Otuđenje antifašizma

Danas se fašizmom i njegovom negacijom – antifašizmom – proglašava cijela lepeza ideja koje ne samo da ne odgovaraju  njihovoj suštini, nego unose pojmovnu zbrku i koja u svesti šire populacije stvara legitimitet praktično bilo kakve politike vladajuće klase.

Šta je onda fašizam?

To je pitanje na koje većina današnjih političara, novinara i inteligencije ne bi znala ispravno da odgovori. Tako je fašizam  Rusija I Kina. Fašizam je Ukrajina i NATO. Fašizam je kada mi stave masku, kada imaju monopol nad informacijama, kada zagađuju okolinu. Fašizam je kada ograničavaju “moju slobodu”.  Naravno, stvari nisu tako proste.

Rečima Georgija Dmitrova: “Fašizam je otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemenata krupnog finansijskog  kapitala“.

Fašizam isto tako nije izmišljeni treći put, nije diktatura lumpenproleterijata ili sitne buržoazije – odraz malograđanske psihologije – nije “neutralna” državna moć koji stoji iznad klasa. Fašizam je udarna pesnica finansijskog kapitala usmerena ka svom jedinom istinskom protivniku – proleterijatu – i ka spasavanju osnova klasnog društva u krizi.

Poznato je da se fašizam može manifestovati na različite načine u zavisnosti od nacionalnog i istorijskog konteksta. Takav narativ nas, međutim, ne sme baciti u iluziju pripreme za borbu protiv pokreta koji se više neće javiti u tom prethodnom obliku. Neprijatelj je svoju lekciju naučio, kao što bi i proletarijat mnogo lakše vodio svoju borbu da neprijatelj nastupa stalno u istoj formi.

Kao što se današnji kapitalizam promenio u formi, ali ne i u suštini tako je i fašizam doživeo određene promene u obliku, ali ne i u suštini. Kao što su nemački nacisti genocidom pravili „životni prostor“, tako danas finansijski kapital ponovo traži spas u novim životnim prostorima, novim tržištima, novim resursima, novim špekulativnim operacijama. Nekadašnju odbranu „arijevske rase“ zamenila je odbrana „demokratije i vladavine prava“, iako je ta “demokratija i pravo” odavno u rukama uskog kruga bankara i finansijskih magnata.

Oligarhija jednih „denacifikuje“ druge sopstvenim nacizmom, dok su ovi drugi u ime “demokratije” su spremni da spale čitave nacije.

Kriza i rat, borba među imperijalistima za nova tržišta i resurse, ali i borba unutar samih imperijalista, neminovno traži sve čvršće istupanje samih fašista, njihove ideologije i njihovih neposrednih terorističkih metoda. Oblik u kome će se fašizam ispoljavati  zavisiće od same situacije, ali obrise tih procesa već vidimo u Rusiji, Ukrajini, ali i Evropskim državama. Stoga se forme diktature buržoazije u proteklim decenijama, obavijene u plašt tzv. parlamenarne demokratije i vladavine prava, guraju u stranu.   Vladavina “starog kapitalizma” kojim buržoazija neće moći rešiti svoju temaljnu krizu,  iznudiće od nje drugačiji oblik vladavine, upravo nove oblike modernog fašizma. I svjedoci smo da se fašizam danas sve otvorenije otkriva,da nema potrebe za bilo kakvom maskom.Fašizam nastupa sve brutalnije, jer imperijalisti svoju krizu mogu pokušati riještiti samo putem rata I ekspanzije. A težnja za ratom i ekspanzijom i jeste jedna od osnovnih karakteristika samog fašizma.

U čemu se onda sastoji današnji antifašizam i kome on služi?

Antifašizam pokriva danas šareni skup ideja i političkih partija, u kome se mogu naći istovremeno i liberali,  ekološki aktivisti, nacionalisti, socijaldemokrate, konzervativci, pseudoljevičari raznih profila…..

Nedefinisanost današnjeg fašizma ostavlja prostora i za nedefinisanost antifašizma. Takav antifašizam, lišen svoje suštine, postaje samo šareni kišobran uperen protiv magle, iza koga stoji veliko ništa. Više nemamo Sovjetski Savez, Maovu Kinu,  Narodnooslobodilački pokret ili bilo koji drugi pokret na čijem liderskom mestu stoji pobedonosni proleter. Zahvaljujući revizionističkim prvacima, komunistički pokret je privremeno izgubio svoj istorijski zamah i vodeću poziciju u antifašističkom pokretu i privremeno je prepustio političkim pravcima koji, uprkos brojčanosti, nemaju istorijski potencijal.

