vode bilo kakav rat, ali su zato sposobni da vjerno služe interesima pojedinih imperijalnih saveza. Tu se prije svega misli na služenje interesima zapadnih imperijalista na čelu sa NATO-m i ruskom imperijalizmu.
Balkanski narodi se ne mogu pojedinačno oduprijeti imperijalističkoj okupaciji i pljački. Međutim, udruženi u opštenarodni pokret, stvaraju osnovu koja direktno ruši dvije osnovne pretpostavke okupatorske čizme – da se ne mogu više služiti poznatom devizom – zavadi pa vladaj, odnosno podsticanjem suprotnosti i sukoba među balkanskim narodima, i drugo, što otpor sluganskim režimima raste do tog stepena kada pljačka prirodnih i ljudskih resursa postaje sve manje moguća. U takvoj situaciju sluganskim režimima i imperijalističkim okupatorima ostaje samo sredstvo još veće militarizacije, stvaranjem svojih profašistčkih falangi i još većoj upotrebi sile. U takvoj situaciji interesi obespravljenih masa dolaze do svog istorijskog izraza – do potrebe za klasnim oslobođenjem!
No, problem koji se trenutno nameće obespravljenim masama u potrebi za klasnim oslobođenjem, odnosno stvaranjem samog pokreta, suočava se naizgled sa nepremostivim preprekama. Prije svega što je klasna svijest balkanskih masa na takvom stupnju da je mali procenat obespravljenih spreman da bije stvarne klasne bitke, niti on vidi mogućnost prevazilaženja sadašnjeg stanja i sopstvenog položaja u koji je gurnut. Letargično, pasivno stanje masa se ispoljava kroz pojedinačne pokušaje spasa putem bjekstva ili nade u bjekstvo sa ovih prostora. Takvom stanju svakako doprinosi skoro potpuni nedostatak klasnih organizacija obespravljenih masa koje bi bile izraz njihovih težnji i njihov revolucionarni subjekat, a ne samo formalna i karikaturalna maskarada klasne borbe.
Međutim, mi smatramo da predstojeći događaji neminovno vode, ne samo novim sukobima imperijalista na balkanskom prostoru, nego guraju balkanske mase ka jačanju klasnog otpora, bilo stihijskog, bilo organizovanog. Zato smatramo da je za budućnost balkanskih masa danas imperativ da iz stanja dužničkog ropstva i potpune zavisnosti, smognu snage da iznjedre pokret koji će znati kako treba “razgovarati” sa imperijalističkim i domačim pljačkašima. Koji će znati ”razgovarati” i sa svim onima koji podstiču međunacionalne sukobe i šire šovinstičku i rasnu mržnju.
Da, mi smo na strani balkanskih naroda da ne budu porobljeni i sredstvo u rukama imperijalnih sila i multinacionalnog kapitala. Da, mi smo na strani balkanskih naroda da ustanu protiv marionetskih režima i pružaju otpor. Da, mi smo na strani svih obespravljenih – radnika, nezaposlenih, žena, izbjeglica da počnu pružati aktivniji klasni otpor. I mi, kao komunisti koji nikada ne kriju svoje stavove, smo za klasni rat, jer mi smo na strani proletera, a oni nemaju šta da izgube više u ovakvom svijetu.
Za jedinstvo balkanskih naroda! Balkanskim pokretom otpora!
Kada bi trebalo dati odgovor na pitanje šta nam slijedi u narednom periodu odgovor bi bio: siromaštvo, haos i rat. Sve posebno ili bolje – sve zajedno. I tu se više ništa ne može učiniti, ni trenutno zaustaviti i promijeniti. Siromaštvo je osnovna karakteristika savremenog svijeta, ma koliko ga globalna diktatura kapitala željela prekriti i dati tom svijetu projekciju „modernosti“ i „humanosti“. Činjenice su nemilosrdne i samo treba zaviriti u statistike koliko svakog trena, svake sekunde umire u „predivnom plavetnilu naše planete“ snimljene visokom rezolucijom sijaset satelita. Tu ne računamo one što svaki dan imaju sve manje mogućnosti da se nahrane, ili bar utole glad. I onda se ponovo postavlja pitanje -kakav je to svijet u kome jedni umiru od gladi ili su gladni, dok drugi ne razmišljaju o tom problemu i žive u izobilju? Koja je to etička vertikala na kojoj počiva taj svijet i da li treba da takav postoji? Odgovor da svijet nije etički, da je tako bilo i biće ima samo tu relativnu filozofsku i idealističku vrijednost. Postojeća pandemija je skinula masku sa tog lažnog svijeta, jos više produbila ekonomski jaz i postavila pitanje potrebe drugog svijeta, svijeta sitih i oslobodjenih. “Juriš” u siromaštvo do sada sitih ili relativno sitih slojeva se enormno ubrzava, tako da su sve više ljudi koje srećemo zabrinuti da ih sve ovo vodi u nešto mnogo veće. I to veće, čega se najviše plaše, nije pandemija i rat, nego nezaposlenost i glad.
Haos je nešto što smo živjeli na jugoslovenskim prostorima i mislili smo da je to za nama i da se te haotične situacije dešavaju tamo po nekim „nesretnim zemljama”. Mislilo se da ćemo ući u nekakav uređeni sistem i međunarodni poredak i da treba da disciplinujemo naš “balkanizam” i kultivišemo se. No desio nam se udar saznanja da se taj međunarodni poredak ruši i više ne funkcioniše. Da se haos počinje širiti širom planete. Opšti voluntarizam da je sve dozvoljeno trenutna je slika svijeta. Zatečeni u tom međuvremenu i prostoru balkanske zemlje u polukolonijalnom dužničkom ropstvu, sa maronetskom bandom na vlasti, nemaju mnogo izbora. I kako vrijeme više protiče, na ruševinama međunarodnog poretka, pojavljuje se jedna opštevažeća norma – a to je sila, najbrutalnija sila koja više nije uvijena u nekakve formalne etičke vrijednosti niti pravne norme.
