Balkan

Sa globalnim imperijalističkim i pljačkaškim ratom koji  usisava u svoju sferu sve veći broj država, pitanje Balkana se ponovo dovodi na dnevni red. Istorija pokazuje da se Balkan u takvim opštim sukobima skoro uvijek nalazio blizu samog epicentra, da su se na njemu ukrštale sfere interesa, padala stara carstva i uzdizale neke nove forme i da takva budućnost se ponovo nagovještava narodima Balkana.

Već jednom su imperijalisti svojim dogovorima formirali velike i multietničke države za račun sopstvenih ciljeva, države u koje su i same narodne mase polagale nade da će se osloboditi ropstva careva i veleposjednika. No, one bi samo  dotadašnje svoje ropstvo zamijenile novim gospodarima – bankarima, fabrikantima i kapitalističkoj mašineriji.

Revitalizacija ideje Jugoslavije, odnosno neke nove forme zajedništva, nije slučajna ni po trenutku u kome se javila, ni po svom karakteru. Ideja nove političko-ekonomske zajednice u formi Otvorenog Balkana upravo se intenzivira kao nastojanje krupnog zapadnog kapitala da u potpunosti politički i ekonomski zaokruži Balkansko poluostrvo kao svoj domen.

Borba za nova tržišta, opadajuća stopa profita u imperijalističkim zemljama, poput Njemačke i Francuske, kao i ubrzane pripreme za otvoreni rat, ne dozvoljavaju zapadnim imperijalistima  da strateški važno područje Balkana, prožeto prevaziđenim „nacionalnim“ granicama koje guše protok robe i kapitala, kao i radne snage prepuste konkurentima. Dominacija multinacionalnog kapitala na ekonomskom planu traži svoju političku i ideološku formu i nagovještava još uvek blag, ali sasvim izvjestan kraj nacionalnim  „nezavisnim“ državama.

Stoga proces i formalnog usisavanja balkanskih  država u novu političku organizaciju dobija na istorijskom zamahu. Potrebno je odgovoriti na pitanje: pod čijim barjakom se vrši ovo ujedinjavanje?

Prva Jugoslavija je bila rezultat Prvog svjetskog rata i imperijalističke tajne diplomatije, ali i iskrenih želja širokih narodnih masa koje će svoj pravi izraz dobiti u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Upravo forsiranjem određenih mitova o Socijalističkoj Jugoslaviji i naslanjanjem na revizionističku politiku koju je vodio Titov režim, današnji savez zapadnih imperijalista dobija istorijsku i ideološku podlogu na kojoj mogu voditi svoje političke projekte.

Odbacujući militantni nacionalizam koji je trenutno u masama diskreditovan, a uporedo prikazujući sopstvene ciljeve – slobodu robe, kapitala i radne snage, kao ujedno i slobodu koja pripada i radničkoj klasi, imperijalisti pokušavaju da ostvare svoje političke i ekonomske ciljeve. Pri tom ne mijenjajući materijalne korene samog nacionalizma, šovinizma i ostalih ideoloških posljedica kapitalističke proizvodnje. U tim planovima i kompradorska buržoazija pojedinih balkanskih zemalja vidi svoju šansu i za svoj lokalimperijalizam i ostvarenja njenih ciljeva.

Kao i sve imperijalističke bajke o boljem životu za široke mase, tako i ove ne nude ništa suštinski novo za radničku klasu, već samo jedan formalan oblik ropstva zamenjuje drugim i otvorenijim. Političko rješenje u kojem će se nacionalne države svesti na višu formu administrativnih jedinica ne dovodi do rješenja ni jednog ključnog pitanja koje pritiska balkansku radničku klasu, ali i ostale eksploatisane slojeve. Ono će samo produbiti problem nacionalnog i vjerskog pitanja i dovesti Balkan bliže frontu imperijalističkog rata i otvoreno ga tretirati kao koloniju i periferiju glavnim imperijalističkim zemljama.

Ti planovi zapadnog imperijalizma se sada suočavaju sa većim preprekama koje nisu posljedica samo borbe drugih imperijalista za dominacijom na Balkanu, prije svega ruskog i kineskog imperijalizma, niti medjusobne konkurencije medju samim zapadnim imperijalistima, a pogotovo ne nekog velikog otpora balkanskih nacionalnih država, ili razbijene i dezorijentisane radničke klase. Prepreke tim planovima su sada u samoj krizi u kome se našao cio kapitlistički svijet – u medjuimperijalističkom ratu koji traje i širi se, i težnji kapitalističkih zemalja da izlaz iz tog stanja traži u ubrzanoj militarizaciji i fašizaciji. I ta militarizacija i fašizacija neminovno će zahvatiti i same balkanske zemlje i samu zamišljenu ideju Otvorenog Balkana staviti u službu nadirućeg  fašizma i rata.

Gdje se nalazi radnička klasa u ovom pitanju?

Radnička klasa, kao internacionalna klasa, takođe teži gaženju nametnutih nacionalnih granica i uspostavljanju bratskih odnosa sa radnicima susednih nacija, mada ne u cilju produbljivanja postojećeg ropstva pod novim plaštom, već upravo u cilju obaranja poretka koji se zasniva na varvarskoj eksploataciji čovjeka. Dok imperijalisti teže svođenju balkanskih naroda na istovetnu depresivnu masu kadru da opslužuje njihove fabrike, banke i gradove, dotle organizovana i borbena radnička klasa predvođena komunistima i svim borbenim snagama  teži da iz sopstvene nacionalne kulture uzme ono najprogresivnije i pruži bratsku ruku radniku susjedne nacije. Ona je već jednom pokazala da je oružano bratstvo balkanskih naroda smrtonosan neprijatelj nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu i ratu,  i da u epohi ponovnog jačanja tih varvarskih ideja mora ponovo da krene putem jednog novog otpora. Otpora koji neće tražiti Otvoreni Balkan za kapital i imperijalističke horde rata, već Balkan u kome će balkanski narodi sami na ruševinama nacionalizma, fašizma i imperijalizma izgraditi pobjedonosni i slobodniji svijet.