Povodom 25 godina od NATO bombradovanja – Rezolucija Partije Rada iz 1997. godine

Trupe NATO pakta, zajedno sa svojim političkim štabovima nalaze se na teritoriji Jugoslavije, rasporedjene u BiH, Hrvatskoj i Makedoniji.

NATO pakt su stvorili američki imperijalisti u saradnji sa imperijalistima Zapadne Evrope 1947. godine. Zabrinuti zbog velikih pobeda Sovjetskog Saveza, stvaranja socijalističkog tabora, pobeda Crvene armije u Kini i sve moćnijeg antikolonijalnog i antiimperijalističkog pokreta u zemljama Trećeg sveta, stvorili su NATO pakt kao agresivni vojni blok protiv Sovjetskog Saveza, Kine i oslobodilačkih pokreta u kolonijama. Od samog početka svog stvaranja on se formirao kao udarna vojna pesnica koja je trebalo da vojnički pobedi Sovjetski Saveza i druge socijalističke zemlje i da u njima restaurira kapitalizam. Poznate su direktne intervencije NATO­-a u Vijetnamu, Latinskoj Americi i Africi.

Krajem osamdesetih godina raspao se Sovjetski Savez i raspušten je Varšavski pakt, a zemlje u sastavu Sovjetskog Saveza, kao i zemlje Istočne Evrope likvidirale su socijalizam i pošle putem restauracije kapitalizma.

Kada je nestao glavni protivnik NATO pakta – Varšavski pakt, izgledalo je da bi bilo normalno da se raspusti i NATO pakt. Umesto toga, NATO pakt je još više pojačan, preoružan novim, najsavršenijim vrstama oružja i povećani su vojni budžeti članica NATO pakta. Upotrebljavajući ekonomski, diplomatski, politički i vojni pritisak čini sve da se proširi, ne samo na sve zemlje Istočne Evrope, nego i na sve države bivšeg Sovjetskog Saveza i tako dopre do granica Rusije. Cilj im je da na taj način Rusiju potpuno izoluju, stave je na kolena i od nje i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza stvore neku vrstu polukolonija, da nesmetano koriste njihova ogromna prirodna bogatstva, da steknu obilje jeftine radne snage i prostrano tržište. Očigledno je da je NATO pakt ostao i dalje agresivna vojna sila imperijalizma i da čini sve kako bi, ne samo ekonomskim i finansijskim sredstvima, već i vojnom silom NATO­-a osigurao vladavinu imperijalizma u čitavom svetu.

NATO pakt je reakcionarna vojna sila američkog imperijalizma, najopasniji neprijatelj socijalizma i naroda zemalja Trećeg sveta.

Zašto su došle trupe NATO pakta u Jugoslaviju?

SAD i NATO pakt su posle propasti Sovjetskog Saveza ostale jedina supersila, jedina globalna sila u svetu. Jedan od strateških ciljeva SAD i NATO pakta je da ne dozvole da dogadjaji u svetu izmaknu njihovoj kontroli i da počnu da se razvijaju mimo njihovog uticaja ili protiv njih. Oni su nekoliko godina mirno posmatrali rat u Sloveniji, Hrvatskoj, a pogotovo u BiH i nisu smatrali za potrebu da intervenišu. Medjutim, oni su zaključili da bi nastavak rata u BiH neminovno vodio njegovom proširenju na Kosovo, Makedoniju i čitav Balkan i da bi u njega ušle Turska i Grčka,dve važne clanice NATO-­a jedna protiv druge. NATO pakt je tada rešio da pošalje trupe i da zaustavi rat u BiH. Prisilili su Miloševića i Tudjmana da potpisu Dejtonski sporazum.

