O tokovima savremenog ljevičarenja

Propast tzv. srednje klase već je osvjedočena činjenica. Njeni vapaji za zaustavljanjem propasti  i vraćanjem na prethodno stanje imaju različite forme. Konzervativizam jednih naizgled se suprotstavlja “revolucionarnosti” drugih. No, iza “progresivnih”, a suštini reformističkih fraza, krije se  reakcionarstvo u  malo drugačijem obliku.

Nestankom novih teritorija čijom bi se pljačkom potkupili “gornji” slojevi buržoaziranih radnika i tzv. srednje klase, žeđ za profitom krupnih kapitalista okrenula se ka unutra. Ukidanje socijalnih programa, povećanje vojnih nabavki, teško oporezivanje, gangsterski dilovi krupnih monopola i države, ekonomski i politički osakatili su ove navodno “napredne” slojeve.

Kao što smo rekli, dio je bijeg već pronašao u manje-više neskrivenom fašizmu. Dio, pak sakrio se iza plašta reformizma. Privučeni već poznatim malograđanskim i ustaljenim ljevičarskim frazama, oni donekle privlače radničke mase koje u tim sloganima i pokretima osjećaju nešto svoje.

Sve češće se čuju pokliči: protiv imperijalizma, kapitalizma,  fašizma, čak i nacionalizma, tog najvjernijeg čuvara kapitala na Balkanu. Mi u potpunosti pozdravljamo same parole, iako smo svjesni besprincipijelnosti onih koji ih sada proklamuju.

Međutim, moramo postaviti pitanje: kakav je to otpor protiv fašizma, imperijalizma, kapitalizma i nacionalizma ako on ne pogađa samu suštinu tih ideologija – suštinu privatne svojine, robne proizvodnje i diktature kapitala? Kakav je taj otpor, ako on od početka sebe osuđuje na traženje rješenja u okviru istog sistema koji njih (fašizam,nacionalizam i dr…) upravo i rađa ?

Uzmimo baš Balkan u obzir. Zar je ovdje, gdje je međusobno takmičenje imperijalista daleko “konkurentnije” moguće odvojiti borbu protiv američkog od borbe protiv ruskog imperijalizma? Zar je moguće suprotstavljati se diktatu evropskog krupnog kapitala, a zanemariti dužničko ropstvo kineskim “investicionim” bankama? Zar je moguće povesti borbu protiv “domaćeg” četništva, ako se istovremeno ne povede danas  borba i protiv ustaštva i svakog drugog šovinizma, kao čuvara baš tog krupnog kapitala?

Mi na to odgovaramo: ne, nije moguće.

Da, mi smo za otpor, ali otpor beskompromisno svim koji guše revolucionarni preobražaj društva, jer drugačiji otpor u istorijskom smislu  i ne može da postoji. Imperijalistička “prepucavanja” već prijete da bace novi teret na balkanske  mase, od Srbije pa dalje,  i sada se u punom svjetlu pokazuje kompradorska nemoć naspram svjetskih tokova. U Hrvatskoj, “antifašizam” će biti osuđen na istorijski demarš ukoliko ne skupi hrabrost da napadne srž sadašnjeg ustaštva i dominaciju kompradorstva – odbranu krupnog evropskog i američkog kapitala, njihovih banki, industrija i vojnih postrojenja.

Crnogorski antifašizam takođe ostaće na nivou kulturološke identifikacije, nesposoban da postane politička sila, ukoliko on ne poveže stalne velikosrpske nasrtaje u “isti koš” sa NATO okupacijom.

U Srbiji pak, otpor prema NATO, Evropi ostaće takođe samo dio odavno nametnutog  mnenja od samog režima ukoliko se ne okrene  i protiv ruskog imperijalizma, kao i na ”domaće” kapitaliste, a pogotovo na nastavak obračuna sa velikosrpskim  nacionalizmom i njegovim “vječnim” težnjama ka Kosovu, Crnoj Gori, BiH i dr.

Sa druge strane, Kosovo će ostati  produžena ruka američkog, turskog ili nekog drugog imperijalizma, ukoliko se ne suprotstavi sadašnjem putu sluganstva.  O BiH je izlišno i ponavljati o nesposobnosti da se izađe izvan nacrtanih rovova nacionalnih podjela ili nametnutog mita o građanskoj državi i traženja moćnijeg “zaštitnika”.  Bez opšteg povezivanja cjelokupnog procesa, inicijalno ispravni koraci povešće u svrstavanje u jedan ili drugi imperijalistički tabor.

Između nominalnih “ljevičara” i “desničara” decenijski više  nema suštinske razlike. Lijevo orijentisane reformističke linije ne samo da će pasti u najgori šovinizam uslovljen imperijalističkim ratom, nego će u njemu i prednjačiti nad otvoreno nacionalističkim elementima.

Šovinizam okrenut ka onima koji su “za zapad ili Ruse” može i biće zaogrnut različitim formama, između ostalog i formama “antifašizma”. Štaviše, već jednom su na Balkanu pod socijalističkom simbolikom granatirani gradovi u bratoubilačkom ratu. Ovaj rat se možda može razlikovati po tome što će svi imati svoje “petokrake”.

Ideološki obračun, koji tek sada započinje, zapravo predstavlja ništa drugo do početak obračuna između onih koji jesu za revoluciju, za komunizam i koji u balkanskim masama, a prije svega radnicima i svim potlačenim,  vide jedini istorijski oslonac. Balkanske mase nemaju drugog saveznika, do same sebe i kreiranje moćnog revolucionarnog subjekta (ili neuspjeh u tome) odlučiće i sudbinu tih balkanskih naroda u narednim vremenima.

