Prošle su dvije decenije od smrti Vlada Dapčevića, revolucionara, našeg osnivača, druga i učitelja.
Rijetki su oni koji su zalužili tokom života i nakon svoje smrti da budu uzor svima onima koji žele stupiti na revolucionarnu stazu. A drug Vlado je svojom praksom to dokazao. Dokazao je to od svoje rane mladosti u sukobima sa fašističkom omladinom, demonstracijama i bitkama sa žandarmima, stvaranjem komunstičkih grupa, prvim ustaničkim pucnjima protiv okupatora, u stroju proleterskih brigada, jurišima i besanim noćima, izložen studeni, gladi i žeđi…
Od kada je kapitalizam prije više od jednog vijeka ušao u fazu imperijalizma do danas se suštinski ništa u vladajućem robno-novčanom svijetu nije promijenilo. Od trenutka kada se desio taj istorijski proces monopolizacije kapitalističke proizvodnje, odnosno stapanje industrijskog i trgovinskog kapitala i pojava finansijskog kapitala kao dominantnog subjekta u određivanju ekonomskih i političkih dešavanja u svijetu, slika svijeta je manje više ostala ista. Jedino se promijenio i ubrzao proces centralizacije i koncentracije kapitala u sve manjem broju ruku, tako da nam se čini da je sudbina svijeta u rukama nekoliko stvarnih ili imaginarnih multimilijardera koji određuju u kom pravcu svijet treba i mora da ide.
Istovremeno smo svjedoci da se nikada imperijalizam nije tako jasno pokazao nego u sadašnjem trenutku. Imperijalističke zemlje stupaju u otvorene i prikrivene saveze za podjelom svijeta i vode ratove jedne protiv drugih dok istovremeno tajno paktiraju protiv drugih imperijalista; ruše i ne poštuju međunarodni poredak u koji su se zaklinjali i smatraju da su sva sredstva njima dozvoljena; dok u svojim imperijama nastupaju sve agresivnije prema obespravlenjim masama, dotle se pozivaju na kršenje tih prava u drugim imperijalističkim zemljama; pljačkaju druge zemlje i gaze druge narode, dok se pozivaju na zaštitu svojih nacionalnih interesa, ali i prava na hegemoniju koja njima navodno pripada. Istovremeno smo svjedoci da se pred našim očima raspada taj svijet, pokazujući potpunu haotičnost i nesposobnost da rješava nijedan suštinski problem čovječanstva.
Koja je pozicija država na Balkanu?
Balkanske države se nalaze na poluperiferiji imperijalnih centara i njihov položaj je da se kreću od polukolonijalnog statusa do protektorata. Za to su već uspostavljeni marionetski režimi, sa pljačkaškim mafijaškim klikama koji su spremni da budu pokorni svakom moćnijem gospodaru i zadovoljni što im je ostavljena mogućnost da dobijaju mrvice zločinačkog poduhvata pustošenja resursa zemalja kojima oni upravljaju.
Koja je pozicija ekploatisanih masa na Balkanu?
Eksploatisane mase na Balkanu su dovedene u položaj potpune zavisnosti od klasnog neprijatelja sa velikim stepenom dezorjentisanosti. Moć unutrašnjeg i spoljenjeg klasnog neprijatelja je takva da one nisu trenutno u stanju da povrate inicijativu, organizuju se u ozbiljniji otpor i pokušaju promijeniti sadašnje stanje. Pojedinačni otpori koji se javljaju su više izraz stihijnosti, sa kratkim dahom i bez cilja za suštinskom promjenom stanja.
Šta može promijeniti situaciju i pokrenuti balkanske mase na borbu?
Prije svega to je haos koji proizvodi kapitalizam i koji je zahvatio cio svijet. Taj haos će se nužno produbljivati i na Balkanu u svojim raznim formama, sve do izbijanja ratnih sukoba. To stanje, koje je već prisutno u nekom obliku će rađati i tu istorijsku potrebu balkanskih masa da se odupru i da pruže otpor, ako ništa drugo onda radi sopstvenog preživljavanja.