Jedan drugi elemenat je ozbiljno uticao da požure sa primenom Dejtonskog sporazuma, kao i namera da reše pitanje Kosova i omoguće duži i stabilniji mir na Balkanu. Žurba SAD i NATO je izazvana mogućnošću da uskoro “eksplodira” Turska, a sa njom čitav Bliski Istok, pa da se, eventualno, nadju u ratu sa čitavim muslimanskim svetom koji sada broji oko milijardu i sto miliona ljudi.

Kakav je stav Partije rada u vezi sa prisustvom NATO­a na teritoriji Jugoslavije?

Partija rada smatra da ovo treba razmatrati bez emocija i oceniti da li u sadasnjoj situaciji prisustvo NATO­a koristi ili šteti narodima Jugoslavije. Tim pre što je bilo slučajeva u istoriji kada su se interesi imperijalista, ukoliko se radilo o zajedničkom neprijatelju, mogli podudarati sa interesima naroda. To se desilo u drugom svetskom ratu kada je Sovjetski Savez zaključio pakt sa dve najveće imperijalističke sile tog vremena – SAD i Engleskom radi borbe protiv zajedničkog neprijatelja ­Hitlerove Nemačke.

U Jugoslaviji je, na žalost, nacionalizam zahvatio široke mase. Velikosrpski i velikohrvatski šovinisti su, u stvari, svojom politikom rata i ugrožavanjem globalnih interesa SAD i NATO-­a prizvali dolazak NATO u Jugoslaviju. Činjenica je da se u Jugoslaviji, baš zbog te široko rasprostranjene nacionalističke svesti, nisu mogle organizovati snage koje bi se suprotstavile pogubnoj, šovinistickoj politici Miloševica i Tudjmana. Činjenica je da nisu stigle trupe NATO-­a i silom svog oružja zaustavile rat, verovatno bi u toku ove dve godine bilo još stotine hiljada mrtvih, novih razaranja i novih zločina.

Sam čin zaustavljanja rata bio je pozitivan. Nastojanje da se primeni Dejtonski sporazum, osigura jedinstvena BiH, vrate sve izbeglice u svoje domove i da se kazne ratni zločinci, PR smatra interesom naroda Jugoslavije. Primena Dejtonskog sporazuma i rešavanje pitanja Kosova zadaće odsudni udarac velikosrpskoj osvajačkoj ratnoj politici, a i nacionalizmu u Jugoslaviji, koji je bio glavna podloga te politike. Zato PR u ovoj i ovakvoj situaciji za sada nije protiv prisustva NATO-­a, jer je u ovom momentu to u interesu naroda Jugoslavije.

Ali, ako i posle uspostavljanja mira u BiH i rešavanja ovih osnovnih problema, trupe NATO-­a budu ostale u Jugoslaviji, Partija rada će ih smatrati za okupatore, što će oni stvarno i biti. Tada će PR kao istinski patriotska partija organizovati političku i drugu borbu protiv prisustva NATO­-a, sve do oružane borbe za oslobodjenje zemlje od okupatora.

Balkanskim koridorom

Sa globalnim imperijalističkim i pljačkaškim ratom koji  usisava u svoju sferu sve veći broj država, pitanje Balkana se ponovo dovodi na dnevni red. Istorija pokazuje da se Balkan u takvim opštim sukobima skoro uvijek nalazio blizu samog epicentra, da su se na njemu ukrštale sfere interesa, padala stara carstva i uzdizale neke nove forme i da takva budućnost se ponovo nagovještava narodima Balkana.

Već jednom su imperijalisti svojim dogovorima formirali velike i multietničke države za račun sopstvenih ciljeva, države u koje su i same narodne mase polagale nade da će se osloboditi ropstva careva i veleposjednika. No, one bi samo  dotadašnje svoje ropstvo zamijenile novim gospodarima – bankarima, fabrikantima i kapitalističkoj mašineriji.

Revitalizacija ideje Jugoslavije, odnosno neke nove forme zajedništva, nije slučajna ni po trenutku u kome se javila, ni po svom karakteru. Ideja nove političko-ekonomske zajednice u formi Otvorenog Balkana upravo se intenzivira kao nastojanje krupnog zapadnog kapitala da u potpunosti politički i ekonomski zaokruži Balkansko poluostrvo kao svoj domen.

