Pouke iz prvomajskog protesta u Srbiji.


Partija rada pozdravlja svaki čin manifestacije i jačanja klasne svesti u Srbiji i šire. Partija takođe pozdravlja jačanje saveza između studenata i radnika, kao ispravnog poteza u ovom trenutku u borbi protv mafijaškog, nacionalističkog i kompradorskog režima.


Mi podsećamo da domet borbe protiv režima ne može biti samo jeftini reformizam. Borba za bolje plate, radne uslove, izmene zakona i veća politička prava su ispravni i legitimni ciljevi na nivou taktike, ali ne smeju i ne mogu biti krajnji cilj radničkog pokreta.


Ne treba posebno ni komentarisati još uvek jednu od glavnih floskula koje vođe režimskih sindikata i reformistička levice iznose i zagovaraju da“radnička klasa ne treba da se bavi politikom”, kao potpuno kapitulantsku, suštinski pogrešnu i oportunističku. Dodeljivanje radničkoj klasi uloge “rezerve” u narodnom pokretu je takođe ne samo oportunizam, već i otvorena izdaja klasnih interesa radničke klase. Da, radnici nisu samo “najveća socijalna grupa”, oni su prvenstveno socijalna klasa. Njihova uloga nije i ne može biti pozadinska, već avangardna i frontovska.


Upravo je radnička klasa nosilac demokratskog i istorijskog razvoja, kao najrevolucionarnija, najmasovnija istorijska klasa i neminovno, u budućnosti, najorganizovanija društvena snaga. Ujedno radnička klasa je jedina klasa koja poseduje materijalnu osnovu da generiše novo društvo u budućnosti, ali i da vodi dugotrajnu, metodičnu borbu u sadašnjosti, bez obzira u kakvog se položaju trenutno nalazi u samoj Srbiji ili šire na Balkanu. To su činjenice.


Baš zato je potrebno isticati potrebu da radnička klasa uđe u arenu političke borbe, kao klasa za sebe, a takav poduhvat je nemoguć bez političke organizacije proleterijata, bez revolucionarnog subjekta, bez sopstvene političke partije. Istorijska je neminovnost sve masovnijeg
uvlačenje najširih slojeva u političku borbu. Istorijska je neminovnost da će sveže rezerve radničkog pokreta prvo morati da prođu kroz sopstvene dečije bolesti ekonomizma, reformizma, pa čak i socijal-šovinizma. Istorijska je neminovnost i podići glas već sada protiv takve politike i tendencija i usmeriti glas i pogled, kako na ono danas, tako i na ono sutra.


Glavno političko pitanje danas u Srbiji je opstanak Vučića na vlasti kao personifikacije režima i upravljača sa skoro svim polugama njegove moći. Od toga, da li će Vučić u ovom trenutku opstati ili ne zavisi dalji tok razvoja događaja i uopšte put kojim će se opštenarodni pokret i razvijati.


Prema tome, ova borba je ne samo najbitniji događaj sadašnjosti, ona je i katalizator budućih događaja. Jednostavnije rečeno, bez podrške u najširim masama, u radničkoj klasi, u proleterskim i poluproleterskim elementima gradova i provincije, studentski pokret će se naći izolovan i uništen sa dve strane: režimsko-mafijaške sa jedne i opoziciono-oportunističke sa druge strane i taj udar se već sprema. Ujedno, takav vid likvidacije narodnog pokreta je po sistem najbezbolnije rešenje, pod uslovom da bude moguće.

Zašto?

Zato što time sistem zadržava režim kao bastion svojih političkih i ekonomskih interesa sa jedne, a tzv. opoziciju kao zgodnu rezervu u slučaju društvene krize sa druge. Ne računajući ni privid demokratije koji se time zadržava ( koji je u srpskim masama izuzetno deligitimizovan), na ovaj način svaka istinska narodna inicijativa, a koja se može izroditi u masovnu političku organizaciju se u korenu uništava.