Ukoliko dođe do jasnog ideološkog razgraničenja, ukoliko masama i revolucionarima bude poznato ne samo protiv čega, nego i za šta se bore – onda i samo onda pobjeda postaje moguća. A za to  treba htjeti, smjeti, a i znati  prepoznati saveznike i neprijatelje.

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Novi izazovi

Nakon  obamrlog, beskonfliktnog i bezidejnog političkog života, talas protesta predvođen omladinom, a posebno studentskim jezgrom prodrmao je čitavo društvo u Srbiji. Iako  na početku oni nisu formalno predstaljali ništa novo na idejnom planu, jesu na organizacionom, pa čak i etičkom. Početno ograđivanje od nacionalizma, liberalnih i drugih kompradora, oportunista svih vrsta i studentska ubeđenost u ispravnost svoje borbe za „opštu stvar“ pokazalo je da na Balkanu tek počinju da duvaju neki novi vetrovi.

Godinu dana kasnije, usled nedostatka jasnog revolucionarnog subjekta, malograđanske malodušnosti i slabosti, nedostatka taktike, organizacije i jasne ideologije, pokret  se srozao  u blato buržoarsko-kompradorskog parlamentarizma, nedostojan sopstvenih početaka.

O pokretu takvom kakav je trenutno više nećemo trošiti reči. Nova dešavanja jasna su. Više nije bitno hoće li ova ili ona kompradorska grupica držati vlast u kolonijama, već kome će se one prikloniti. Period politikantstva je prošao. Dolazi period „velike politike“.

Događaji se ubrzavaju, pred nama se svakodnevno uvećavaju ratne nabavke, povećavaju vojni budžeti, militarizuju kompletna društva čak i najbednijih i najslabijih kapitalističkih država u čitavom svetu. U ovom trenutku ne postoji tačka na planeti koja nije militarizovana ili već u ratu. Nikada do sada rušilačke snage nisu bile nagomilane i potente kao danas.

Period prenaoružavanja se bliži svom kraju i ubrzano se formiraju vojni savezi. Dosadašnji ratovi tarifama, carinama, ekonomskim blokadama i eksproprijacijom više nisu dovoljni. Svet se neminovno deli i već je donekle jasno podeljen na dva, a u budućnosti možda i više imperijalistička saveza, svaki sa istovetnim ciljem – preraspodelom teritorija i bogatstva.

U toj podeli, dalekosežnost je tolika da ne postoji država ili socijalna klasa koja se može iz nje izuzeti. Ona je sveobuhvatna i globalna, tako da će se i regioni poput Balkana  nužno naći (uistinu se već i nalaze) pred izborom: ili u rat imperijalistički, rat pljačkaški, gde će se u interesu ratnih liferanata slati  sinove i kćeri na moderne frontove, možda zajedno sa svojim nekadašnjim „ljutim neprijateljima“ – ili probijati svoj put, koji u socijalnoj revoluciji vidi iskru budućnosti novog.

I već smo mnogo puta podvukli ( i još ćemo bezbroj) da takav put je nemoguć bez avangarde koja će osvetliti putanju, avangarde u vidu organizovane jedinice najveštijih, najhrabrijih i ideološki najspremnijih ljudi. Jer kao što je epoha mira sa sobom nužno praštala ideološku konfuziju (čak je i jačala), epoha rata će takođe nužno od svih klasa tražiti aktivnije učešće i jasnije ideološko određivanje, jer ona više neće biti mesto pukih fraza zgodnih za intelektualne krugove. Nismo daleko od trenutaka kada će „biti komunista“ za sobom povlačiti jasna i konkretna opredeljenja, akcije i reperkusije, kao što će i svi iz buržoarskog tabora, uprkos svojim nominalnim razlikama, predstavljati samo ekstremnija ili umerenija krila rušilačkog i ratobornog krupnog kapitala.

U epohi sadašnjeg svetskog rata, vladajućoj klasi ne preostaje ništa drugo do da paralelno sa frontovskim – klasičnim ratovima protiv drugih imperijalista, vodi i drugi okrutni, fašistički rat protiv „sopstvenih“ masa na sopstvenoj teritoriji. Era masovnog nadzora, interneta, veštačke inteligencije i dr. je ništa drugo do era neprikosnovene tehničke i tehnološke superiornosti (trenutne i nestajuće) vladajuće klase nad milionima potlačenih. Ovaj arsenal oružja se već koristi i on, uz neverovatno militarizovanu policiju, kriminalne i paravojne strukture u službi buržoazije biće jedno od glavnih obeležja modernog fašizma. Represija nad masama će se jednako ili gore izvoditi pod liberalnim, ili socijaldemokratskim simbolima i narativima, kao i pod  „fašističkim“. Uostalom, nije li socijal-demokratija (a mi možemo sada proširiti na širok dijapazon „levičara“) samo umereno krilo fašizma?

 Bez obzira na to koja politička buržoarska stranka „preuzme“ vlast, ona neće menjati takav državni mehanizam, jer jedino on može u sadašnjem periodu čuvati kapital od nezadrživog nadiranja masa. Takav razvoj je nužnost.

 Upravo takav razvoj će nemilosrdno i razoriti i razotkriti sve oportunističke tendencije u sadašnjem revolucionarnom (i širem demokratskom) pokretu kao pogrešne. Apsolutno sve političke linije, stranke i grupe će se odrediti: na one koji su za rat naroda protiv naroda – rat osvajača,ili rat unutar društva, rat klasa i samu revoluciju.