Borba za nova tržišta, opadajuća stopa profita u imperijalističkim zemljama, poput Njemačke i Francuske, kao i ubrzane pripreme za otvoreni rat, ne dozvoljavaju zapadnim imperijalistima  da strateški važno područje Balkana, prožeto prevaziđenim „nacionalnim“ granicama koje guše protok robe i kapitala, kao i radne snage prepuste konkurentima. Dominacija multinacionalnog kapitala na ekonomskom planu traži svoju političku i ideološku formu i nagovještava još uvek blag, ali sasvim izvjestan kraj nacionalnim  „nezavisnim“ državama.

Stoga proces i formalnog usisavanja balkanskih  država u novu političku organizaciju dobija na istorijskom zamahu. Potrebno je odgovoriti na pitanje: pod čijim barjakom se vrši ovo ujedinjavanje?

Prva Jugoslavija je bila rezultat Prvog svjetskog rata i imperijalističke tajne diplomatije, ali i iskrenih želja širokih narodnih masa koje će svoj pravi izraz dobiti u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Upravo forsiranjem određenih mitova o Socijalističkoj Jugoslaviji i naslanjanjem na revizionističku politiku koju je vodio Titov režim, današnji savez zapadnih imperijalista dobija istorijsku i ideološku podlogu na kojoj mogu voditi svoje političke projekte.

Odbacujući militantni nacionalizam koji je trenutno u masama diskreditovan, a uporedo prikazujući sopstvene ciljeve – slobodu robe, kapitala i radne snage, kao ujedno i slobodu koja pripada i radničkoj klasi, imperijalisti pokušavaju da ostvare svoje političke i ekonomske ciljeve. Pri tom ne mijenjajući materijalne korene samog nacionalizma, šovinizma i ostalih ideoloških posljedica kapitalističke proizvodnje. U tim planovima i kompradorska buržoazija pojedinih balkanskih zemalja vidi svoju šansu i za svoj lokalimperijalizam i ostvarenja njenih ciljeva.

Kao i sve imperijalističke bajke o boljem životu za široke mase, tako i ove ne nude ništa suštinski novo za radničku klasu, već samo jedan formalan oblik ropstva zamenjuje drugim i otvorenijim. Političko rješenje u kojem će se nacionalne države svesti na višu formu administrativnih jedinica ne dovodi do rješenja ni jednog ključnog pitanja koje pritiska balkansku radničku klasu, ali i ostale eksploatisane slojeve. Ono će samo produbiti problem nacionalnog i vjerskog pitanja i dovesti Balkan bliže frontu imperijalističkog rata i otvoreno ga tretirati kao koloniju i periferiju glavnim imperijalističkim zemljama.

Ti planovi zapadnog imperijalizma se sada suočavaju sa većim preprekama koje nisu posljedica samo borbe drugih imperijalista za dominacijom na Balkanu, prije svega ruskog i kineskog imperijalizma, niti medjusobne konkurencije medju samim zapadnim imperijalistima, a pogotovo ne nekog velikog otpora balkanskih nacionalnih država, ili razbijene i dezorijentisane radničke klase. Prepreke tim planovima su sada u samoj krizi u kome se našao cio kapitlistički svijet – u medjuimperijalističkom ratu koji traje i širi se, i težnji kapitalističkih zemalja da izlaz iz tog stanja traži u ubrzanoj militarizaciji i fašizaciji. I ta militarizacija i fašizacija neminovno će zahvatiti i same balkanske zemlje i samu zamišljenu ideju Otvorenog Balkana staviti u službu nadirućeg  fašizma i rata.

Gdje se nalazi radnička klasa u ovom pitanju?