Na našim prostorima je taj antifašizam evidentan u ispraznom nostalgisanju – poput odbrane NOB, borbe protiv istorijskog revizionizma u zadatim koordinatima sistema, spomeničarenju i obelježavanju istorijskih  datuma, “borbi za pravnu državu” i regovanje na  “ekcese” državne mafije, ili u ispravnoj i opravdanoj borbi za nacionalnu samobitnost, ali u okviru koje se istiskuje komunistička srž i misli se da da se do slobode može doći bez antiimperijalizma i antikapitalizma.

Upravo tu dolazimo do uloge antifašizma na Balkanu danas. Ideja današnjeg (građanskog i ispraznog) antifašizma se ne nalazi u rukama proletera, niti je njegov proizvod, iako nosi njegov pečat. Ona je u rukama i služi najmoćnijem kapitalu na Balkanu, a to je američki, engleski i uopšteno zapadni savez imperijalista. Takav antifašizam kaže: “nećemo nacionalne granice ni ratove, nećemo ‘nedostatke starog kapitalizma’, hoćemo da budemo deo ‘civilizovanog sveta’”. Štaviše, on će se po potrebi  pozivati i na bivšu  Jugoslaviju, akcentujući ono što služi njegovim trenutnim interesima na Balkanu. A to je – stabilnost bez međunacionalnog rata,  suprotstavljanje prodoru i dominaciji drugih imperijalista sa NATO prisustvom kao garantom svega.  Takva politika, iako se najširim eksploatisanim masama na prvi pogled čini privlačnom,   nije njihova. Ona predstavlja nastavak pljačke prirodnih resursa I sužavanje osnovnih prava, ne rješava nijedan suštinski socijalni problem društva, sprovodi razne forme  okupacije i, kao najvažnije, priziva dolazak rata na ove prostore. Ta politika potpiruje  međunacionalne “ratne igre” malih kompradorskih režima, istovremeno sprečavajući njihovu eskalaciju i veće sukobe.

Ona priča o stabilnosti i prosperitetu, a istovremeno militarizuje prostor i priprema  mase, kao topovsko meso za novu svjetsku klanicu, sve u interesu svog imperijalističkog saveza.

Da zatvorimo krug.

Kao sto je besmislica danas posmatrati  fašizam izvan diktature najreakcionarnijih djelova krupnog finansijskog kapitala u njegovoj težnji za ekspanzijom,  tako je besmilica i određenje antifašizma  sporednim pojavnostima, ispraznom simbolikom, performansima  bez viših oblika klasne borbe najširih proleterskih masa u suprotstavljanju međuimperijalističkom ratu i nadiranju fašizma.

Pored osnovnog zadatka da budu avangarda u klasnoj borbi, zadatak komunista u uslovima strateške defanzive  je i da vode idejnu borbu u razgraničenju sa raznim formama tzv. građanskog antifafašizma, a u cilju odvajanja njegovih predstavnika od sluganstva modernom fašizmu. U  cilju borbe protiv fašističkog “unipolarnog slobodnog svijeta“ i raznih drugih „ multipolarnih svjetova“ .

Mi komunisti ćemo reći da! – ujedinjavanju naroda, ali na bazi slobodne i ravnopravne volje, a ne stranog diktata i prava jačeg,  da! miru balkanskih naroda, ali rat njihovim kapitalistima, domaćim i stranim gospodarima i zavojevačima.

Mi nećemo morati da ističemo velikim slovima naš antifašizam jer će on govoriti iz naše politike i naših akcija, njegov jedini I dovoljan dokaz će biti oni koji će se naći nasuprot nas.

Živeo Balkanski Pokret Otpora!