Ideja o Balkanskom pokretu otpora nadilazi sva postojeća shvatanja i politička opredeljenja koja su trenutno javno prisutna na balkanskom prostoru. Ona je superiorna upravo što prevazilazi sve postojeće podjele među balkanskim narodima, posebno nacionalne podjele i mržnju. Ona je superiorna jer je okrenuta ka uništenju svih tih balkanskih martionetskih klika i oslobođenju balkanskih masa od njihove diktature i pljačke. Ona je superiorna jer se u čvorištu imperijalnih suprotnosti za dominacijom na Balkanu (SAD, EU, Rusija, Turska, Kina) pojavljuje kao sila – idejna i u perspektivi realna, koja se suprotstavlja njihovim planovima porobljavanja. Superirona je i zato jer je zagovornik budućeg svijeta zajedno sa talasom pobunjenih masa svijeta, a čiju silu imperijalisti, uz pomoć terora i fašizma, žele zaustaviti. No, treba reći da se Balkanski pokret otpora ne stvara na temeljima onih koji djeluju u okvirima i po principima postojećeg svijeta, i pristajanjem na zakonitosti postojećih balkanskih režima. I sa takvim shvatanjima se treba odlučno razgraničiti. Balkanski pokret otprora se stvara u novim istorijskim uslovima, ali na principima kao što je stvaran i u prošlosti – svom silom protiv stranog okupatora, pljačkaša i njegovih domačih sluga. To je poklič svih pobunjenih masa svijeta radi budućeg slobodnog svijeta u kojem će živjeti kao ljudi. A na Balkanu je sve više gladnih usta i nezaposlenih, porobljenih radnika i poniženih intelektualaca, bezemljaša i beskućnika, zavisnih seljaka i sitnosopstvenika. I oni neće imati drugog izlaza nego da biraju između zova slobode ili siromaštva i umiranju u ropstvu, kao bez ikakvog ljudskog dostojanstva i perspektive.
Mir narodima – rat klasama! Balkanskim pokretom otpora!
Devedesetih godina prošlog vijeka osnovna misao koja se nametala svim onima kojima je bilo stalo do mira i saradnje među narodima i dostojanstvenog života bila je – kako zaustaviti rat, njegove strahote i nacionalističko ludilo koje je vladalo prostorima bivše Jugoslavije. Ta podjela na nacionaliste sa raznim stepenima mržnje i one koji su otvoreno istupali protiv rata i nacionalističkog šljama je izgledala kao istorijski sukob između primitivnih, zaostalih nacionalističkih zločinaca i prosvećenih humanista. Pošto su militantni nacionalisti doživjeli poraz, ne ostvarujući svoje sulude planove, poput “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske” itd., izgledalo je da će “humanisti” pobijediti i da će život na Balkanu krenuti nekim drugim tokovima. No, to je bila jalova nada. Ti isti “humanisti” su bili u suštini samo druga strana iste medalje. I njih i nacionalističke zlikovce je vezivalo nešto bitno, a to je interes kapitala i bezočna pljačka. I tu su se brzo našli, u sada zajedničkom poduhvatu, da služe okupatoru. Da mašući i dalje ostavljenim im nacionalnim barjacima, gledaju svojim sluganstvom da dobiju mrvice opšte pljačke koju vrši multinacionalni kapital.
Opšta kriza i haos u koji je svijet zapao sve više pritiska i utiče na stanje na Balkanu. To se prije svega ogleda u zaoštrenoj borbi imperijalnih sila za svoje pozicije, naoružavanjem režima, ubrzanim pustošenjem prirodnih resursa, gubljenjem preostalog suvereniteta država, podsticanjem fašizacije i upotrbom sve veće sile, sveopštom manipulacijom i daljim raslojavanjem, odnosno izdizanjem sve bogatije manjine. Istovremeno se ponovo udara u ratne bubnjeve. Ovog puta balkanski režimi nisu sposobni da vode bilo kakav rat, ali su zato sposobni da vjerno služe interesima pojedinih imperijalnih saveza. Tu se prije svega misli na služenje interesima zapadnih imperijalista na čelu sa NATO-m i ruskom imperijalizmu.