Radnička klasa, kao internacionalna klasa, takođe teži gaženju nametnutih nacionalnih granica i uspostavljanju bratskih odnosa sa radnicima susednih nacija, mada ne u cilju produbljivanja postojećeg ropstva pod novim plaštom, već upravo u cilju obaranja poretka koji se zasniva na varvarskoj eksploataciji čovjeka. Dok imperijalisti teže svođenju balkanskih naroda na istovetnu depresivnu masu kadru da opslužuje njihove fabrike, banke i gradove, dotle organizovana i borbena radnička klasa predvođena komunistima i svim borbenim snagama  teži da iz sopstvene nacionalne kulture uzme ono najprogresivnije i pruži bratsku ruku radniku susjedne nacije. Ona je već jednom pokazala da je oružano bratstvo balkanskih naroda smrtonosan neprijatelj nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu i ratu,  i da u epohi ponovnog jačanja tih varvarskih ideja mora ponovo da krene putem jednog novog otpora. Otpora koji neće tražiti Otvoreni Balkan za kapital i imperijalističke horde rata, već Balkan u kome će balkanski narodi sami na ruševinama nacionalizma, fašizma i imperijalizma izgraditi pobjedonosni i slobodniji svijet.

STAV PR U VEZI POLITIČKE SITUACIJE U SRBIJI

Povodom izbora u Srbiji, Partija rada je ranije zauzela stav gdje je apostrofirala farsičnost samih izbora, da oni služe samo vladajućoj klasi za održavanje svoje hegemonije, i da su se revolucionarne partije u današnjem svijetu jasno odredile spram tzv. parlamentarne demokratije i besmisla njihovih izbora.

PR je takođe istakla da će se posle izbora zaoštriti sukob dvije kompradorske struje u okviru vladajuće klase, koje će tražiti podršku spolja, kako od Rusije tako i zapadnih imperijalista. Taj sukob može dobiti na intenzitetu jedino ako se imperijalisti odluče za otvaranje novog fronta ili otvorene bitke za konačnu prevlast u Srbiji. Mase u Srbiji trenutno ne podržavaju, niti su spremne da se bore za interese niti  jedne od ovih struktura koje su se već potpuno demaskirale – jedne kao predstavnika pljačkaškog, do kraja korumpriranog i mafijaškog režima i druge, formalno suprostavljen režimu,  s ciljem personalne smjene jedne vladajuće garniture drugom na istim klasnim osnovama.

PR u sklopu sadašnjeg opšteg međuimperijalističkog rata i narastanja pobune obespravljenih masa u svjetskim okvirima, podržava otpore masa koji su upereni protiv svih sistema koji su neposredni izraz i zaštitnici kapitalističkih odnosa, odnosno svega što vodi njihovom slabljenju. Zato PR podržava jačanje tenzija i suprotnosti u samoj vladajućoj klasi Srbije i političke sukobe koji iz toga proizilaze jer se time stvaraju uslovi za jačanje klasne svijesti i jačanje klasnog otpora u radničkoj klasi i ostalim širim slojevima.

PR smatra da bi poraz režima u Srbiji stvorio veći prostor za jačanje Balkanskog Pokreta Otpora kao instrumenta otpora protiv porobljavanja prije svega protiv zapadnih, a onda i ostalih imperijalista. Istovremeno, Partija rada smatra da u sadašnjem političkom trenutku razlika između vlasti i tzv. opozicije u Srbiji je samo u jednome – koga obespravljene mase trebaju prvo zgaziti.

PR poziva na otpor vladajućim kompradorskim režimima, koji nemaju ništa zajedničko sa interesima najširih masa – u otpor služenju balkanskih masa kao sredstva i topovskog mesa u medjuimperijalističkim sukobima.

Umro je drug Milenko Perović

Umro je drug Milenko Perović, jedan od osnivača Partije rada.

U prvim godinama njenog djelovanja radio je na utemeljenju idejnog pravca Partije rada, posebno u suprotstavljanju ratu i nacionalističkoj mržnji na jugoslovenskom prostoru.
Posle istupanja iz Partije rada posvetio se crnogorskom nacionalnom pitanju gdje je dao veliki doprinos.