Da li će se ovo ostvariti ili ne nije apstraktno pitanje, već konkretno, na čiji odgovor jedino odlučuje odnos samih snaga. Dakle, bez saveza radničke klase, studentske omladine i uopšte progresivno nastrojene inteligencije, ali i srednjih seljaka i drugih sitnoburžoarskih elemenata, koji svoj interes vide u padu ovog režima (a direktno i indirektno i borbi protiv krupnih monopola) ova borba je osuđena na propast. Kao što smo rekli, radnička klasa nije samo najmasovnija, ona je ujedno jedina sposobna da vodi dugotrajnu, metodičnu borbu protiv ovog režima danas, ili nekog drugog sutra, sve dok sama ne izgradi snagu potrebnu da fundamentalno promeni društvene odnose. Zato sada je od najveće važnosti insistirati na povezivanju sadašnje borbe studenata sa sve gorim položajem radničke klase.

Pretvarati ekonomske probleme individualnih radnika u političke zahteve kompletne radničke klase, a samim tim i drugih obespravljenih slojeva. Sadašnji pokret je savladao metod mobilizacije, metod animiranja širokih slojeva i masa. Sadašnji pokret, da ne bi bio prošli, mora savladati i metod političke borbe, danas legalne sutra ilegalne; savladati instrument organizacije i uzdići se na istorijski nivo koji se od njega zahteva ili svesno stupiti u poraz i kaljugu buržoarske predatorske politike.

Jačajmo moć masa!

Mutni oblaci nad Srbijom se još nisu sreli. I dok smo suočeni sa olujom propagande sa svih strana, realnost ostaje neumoljiva- status quo je i dalje tu. Režim nema snage da slomi pokret. Pokret nema želju da slomi režim. Jer da je istinski to želeo, do sada bi to i uradio. A zašto to nije?

Uvek ćemo se moći vraćati nazad na razloge zašto to nije objektivno izvršeno, ali dopustićemo sebi da skliznemo u subjektivnost pa da dodamo sada ono osnovno – jer nije želeo. Kao što ne postoji užareno jezgro sposobno i željno da istrpi sve surovosti vladajuće klike saterane u ćošak, tako ni u masama još uvek nije sazrela svest da bez udarca režimska trulina neće pasti. I ponovo ćemo se vratiti na još jedan element koji je ovaj pokret razlikovao od svih ostalih. Vratićemo se na organizaciju.

Bez ljudi koji će se u potpunosti posvetiti revolucionarnom, ili čak bilo kom drugom političkom radu, bez stvaranja centralizovanog i sposobnog subjekta politička vlast se ne može i neće osvojiti. Isto tako, odsustvo takvog subjekta garantuje neuspeh i objektivno srozavanje celokupnog narodnog pokreta u jadne vode političkog reformizma, konfuzije i dezorganizacije.

Da, potrebna je organizacija i to se vidi i sa druge strane barikade. Na Balkanu, pa i u Srbiji postoje dežurni nacionalisti, dežurni liberali, dežurni levičari I desničari, jedino što ne postoji su profesionalni revolucionari i opet podvlačimo, to se i pokazuje u praksi.

Negacija materijalne osnove Vučićevog režima, kanalisanje političkih kontradikcija u moralnu ravan (dobro-loše) nije samo produkt liberalne propagande, koliko neiživljenosti te ideje u samim masama, koliko samog oportunizma koji ljude i dalje drži u stanju nevidiljivog ropstva sopstvenim navikama malograđanskog života. Prospekti vanrednog stanja, hapšenja, političke represije užasavaju našeg malograđanina iako je on već odavno proleterizovan. Istovremeno, on veruje da će time što ne udara pesnicom policajca zaslužiti njegovu milost. Istorija se već dovoljno puta surovo poigrala sa takvim kovom ljudi i na njihovu žalost, istorija ima tendenciju da se ponekad i ponovi – i to ne nužno kao farsa.

Ukoliko želimo demokratiju, moraćemo sami da je zgrabimo. Ukoliko želimo revolucionarnu partiju (ili čak bilo kakvu organizaciju) moraćemo sami da je izgradimo. Narod nije otišao za studentima zato što su oni intelektualno ili etički iznad, narod je krenuo za njima jer je osetio snagu,a ta snaga je bila posledica stepena organizacije kojima političke partije u našoj močvari mogu samo da pozavide. U velikim istorijskim previranjima mase ne idu za onim koji je “u pravu”, već za onim koji je jači I to je jedino što je bitno.