Balkanski narodi se ne mogu pojedinačno oduprijeti imperijalističkoj okupaciji i pljački. Međutim, udruženi u opštenarodni pokret, stvaraju osnovu koja direktno ruši dvije osnovne pretpostavke okupatorske čizme – da se ne mogu više služiti poznatom devizom – zavadi pa vladaj, odnosno podsticanjem suprotnosti i sukoba među balkanskim narodima, i drugo, što otpor sluganskim režimima raste do tog stepena kada pljačka prirodnih i ljudskih resursa postaje sve manje moguća. U takvoj situaciju sluganskim režimima i imperijalističkim okupatorima ostaje samo sredstvo još veće militarizacije, stvaranjem svojih profašistčkih falangi i još većoj upotrebi sile. U takvoj situaciji interesi obespravljenih masa dolaze do svog istorijskog izraza – do potrebe za klasnim oslobođenjem!
No, problem koji se trenutno nameće obespravljenim masama u potrebi za klasnim oslobođenjem, odnosno stvaranjem samog pokreta, suočava se naizgled sa nepremostivim preprekama. Prije svega što je klasna svijest balkanskih masa na takvom stupnju da je mali procenat obespravljenih spreman da bije stvarne klasne bitke, niti on vidi mogućnost prevazilaženja sadašnjeg stanja i sopstvenog položaja u koji je gurnut. Letargično, pasivno stanje masa se ispoljava kroz pojedinačne pokušaje spasa putem bjekstva ili nade u bjekstvo sa ovih prostora. Takvom stanju svakako doprinosi skoro potpuni nedostatak klasnih organizacija obespravljenih masa koje bi bile izraz njihovih težnji i njihov revolucionarni subjekat, a ne samo formalna i karikaturalna maskarada klasne borbe.
Međutim, mi smatramo da predstojeći događaji neminovno vode, ne samo novim sukobima imperijalista na balkanskom prostoru, nego guraju balkanske mase ka jačanju klasnog otpora, bilo stihijskog, bilo organizovanog. Zato smatramo da je za budućnost balkanskih masa danas imperativ da iz stanja dužničkog ropstva i potpune zavisnosti, smognu snage da iznjedre pokret koji će znati kako treba “razgovarati” sa imperijalističkim i domačim pljačkašima. Koji će znati ”razgovarati” i sa svim onima koji podstiču međunacionalne sukobe i šire šovinstičku i rasnu mržnju.
Da, mi smo na strani balkanskih naroda da ne budu porobljeni i sredstvo u rukama imperijalnih sila i multinacionalnog kapitala. Da, mi smo na strani balkanskih naroda da ustanu protiv marionetskih režima i pružaju otpor. Da, mi smo na strani svih obespravljenih – radnika, nezaposlenih, žena, izbjeglica da počnu pružati aktivniji klasni otpor. I mi, kao komunisti koji nikada ne kriju svoje stavove, smo za klasni rat, jer mi smo na strani proletera, a oni nemaju šta da izgube više u ovakvom svijetu.
Za jedinstvo balkanskih naroda! Balkanskim pokretom otpora!
Kada bi trebalo dati odgovor na pitanje šta nam slijedi u narednom periodu odgovor bi bio: siromaštvo, haos i rat. Sve posebno ili bolje – sve zajedno. I tu se više ništa ne može učiniti, ni trenutno zaustaviti i promijeniti. Siromaštvo je osnovna karakteristika savremenog svijeta, ma koliko ga globalna diktatura kapitala željela prekriti i dati tom svijetu projekciju „modernosti“ i „humanosti“. Činjenice su nemilosrdne i samo treba zaviriti u statistike koliko svakog trena, svake sekunde umire u „predivnom plavetnilu naše planete“ snimljene visokom rezolucijom sijaset satelita. Tu ne računamo one što svaki dan imaju sve manje mogućnosti da se nahrane, ili bar utole glad. I onda se ponovo postavlja pitanje -kakav je to svijet u kome jedni umiru od gladi ili su gladni, dok drugi ne razmišljaju o tom problemu i žive u izobilju? Koja je to etička vertikala na kojoj počiva taj svijet i da li treba da takav postoji? Odgovor da svijet nije etički, da je tako bilo i biće ima samo tu relativnu filozofsku i idealističku vrijednost. Postojeća pandemija je skinula masku sa tog lažnog svijeta, jos više produbila ekonomski jaz i postavila pitanje potrebe drugog svijeta, svijeta sitih i oslobodjenih. “Juriš” u siromaštvo do sada sitih ili relativno sitih slojeva se enormno ubrzava, tako da su sve više ljudi koje srećemo zabrinuti da ih sve ovo vodi u nešto mnogo veće. I to veće, čega se najviše plaše, nije pandemija i rat, nego nezaposlenost i glad.
