M-L Priručnik

Ovaj rad je pokušaj predstavljanja jednog manjeg segmenta u razvoju socijalističke, odnosno marksističko-lenjinističke misli i samog revolucionarnog pokreta na jugoslovenskom prostoru. Autori su se fokusirali na isticanju glavnih tendencija u shvatanjima klasne borbe, posebno na njihove glavne nosioce sa svojim doprinosom. Svakako da je izostanak dubljeg i sadržajnijeg bavljenja samom teorijom i društveno-ekonomskim odnosima manjkavost djela, ali je cilj autora bila da naprave jedan propagandni priručnik i kroz njega da popularišu samu m-l misao i pokret i pomognu onima koji su već stupili ili namjeravaju da stupe u revolucionarnu borbu.

Kolektiv

Preuzmi PDF

Stavovi Partije rada o imperijalističkom ratu

  1. Prije više od deset godina Partija rada je izašla sa stavom da je kriza kapitalizma globalna i temeljna, a da se Treći svjetski rat već vodi. Ispravnost ove teze više nije upitna.
  2. Globalni rat ima sve osnovne odlike prethodnih međuimperijalističkih sukoba proisteklih iz potrebe da se kriza kapitalizma riješi ratom. Izvoz kapitala, koji je zamijenio izvoz robe, dostigao je takav stepen da nailazi na sve veća ograničenja, a globalni finansijski špekulativni balon je pred pucanjem. Serije finansijskih krahova, energetske krize, urušavanja kolonijalnih-zavisnih ekonomija a i krupnih imperijalističkih više nije apstraktna perspektiva već jasna budućnost i odlika novog imperijalističkog rata.
  3. Donekle izmenjene forme svjetskog rata i nove karakeristike su samo posljedica naraslih proizvodnih snaga. Privid, novog, sveobuhvatnijeg vojnog, informativno-propagandnog i idejnog vođenja ne mijenjaju uzroke rata i same njegove nosioce, i jedino što je novo je kvantitet sile koja se može upotrebiti. Upravo ovaj kvantitet na bazi sadašnjih proizvodnih snaga nosi u sebi potencijal neviđenog razaranja. Iluzije i buržoaska propaganda o kratkom globalnom ratu nisu ništa novo do stalne saputnice tih istih ratova i ponovo će se pokazati kao potpuno neutemeljene i nemoguće.
  4. Balkanske zemlje i balkanski narodi ne mogu biti izuzeti od ovog rata koji će se neminovno proširiti i na te prostore, a sve naznake tog nezaustavljivog procesa su već u toku. Proces militarizacije, priprema za sukobe, stvaranje vojnih saveza i sveobuhvatno trovanje najširih masa šovinizmom je već u toku.
  5. Partija rada u svom propagandnom radu neprekidno postavlja i razvija ideju balkanskog pokreta otpora kao pretpostavke i jedinog uslova da balkanski narodi ne budu topovsko meso i obično sredstvo interesima imperijalizma i multinacionalnog kapitala. Njihovo nastojanje je jasno – da prevladaju krizu i cio svijet podijele i potčine svojim klasnim interesima – eksploatatorskih, pljačkaških i zločinačkim planovima stvaranja tehno fašizacije kao sredstva i suštine nove feudalizacije i novog ropstva.
  6. Pred svim predrevolucionarnim, antifašističkim, antiimperijalističkim snagama u svijetu i na Balkanu pitanje rata i odnosa prema njemu danas je centralno pitanje koje nadilazi sva ostala pitanja. To pitanje treba da određuje aktivizam političkih subjekata, a što podrazumijeva da zajednički cilj ovih snaga može dovesti i do osnova za stvaranje i jačanje samog opštenarodnog fronta, odnosno osnova pokreta otpora ratu, imperijalizamu i fašizmu.
  7. Zbog istorijske prošlosti, još uvijek prisutnih nacionalnih podjela na Balkanu, a koji koriste i imperijalisti i njihovi kompradori po balkanskim zemljama , opštenarodni front otpora može se graditi samo na zajedništvu i ravnopravnosti svih balkanskih naroda. Sa pokretom predvođenog od snaga koje stoje u potpunosti na pozicijama internacionalizma, bez primese bilo kakvog nacionalizma – otvorenog ili prikrivenog.
  8. Partija rada će voditi idejnu borbu protiv svih snaga koje mašu crvenim zastavama, a u stvari unose zabunu u redove obespravljenih najširih slojeva i u suštini pomažu imperijalistima i kompradorskim režimima, svrstavajući se uz pojedine imperijalne saveze ili čak uz kompradorske režime. Nastupanje sa socijalšovinističkih pozicija ili pak reformističkih u svojoj podjeli gubi značaj i postaje samo različita idejna manifestacija jednog te istog i reakcionarnog.
  9. Osnovni cilj radničke klase, odnosno same Partije rada je revolucija. No Partija rada smatra da u sadašnjim uslovima trajanja rata ne postoje objektivne okolnosti za sprovođenje revolucije. To ne znači da svaki dan produžetka rata ne jača revolucionarne snage u cijelom svijetu, odnosno slabi i dezorganizuje buržoarske snage. Pokrenute mase to već svuda pokazuju. Isto tako, Partija rada smatra da se revolucija ne može sprovesti bez naoružane partije, širokih narodnih frontova i njihove armije. Dužina borbe i način osvajanja vlasti u rušenju kompradorskih i mafijaških režima u balkanskim zemljama ne mogu biti unaprijed određeni, ali bez stvaranja potrebnih pretpostavki, revolucija ne može započet ma kakve objektivne okolnosti bile.