Stav Partije rada

Povodom najnovijih dešavanja na Kosovu iznosimo svoj stav.

Partija rada je od početka svog djelovanja bila za pravednu borbu albanskog naroda na Kosovu za nacionalno oslobođnje, kao i na njegovo pravo na samoopredeljenje.

Podržavali smo borbu albanskog naroda za nezavisnost Kosova, iako ta borba nije mogla biti ostvarena bez pomoći zapadnog imperijalizma, a što je uslovilo da je Kosovo jednu okupaciju od strane velikosrpkog režima u Beogradu zamijenilo novom okupacijom od svojih „oslobodioca“.

Današnji režimi u Beogradu, Prištini i Tirani su kolaboracionistički i u službi jednog ili više imperijalsta i oni ne mogu dovesti do oslobođenja najširih masa srpskog i albanskog naroda. Oni su samo sredstvo u rukama imperijalista koji ih koriste za svoje nadmetanje na Balkanu.

Takođe tzv. opozicija ovim režimima je samo druga strana iste medalje, istorijski neutemeljena u smislu spremnosti vođenja srpskih masa u obračunu sa velikosrpskim nacionalizmom, ili vođenju albanskih masa u suprostavljenju novim okupatorima.

Pozivamo da se ne učestvuje u buržoarskim sukobima, mase će sve više biti u ovakvim situacijama gde se jasnije prepoznaje u kom pravcu treba krenuti, koje su istinske vrednosti i za šta se treba boriti.

Parija rada podržava jačanje otpora imperijalistima u balkanskim masama jer ih taj otpor može jedino dovesti do slobode i spriječiti krvoproliće u ime interesa američkog, evropskog, ruskog ili bilo kog drugog imperijalizma.

Partija rada se zalaže za jačanje pokreta otpora sadašnjem stanju i  građenju zajedništva među balkanskim narodima, ali ne pod diktatom krupnog kapitala i imperijalista za njihove osvajačke i pljačkaške interese, već na bazi istinske ravnopravnosti balkanskih naroda, a koja se može ostvariti jedino upornom i odlučnom borbom protiv imperijalista, domaćih kolaboracionista i njihove mafijaške diktature kapitala.

Živio Balkanski Pokret Otpora!

Otuđenje antifašizma

Danas se fašizmom i njegovom negacijom – antifašizmom – proglašava cijela lepeza ideja koje ne samo da ne odgovaraju  njihovoj suštini, nego unose pojmovnu zbrku i koja u svesti šire populacije stvara legitimitet praktično bilo kakve politike vladajuće klase.

Šta je onda fašizam?

To je pitanje na koje većina današnjih političara, novinara i inteligencije ne bi znala ispravno da odgovori. Tako je fašizam  Rusija I Kina. Fašizam je Ukrajina i NATO. Fašizam je kada mi stave masku, kada imaju monopol nad informacijama, kada zagađuju okolinu. Fašizam je kada ograničavaju “moju slobodu”.  Naravno, stvari nisu tako proste.

Rečima Georgija Dmitrova: “Fašizam je otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemenata krupnog finansijskog  kapitala“.

Fašizam isto tako nije izmišljeni treći put, nije diktatura lumpenproleterijata ili sitne buržoazije – odraz malograđanske psihologije – nije “neutralna” državna moć koji stoji iznad klasa. Fašizam je udarna pesnica finansijskog kapitala usmerena ka svom jedinom istinskom protivniku – proleterijatu – i ka spasavanju osnova klasnog društva u krizi.

Poznato je da se fašizam može manifestovati na različite načine u zavisnosti od nacionalnog i istorijskog konteksta. Takav narativ nas, međutim, ne sme baciti u iluziju pripreme za borbu protiv pokreta koji se više neće javiti u tom prethodnom obliku. Neprijatelj je svoju lekciju naučio, kao što bi i proletarijat mnogo lakše vodio svoju borbu da neprijatelj nastupa stalno u istoj formi.