Međutim, mi moramo da se okrenemo ka tome i zašto je baš režim takav kakav jeste, zašto borba protiv njega mora biti duboko ukorenjena i kanalisana u samim masama. Pođimo od toga da sam Vučićev režim predstavlja udarnu pesnicu celokupnog krupnog kapitala u Srbiji. Pođimo od toga da bez mafijaškog oblika vladavine ni domaći, ni strani kapital ne bi mogao u toliko brzoj meri da se obogati. Pođimo od toga dakle, da nije režim taj koji je uništio sistem, već je sistem taj koji je kreirao režim u cilju zaobilaženja sopstvenih dotrajalih zakona. Onog momenta kada je lice “uređene” demokratije, kakva je navodno postojala u početnom obliku, prestala da odgovara potrebama kapitala, kada se otvorila prilika i za formiranjem sopstvenih monopola, ona je brutalno zgažena. Celokupan razvoj od tada pa do sada je samo neprestano militarizovanje, bogaćenje jedne uske klike i potpunog podređivanja svih  poluga države, a posebno njenog izvršnog i sudskog mehanizma.

Šta dalje?

Govoriti masama u kom smeru da se pokrenu je ne samo oportunistički, nego i idealističko shvatanje politike. Organizovati, agitovati i propagirati? U tome i jeste suština političkog delovanja. Mase Srbije napravile su ogroman iskorak, štaviše zagazile su na teren vanparlamentarnog delovanja, na teren suprotan tzv. parlamentarnoj demokratiji, ali bez povezivanja te političke borbe sa ekonomskom osnovom (ekonomskog položaja najširih masa) ta borba je osuđena na paradiranje u blatu. Mase u Srbiji položile su ispit masovnog mobilisanja, započele su samostalno da preispituju sistem u kojem žive i to treba svim srcem pozdraviti. Na redu stoji ispit sopstvenog organizovanja, kanalisanja te masovnosti u moćne i skoncentrisane udarce, odnosno  sopstvenog poimanja sebe kao klase, kao subjekta istorijskog događaja. I taj ispit mase u Srbiji, i šire – Bosni I Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, će morati ubrzano da polože, kao što su ga položilie već jednom, kada su smrvile sve okupacije i surovosti klasnog potčinjavanja i neslobode  XX veka.

Korak ka nigde, cilj sve jasniji.

Osnovna pitanja sadašnjeg pokreta u Srbiji jesu pitanja taktike i pitanja konkretnog cilja. Ovde se čak i nećemo baviti nepostojanjem subjekta (iako je to pitanje izuzetno bitno i ne slažemo se sa tim da politički subjekat u potpunosti ne postoji), već o tome da sadašnji pokret ne može da probije sopstvenu kontradikciju i da ona ne počiva samo na “nerazumevanju” odnosa koji su nastali, već i na materijalnoj potrebi da osvoji vlast “bez krvi”.

Pozabavimo se prvo činjenicama. Činjenica je da da su mase ustale, da u praktično čitavoj zemlji ne postoji ni zabačeno mesto koje nije dotaknuto ovim pokretom i da ovaj pokret je među jedinstvenima u istoriji (Srbije) po tome. Činjenica je i da je mirna blokada kao metoda dala izuzetne rezultate u mobilizaciji masa. Činjenica je i da takve metode ne mogu da zauzmu vlast. To je ono što je pokazala i pokazuje praksa još od januara ove godine. Hajde još i da pogledamo istorijski razvoj ovog pokreta.