Stav Partije rada

Partija rada smatra da je napad američkih i izraelskih imperijalista na Iran samo  dio i produžetak globalnog imperijalističkog rata koji uveliko traje. U tom ratu koji po cijelom svijetu izaziva sve veći haos i stradanja, slabljenje ili poraz imperijalista, prije svega najagresivnijeg američkog imperijalizma, u interesu je  svih naroda svijeta i samog američkog i izraelskog naroda. Takođe, Partija rada smatra da, bez obzira na reakcionarni karakter iranskog režima, odbrana  naroda, odbrana zemlje od okupacije, od izazivanja građanskog rata i  parčanja zemlje,  u ovom trenutku je u interesu progresivnih snaga u Iranu.

Stavljanje u prvi plan borbu protv režima, uz pomoć američkih i izraelskih bombi i ne pružanje otpora  i samoj agresiji, bio bi izraz  običnog petokolonaštva. Mi smo ubijeđeni  da će  ovaj rat i ostali međuimperijalistički sukobi samo ojačati pozicije revolucionarnog pokreta u svijetu.

Stav Partije rada o razvoju događaja u Kurdistanu

U epohi imperijalizma nacionalno pitanje i dalje predstavlja jedno od glavnih pitanja revolucionarnog pokreta, koje je posebno izraženo u slučaju Kurdistana. Kurdi predstavljaju narod koji je kao retko koji bio izložen pogromima, genocidu i represiji svake vrste. Uprkos borbi protiv izuzetno moćnih neprijatelja, ovaj narod pokazao je i pokazuje nesalomivu volju u borbi za svoje samoopredeljenje i ta volja služila je decenijama kao vodilja i inspiracija revolucionarnih pokreta širom svijeta.

Upravo zbog stepena i karaktera reakcionarnih režima koji vladaju na Bliskom istoku, kurdska borba za nacionalno oslobođenje je uspješno oko sebe okupila i povezala i borbu za oslobođenje žena kao i širu antiimperijalističku borbu. Sveobuhvatni oslobodilački karakter ove borbe je pokazao svoju moć u pobjedama nad širokom lepezom neprijatelja u prethodnim godinama.

Oslobodilački i revolucionarni karakter ove borbe stoga mora biti nedvosmisleno podržan od svih dosledno revolucionarnih partija i organizacija.

Istorije klasnih i nacionalnih borbi pune su taktičkih ustupaka nosioca tih borbi, posebno u sukobu sa daleko moćnijim neprijateljima, i takva zakonitost u svijetlu ostvarivanja glavnih političkih ciljeva kao dijela objektivnog istorijskog procesa je nužna. Sa druge strane, taktički ustupci koji su nužni ne smiju postati pravilo i prerasti u idejna ili druga lutanja koja vode u nepricipijelnu politiku i još veće greške i poraze.

Nastavak kurdske borbe i otpora takođe će nužno ojačati formiranje nove revolucionarne linije i poraza trenutno preovladavjućih idejnih nedoslednosti, različitih formi oportunizma i reformizma, kao i sektaštva kojeg praksa sve brže likvidira.

Na bazi toga, čvrsto smo uvjereni da je kurdski pokret i više nego sposoban i zreo da pravilno analizira i prevaziđe sadašnje uslove i da sadašnje poraze pretvori u buduće pobjede.Takođe smo uvjereni da će borba kurdskog naroda, u uslovima sadašnjeg međuimperijalističkog rata nužno okupiti oko sebe i druge narode Bliskog i Srednjeg istoka u borbu protiv imperijalizma, marionateskih i kriminalnih režima i drugih reakcionarnih hordi. Borba kurdskog naroda se ne može uništiti, ona je ispravna i istorijski opravdana. Stoga smatramo da je trenutni poraz ništa više do preduslov budućih pobjeda.

Stav Partije rada

Međuimperijalistički Treći svjetski rat dobija na svom intenzitetu, što potvrđuje eskalacija sukoba po svijetu sa novim žarištima koja su sve učestalija. Taj rat je, pored novih formi njegovog vođenja, ušao u fazu potpunog rušenja tzv. medjunarodnog pravnog poretka i važećih principa koji su bili samo izraz tog istog dubokog, nepravednog, svijeta i kojeg je trebalo odavno srušiti.
U tom medjuimperijalističkom ratu smo svjedoci koliko je taj svijet, pod dominacijom imperijalisitčkih sila, licemjeran i zločinački.
Današnji međuimperijalistički sukobi su samo izraz tog raspadajućeg svijeta i Partija rada te sukobe, bez obzira na sva stradanja i uništenja što oni sa sobom nose i mogu još izazvati, vidi kao mogućnost da se svjetskim pobunjenim masama omogući brža pobjeda ka uspostavljanju novog svijeta.
Partija rada je još ranije zauzela stav da prije svega podržava uništenje tzv. zapadnog imperijalizma pod vođstvom SAD, kao najmoćnijeg, kako bi se svjetske mase lakše obračunale sa ostalim imperijalistima. I Partija rada će taj svoj stav braniti i sprovoditi kroz ideju i praksu Balkanskog pokreta otpora.