Sadašnje i nastajuće ekonomsko rasulo, ideološka buržoarska hegemonija, političko i vojno nasilje samo pripremaju uslove za rađanje novog revolucionarnog pokreta. Takav „novi“ (a uistinu – stari) revolucionarni pokret će baš zbog toga i sam morati da nosi obeležje militantnosti, organizacije, odlučnosti u cilju i vođstvu. Jedino takav revolucionarni pokret i može da objavi nemilosrdni rat samom ratu – ratu nacionalističkom, ratu imperijalističkom, ratu koji masama može samo doneti masovnu pogibiju, bedu i propast.

Rat  klasa, odnosno borba miliona siromašnih i obespravljenih protiv šačice enormno bogatih i povlašćenih  je istorijska nužnost. Ako se čini da je pitanje revolucije daleko,onda pitanje organizacije, ideologije, konkretnog stava i akcije nije. To je ujedno i pitanje, i stav, poziv za sve one pobunjene, razočarane decenijama kapitalističke stranputice koja je narode Balkana odvukla u potpunu kolonijalnu propast, degradirajući ih na nivo potrošne robe imperijalističkih predatora i njihovih lokalnih kompradora, oduzimajući im i poslednja zrna nacionalnog, društvenog i svakog drugog dostojanstva.

  Zato na Balkanu izraz tih opštih istorijskih tokova i dalje može biti samo:

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Pouke iz prvomajskog protesta u Srbiji.


Partija rada pozdravlja svaki čin manifestacije i jačanja klasne svesti u Srbiji i šire. Partija takođe pozdravlja jačanje saveza između studenata i radnika, kao ispravnog poteza u ovom trenutku u borbi protv mafijaškog, nacionalističkog i kompradorskog režima.


Mi podsećamo da domet borbe protiv režima ne može biti samo jeftini reformizam. Borba za bolje plate, radne uslove, izmene zakona i veća politička prava su ispravni i legitimni ciljevi na nivou taktike, ali ne smeju i ne mogu biti krajnji cilj radničkog pokreta.


Ne treba posebno ni komentarisati još uvek jednu od glavnih floskula koje vođe režimskih sindikata i reformistička levice iznose i zagovaraju da“radnička klasa ne treba da se bavi politikom”, kao potpuno kapitulantsku, suštinski pogrešnu i oportunističku. Dodeljivanje radničkoj klasi uloge “rezerve” u narodnom pokretu je takođe ne samo oportunizam, već i otvorena izdaja klasnih interesa radničke klase. Da, radnici nisu samo “najveća socijalna grupa”, oni su prvenstveno socijalna klasa. Njihova uloga nije i ne može biti pozadinska, već avangardna i frontovska.


Upravo je radnička klasa nosilac demokratskog i istorijskog razvoja, kao najrevolucionarnija, najmasovnija istorijska klasa i neminovno, u budućnosti, najorganizovanija društvena snaga. Ujedno radnička klasa je jedina klasa koja poseduje materijalnu osnovu da generiše novo društvo u budućnosti, ali i da vodi dugotrajnu, metodičnu borbu u sadašnjosti, bez obzira u kakvog se položaju trenutno nalazi u samoj Srbiji ili šire na Balkanu. To su činjenice.


Baš zato je potrebno isticati potrebu da radnička klasa uđe u arenu političke borbe, kao klasa za sebe, a takav poduhvat je nemoguć bez političke organizacije proleterijata, bez revolucionarnog subjekta, bez sopstvene političke partije. Istorijska je neminovnost sve masovnijeg
uvlačenje najširih slojeva u političku borbu. Istorijska je neminovnost da će sveže rezerve radničkog pokreta prvo morati da prođu kroz sopstvene dečije bolesti ekonomizma, reformizma, pa čak i socijal-šovinizma. Istorijska je neminovnost i podići glas već sada protiv takve politike i tendencija i usmeriti glas i pogled, kako na ono danas, tako i na ono sutra.


Glavno političko pitanje danas u Srbiji je opstanak Vučića na vlasti kao personifikacije režima i upravljača sa skoro svim polugama njegove moći. Od toga, da li će Vučić u ovom trenutku opstati ili ne zavisi dalji tok razvoja događaja i uopšte put kojim će se opštenarodni pokret i razvijati.


Prema tome, ova borba je ne samo najbitniji događaj sadašnjosti, ona je i katalizator budućih događaja. Jednostavnije rečeno, bez podrške u najširim masama, u radničkoj klasi, u proleterskim i poluproleterskim elementima gradova i provincije, studentski pokret će se naći izolovan i uništen sa dve strane: režimsko-mafijaške sa jedne i opoziciono-oportunističke sa druge strane i taj udar se već sprema. Ujedno, takav vid likvidacije narodnog pokreta je po sistem najbezbolnije rešenje, pod uslovom da bude moguće.

Zašto?

Zato što time sistem zadržava režim kao bastion svojih političkih i ekonomskih interesa sa jedne, a tzv. opoziciju kao zgodnu rezervu u slučaju društvene krize sa druge. Ne računajući ni privid demokratije koji se time zadržava ( koji je u srpskim masama izuzetno deligitimizovan), na ovaj način svaka istinska narodna inicijativa, a koja se može izroditi u masovnu političku organizaciju se u korenu uništava.