Kao što se današnji kapitalizam promenio u formi, ali ne i u suštini tako je i fašizam doživeo određene promene u obliku, ali ne i u suštini. Kao što su nemački nacisti genocidom pravili „životni prostor“, tako danas finansijski kapital ponovo traži spas u novim životnim prostorima, novim tržištima, novim resursima, novim špekulativnim operacijama. Nekadašnju odbranu „arijevske rase“ zamenila je odbrana „demokratije i vladavine prava“, iako je ta “demokratija i pravo” odavno u rukama uskog kruga bankara i finansijskih magnata.

Oligarhija jednih „denacifikuje“ druge sopstvenim nacizmom, dok su ovi drugi u ime “demokratije” su spremni da spale čitave nacije.

Kriza i rat, borba među imperijalistima za nova tržišta i resurse, ali i borba unutar samih imperijalista, neminovno traži sve čvršće istupanje samih fašista, njihove ideologije i njihovih neposrednih terorističkih metoda. Oblik u kome će se fašizam ispoljavati  zavisiće od same situacije, ali obrise tih procesa već vidimo u Rusiji, Ukrajini, ali i Evropskim državama. Stoga se forme diktature buržoazije u proteklim decenijama, obavijene u plašt tzv. parlamenarne demokratije i vladavine prava, guraju u stranu.   Vladavina “starog kapitalizma” kojim buržoazija neće moći rešiti svoju temaljnu krizu,  iznudiće od nje drugačiji oblik vladavine, upravo nove oblike modernog fašizma. I svjedoci smo da se fašizam danas sve otvorenije otkriva,da nema potrebe za bilo kakvom maskom.Fašizam nastupa sve brutalnije, jer imperijalisti svoju krizu mogu pokušati riještiti samo putem rata I ekspanzije. A težnja za ratom i ekspanzijom i jeste jedna od osnovnih karakteristika samog fašizma.

U čemu se onda sastoji današnji antifašizam i kome on služi?

Antifašizam pokriva danas šareni skup ideja i političkih partija, u kome se mogu naći istovremeno i liberali,  ekološki aktivisti, nacionalisti, socijaldemokrate, konzervativci, pseudoljevičari raznih profila…..

Nedefinisanost današnjeg fašizma ostavlja prostora i za nedefinisanost antifašizma. Takav antifašizam, lišen svoje suštine, postaje samo šareni kišobran uperen protiv magle, iza koga stoji veliko ništa. Više nemamo Sovjetski Savez, Maovu Kinu,  Narodnooslobodilački pokret ili bilo koji drugi pokret na čijem liderskom mestu stoji pobedonosni proleter. Zahvaljujući revizionističkim prvacima, komunistički pokret je privremeno izgubio svoj istorijski zamah i vodeću poziciju u antifašističkom pokretu i privremeno je prepustio političkim pravcima koji, uprkos brojčanosti, nemaju istorijski potencijal.

Na našim prostorima je taj antifašizam evidentan u ispraznom nostalgisanju – poput odbrane NOB, borbe protiv istorijskog revizionizma u zadatim koordinatima sistema, spomeničarenju i obelježavanju istorijskih  datuma, “borbi za pravnu državu” i regovanje na  “ekcese” državne mafije, ili u ispravnoj i opravdanoj borbi za nacionalnu samobitnost, ali u okviru koje se istiskuje komunistička srž i misli se da da se do slobode može doći bez antiimperijalizma i antikapitalizma.