O tokovima savremenog ljevičarenja

Propast tzv. srednje klase već je osvjedočena činjenica. Njeni vapaji za zaustavljanjem propasti  i vraćanjem na prethodno stanje imaju različite forme. Konzervativizam jednih naizgled se suprotstavlja “revolucionarnosti” drugih. No, iza “progresivnih”, a suštini reformističkih fraza, krije se  reakcionarstvo u  malo drugačijem obliku.

Nestankom novih teritorija čijom bi se pljačkom potkupili “gornji” slojevi buržoaziranih radnika i tzv. srednje klase, žeđ za profitom krupnih kapitalista okrenula se ka unutra. Ukidanje socijalnih programa, povećanje vojnih nabavki, teško oporezivanje, gangsterski dilovi krupnih monopola i države, ekonomski i politički osakatili su ove navodno “napredne” slojeve.

Kao što smo rekli, dio je bijeg već pronašao u manje-više neskrivenom fašizmu. Dio, pak sakrio se iza plašta reformizma. Privučeni već poznatim malograđanskim i ustaljenim ljevičarskim frazama, oni donekle privlače radničke mase koje u tim sloganima i pokretima osjećaju nešto svoje.

Sve češće se čuju pokliči: protiv imperijalizma, kapitalizma,  fašizma, čak i nacionalizma, tog najvjernijeg čuvara kapitala na Balkanu. Mi u potpunosti pozdravljamo same parole, iako smo svjesni besprincipijelnosti onih koji ih sada proklamuju.

Međutim, moramo postaviti pitanje: kakav je to otpor protiv fašizma, imperijalizma, kapitalizma i nacionalizma ako on ne pogađa samu suštinu tih ideologija – suštinu privatne svojine, robne proizvodnje i diktature kapitala? Kakav je taj otpor, ako on od početka sebe osuđuje na traženje rješenja u okviru istog sistema koji njih (fašizam,nacionalizam i dr…) upravo i rađa ?

Uzmimo baš Balkan u obzir. Zar je ovdje, gdje je međusobno takmičenje imperijalista daleko “konkurentnije” moguće odvojiti borbu protiv američkog od borbe protiv ruskog imperijalizma? Zar je moguće suprotstavljati se diktatu evropskog krupnog kapitala, a zanemariti dužničko ropstvo kineskim “investicionim” bankama? Zar je moguće povesti borbu protiv “domaćeg” četništva, ako se istovremeno ne povede danas  borba i protiv ustaštva i svakog drugog šovinizma, kao čuvara baš tog krupnog kapitala?

Mi na to odgovaramo: ne, nije moguće.

Da, mi smo za otpor, ali otpor beskompromisno svim koji guše revolucionarni preobražaj društva, jer drugačiji otpor u istorijskom smislu  i ne može da postoji. Imperijalistička “prepucavanja” već prijete da bace novi teret na balkanske  mase, od Srbije pa dalje,  i sada se u punom svjetlu pokazuje kompradorska nemoć naspram svjetskih tokova. U Hrvatskoj, “antifašizam” će biti osuđen na istorijski demarš ukoliko ne skupi hrabrost da napadne srž sadašnjeg ustaštva i dominaciju kompradorstva – odbranu krupnog evropskog i američkog kapitala, njihovih banki, industrija i vojnih postrojenja.

Crnogorski antifašizam takođe ostaće na nivou kulturološke identifikacije, nesposoban da postane politička sila, ukoliko on ne poveže stalne velikosrpske nasrtaje u “isti koš” sa NATO okupacijom.

U Srbiji pak, otpor prema NATO, Evropi ostaće takođe samo dio odavno nametnutog  mnenja od samog režima ukoliko se ne okrene  i protiv ruskog imperijalizma, kao i na ”domaće” kapitaliste, a pogotovo na nastavak obračuna sa velikosrpskim  nacionalizmom i njegovim “vječnim” težnjama ka Kosovu, Crnoj Gori, BiH i dr.

Sa druge strane, Kosovo će ostati  produžena ruka američkog, turskog ili nekog drugog imperijalizma, ukoliko se ne suprotstavi sadašnjem putu sluganstva.  O BiH je izlišno i ponavljati o nesposobnosti da se izađe izvan nacrtanih rovova nacionalnih podjela ili nametnutog mita o građanskoj državi i traženja moćnijeg “zaštitnika”.  Bez opšteg povezivanja cjelokupnog procesa, inicijalno ispravni koraci povešće u svrstavanje u jedan ili drugi imperijalistički tabor.

Između nominalnih “ljevičara” i “desničara” decenijski više  nema suštinske razlike. Lijevo orijentisane reformističke linije ne samo da će pasti u najgori šovinizam uslovljen imperijalističkim ratom, nego će u njemu i prednjačiti nad otvoreno nacionalističkim elementima.