Da li će se ovo ostvariti ili ne nije apstraktno pitanje, već konkretno, na čiji odgovor jedino odlučuje odnos samih snaga. Dakle, bez saveza radničke klase, studentske omladine i uopšte progresivno nastrojene inteligencije, ali i srednjih seljaka i drugih sitnoburžoarskih elemenata, koji svoj interes vide u padu ovog režima (a direktno i indirektno i borbi protiv krupnih monopola) ova borba je osuđena na propast. Kao što smo rekli, radnička klasa nije samo najmasovnija, ona je ujedno jedina sposobna da vodi dugotrajnu, metodičnu borbu protiv ovog režima danas, ili nekog drugog sutra, sve dok sama ne izgradi snagu potrebnu da fundamentalno promeni društvene odnose. Zato sada je od najveće važnosti insistirati na povezivanju sadašnje borbe studenata sa sve gorim položajem radničke klase.

Pretvarati ekonomske probleme individualnih radnika u političke zahteve kompletne radničke klase, a samim tim i drugih obespravljenih slojeva. Sadašnji pokret je savladao metod mobilizacije, metod animiranja širokih slojeva i masa. Sadašnji pokret, da ne bi bio prošli, mora savladati i metod političke borbe, danas legalne sutra ilegalne; savladati instrument organizacije i uzdići se na istorijski nivo koji se od njega zahteva ili svesno stupiti u poraz i kaljugu buržoarske predatorske politike.

Stav Partije rada u vezi stanja u Bosni i Hercegovini.

Pitanje jedinstva Bosne i Hercegovine je devedesetih godina prošlog vijeka bilo suštinsko pitanje u borbi za opstanak Jugoslavije ili njenog raspada. Na tom pitanju su se prelomile sve kontradikcije u njenom postojanju i funkcionisanju i koje su se pokazale mnogo jačim nego potreba za opstankom same Jugoslavije. Snage velikosrpskog nacionalizma potpomognute velikohrvatskim nacionalistima su pokušale razbiti BiH i spriječiti stasavanje bošnjačke nacije u svom razvoju nacionalne samobitnosti.

Znamo da te snage nijesu u tome uspjele. Bosna I Hercegovina je ostala cjelovita bez obzira na samu suštinu njenog društveno ekonomskog bića i kako se voli naglasiti – stepen njene državne funkcionalnosti.

Danas BiH predstavlja državu zamrznutih sukoba, teritoriju podjeljenu prije po principu feudalizma nego federalizma, uz stalnu težnju velikosrpskih I velikohrvatskih snaga da ostvare svoj uticaj na jedan ili drugi način, u okviru već postojećih imperijalističkih odnosa.

Istorijski, ovo je ne samo zbog tih težnji Beograda i Zagreba, posredno i samog Sarajeva,  već i zbog toga što imperijalisti nikada i nisu likvidirali politiku zbog koje je i vođen rat, već su je samo pacifikovali i uokvirili u sopstvenu hijerarhiju. Upravo tako, ispod vojne, ekonomske i političke okupacije, kompradorske elite BiH danas i žive, koristeći sopstvene entitete i federacije kao poligone za opštu pljačku, kanališući bilo kakav bunt u močvaru nacionalizma i pretnje novim-starim ratom. Ovo je fenomen koji je karakterističan za čitavu BiH.

Danas, pitanje Bosne i Hercegovine ponovo dobija na značaju, ali ne kao izolovano političko pitanje, već kao deo niza kontradikcija koje vladaju Balkanom. Mi smo već podvlačili da kriza u jednom delu Balkana nužno se mora preliti i na druge djelove i na tome ostajemo. Formalno jedinstvena, a suštinski podijeljenja BiH, nastala kao posledica rata 90- ih upravo danas i služi kao politička tempirana bomba, u kojoj snage ne odmjeravaju više srpski, bošnjačkiili hrvatski nacionalisti kao samostalni politički činioci – već kao produžene ruke ruskog ili zapadnog kapitala.

Međutim, ne ulazeći u domen lokalnog politikantstva, u realnosti, balkansku politiku kroje imperijalističke države vođene silom multinacionalnog kapitala i u ovom slučaju je to takođe evidentno. Bez pružanja političke, ekonomske i vojne pomoći od strane imperijalističkih država u liku SAD, Rusije, Njemačke, Francuske, Britanije i drugih, rat u Bosni i Hercegovini nije moguć (kao što nije moguć ni u Srbiji ili bilo gdje na Balkanu).

Tenzije koje se dižu od lokalnih kompradora, a zatim “regulišu” snagom EUFOR-a ili nekom drugom oružanom silom (poput NATO-a) je u uprošćenom smislu – već dogovorena farsa. Da, tenzije između kompradorskih elita postoje, one su sposobne da reže jednu na drugu, ali lanac multinacionalnog kapitala je čvrsto stegnut i iste šake drže sve sukobljene strane. Jedino promenom odnosa snaga u samim imperijalističkim odnosima (kao što bi bilo povlačenje Amerike sa Balkana, naglo jačanje Njemačke, Francuske ili druge države) bi postavilo osnovne uslove za aktivaciju tih sukoba.

Potpisivanje odbrambenih, a uistinu napadačkih sporazuma koje je nedavno započeto upravo govori da će prije ili kasnije na red doći i BiH. Pred našim očima se pripremaju uslovi za buduće balkanske ratove i u kojima neće na tapetu biti pitanje postojanja BiH,Kosova, Crne Gore ili neke druge države, već kojem savezu će se ti narodi i te države prikloniti. Sasvim je izvjesno da će neki stari neprijatelji sada biti saveznici, i da će neki stari saveznici biti novi neprijatelji.