Ovaj pokret kao inicijalno studentski započeo je blokadom fakulteta u kome je jedna istaknuta karika (iako ne i ekonomski toliko značajna) ostala “van sistema”. Tom tadašnjem studentskom pokretu ostaje “na čast” veliki stepen organizacije svojih redova, koordinacije i militantne discipline kojom se nisu dali u sukob za koji nisu bili spremni. Mi smo već rekli kako nije slučajnost što je upravo u toj socijalnoj grupi, koja jeste sposobna da odvoji ljude, vreme – jednom rečju “kadrove” i organizaciju kao katalizatora šireg socijalnog nastupanja. I upravo tako se i odigralo. Režim nije uspeo ni jednom dosadašnjom taktikom da slomi pokret, naprotiv, pokazao je svoju slabost nasuprot istinski masovnog i dobro organizovanog pokreta, i doživeo je poraz u toj etapi faze razvoja.

Nakon inicijalnih pobeda samih studenata usledio je široki polet i prelivanje blokada sa fakulteta na ulice. Zašto je bitno posvećivati se ovim naizgled nebitnim detaljima? Zato što u njima vidimo transformacije iz jednog oblika u drugi. Na taj način izbegavamo grešku da razvoj pokreta posmatramo samo kao promenu u kvantitetu, kao samo nagomilavanje brojeva, već kao promenu u kvalitetu. Pokret u januaru nije više isto što i pokret u decembru. Pokret u martu isto tako više nije isto što je bio u januaru. On je postao nešto više.

Snage su skupljene, narod mobilizovan, marševi omladine pokazuju novu čvrstinu i dostojni su uvrštavanja u istoriju, podsećajući na nešto daleko moćnije od praznih i demagoških fraza koje mu se naturaju. U tom opštem poletu kontradikcija između nivoa organizacije, tačno određene taktike i promašenog cilja dolazi do svog klimaktičnog, a po pokret anti-klimaktičnog momenta. Slabosti i kukavičluk “prednjih odreda” preliva se na mase, dezorganizacija postaje glavna karakteristika,a režim može da poveruje u svoje “čudo spasa”. Dok je režimska trulina ostala da visi, ruka pokreta uplašila se sopstvenih udaraca i vratila korak unazad. Prazne fraze o pobedi, dostojanstvu, mudrosti i miru razbile su se o sopstvene bedeme, a režimski top protiv naroda poslužio je da oglasi privid njegove pobede i ujedno otvorio prostor za još veći stepen mržnje u narodu prema predstavnicima mafijaške vlasti.  

A šta se zapravo još dogodilo?

Mi smo već ranije rekli da bez obezbeđenih elemenata za rušenje, odnosno odbranu, režim ne može da padne, a posebno ne može da padne sam od sebe. Mi smo takođe rekli da je pokret od početka obeležen internim kontradikcijima i političkim i klasnim šarenilom. Mi iza toga i dalje stojimo. Defetizam koji se širi nije posledica ove ili one slabosti pokreta, a posebno nije posledica snage prikovanog režima. On je posledica očajanja prednjih elemenata koji zaraženi liberalizmom i iz svojih interesa ne žele da naprave korak dalje. Oni su vrlo svesni da korak dalje znači uvod u još veće angažovanje masa u politiku i oni se toga plaše. Vulgarizovaćemo marksizam i nazvati siromašne slojeve odlučujućom snagom, ali mi time nećemo reći neistinu. Država je aparat za primenu represije jedne klase nad drugom. U ovom slučaju niz slojeva našao se sa druge strane barikade, između ostalih i deo buržoarske klase kojoj nedostaje njeno “parče kolača” u pljačkanju srpskih masa. U tome se i krije nevoljnost da se državni aparat i okrnji, a kamoli uništi. Oni su svesni da jedino pomoću tog aparata mogu sutra pritisnuti trenutne “saveznike”,a to su istinski pobunjene i potlačene srpske mase čija egzistencija visi o koncu svakog meseca, i čija trauma ne počiva u nepostojanju “pravne države” već u opštem blatu u kojem se nalazi, a koje elementi sitne buržoazije i određena “radnička aristokratija” ne osećaju.