Šovinizam okrenut ka onima koji su “za zapad ili Ruse” može i biće zaogrnut različitim formama, između ostalog i formama “antifašizma”. Štaviše, već jednom su na Balkanu pod socijalističkom simbolikom granatirani gradovi u bratoubilačkom ratu. Ovaj rat se možda može razlikovati po tome što će svi imati svoje “petokrake”.

Ideološki obračun, koji tek sada započinje, zapravo predstavlja ništa drugo do početak obračuna između onih koji jesu za revoluciju, za komunizam i koji u balkanskim masama, a prije svega radnicima i svim potlačenim,  vide jedini istorijski oslonac. Balkanske mase nemaju drugog saveznika, do same sebe i kreiranje moćnog revolucionarnog subjekta (ili neuspjeh u tome) odlučiće i sudbinu tih balkanskih naroda u narednim vremenima.

Ukoliko dođe do jasnog ideološkog razgraničenja, ukoliko masama i revolucionarima bude poznato ne samo protiv čega, nego i za šta se bore – onda i samo onda pobjeda postaje moguća. A za to  treba htjeti, smjeti, a i znati  prepoznati saveznike i neprijatelje.

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Novi izazovi

Nakon  obamrlog, beskonfliktnog i bezidejnog političkog života, talas protesta predvođen omladinom, a posebno studentskim jezgrom prodrmao je čitavo društvo u Srbiji. Iako  na početku oni nisu formalno predstaljali ništa novo na idejnom planu, jesu na organizacionom, pa čak i etičkom. Početno ograđivanje od nacionalizma, liberalnih i drugih kompradora, oportunista svih vrsta i studentska ubeđenost u ispravnost svoje borbe za „opštu stvar“ pokazalo je da na Balkanu tek počinju da duvaju neki novi vetrovi.

Godinu dana kasnije, usled nedostatka jasnog revolucionarnog subjekta, malograđanske malodušnosti i slabosti, nedostatka taktike, organizacije i jasne ideologije, pokret  se srozao  u blato buržoarsko-kompradorskog parlamentarizma, nedostojan sopstvenih početaka.

O pokretu takvom kakav je trenutno više nećemo trošiti reči. Nova dešavanja jasna su. Više nije bitno hoće li ova ili ona kompradorska grupica držati vlast u kolonijama, već kome će se one prikloniti. Period politikantstva je prošao. Dolazi period „velike politike“.

Događaji se ubrzavaju, pred nama se svakodnevno uvećavaju ratne nabavke, povećavaju vojni budžeti, militarizuju kompletna društva čak i najbednijih i najslabijih kapitalističkih država u čitavom svetu. U ovom trenutku ne postoji tačka na planeti koja nije militarizovana ili već u ratu. Nikada do sada rušilačke snage nisu bile nagomilane i potente kao danas.

Period prenaoružavanja se bliži svom kraju i ubrzano se formiraju vojni savezi. Dosadašnji ratovi tarifama, carinama, ekonomskim blokadama i eksproprijacijom više nisu dovoljni. Svet se neminovno deli i već je donekle jasno podeljen na dva, a u budućnosti možda i više imperijalistička saveza, svaki sa istovetnim ciljem – preraspodelom teritorija i bogatstva.

U toj podeli, dalekosežnost je tolika da ne postoji država ili socijalna klasa koja se može iz nje izuzeti. Ona je sveobuhvatna i globalna, tako da će se i regioni poput Balkana  nužno naći (uistinu se već i nalaze) pred izborom: ili u rat imperijalistički, rat pljačkaški, gde će se u interesu ratnih liferanata slati  sinove i kćeri na moderne frontove, možda zajedno sa svojim nekadašnjim „ljutim neprijateljima“ – ili probijati svoj put, koji u socijalnoj revoluciji vidi iskru budućnosti novog.

I već smo mnogo puta podvukli ( i još ćemo bezbroj) da takav put je nemoguć bez avangarde koja će osvetliti putanju, avangarde u vidu organizovane jedinice najveštijih, najhrabrijih i ideološki najspremnijih ljudi. Jer kao što je epoha mira sa sobom nužno praštala ideološku konfuziju (čak je i jačala), epoha rata će takođe nužno od svih klasa tražiti aktivnije učešće i jasnije ideološko određivanje, jer ona više neće biti mesto pukih fraza zgodnih za intelektualne krugove. Nismo daleko od trenutaka kada će „biti komunista“ za sobom povlačiti jasna i konkretna opredeljenja, akcije i reperkusije, kao što će i svi iz buržoarskog tabora, uprkos svojim nominalnim razlikama, predstavljati samo ekstremnija ili umerenija krila rušilačkog i ratobornog krupnog kapitala.