Upravo tu dolazimo do uloge antifašizma na Balkanu danas. Ideja današnjeg (građanskog i ispraznog) antifašizma se ne nalazi u rukama proletera, niti je njegov proizvod, iako nosi njegov pečat. Ona je u rukama i služi najmoćnijem kapitalu na Balkanu, a to je američki, engleski i uopšteno zapadni savez imperijalista. Takav antifašizam kaže: “nećemo nacionalne granice ni ratove, nećemo ‘nedostatke starog kapitalizma’, hoćemo da budemo deo ‘civilizovanog sveta’”. Štaviše, on će se po potrebi  pozivati i na bivšu  Jugoslaviju, akcentujući ono što služi njegovim trenutnim interesima na Balkanu. A to je – stabilnost bez međunacionalnog rata,  suprotstavljanje prodoru i dominaciji drugih imperijalista sa NATO prisustvom kao garantom svega.  Takva politika, iako se najširim eksploatisanim masama na prvi pogled čini privlačnom,   nije njihova. Ona predstavlja nastavak pljačke prirodnih resursa I sužavanje osnovnih prava, ne rješava nijedan suštinski socijalni problem društva, sprovodi razne forme  okupacije i, kao najvažnije, priziva dolazak rata na ove prostore. Ta politika potpiruje  međunacionalne “ratne igre” malih kompradorskih režima, istovremeno sprečavajući njihovu eskalaciju i veće sukobe.

Ona priča o stabilnosti i prosperitetu, a istovremeno militarizuje prostor i priprema  mase, kao topovsko meso za novu svjetsku klanicu, sve u interesu svog imperijalističkog saveza.

Da zatvorimo krug.

Kao sto je besmislica danas posmatrati  fašizam izvan diktature najreakcionarnijih djelova krupnog finansijskog kapitala u njegovoj težnji za ekspanzijom,  tako je besmilica i određenje antifašizma  sporednim pojavnostima, ispraznom simbolikom, performansima  bez viših oblika klasne borbe najširih proleterskih masa u suprotstavljanju međuimperijalističkom ratu i nadiranju fašizma.

Pored osnovnog zadatka da budu avangarda u klasnoj borbi, zadatak komunista u uslovima strateške defanzive  je i da vode idejnu borbu u razgraničenju sa raznim formama tzv. građanskog antifafašizma, a u cilju odvajanja njegovih predstavnika od sluganstva modernom fašizmu. U  cilju borbe protiv fašističkog “unipolarnog slobodnog svijeta“ i raznih drugih „ multipolarnih svjetova“ .

Mi komunisti ćemo reći da! – ujedinjavanju naroda, ali na bazi slobodne i ravnopravne volje, a ne stranog diktata i prava jačeg,  da! miru balkanskih naroda, ali rat njihovim kapitalistima, domaćim i stranim gospodarima i zavojevačima.

Mi nećemo morati da ističemo velikim slovima naš antifašizam jer će on govoriti iz naše politike i naših akcija, njegov jedini I dovoljan dokaz će biti oni koji će se naći nasuprot nas.

Živeo Balkanski Pokret Otpora!

Umro je drug Ibrahim Okçuoğlu

Umro je İbrahim Okçuoğlua velikan revolucionarnog pokreta u Turskoj i na Bliskom istoku.

Kroz svoj naučni rad i praksu dao je doprinos marksističkoj teoriji i politici. Bio je drug mnogih omladinskih generacija na obukama koje je održao u brojnim omladinskim kampovima. Bio je poznat po svom humoru, skromnosti i ideološkoj mudrosti. Celog života je bio nemilosrdni branilac marksitičko-lenjinističke teorije,ideologije i politike. Insistirao je na objašnjenju zašto je neophodna zajednička borba radnika migranata i radnica sa njihovim klasnim drugovima i drugaricama.
Tokom posjete Rožavi u datom intervjuu je podijelio entuzijazam revolucije rekavši: “Nisam vidio nijednu beznadežnu osobu”.
Drug Ibrahim Okçuoğlu će biti sahranjen na berlinskom groblju Friedrichsfelde, gdje su sahranjeni drugarica Rosa Luxemburg i drug Karl Liebknecht.