Može li BiH iz tog začaranog kruga da izađe ili da li smo opet na poprištu novih sukoba u samoj BiH? Mogu li bosanskogercegovačke mase izbjeći novi rat?

Da, mogu i to ne samo nastavljajući ono što su započele 2014. godine, već koristeći baš tu pobunu kao obrazac šta činiti i šta izbjegavati. Pobuna, ma kako sveobuhvatna i duboka, bez političkog subjekta, bez sveobuhvatnih organizacija će uvek se završavati kao poraz. Da bi taj plamen nastavio da sija, potrebno je organizovati ga, dati mu političku formu, lomiti nametnute nacionalne, lokalne i druge brane i graditi jedinstvo naših naroda na bazi već dobro poznatog zajedništva, kojeg je Bosna i Hercegovina bila najčvršći primjer i zbog čega je i morala u ratu 90-ih da plati najveću cijenu.

Koja je uloga bosanskih najširih masa I šta raditi?

Svakako da mase trebaju da nastave odupirati se pojedinim modernim feudalcima i tim interesima iz devedesetih za njenim komadanjem. Svako potezanje klasnog pitanja vodi moblizaciji svih vladajućih struktura, u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru i stvaranju jedinstvenog fronta u sadejstvu sa tzv. Međunarodnom zajednicom i neposrednom silom okupatora.

Gorivo koje već postoji u vidu sveopšteg siromaštva, eksploatacije, besciljnog lutanja po bijelom svijetu “za boljim”, korupcije i pljačke, totalne rasprodaje resursa Bosne i Hercegovine, uz pravdanje svog poretka, može i mora podignuti na viši stupanj podjelu ne po nacijama, već po klasama.

Izazivanje nacionalnih podjela na Bošnjake, Hrvate i Srbe može biti samo propagandni i poliitčki instrument lokalnih političkih struktura i njihovih imperijalističkih finansijera i nalogodavaca. U uslovima nadolazećeg predatorskog rata, bosanskohercegovačke mase, kao i mase Srbije, Kosova, Albanije, Hrvatske, Crne Gore i uopšte Balkana imaju zadatak – ili biti topovsko meso u ratu kojem se neće nazirati kraj ili nemilosrdno srušiti svijet kapitalizma I imperijalističkog porobljavanja.

To djelo, posebno u BiH, mogu izvršiti jedino bosanskohercegovački narodi, zajedno sa drugim porobljenim narodima Balkana. Ukoliko se politička borba ne podigne na ovaj stupanj (a moraće), pitanja objektivno sekundarne prirode (u tim uslovima): ustava, funkcionalnosti BiH, separatizma – ostaće samo i isključivo instrument kompradorskih elita za odvlačenje pažnje i za produbljivanje okupacije.

Upravo zbog ovih postavki, Partija rada ističe svoje parole koje smo uputili masama i stajali iza njih u različitim periodima i koji odražavaju našu idejnu poziciju,a to je prvo -”Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!”, kako 1992. tako i sada. Drugo, da je put oslobođenja  “Jedino revolucijom!”, što je i iskra socijalne pobuna pokazala u praksi 2014. godine, i treće- ”Balkanskim pokretom otpora !” – odnosno potreba savezništva masa BiH, sa masama Srbije,Kosova,Crne Gore, Hrvatske, Albanije i šire, bez kojeg je nemoguće povesti borbu protiv imperijalizma, čiji su domaći kompradori samo produžena ruka, stoga i sada ostaje:

Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Korak ka nigde, cilj sve jasniji.

Osnovna pitanja sadašnjeg pokreta u Srbiji jesu pitanja taktike i pitanja konkretnog cilja. Ovde se čak i nećemo baviti nepostojanjem subjekta (iako je to pitanje izuzetno bitno i ne slažemo se sa tim da politički subjekat u potpunosti ne postoji), već o tome da sadašnji pokret ne može da probije sopstvenu kontradikciju i da ona ne počiva samo na “nerazumevanju” odnosa koji su nastali, već i na materijalnoj potrebi da osvoji vlast “bez krvi”.

Pozabavimo se prvo činjenicama. Činjenica je da da su mase ustale, da u praktično čitavoj zemlji ne postoji ni zabačeno mesto koje nije dotaknuto ovim pokretom i da ovaj pokret je među jedinstvenima u istoriji (Srbije) po tome. Činjenica je i da je mirna blokada kao metoda dala izuzetne rezultate u mobilizaciji masa. Činjenica je i da takve metode ne mogu da zauzmu vlast. To je ono što je pokazala i pokazuje praksa još od januara ove godine. Hajde još i da pogledamo istorijski razvoj ovog pokreta.

Ovaj pokret kao inicijalno studentski započeo je blokadom fakulteta u kome je jedna istaknuta karika (iako ne i ekonomski toliko značajna) ostala “van sistema”. Tom tadašnjem studentskom pokretu ostaje “na čast” veliki stepen organizacije svojih redova, koordinacije i militantne discipline kojom se nisu dali u sukob za koji nisu bili spremni. Mi smo već rekli kako nije slučajnost što je upravo u toj socijalnoj grupi, koja jeste sposobna da odvoji ljude, vreme – jednom rečju “kadrove” i organizaciju kao katalizatora šireg socijalnog nastupanja. I upravo tako se i odigralo. Režim nije uspeo ni jednom dosadašnjom taktikom da slomi pokret, naprotiv, pokazao je svoju slabost nasuprot istinski masovnog i dobro organizovanog pokreta, i doživeo je poraz u toj etapi faze razvoja.