U epohi sadašnjeg svetskog rata, vladajućoj klasi ne preostaje ništa drugo do da paralelno sa frontovskim – klasičnim ratovima protiv drugih imperijalista, vodi i drugi okrutni, fašistički rat protiv „sopstvenih“ masa na sopstvenoj teritoriji. Era masovnog nadzora, interneta, veštačke inteligencije i dr. je ništa drugo do era neprikosnovene tehničke i tehnološke superiornosti (trenutne i nestajuće) vladajuće klase nad milionima potlačenih. Ovaj arsenal oružja se već koristi i on, uz neverovatno militarizovanu policiju, kriminalne i paravojne strukture u službi buržoazije biće jedno od glavnih obeležja modernog fašizma. Represija nad masama će se jednako ili gore izvoditi pod liberalnim, ili socijaldemokratskim simbolima i narativima, kao i pod  „fašističkim“. Uostalom, nije li socijal-demokratija (a mi možemo sada proširiti na širok dijapazon „levičara“) samo umereno krilo fašizma?

 Bez obzira na to koja politička buržoarska stranka „preuzme“ vlast, ona neće menjati takav državni mehanizam, jer jedino on može u sadašnjem periodu čuvati kapital od nezadrživog nadiranja masa. Takav razvoj je nužnost.

 Upravo takav razvoj će nemilosrdno i razoriti i razotkriti sve oportunističke tendencije u sadašnjem revolucionarnom (i širem demokratskom) pokretu kao pogrešne. Apsolutno sve političke linije, stranke i grupe će se odrediti: na one koji su za rat naroda protiv naroda – rat osvajača,ili rat unutar društva, rat klasa i samu revoluciju.

Sadašnje i nastajuće ekonomsko rasulo, ideološka buržoarska hegemonija, političko i vojno nasilje samo pripremaju uslove za rađanje novog revolucionarnog pokreta. Takav „novi“ (a uistinu – stari) revolucionarni pokret će baš zbog toga i sam morati da nosi obeležje militantnosti, organizacije, odlučnosti u cilju i vođstvu. Jedino takav revolucionarni pokret i može da objavi nemilosrdni rat samom ratu – ratu nacionalističkom, ratu imperijalističkom, ratu koji masama može samo doneti masovnu pogibiju, bedu i propast.

Rat  klasa, odnosno borba miliona siromašnih i obespravljenih protiv šačice enormno bogatih i povlašćenih  je istorijska nužnost. Ako se čini da je pitanje revolucije daleko,onda pitanje organizacije, ideologije, konkretnog stava i akcije nije. To je ujedno i pitanje, i stav, poziv za sve one pobunjene, razočarane decenijama kapitalističke stranputice koja je narode Balkana odvukla u potpunu kolonijalnu propast, degradirajući ih na nivo potrošne robe imperijalističkih predatora i njihovih lokalnih kompradora, oduzimajući im i poslednja zrna nacionalnog, društvenog i svakog drugog dostojanstva.

  Zato na Balkanu izraz tih opštih istorijskih tokova i dalje može biti samo:

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Militarizacija Balkana

Kapitalizam je u permanentnoj i fundamentalnoj krizi, a njegov imperijalistički oblik je odavno sve kontradikcije podigao na najviši nivo. Kontradikcije između modernih imperija naoružanih do zuba više se ne mogu riješiti nijednim drugim sredstvom osim oružanom silom, i u tom sukobu leži posljednja nada ovog posrnulog eksploatatorskog sistema.

Istovremno revolucionarne organizacije se optužuju za terorizam. Iskustva prethodna dva globalna imperijalistička rata unijela su strah u kosti buržoazije širom svijeta. Ona zna da svaki dobitak u međusobnim ratovima neće dugo trajati ako se ne osigura od pobune i naleta potlačenih. Proces perfidnog fašizma stoga nije samo neodvojiv od opšte militarizacije, već je njen sastavni dio i nastavit će se sa sve većim intenzitetom. Trebamo podvući da rat, pa ni svjetski, nije nešto novo za narode svijeta. Decenijama najmoćniji imperijalisti su otimali i iznuđivali po svojoj volji na štetu čitavih porobljenih naroda i uništavanja bilo kakvih oblika suvereniteta mnogih nacija. Rat je bio prisutan sve vrijeme, samo daleko od očiju stanovništva glavnih imperijalističkih država. Skriveni društvenim kompromisom u kojem je buržoazija ostvarivala superprofite od pljačke kolonija, a sami radnici takozvane beneficije države blagostanja, nisu primijetili da broj “slobodnih” kolonija brzo nestaje, da recesija polako ali sigurno kuca na vrata i da kriza svojstvena kapitalizmu samo čeka da eksplodira u punoj snazi.

Stoga je militarizacija društva i nasilje na svakom koraku samo prirodni proizvod kapitalizma u njegovoj najvišoj fazi, fazi dominacije monopola, banaka i multinacionalnih korporacija. U ratu i masovnom uništenju koje ga slijedi, postoji potencijal za ponovno oplodnju kapitala koji je nezamisliv u mirnodopsko vrijeme. Ne samo da perspektiva novih kolonija donosi potencijalne nove superprofite, već i bajkoviti krediti i doživotna davanja na račun ratnih priprema nevjerovatnom brzinom pune kofere najmoćnijih magnata kapitalizma. Istovremeno, uništavanje gradova, puteva, infrastrukture samo po sebi predstavlja prilike za nova ulaganja. Ako tome dodamo nezamislive količine oružja i municije, jasno je da za svjetsku buržoaziju rat predstavlja samo novi i izuzetno unosan posao.