Da, državni aparat je uzurpiran od strane uske mafijaške klike jedne te iste buržoarske klase. Da, državni aparat će pružiti ruku svom do juče posrnulom bratu, ako se za to ukaže potreba. Da, oni će se međusobno optuživati za izdaju, varvarstvo, uzurpacije, ali će istovremeno i kopati rovove i organizovati i jačati svoje snage. I mi ne krijemo da je sada više nego ikada važno istaći da naši ciljevi nisu minimalni. Sa obaranjem ovog mafijaškog režima započinje  borba protiv ujedinjene buržoarske klase – kao  simbioze još uvek nacionalne buržoazije po formi i kompradorske po sadržaju.. I toj kompradorskoj buržoaziji će zavisnost od multinacionalnog kapitala nastaviti da  progresivno raste zbog sve agresivnijeg i brutalnijih odnosa koji dominairaju u globalnom ratu najkrupnijih imperijalista.

Bez sopstvenog organizovanja radnici u gradovima,selima, različiti “srednji slojevi” ne mogu računati ni na kakvu političku ili ekonomsku slobodu. Epoha mirnodopskih klasnih borbi u Srbiji i Balkanu se završila  u sopstvenom paradoksu, kao što je i nastala, a epoha otvorenijih klasnih borbi  je tek pred nama.

Šta dalje?

Pokret u Srbiji je zastao i pored svoje masovnosti, teatralnih prebrojavanja i pokazivanja snage režimu (što mu se nužno i ne zamera), zaustavljen je pred svojom sopstvenom kontradikcijom. Kontradikcijom između dosadašnjeg karaktera i forme, taktike i organizacije, zahteva svojih i zahteva realnosti.

Dosadašnja taktika nasilnih blokada (nenasilne i ne postoje), pod komandom tela direktne i široke studentske demokratije u formi plenuma pokazala se kao metod kome režim nije mogao da parira. Sada, kada se taj pokret faktički transformiše iz studentskog u, možemo reći, opštenarodni – mase se sve više nalaze pred izborom – ili dalja radikalizacija i reorganizacija, ili pristajanje na samolikvidaciju i poraz.

Čini se da mase to i same vrlo dobro znaju i osećaju.

Continue Reading

O demokratskom pokretu

Razlog zbog kojeg su komunisti dužni da učestvuju u trenutnoj borbi protiv režima u Srbiji nalazi se u tome što sama borba vrši ujedno ulogu katalizatora jasnijeg ocrtavanja klasnih podela u društvu i što je trenutno demokratski pokret saveznik socijalističkom-revolucionarnom. Skidanjem tzv. “demokratskog” pitanja sa dnevnog reda otvara se prostor za oživljavanje klasnog pitanja, pitanja samog uređenja društvenog sistema, društvenih normi i odnosa.

Mi se ne borimo za parcijalnu-liberalnu i buržoarsku, već punu, socijalističku i proletersku demokratiju.

U ovom momentu, demokratski pokret i demokratsko pitanje vezano je za radničku klasu. Prvi redovi ovog pokreta, jasno je, nisu popunjeni industrijskim proleterijatom, iako u širem smislu glavnu masu pokreta čine radnici različitih profila, sitna buržoazija i inteligencija. Inteligencija nije klasa, ali u ovom momentu ima izraženu ulogu u političkom pokretu. Iako je i sama podeljena na sitnoburžoarski i proleterski segment, ona pokazuje sopstvene odlike u okviru ovog konkretnog pokreta.

Masovnost, organizovanost i blokade su jasni otisak proleterskog uticaja.

Liberalni zahtevi, legalnost i socijalni pacifizam jasni su markeri sitne buržoazije. Idejna okosnica pokreta, nastavnička inteligencija prisutna je sa svojim dominirajućim moralnim konceptom dobrog i lošeg, kulture i nekulture koji se uklapa i u širi liberalni ideoloski spektar.