Nakon inicijalnih pobeda samih studenata usledio je široki polet i prelivanje blokada sa fakulteta na ulice. Zašto je bitno posvećivati se ovim naizgled nebitnim detaljima? Zato što u njima vidimo transformacije iz jednog oblika u drugi. Na taj način izbegavamo grešku da razvoj pokreta posmatramo samo kao promenu u kvantitetu, kao samo nagomilavanje brojeva, već kao promenu u kvalitetu. Pokret u januaru nije više isto što i pokret u decembru. Pokret u martu isto tako više nije isto što je bio u januaru. On je postao nešto više.

Snage su skupljene, narod mobilizovan, marševi omladine pokazuju novu čvrstinu i dostojni su uvrštavanja u istoriju, podsećajući na nešto daleko moćnije od praznih i demagoških fraza koje mu se naturaju. U tom opštem poletu kontradikcija između nivoa organizacije, tačno određene taktike i promašenog cilja dolazi do svog klimaktičnog, a po pokret anti-klimaktičnog momenta. Slabosti i kukavičluk “prednjih odreda” preliva se na mase, dezorganizacija postaje glavna karakteristika,a režim može da poveruje u svoje “čudo spasa”. Dok je režimska trulina ostala da visi, ruka pokreta uplašila se sopstvenih udaraca i vratila korak unazad. Prazne fraze o pobedi, dostojanstvu, mudrosti i miru razbile su se o sopstvene bedeme, a režimski top protiv naroda poslužio je da oglasi privid njegove pobede i ujedno otvorio prostor za još veći stepen mržnje u narodu prema predstavnicima mafijaške vlasti.  

A šta se zapravo još dogodilo?

Mi smo već ranije rekli da bez obezbeđenih elemenata za rušenje, odnosno odbranu, režim ne može da padne, a posebno ne može da padne sam od sebe. Mi smo takođe rekli da je pokret od početka obeležen internim kontradikcijima i političkim i klasnim šarenilom. Mi iza toga i dalje stojimo. Defetizam koji se širi nije posledica ove ili one slabosti pokreta, a posebno nije posledica snage prikovanog režima. On je posledica očajanja prednjih elemenata koji zaraženi liberalizmom i iz svojih interesa ne žele da naprave korak dalje. Oni su vrlo svesni da korak dalje znači uvod u još veće angažovanje masa u politiku i oni se toga plaše. Vulgarizovaćemo marksizam i nazvati siromašne slojeve odlučujućom snagom, ali mi time nećemo reći neistinu. Država je aparat za primenu represije jedne klase nad drugom. U ovom slučaju niz slojeva našao se sa druge strane barikade, između ostalih i deo buržoarske klase kojoj nedostaje njeno “parče kolača” u pljačkanju srpskih masa. U tome se i krije nevoljnost da se državni aparat i okrnji, a kamoli uništi. Oni su svesni da jedino pomoću tog aparata mogu sutra pritisnuti trenutne “saveznike”,a to su istinski pobunjene i potlačene srpske mase čija egzistencija visi o koncu svakog meseca, i čija trauma ne počiva u nepostojanju “pravne države” već u opštem blatu u kojem se nalazi, a koje elementi sitne buržoazije i određena “radnička aristokratija” ne osećaju.

Da, državni aparat je uzurpiran od strane uske mafijaške klike jedne te iste buržoarske klase. Da, državni aparat će pružiti ruku svom do juče posrnulom bratu, ako se za to ukaže potreba. Da, oni će se međusobno optuživati za izdaju, varvarstvo, uzurpacije, ali će istovremeno i kopati rovove i organizovati i jačati svoje snage. I mi ne krijemo da je sada više nego ikada važno istaći da naši ciljevi nisu minimalni. Sa obaranjem ovog mafijaškog režima započinje  borba protiv ujedinjene buržoarske klase – kao  simbioze još uvek nacionalne buržoazije po formi i kompradorske po sadržaju.. I toj kompradorskoj buržoaziji će zavisnost od multinacionalnog kapitala nastaviti da  progresivno raste zbog sve agresivnijeg i brutalnijih odnosa koji dominairaju u globalnom ratu najkrupnijih imperijalista.

Bez sopstvenog organizovanja radnici u gradovima,selima, različiti “srednji slojevi” ne mogu računati ni na kakvu političku ili ekonomsku slobodu. Epoha mirnodopskih klasnih borbi u Srbiji i Balkanu se završila  u sopstvenom paradoksu, kao što je i nastala, a epoha otvorenijih klasnih borbi  je tek pred nama.

Stav Partije rada

Partija rada od samog početka učestvuje u opštenarodnom buntu naroda Srbije protiv mafijaškog, nacionalističkog i kompradorskog režima kojeg smatra prvom linijom odbrane interesa multinacionalnog kapitala na Balkanu. Pobuna naroda u Srbiji je ne samo legitimna, već i potrebna za narod kao njegov glavni ispit pred predstojećim mnogo većim istorijskim izazovima i iskušenjima. Članovi Partije rada učestvuju i učestvovaće u ovom pravednom buntu s ciljem da se dođe do obaranja mafijaškog režima kao glavne prepreke na putu oslobođenja naroda Srbije i njegovog učešća u borbi naroda Balkana za svoju slobodu.

Partija rada smatra da narodi Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske i cijelog Balkana treba da pokažu snagu i odupru se daljem porobljavanju, kao i svim pokušajima da se Balkan ponovo uvuče u nove sukobe, gde bi balkanske mase uzalud ginule u obračunu krupnih imperijalista za njihove pljačkaške interese.