Treći svjetski rat već tutnji planetom za one koji vide ili hoće da vide. A oni koji ne žele da vide nadaju se nečem drugom ili ne znaju, mogu potražiti odgovor u sedmoj glavi Lenjinovog “Impеrijalizma” pisane u skoro identičnoj vremenskoj amplitudi. “Sve je isto i ništa se nije promijenilo“, reko bi Vlado Dapčević. Početni sukobi na svjetskom tržištu su se pretvorili u trgovinske ratove. Konstrukcija globalne finansijske oligarhije, suočena sa rušenjem sopstvene piramide, traži novi prostor za oplodnju kapitala i kontrolu svijeta. I taj izlaz vidi u novom svjetskom ratu i “preraspodjeli karata”. Dotle najveće imperijalističke zemlje, u opadanju svoje moći, i rješavanjem svojih unutrašnjih protivrječnosti, pokrenule su ratnu mašineriju i već ratuju na sve više tačaka širom svijeta. Istovremeno se stvaraju sve čvršći savezi sa zamišljenim projektima nekih novih podjela svijeta. Samo se čeka da taj požar dobije opštu dimenziju.
Koji je zadatak jednog revolucionarnog subjekta u postojećoj situaciji?
Prije svega, treba u masama širiti svijest o jačanju ove tri sile: siromaštva, haosa i rata. Ne da bi se u masama podsticao defetizam, već da bi se jačao duh otpora i spremnost da se preživi u datoj istorijskoj situaciji. Prije svega da bi se balkanski narodi ujedinili, jer nisu u stanju da se sami odupru zavisnosti i ropstvu od velikih imperijalnih sila i nadnacionalnog kapitalala. I prije svega da revolucionarni subjekt, kao dio pobunjenih masa svijeta, pruži otpor tim kapitalistima, domaćim i stranim, vlasnicima fabrika, prirodnih resursa, banaka, kao i represivnoj i propagandoj sili pljačkaških režima. Da mobiliše radnike, seljake, prekariste, naučnu inteligenciju i da svoje nezadovoljstvo iskazuju na višim nivoima klasnog otpora. I onda ova navedena sumorna slika stvarnosti u ime opstanka i novog svijeta izgledaće sasvim drukčije.
Za slobodu obespravljenih balkanskih naroda! Balkanskim pokretom otpora!
Kada krene da se udara po spomenicima znači da se sprema veliko zlo ili su nastupala neka nova vremena koja bi da precrtaju relikte prošlog. Spomenici su uvijek prvi na udaru, što govori i da se nakupilo toga dosta, mržnje pogotovo, i da su svojim oblikom „nepodobni“ u prostoru. Mada, prolazeći pored njih, dobra većina i ne zna zasto oni tu stoje, kojim povodom su podignuti, niti njihov značaj i simboliku.
Prvo smo mi dali svoj doprinos tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Zlo koje je pokuljalo je krenulo da ruši spomenike koji su se našli „sa druge strane naciona“. S prekidom ratova, malo je splasnuo taj spomenički barbarizam. Ali je onda krenulo novo zlo – da ih ruše po Ukrajini, Poljskoj, Češkoj da ih ne bi podsjećali na prošlost i da bi se „oslobodilo“ od oslobodilaca.
No, rušenje dobija na zamahu. Pobunjene mase su sada krenule po Evropi i SAD da ruše i ruže spomenike rasizmu i kolonijalizmu… I borba traje. Balkan se, takođe, ponovo komeša, spreman na novi spomenički rat. Da li se opet neko veliko zlo sprema, teško je reći. Možda je to samo sastavni dio cjelokupnog istorijskog revizionizma koji pokušava sprovesti vladajuća klasa. A kako da do kraja sprovedu reviziju istorije kada na svakom koraku stoje te spomeničke grormade i spomen ploče širom bivše Jugoslavije, kao tragovi i svjedoci velikog vremena njenih naroda. A pošto su ti narodi danas nedorasli toj prošlosti, a vlastodršcima treba taj istorijski zaborav, onda žele neprimetno sklanjati stare, ili ih jednostavno „ekspoprisati“ iz stvarne istorije i pokušati im dati drugi smisao i simboliku.
Odbrana spomenika se ne vrši obilascima i slikanjima na njima povodom nekih datuma, niti pokušajima sprečavanja njihovog uklanjanja od strane klasnog neprijatelja.
Odbrana spomenika revolucije ima svoj neprobojni štit sa jačanjem pokreta na revolucionarnim osnovama, inače je ta bitka unaprijed izgubljena.
Ti, koji su bili inspiracija i u čast kojih su podizani svi ti spomenici išli su sa osmjehom u smrt i klicali pred vješalima; pjevali i prkosili sili. I oni danas ne bi branili svoje spomenike, nego bi ponovnim juršima stvarali neke nove oblike slobode za te koji se stide njih, zaboravljaju ih u svojoj ravnodušnosti i ropstvu ili čak zaslepljeni mržnjom spremni da ponovo progone, ubijaju i ponovo ruše, ako im se dozvoli.
Smrt fašizmu – sloboda narodu! Balkanskim pokretom otpora!