Današnji frontovi će trasirati puteve budućih tržišta i interesnih sfera. Oni će trovati radnike šovinizmom, izvlačiti na površinu najprljavije i najreakcionarnije ideje, opravdavajući nove grabežljive ratove, u ime odbrane demokratije, kulture i načina života. Milioni radnika na svim stranama biće mobilisani da daju svoje živote na oltaru kapitala u ime “odbrane otadžbine”.

Možemo beskrajno pričati o užasima rata, ali to neće  spriječiti njegov tok, niti spasiti radničku klasu od katastrofe koja će joj se dogoditi. Moramo istaći da se sve istinske revolucionarne organizacije suočavaju s imperativom djelovanja u “ratnim” okolnostima, kada buržoazija (a posebno u početnim fazama) hirovito reaguje na svako sjeme istinskog revolucionarnog otpora. Ne možemo očekivati ​​da spontani pokreti, koji će se sve više pojavljivati, mogu biti išta više od opstrukcije u buržoaskim planovima. Bez obzira koliko veliki i sveobuhvatni bili, bez svjesnog vođe oni će se nužno raspršiti u ništavilo, ili pak oportunistički dodatak opštem toku događaja.

Bez revolucionarne teorije nema revolucionarne prakse. Bez revolucionarne prakse, teorija će ostati samo mrtvo slovo na papiru. Samo onaj ko sam ide može voditi. Istorija cijelog svijeta pokazuje da militarizacija nužno uključuje mase, aktivno ih uključuje u društveni život i priprema ih da same stvaraju svoje predvodnike.

Balkan?

Balkanske mase, posebno na području bivše Jugoslavije, vrlo dobro se sjećaju divljanja nacionalizma i ratova 90-ih. Šovinistička politika je potom dovela narod Jugoslavije  do genocidnog rata, a zatim do dužničkog ropstva koje sada poprima svoj konačni oblik totalnom prodajom nacionalnih resursa i potpunog služenja stranim imperijalistima. Lokalni nacionalistički impulsi nisu ništa više od laveža pasa koje na ovaj ili onaj način kontroliše ista ruka. Vojne parade u Beogradu i Zagrebu i lajanje jednih na druge ne sprečavaju nijednog od njih da snabdijeva oružjem Izrael, Ukrajinu ili bilo koji budući front. Naprotiv. Stalno prisutne ambicije nacionalističke buržoazije na Balkanu mogu poprimiti svoj oružani oblik samo u okviru sukoba samih imperijalista, odnosno onih koji će biti i sposobni i voljni da otvore novi balkanski front. Do tada, Balkan ostaje poprište novih oblika hibridnog rata, logističko središte iza novog Istočnog fronta i vojno-tehnološka baza za proizvodnju “prljavog” niskotehnološkog oružja, jeftinih prirodnih resursa i lako manipulativne radne snage.

Međutim, balkanske mase (kao i druge) već sada instinktivno vide svoj put naprijed i osjećaju da taj put nije onaj koji im se nužno nameće kao jedini ispravan. Objektivno težak položaj, totalna degradacija društva i samog prirodnog okruženja, vječna prijetnja rata i mržnje nameće balkanskim masama otpor kao jedinu mogućnost opstanka. Istovremeno, upravo tamo gdje je nacionalizam istorijski uvijek najjače tinjao, ta nacionalistička svijest više nema mobilizirajuću moć koju je nekada imala. Upravo tu, imperijalizam već istovremeno uvlači praktično sve narode u istu sferu političkog i ekonomskog života, istovremeno ih militarizujući za svoje ciljeve. Pitanje internacionalizma i revolucije neće biti nametnuto balkanskim masama jednostavno kao jedna od lijepih, revolucionarnih fraza. Bit će im nametnuto kao jedini put kojim mogu ići ka oslobođenju, ka revoluciji, ka opstanku. Kao što je to bio slučaj u Drugom svjetskom ratu, kada je pobjedničko oružje jugoslavenskih partizana uništvalo fašiste i domaće nacionalističke kolaboracioniste, tako danas budućnost poziva na oružanu borbu protiv sadašnjih kompradora, protiv njihovih imperijalističkih šefova, protiv opće dekadencije, ekonomskog ropstva i političke represije, protiv svega što ometa dalji istorijski napredak balkanskih i svih drugih naroda. Zato se sada, kao nikada prije, potvrđuju riječi da je jedini put put revolucije, da je otpor nužnost i da mora poprimiti oblik opšteg balkanskog otpora, te da vođa takve borbe može biti samo politička partija čvrsto utemeljena na principima internacionalizma i klasne borbe. Zato ćemo se držati riječi kao i prije:

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Tišina radništva Srbije

Period građanskih protesta, demonstracija, i još uvek malih pobuna u Srbiji,  nužno je počeo aktivirati i delove radničke klase. Skromni pokušaji da se ostvari savezništvo između, faktički liberalne struje kao zastupnika sitne buržoazije, srednjeg seljaštva i donekle liberalnih kompradora sa jedne i radnika sa druge nije uspeo, ili ne bar u onoj meri u kojoj je očekivano.

Zašto?