Jedino revolucijom !
Balkan balkanskim narodima !

Balkanski rat i mir

Ratni bubnjevi opet se čuju po brdovitom Balkanu, ili se bar tako čini. Velike vojne nabavke, nacionalna pitanja kao konstantni „opijum za mase“, sve veće državne represije i opšte siromašenje glavna su obeležja praktično svih balkanskih država.

Međutim, kada se strgne propagandna zavesa vladajuće klase videće se zajedničke vojne vežbe, objedinjavanje tržišta robe, kapitala i radne snage i snažnog usisavanja Balkana u manje ili više integrisanu celinu pod vojnom, političkom i ekonomskom dominacijom tzv. Zapada.

U tom procesu, govoriti o zemljama Balkana kao o samostalnim činiocima značilo bi negirati realnost i njihov pravi istorijski položaj, odnosno romantizovati ih i uzdizati na nivo kome one ne pripadaju. Balkan, baš kao i Evropa, nije izuzet od globalnog pregrupisavanja snaga i upravo je
njegova sudbina određena sopstvenom ekonomskom pozicijom i tih samih globalnih odnosa snaga.

Sukob u Ukrajini i njegovo neminovno širenje nužno dovode prvenstveno američki, nemački i francuski imperijalizam u proces pretvaranja Balkanskog prostranstva u sigurnu zaleđinu iz koje će se nesmetano moći vršiti eksploatacija resursa i radne snage, ali i negirati ruskom imperijalizmu osvajanje novih političkih i vojnih pozicija.

Stoga je i jasno da zveckanje oružjem od strane ovog ili onog balkanskog režima služi isključivo opravdavanju povećanja vojnog prisustva NATO-a, kao i političkog prisustva SAD i EU, ali i sklapanju lukrativnih (po kapitaliste) vojnih aranžmana pokrivenih novim kreditima i dugovima.
Ovakva politika koja proizilazi iz skoro kolonijalne pozicije balkanskih država samo produbljuje već duboku zavisnost i zaduženost u kojoj se ove zemlje nalaze. Jasno je da će se ti dugovi „naplatiti“ kroz još veću eksploataciju radničke klase, povećanjem različitih poreza i nameta i opšte rasprodaje resursa i da će jedini koji će u tom poslu profitirati biti krupne multinacionalne kompanije i lokalni kompradorski režimi.

Prema tome, pitanje nije kada će rata biti, jer on već traje i vidi se kako kroz učešće samih balkanskih država u lancima proizvodnje imperijalističkog saveza, kao i u lancu dužničkog ropstva i eksploatacije koji je nametnut sopstvenim populacijama, a taj unutrašnji rat traje bez prestanka. On se ogleda u nominalnom rastu, a realnom opadanju plata, povećanjem stepena siromaštva, depolulaciji, opštoj dekadenciji i daljem etičkom sunovratu društava koje je već bilo na niskom novou u prethodnim decenijama, potpuna sprega politike i mafije, odnosno mafijaški oblik vladanja pokriven samo formalnim ostacima tzv. parlementarne demokratije, i najvažnije, spremnost balkanskih režima da svoj kompradorski položaj u službi imperijalistima podigne na još viši stepen, gušeći u narodu i taj preostali osjećaj nezavisnosti i otpora svakom osvajaču.

Ovaj lanac militarizacije i eksploatacije usisaće podjednako sve narode na Balkanu i time stvoriti preduslove za rađanje sopstvene istorijske negacije u vidu revolucionarne istorijske sile koje će biti sposobne da likvidacijom kapitalističkog sistema i privatne svojine, nužno unište i materijalnu osnovu za svaki budući osvajački rat na Balkanu, i širiti osnovu za besklasno komunističko društvo. U protivnom, balkanske narode neizbežno čeka da budu „topovsko meso“ i potrošni materijal u globalnom procesu opšte militarizacije i rata u kojem im neće biti ni ostavljeno da ratuju protiv „mrskih suseda“, već isključivo kao pomoćna sila u opštem međuimperijalističkom ratu.

Bakanskim pokretom otpora!

Balkanskim koridorom

Sa globalnim imperijalističkim i pljačkaškim ratom koji  usisava u svoju sferu sve veći broj država, pitanje Balkana se ponovo dovodi na dnevni red. Istorija pokazuje da se Balkan u takvim opštim sukobima skoro uvijek nalazio blizu samog epicentra, da su se na njemu ukrštale sfere interesa, padala stara carstva i uzdizale neke nove forme i da takva budućnost se ponovo nagovještava narodima Balkana.

Već jednom su imperijalisti svojim dogovorima formirali velike i multietničke države za račun sopstvenih ciljeva, države u koje su i same narodne mase polagale nade da će se osloboditi ropstva careva i veleposjednika. No, one bi samo  dotadašnje svoje ropstvo zamijenile novim gospodarima – bankarima, fabrikantima i kapitalističkoj mašineriji.

Revitalizacija ideje Jugoslavije, odnosno neke nove forme zajedništva, nije slučajna ni po trenutku u kome se javila, ni po svom karakteru. Ideja nove političko-ekonomske zajednice u formi Otvorenog Balkana upravo se intenzivira kao nastojanje krupnog zapadnog kapitala da u potpunosti politički i ekonomski zaokruži Balkansko poluostrvo kao svoj domen.

