Pitanje jedinstva Bosne i Hercegovine je devedesetih godina prošlog vijeka bilo suštinsko pitanje u borbi za opstanak Jugoslavije ili njenog raspada. Na tom pitanju su se prelomile sve kontradikcije u njenom postojanju i funkcionisanju i koje su se pokazale mnogo jačim nego potreba za opstankom same Jugoslavije. Snage velikosrpskog nacionalizma potpomognute velikohrvatskim nacionalistima su pokušale razbiti BiH i spriječiti stasavanje bošnjačke nacije u svom razvoju nacionalne samobitnosti.
Znamo da te snage nijesu u tome uspjele. Bosna I Hercegovina je ostala cjelovita bez obzira na samu suštinu njenog društveno ekonomskog bića i kako se voli naglasiti – stepen njene državne funkcionalnosti.
Danas BiH predstavlja državu zamrznutih sukoba, teritoriju podjeljenu prije po principu feudalizma nego federalizma, uz stalnu težnju velikosrpskih I velikohrvatskih snaga da ostvare svoj uticaj na jedan ili drugi način, u okviru već postojećih imperijalističkih odnosa.
Istorijski, ovo je ne samo zbog tih težnji Beograda i Zagreba, posredno i samog Sarajeva, već i zbog toga što imperijalisti nikada i nisu likvidirali politiku zbog koje je i vođen rat, već su je samo pacifikovali i uokvirili u sopstvenu hijerarhiju. Upravo tako, ispod vojne, ekonomske i političke okupacije, kompradorske elite BiH danas i žive, koristeći sopstvene entitete i federacije kao poligone za opštu pljačku, kanališući bilo kakav bunt u močvaru nacionalizma i pretnje novim-starim ratom. Ovo je fenomen koji je karakterističan za čitavu BiH.
Danas, pitanje Bosne i Hercegovine ponovo dobija na značaju, ali ne kao izolovano političko pitanje, već kao deo niza kontradikcija koje vladaju Balkanom. Mi smo već podvlačili da kriza u jednom delu Balkana nužno se mora preliti i na druge djelove i na tome ostajemo. Formalno jedinstvena, a suštinski podijeljenja BiH, nastala kao posledica rata 90- ih upravo danas i služi kao politička tempirana bomba, u kojoj snage ne odmjeravaju više srpski, bošnjačkiili hrvatski nacionalisti kao samostalni politički činioci – već kao produžene ruke ruskog ili zapadnog kapitala.
Međutim, ne ulazeći u domen lokalnog politikantstva, u realnosti, balkansku politiku kroje imperijalističke države vođene silom multinacionalnog kapitala i u ovom slučaju je to takođe evidentno. Bez pružanja političke, ekonomske i vojne pomoći od strane imperijalističkih država u liku SAD, Rusije, Njemačke, Francuske, Britanije i drugih, rat u Bosni i Hercegovini nije moguć (kao što nije moguć ni u Srbiji ili bilo gdje na Balkanu).
Tenzije koje se dižu od lokalnih kompradora, a zatim “regulišu” snagom EUFOR-a ili nekom drugom oružanom silom (poput NATO-a) je u uprošćenom smislu – već dogovorena farsa. Da, tenzije između kompradorskih elita postoje, one su sposobne da reže jednu na drugu, ali lanac multinacionalnog kapitala je čvrsto stegnut i iste šake drže sve sukobljene strane. Jedino promenom odnosa snaga u samim imperijalističkim odnosima (kao što bi bilo povlačenje Amerike sa Balkana, naglo jačanje Njemačke, Francuske ili druge države) bi postavilo osnovne uslove za aktivaciju tih sukoba.
Potpisivanje odbrambenih, a uistinu napadačkih sporazuma koje je nedavno započeto upravo govori da će prije ili kasnije na red doći i BiH. Pred našim očima se pripremaju uslovi za buduće balkanske ratove i u kojima neće na tapetu biti pitanje postojanja BiH,Kosova, Crne Gore ili neke druge države, već kojem savezu će se ti narodi i te države prikloniti. Sasvim je izvjesno da će neki stari neprijatelji sada biti saveznici, i da će neki stari saveznici biti novi neprijatelji.
Može li BiH iz tog začaranog kruga da izađe ili da li smo opet na poprištu novih sukoba u samoj BiH? Mogu li bosanskogercegovačke mase izbjeći novi rat?
Da, mogu i to ne samo nastavljajući ono što su započele 2014. godine, već koristeći baš tu pobunu kao obrazac šta činiti i šta izbjegavati. Pobuna, ma kako sveobuhvatna i duboka, bez političkog subjekta, bez sveobuhvatnih organizacija će uvek se završavati kao poraz. Da bi taj plamen nastavio da sija, potrebno je organizovati ga, dati mu političku formu, lomiti nametnute nacionalne, lokalne i druge brane i graditi jedinstvo naših naroda na bazi već dobro poznatog zajedništva, kojeg je Bosna i Hercegovina bila najčvršći primjer i zbog čega je i morala u ratu 90-ih da plati najveću cijenu.
Koja je uloga bosanskih najširih masa I šta raditi?
Svakako da mase trebaju da nastave odupirati se pojedinim modernim feudalcima i tim interesima iz devedesetih za njenim komadanjem. Svako potezanje klasnog pitanja vodi moblizaciji svih vladajućih struktura, u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru i stvaranju jedinstvenog fronta u sadejstvu sa tzv. Međunarodnom zajednicom i neposrednom silom okupatora.
Gorivo koje već postoji u vidu sveopšteg siromaštva, eksploatacije, besciljnog lutanja po bijelom svijetu “za boljim”, korupcije i pljačke, totalne rasprodaje resursa Bosne i Hercegovine, uz pravdanje svog poretka, može i mora podignuti na viši stupanj podjelu ne po nacijama, već po klasama.
Izazivanje nacionalnih podjela na Bošnjake, Hrvate i Srbe može biti samo propagandni i poliitčki instrument lokalnih političkih struktura i njihovih imperijalističkih finansijera i nalogodavaca. U uslovima nadolazećeg predatorskog rata, bosanskohercegovačke mase, kao i mase Srbije, Kosova, Albanije, Hrvatske, Crne Gore i uopšte Balkana imaju zadatak – ili biti topovsko meso u ratu kojem se neće nazirati kraj ili nemilosrdno srušiti svijet kapitalizma I imperijalističkog porobljavanja.
To djelo, posebno u BiH, mogu izvršiti jedino bosanskohercegovački narodi, zajedno sa drugim porobljenim narodima Balkana. Ukoliko se politička borba ne podigne na ovaj stupanj (a moraće), pitanja objektivno sekundarne prirode (u tim uslovima): ustava, funkcionalnosti BiH, separatizma – ostaće samo i isključivo instrument kompradorskih elita za odvlačenje pažnje i za produbljivanje okupacije.
Upravo zbog ovih postavki, Partija rada ističe svoje parole koje smo uputili masama i stajali iza njih u različitim periodima i koji odražavaju našu idejnu poziciju,a to je prvo -”Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!”, kako 1992. tako i sada. Drugo, da je put oslobođenja “Jedino revolucijom!”, što je i iskra socijalne pobuna pokazala u praksi 2014. godine, i treće- ”Balkanskim pokretom otpora !” – odnosno potreba savezništva masa BiH, sa masama Srbije,Kosova,Crne Gore, Hrvatske, Albanije i šire, bez kojeg je nemoguće povesti borbu protiv imperijalizma, čiji su domaći kompradori samo produžena ruka, stoga i sada ostaje:
Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!
Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!