O narodnim neprijateljima

Kada se poslednji put zemlja oslobađala od okupatara i njihovih saradnika, pobednička partizanska vojska je išla u borbu s parolom – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! I jednih i drugih nije bilo malo i bili su moćni. Narodna vojska je ipak pobijedila, a nova vlast je onda izbacila parolu o narodnim neprijateljima. Pošto nije više bilo okupatora, na udaru su se zasluženo našli: ostaci bivših saradnika okupatora (prije svega ustaša, četnika, bijele i plave garde i redom). No, pošto je trebalo graditi novo društvo u kome će biti svi ravnopravni i neće biti „jednakijih“, na udaru su se našli i predstavnici bivše buržoaske klase i svi oni koji su željeli održati svoje vlasništvo. U tom istorijskom žrvnju lomljenja bivših društvenih odnosa i žaru za pravednijim i boljim, njima je udarana ta etiketa narodnog neprijatelja. Kako revolucije vremenom često jedu svoju djecu, “narodni neprijatelji” su na jugoslovenskom prostoru postali i dojučerašnji drugovi saborci, oni koji su zajedno kovali slobodu. Udaljavanjem od revolucionarnog zanosa i od revolucionarnih ciljeva širena je lepeza narodnih neprijatelja, ali se počeo mijenjati i sam društveni i ideološki karakter onih koji su žigosani tom etiketom. Za novostvorenu tzv. crvenu buržoaziju sve više su neprijatelji postajali oni koji su prstom upirali u nju, bilo da su bili pojedinci, radnici koji su se ohrabrili na štrajk, ili studenti na demonstracijama. Iako obračun sa ovim novim “narodnim neprijateljima” nije bio tako silovit kao neposredno nakon rata, on je bio temeljit. Na kraju, kada se sam sistem počeo urušavati usled kompromitacije komunističke ideje, i prelaska samih “etiketara” na nacionalističke pozicije, odjednom su tog “narodnog neprijatelja” našli u drugim, do juče bratskim narodima, pretvarajući se u ostrašnjene nacionalističke zvijeri koji su nesebično slali svoje da ubijaju ove druge u ime “viših nacionalnih ciljeva”, istovremeno paktirajući oko podjele teritorija i pljačkajući sve što se moglo opljačkati. A rat je upravo najviše pogodovao tim “etiketarima”, odnosno očuvanim strukturama prošlog sistema, omogućujući im da se na krvi drugih i sopstsvenog naroda, u koje su se tako u stavu mirno zaklinjali, izdignu kao nova kapitalistička klasa.

Ko je danas narodni neprijatelj?

Ima ga, kao što ga je bilo i biće dokle se god ne uništi i poslednji ostatak kapitalističkog sistema i imperijalisitičkog ropstva. Danas se ponovo vraćamo na početak i ponovno se javlja zov za aktueliziranjem parole od prije osamdeset godina – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! Sada ja na djelu ponovo okupacija. Za sada bez koncentracionih logora i streljanja, ali mnogo suptilnija i sistematičnija. Ponovo okupacija uz pomoć marionetskih režima, kompradorske buržoazije i sa silom koja je ultimativna – sa bankama, multinacionalnim kompanijama, medijima i svojom ideologijom. Po potrebi i po kojom vojnom bazom.

I okupator ponovo izgeda moćan i čini se da ga je nemoguće pobijediti. A i domaći izdajnici se trude da izgledaju moćni sa svojim aparatom i sluganstvom, spremni da guše svaki oblik klasnog ili antiimperijalističkog otpora. Spremni da odlučno brane ne samo svoje sluganstvo, nego prije svega kapital koji su napljačkali i privilegije koje im omogućuju da ga još više uvećaju. No, opšte okolnosti koje svijet guraju u taj globalni medjuimperijalistički sukob, tjeraju i obespravljene mase balkanskih prostora da će se morati jasno fokusirati na tog narodnog neprijatelja. I mi smo ubijedjeni da ga mase već danas vrlo dobro i nepogrešivo prepoznaju. Prepoznaju ga dok stoje u redu da bi dočekali zaposlenje ili po ko zna koji put ponovno nezaposlenje; u teškom radu po fabričkim halama za mizernu nadnicu i bez elementarnih prava; u zimskim danima po gradilištima; u ljetnoj žezi nadničenja po tudjim poljima; za pultovima trgovinskih radnji bez slobodnih dana; za volanom na beskrajnim putevima i čekanjima po granicma u besanim noćima; u satima i satima ispraznog buljenja za potrebe informatičke diktature; u odlascima u inostranstvo po svaku cijenu, svjesni da se gubi porodica, prijatelji…

Svjesni smo da će veliki broj odabrati sluganstvo i ropstvo modernom fašizmu i vjerno mu služiti. Isto tako smo duboko ubijedjeni da će obespravljene mase, odnosno svi oni koji su protiv tog ropstva, biti spremni da krenu u borbu sa onima koji u praksi pokazuju da žele da pokidaju sve te lance ljudskog ropstva i sveopšteg otudjenja. Tako je bilo i biće sve dok bude trajala klasna borba – i mirna, i bespoštedna, i krvava.

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!