Borba za nova tržišta, opadajuća stopa profita u imperijalističkim zemljama, poput Njemačke i Francuske, kao i ubrzane pripreme za otvoreni rat, ne dozvoljavaju zapadnim imperijalistima  da strateški važno područje Balkana, prožeto prevaziđenim „nacionalnim“ granicama koje guše protok robe i kapitala, kao i radne snage prepuste konkurentima. Dominacija multinacionalnog kapitala na ekonomskom planu traži svoju političku i ideološku formu i nagovještava još uvek blag, ali sasvim izvjestan kraj nacionalnim  „nezavisnim“ državama.

Stoga proces i formalnog usisavanja balkanskih  država u novu političku organizaciju dobija na istorijskom zamahu. Potrebno je odgovoriti na pitanje: pod čijim barjakom se vrši ovo ujedinjavanje?

Prva Jugoslavija je bila rezultat Prvog svjetskog rata i imperijalističke tajne diplomatije, ali i iskrenih želja širokih narodnih masa koje će svoj pravi izraz dobiti u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Upravo forsiranjem određenih mitova o Socijalističkoj Jugoslaviji i naslanjanjem na revizionističku politiku koju je vodio Titov režim, današnji savez zapadnih imperijalista dobija istorijsku i ideološku podlogu na kojoj mogu voditi svoje političke projekte.

Odbacujući militantni nacionalizam koji je trenutno u masama diskreditovan, a uporedo prikazujući sopstvene ciljeve – slobodu robe, kapitala i radne snage, kao ujedno i slobodu koja pripada i radničkoj klasi, imperijalisti pokušavaju da ostvare svoje političke i ekonomske ciljeve. Pri tom ne mijenjajući materijalne korene samog nacionalizma, šovinizma i ostalih ideoloških posljedica kapitalističke proizvodnje. U tim planovima i kompradorska buržoazija pojedinih balkanskih zemalja vidi svoju šansu i za svoj lokalimperijalizam i ostvarenja njenih ciljeva.

Kao i sve imperijalističke bajke o boljem životu za široke mase, tako i ove ne nude ništa suštinski novo za radničku klasu, već samo jedan formalan oblik ropstva zamenjuje drugim i otvorenijim. Političko rješenje u kojem će se nacionalne države svesti na višu formu administrativnih jedinica ne dovodi do rješenja ni jednog ključnog pitanja koje pritiska balkansku radničku klasu, ali i ostale eksploatisane slojeve. Ono će samo produbiti problem nacionalnog i vjerskog pitanja i dovesti Balkan bliže frontu imperijalističkog rata i otvoreno ga tretirati kao koloniju i periferiju glavnim imperijalističkim zemljama.

Ti planovi zapadnog imperijalizma se sada suočavaju sa većim preprekama koje nisu posljedica samo borbe drugih imperijalista za dominacijom na Balkanu, prije svega ruskog i kineskog imperijalizma, niti medjusobne konkurencije medju samim zapadnim imperijalistima, a pogotovo ne nekog velikog otpora balkanskih nacionalnih država, ili razbijene i dezorijentisane radničke klase. Prepreke tim planovima su sada u samoj krizi u kome se našao cio kapitlistički svijet – u medjuimperijalističkom ratu koji traje i širi se, i težnji kapitalističkih zemalja da izlaz iz tog stanja traži u ubrzanoj militarizaciji i fašizaciji. I ta militarizacija i fašizacija neminovno će zahvatiti i same balkanske zemlje i samu zamišljenu ideju Otvorenog Balkana staviti u službu nadirućeg  fašizma i rata.

Gdje se nalazi radnička klasa u ovom pitanju?

Radnička klasa, kao internacionalna klasa, takođe teži gaženju nametnutih nacionalnih granica i uspostavljanju bratskih odnosa sa radnicima susednih nacija, mada ne u cilju produbljivanja postojećeg ropstva pod novim plaštom, već upravo u cilju obaranja poretka koji se zasniva na varvarskoj eksploataciji čovjeka. Dok imperijalisti teže svođenju balkanskih naroda na istovetnu depresivnu masu kadru da opslužuje njihove fabrike, banke i gradove, dotle organizovana i borbena radnička klasa predvođena komunistima i svim borbenim snagama  teži da iz sopstvene nacionalne kulture uzme ono najprogresivnije i pruži bratsku ruku radniku susjedne nacije. Ona je već jednom pokazala da je oružano bratstvo balkanskih naroda smrtonosan neprijatelj nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu i ratu,  i da u epohi ponovnog jačanja tih varvarskih ideja mora ponovo da krene putem jednog novog otpora. Otpora koji neće tražiti Otvoreni Balkan za kapital i imperijalističke horde rata, već Balkan u kome će balkanski narodi sami na ruševinama nacionalizma, fašizma i imperijalizma izgraditi pobjedonosni i slobodniji svijet.

O Partiji rada

U izdanju Partije rada je “O Partiji rada”. Ova brošura je da hronološki pokaže razvojni put jedne organizacije, da pokuša da rasvetli pitanje teorije i prakse o organizacionim formama kao i perspektivu izradnje revolucionarne organizacije i pokreta na Balkanu.

Stav Partije rada

Globalna kapitalistička kriza tjera imperijalističke zemlje da ponovno dijele svijet kako bi proširili vlastite sfere utjecaja. Bez obzira na izgovore koje imperijalisti koriste da opravdaju svoje zločine, vojni sukob u Ukrajini rezultat je zaoštravanja konkurencije između dva protivrečna tabora, koja se više ne može riješiti diplomatskim sredstvima i praznim kompromisima. Konkurencija za tržište, sirovinu, transportne puteve, sfere uticaja.

Continue Reading