Zato što je radnička klasa ostala gluva i nema na borbu protiv političke obespravljenosti? Ne. Zato što je radnička klasa uništena (politički) i dezorijentisana upravo kao posledica višedecenijskog delovanja takvih elemenata i njihovih nacionalističkih i mafijaških sprega, koji su sada svu vlast uzurpirali i prigrlili za sebe.

Da li to znači da takav savez nije potreban i da do njega neće doći? Ponovo, ne.

Savez radnika, srednjeg seljaštva, urbane sitne buržoazije, a sa njom i inteligencije (pravnika,doktora, profesora,akademika…) nužan je u ovom momentu kao savez svih klasa u čijem je interesu obaranje mafijaško-kompradorskog režima u Srbiji. Politička obespravljenost koja poslednjih deset godina sve više pogađa tzv. srednju klasu, za radničku klasu prisutno je kao višedecenijsko stanje. Ako je tako, zašto onda radnička klasa ni tada ni sada nije organizovano podigla glas?

Mi odgovaramo sa kontra pitanjem – kako da se bori, kada su joj sve organizacije za tu borbu uništene? Da li postoje moćne političke organizacije vezane isključivo za radničku borbu? Ne. Da li postoje mediji, kulturne i društvene organizacije koje bi propagandno delovale? Takođe ne. Anemične sidnikalne organizacije duboko su korumpirane i služe tupljenju oštrice klasne borbe, odnosno njene sindikalne strane.

 Radnička klasa je dezorijentisana i uništena i zbog niza drugih faktora.

Prvo, ona je preživela 40 godina titoističkog režima, u kome je malograđanski socijalizam na mala vrata uvodio buržoarske odnose u ekonomiji, politici, društvu, uništavajući klasnu svest radničke klase.  Klasna svest te velike i pobedničke radničke klase zamenjena je konzumerističkom, donekle sindikalnom i nacionalističkom svesti. Opštejugoslovenski nacionalizam idejno se lako transformisao u republičke nacionalizme, kao što je titoistička politička birokratija  lako skinula svoju crvenu masku i preuzela nacionalistički šinjel.

Drugo, skoro deset godina teških i bratoubilačkih ratova su ostavili svoj ožiljak. Iskorišćeni kao topovsko meso u prljavom ratu, već duboko poljuljana klasna svest u potpunosti je likvidirana i zamenjena nacionalističkom. Otrov nacionalizma duboko je pronikao u radnike i bile su potrebne godine i godine, kao i promena u materijalnim okolnostima da bi ta nacionalistička svest  popustila pred novim oblicima buržoarske svesti.

Treće, integracijom bivših jugoslovenskih (i uopšte balkanskih) republika u imperijalistički poredak u jednu svetsku ekonomiju gde je nacionalistička svest morala da gubi tlo pod nogama i sve više se zadržava u jednoj drugačijoj, takođe reakcionarnoj formi  “prosperitetnih integracija”.

Relativna ekonomska stabilnost postignuta je sa jedne strane širenjem lokalnih ekonomija posredstvom krupnog multinacionalnog kapitala, jačanjem i nacionalne buržoazije, izvozom radne snage u zemlje imperijalističkog centra, enormnim zaduživanjem zemlje, što je stvorilo donekle realnu sliku o povećanju zarada i standarda, uz veliko povećanje same eksploatacije nad radništvom.

Likvidacijom proleterske klasne svesti i organizacijom klasne borbe (političkih, ekonomskih i drugih), primanje buržoarskih oblika svesti (nacionalističkih, liberalnih..) dovela je radničku klasu u situaciju da postoji kao objekat promena, a ne i njihov subjekat.

Zato i njena neaktivnost u borbi protiv režima nije posledica „zaostalosti“ radnika i njihove političke naivnosti. Njena neaktivnost je posledica decenijske ideološke, organizacione, političke i svake druge borbe buržoazije protiv radnika. Tako sada, u uslovima opšte krize kapitalizma i međuimperijalističkog rata,  ta buržoazija želi tu radničku klasu  ponovo više vezati za sebe, kao potrošnu robu u borbi za vlast.

Taktika jednog dela kompradorske buržoazije je napraviti svoje „radničke“ organizacije, baciti radništvu  političke mrvice i gurnuti ih u striktno ekonomsku borbu, a svu vlast prigrliti za sebe. Cilj je ideološki zatrovati radnike reformizmom i nacionalističkim otrovom koji  ima prikriveni oblik, već viđen, u socijaldemokratskim pokretima širom sveta.

Takva, u suštini liberalna struja, će  želeti i istovremeno zazirati od radničkog organizovanog delovanja, posebno na Balkanu, gde su imperijalističke kontradikcije  na  visokom stepenu i gde će takve buržoazije morati da se svrstaju uz jedan imperijalistički blok, pre ili kasnije. Isto tako, ukoliko ne dođe do povezivanja ideje socijalizma sa jedne i sa radničkim pokretom sa druge strane, on će ostati samo pogodni alat u dogovorima i borbama imperijalista i lokalnih kompradora.