Haos je nešto što smo živjeli na jugoslovenskim prostorima i mislili smo da je to za nama i da se te haotične situacije dešavaju tamo po nekim „nesretnim zemljama”. Mislilo se da ćemo ući u nekakav uređeni sistem i međunarodni poredak i da treba da disciplinujemo naš “balkanizam” i kultivišemo se. No desio nam se udar saznanja da se taj međunarodni poredak ruši i više ne funkcioniše. Da se haos počinje širiti širom planete. Opšti voluntarizam da je sve dozvoljeno trenutna je slika svijeta. Zatečeni u tom međuvremenu i prostoru balkanske zemlje u polukolonijalnom dužničkom ropstvu, sa maronetskom bandom na vlasti, nemaju mnogo izbora. I kako vrijeme više protiče, na ruševinama međunarodnog poretka, pojavljuje se jedna opštevažeća norma – a to je sila, najbrutalnija sila koja više nije uvijena u nekakve formalne etičke vrijednosti niti pravne norme.
Treći svjetski rat već tutnji planetom za one koji vide ili hoće da vide. A oni koji ne žele da vide nadaju se nečem drugom ili ne znaju, mogu potražiti odgovor u sedmoj glavi Lenjinovog “Impеrijalizma” pisane u skoro identičnoj vremenskoj amplitudi. “Sve je isto i ništa se nije promijenilo“, reko bi Vlado Dapčević. Početni sukobi na svjetskom tržištu su se pretvorili u trgovinske ratove. Konstrukcija globalne finansijske oligarhije, suočena sa rušenjem sopstvene piramide, traži novi prostor za oplodnju kapitala i kontrolu svijeta. I taj izlaz vidi u novom svjetskom ratu i “preraspodjeli karata”. Dotle najveće imperijalističke zemlje, u opadanju svoje moći, i rješavanjem svojih unutrašnjih protivrječnosti, pokrenule su ratnu mašineriju i već ratuju na sve više tačaka širom svijeta. Istovremeno se stvaraju sve čvršći savezi sa zamišljenim projektima nekih novih podjela svijeta. Samo se čeka da taj požar dobije opštu dimenziju.
Koji je zadatak jednog revolucionarnog subjekta u postojećoj situaciji?
Prije svega, treba u masama širiti svijest o jačanju ove tri sile: siromaštva, haosa i rata. Ne da bi se u masama podsticao defetizam, već da bi se jačao duh otpora i spremnost da se preživi u datoj istorijskoj situaciji. Prije svega da bi se balkanski narodi ujedinili, jer nisu u stanju da se sami odupru zavisnosti i ropstvu od velikih imperijalnih sila i nadnacionalnog kapitalala. I prije svega da revolucionarni subjekt, kao dio pobunjenih masa svijeta, pruži otpor tim kapitalistima, domaćim i stranim, vlasnicima fabrika, prirodnih resursa, banaka, kao i represivnoj i propagandoj sili pljačkaških režima. Da mobiliše radnike, seljake, prekariste, naučnu inteligenciju i da svoje nezadovoljstvo iskazuju na višim nivoima klasnog otpora. I onda ova navedena sumorna slika stvarnosti u ime opstanka i novog svijeta izgledaće sasvim drukčije.
Za slobodu obespravljenih balkanskih naroda! Balkanskim pokretom otpora!
