Propast tzv. srednje klase već je osvjedočena činjenica. Njeni vapaji za zaustavljanjem propasti i vraćanjem na prethodno stanje imaju različite forme. Konzervativizam jednih naizgled se suprotstavlja “revolucionarnosti” drugih. No, iza “progresivnih”, a suštini reformističkih fraza, krije se reakcionarstvo u malo drugačijem obliku.
Nestankom novih teritorija čijom bi se pljačkom potkupili “gornji” slojevi buržoaziranih radnika i tzv. srednje klase, žeđ za profitom krupnih kapitalista okrenula se ka unutra. Ukidanje socijalnih programa, povećanje vojnih nabavki, teško oporezivanje, gangsterski dilovi krupnih monopola i države, ekonomski i politički osakatili su ove navodno “napredne” slojeve.
Kao što smo rekli, dio je bijeg već pronašao u manje-više neskrivenom fašizmu. Dio, pak sakrio se iza plašta reformizma. Privučeni već poznatim malograđanskim i ustaljenim ljevičarskim frazama, oni donekle privlače radničke mase koje u tim sloganima i pokretima osjećaju nešto svoje.
Sve češće se čuju pokliči: protiv imperijalizma, kapitalizma, fašizma, čak i nacionalizma, tog najvjernijeg čuvara kapitala na Balkanu. Mi u potpunosti pozdravljamo same parole, iako smo svjesni besprincipijelnosti onih koji ih sada proklamuju.
Međutim, moramo postaviti pitanje: kakav je to otpor protiv fašizma, imperijalizma, kapitalizma i nacionalizma ako on ne pogađa samu suštinu tih ideologija – suštinu privatne svojine, robne proizvodnje i diktature kapitala? Kakav je taj otpor, ako on od početka sebe osuđuje na traženje rješenja u okviru istog sistema koji njih (fašizam,nacionalizam i dr…) upravo i rađa ?
Uzmimo baš Balkan u obzir. Zar je ovdje, gdje je međusobno takmičenje imperijalista daleko “konkurentnije” moguće odvojiti borbu protiv američkog od borbe protiv ruskog imperijalizma? Zar je moguće suprotstavljati se diktatu evropskog krupnog kapitala, a zanemariti dužničko ropstvo kineskim “investicionim” bankama? Zar je moguće povesti borbu protiv “domaćeg” četništva, ako se istovremeno ne povede danas borba i protiv ustaštva i svakog drugog šovinizma, kao čuvara baš tog krupnog kapitala?
Mi na to odgovaramo: ne, nije moguće.
Da, mi smo za otpor, ali otpor beskompromisno svim koji guše revolucionarni preobražaj društva, jer drugačiji otpor u istorijskom smislu i ne može da postoji. Imperijalistička “prepucavanja” već prijete da bace novi teret na balkanske mase, od Srbije pa dalje, i sada se u punom svjetlu pokazuje kompradorska nemoć naspram svjetskih tokova. U Hrvatskoj, “antifašizam” će biti osuđen na istorijski demarš ukoliko ne skupi hrabrost da napadne srž sadašnjeg ustaštva i dominaciju kompradorstva – odbranu krupnog evropskog i američkog kapitala, njihovih banki, industrija i vojnih postrojenja.
Crnogorski antifašizam takođe ostaće na nivou kulturološke identifikacije, nesposoban da postane politička sila, ukoliko on ne poveže stalne velikosrpske nasrtaje u “isti koš” sa NATO okupacijom.
U Srbiji pak, otpor prema NATO, Evropi ostaće takođe samo dio odavno nametnutog mnenja od samog režima ukoliko se ne okrene i protiv ruskog imperijalizma, kao i na ”domaće” kapitaliste, a pogotovo na nastavak obračuna sa velikosrpskim nacionalizmom i njegovim “vječnim” težnjama ka Kosovu, Crnoj Gori, BiH i dr.
Sa druge strane, Kosovo će ostati produžena ruka američkog, turskog ili nekog drugog imperijalizma, ukoliko se ne suprotstavi sadašnjem putu sluganstva. O BiH je izlišno i ponavljati o nesposobnosti da se izađe izvan nacrtanih rovova nacionalnih podjela ili nametnutog mita o građanskoj državi i traženja moćnijeg “zaštitnika”. Bez opšteg povezivanja cjelokupnog procesa, inicijalno ispravni koraci povešće u svrstavanje u jedan ili drugi imperijalistički tabor.
Između nominalnih “ljevičara” i “desničara” decenijski više nema suštinske razlike. Lijevo orijentisane reformističke linije ne samo da će pasti u najgori šovinizam uslovljen imperijalističkim ratom, nego će u njemu i prednjačiti nad otvoreno nacionalističkim elementima.
Šovinizam okrenut ka onima koji su “za zapad ili Ruse” može i biće zaogrnut različitim formama, između ostalog i formama “antifašizma”. Štaviše, već jednom su na Balkanu pod socijalističkom simbolikom granatirani gradovi u bratoubilačkom ratu. Ovaj rat se možda može razlikovati po tome što će svi imati svoje “petokrake”.
Ideološki obračun, koji tek sada započinje, zapravo predstavlja ništa drugo do početak obračuna između onih koji jesu za revoluciju, za komunizam i koji u balkanskim masama, a prije svega radnicima i svim potlačenim, vide jedini istorijski oslonac. Balkanske mase nemaju drugog saveznika, do same sebe i kreiranje moćnog revolucionarnog subjekta (ili neuspjeh u tome) odlučiće i sudbinu tih balkanskih naroda u narednim vremenima.
Ukoliko dođe do jasnog ideološkog razgraničenja, ukoliko masama i revolucionarima bude poznato ne samo protiv čega, nego i za šta se bore – onda i samo onda pobjeda postaje moguća. A za to treba htjeti, smjeti, a i znati prepoznati saveznike i neprijatelje.
Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!