Svi ti pokušaji nužno moraju završiti porazom. Jačanje klasnih i drugih kontradikcija, otvaranje novih frontova međuimperijalističkog rata i neminovni ekonomski kolaps, nužno snaže proletersku klasnu svest, oduzimaju manevarski prostor reformizmu, jer iznova proklamovane reforme više neće biti ni moguće.

Samo spajanjem ideje naučnog socijalizma sa jedne, i radničkog pokreta čija materijalna osnova postoji sa druge starne, moguće je povećati ulogu proleterske svesti u radništvu.

Proleterijat nema drugo oružje do organizacije. On se ne plaši negacije svog „individualizma“ i on će nužno i postati nosilac borbe koja će biti sposobna da preseče lanac porobljavanja, korumpiranosti, nacionalizma, eksploatacije, religijske zaostalosti, prisutnosti patrijarhata i samog imperijalizma.

Na reformizam, nacionalističku mržnju, imperijalističko ropstvo i fašizam odgovaramo samo sa dve reči koje će sve češće odzvanjati u ušima pobunjenih masa Balkana:

Jedino revolucijom!

Stav Partije rada o situaciji u Srbiji

1. Od trenutka izbijanja studentskih i građanskih protesta Partija rada ih snažno podržava i aktivno učestvuje u njima iz osnovnog razloga što u njima vidi put za jačanje političke klasne svijesti radničke klase i svih širokih masa  u Srbiji.

2. Partija ima  stav  da je osnova datog pokreta sve siromašnija i nepostojanija srednja klasa koja u tendenciji opšte krize imperijalističkog svijeta vidi izlaz u reformi postojećeg kapitalističkog sistema i vraćanja na prethodni, a sada nemogući klasni status quo.

Idejna heterogenost, organizaciona nepostojanost i taktički haos  je glavna karakteristika ove klase, i ujedno čitavog pokreta koji u najvećem dijelu nosi njen pečat. Kombinacija nacionalizma, liberalizma, kao i ljevičarskih sitnoburžoarskih elemanata u potpunosti je proizvod takvog stanja.

Sitna buržoazija i bliski slojevi borbu vode ne protiv eksploatativne prirode samog sistema i siromaštva koje oduvijek pogađa i radničku klasu i poluproleterske elemente na selima, već  isključivo tendencije sopstvene proleterizacije i obespravljenosti. Prema tome, stav je da je sadašnja borba tek uvertira u buduće klasne borbe, ali da je obaranje režima  legitimni politički cilj i za radničku klasu.

3. Slabost pokreta se ogleda u nedovoljnoj organizaciji koja nije posljedica samo idejne, već i materijalne raštrkanosti srednje klase. Navika individualnog djelovanja (koja proizilazi iz klasnog položaja), odbojnost prema disciplini i centralizaciji, kao i samo neiskustvo negirali su mogućnost osnivanja trajnije i postojanije strukture i organizacije, sa jasno utvrđenim ciljem i taktikom.

Dezorganizacija, stihija u djelovanju, ali i namerno pozivanje radničke klase isključivo na sindikalnu borbu pod krovom duboko kompromitovanih sindikata, a u odsustvu moćnog subjekta razlog je zbog čega pobunjena srednja klasa nije uspjela da u svoje redove pridobije i radnike i druge eksploatisane.

4. U sadašnjim uslovima u kojima je režimu nemoguće da slomi pokret, oblici borbe koji se javljaju su prije svega stihijske prirode i  u sebi nose klicu budućeg svjesnog organizovanja. Jačanje političke represije, upotreba policije i paravojnih formacija jača  svijest o potrebi aktivnijeg otpora.  Oslobađanje straha i ranijeg okvira djelovanja stvara nove političke djelatnike, pa su napravljeni  koraci u ispravnom tretiranju države i njenih struktura (sada) kao neprijateljskih elemenata protiv kojih se treba boriti.

Upravo sa jačanjem ove svijesti jača i borba između dvije glavne struje u pokretu: reformističko-oportune i linije koja je jasno podvukla crtu da je promjena nemoguća bez obaranja režima. Upravo ovu liniju Partija rada u potpunosti podržava i nastoji da ona prevlada. Oportunizam prorežimske struje u pokretu, koja svojim paktiranjem, pacifizmom i drugim djelovanjem aktivno tupi borbenu oštricu pobune, stvara od nje, svjesno ili ne, agenturu režima u redovima pobunjenih.

5. Partija rada smatra da se događaji u Srbiji ne mogu posmatrati van šireg konteksta Balkana i Trećeg svjetskog rata. Neminovnost novih ekonomskih, političkih i vojnih događaja koji će se prije ili kasnije preliti i na Balkan ponovo afirmiše parole koje PR ističe već dugo vremena u ime eksploatisanih i nezadovoljnih masa unutar zavisnih, kompradorskih režima na čitavom Balkanu, a to su:

Jedino revolucijom – jer jedino revolucijom se trajno mogu uništiti režimi koji svakodnevno proizvode kako pljačku za sebe, tako i siromaštvo i bijedu za mase i opštu neljudskost na svakom koraku.

Balkanskim pokretom otpora – kao istorijski nužnom silom balkanskih naroda koja će osloboditi balkanske narode imperijalističke čizme multionacionalnog porobljavanja, dužničkog ropstva i savremenih oblika kolonijalizma.