Prvi redovi popunjeni su studentskom, učeničkom i drugom inteligencijom koji upravo žele uspostavljanje modernog građanskog društva i tzv. “stabilnosti”. Ovo nije krik samo lokalne borbe u Srbiji, već odjek opšteg potonuća evropskih srednjih slojeva koje je našlo i svoj izraz i na svoj način u Srbiji. Uprkos tome, nužno prelivanje ovog pokreta na radništvo koje je i samo pritisnuto materijalnom i kulturnom bedom je neminovno. Zbog toga i nije slučajno da je ovaj pokret odmakao najviše od svih u novijoj istoriji, jer dok sa jedne strane glavnu masu čini omladina koja u društvu igra specifičnu ulogu i nosi svoje specificne osobine, sa druge strane glavna sila ovog pokreta je potreba za promenom, u kojem radnička klasa takođe ima svoje viđenje i položaj. Veća energija kao inherentna osobina omladine, relativna kulturna i klasna homogenost i masovni socijalni život u školama i fakultetima jasno se ponovo oslikao kao fundamentalna materijalna pretpostavka za masovni pokret.

Udarce režimu nisu zadali krajnje reformistički zahtevi, iako i oni u ovom momentu, za sam režim predstavljaju neispunjivu stvar, već kombinacija masovnosti, organizacije i nasilja. Uprkos kricima o nenasilju, studentski pokret se istakao svojom skoro militantnom disciplinom i organizacijom, a glavni metod delovanja – blokade, nije čin pacifizma već negiranja pozicija režimu. Režimski pipci na samim fakultetima slomljeni su institucijama široke demokratije koji su se ovaj put realizovali u obliku plenuma.

Dakle, na organizacionom i političkom nivou se pokazalo da dobitna kombinacija masovne organizacije i demokratskogcentralizma i dalje važi!

Institucije široke demokratije na samim fakultetima mogu dobiti svoj puni i pravi oblik daljim povezivanjem među samim fakultetima i u tom slučaju stojaće kao političko ostrvo u moru srpske liberalštine. Ovaj pokret i dalje po svom obliku delovanja ne samo da podseća na istorijski radnički pokret, već i jeste svojevrsna formalna pojava tog pokreta u datim istorijskim okolnostima. Sve reformističke greške u taktici i programu ovom pokretu se mogu zameriti samo u obliku infantilnih greški koje istorijski hod će pre ili kasnije obrisati.

Ovo nije spisak lepih želja marksista-lenjinista vec objektivna realnost.

Korumpirani mafijaški režim, sa svojim autokratskim otiskom u ovom momentu istupa kao politički zastupnik krupnog multinacionalnog kapitala i lokalne oligarhije koja i sama pokazuje elemente ekonomskog monopola. Oružani oslonac ove klase predstavljaju kriminalne strukture, zajedno sa delovima vojske i policije, kojoj baš zbog svoje kompradorske pozicije ne mogu u potpunosti da veruju. Zbog toga, u ovom momentu ovaj režim predstavlja psa čuvara multinacionalnog kapitala i njegov slom bi u političkom smislu predstavljao pobedu i za radnički pokret u svom ponovnom uzdizanju.

Raspad režima ujedno bi prinudio sve buržoarske partije da se daleko jasnije opredele za poziciju kompradorstva i kolonijalnog ropstva stranim kapitalistima, nego što je to sada slučaj kada im pozicija dozvoljava pozivanje na “patroitizam” i odbranu nacionalnh resursa. Ujedno direktno svrstavanje svih kompradora sa jedne linije moralo bi se ocrtati kao najgora politička tiranija, a koja će morati biti sprovedena baš od tih sadašnjih “opozicionih” i liberalnih partija. Epoha liberalnog fašizma nužno zahvata čitavu Evropu i taj proces će se na Balkanu još jasnije ocrtati nego u srcu imperijalističkog centra.

Baš zato je i bitno da mi kao Partija shvatimo značaj sadašnjeg pokreta i da osvajamo pozicije među omladinom, progresivno nastrojenoj inteligenciji i radničkoj klasi koja u ekonomskom smislu jedina ima zagarantovanu tendenciju rasta. Zato se političko pitanje ne može svoditi samo na postojanje i zakonsko funkconisanje institucija (koje i sada “rade svoj posao” za interese vladajuće klase), već i na karakter tih instritucija.

I upravo će pitanje karaktera institucija biti tačka preseka koja ce razdvajati liberale, fašiste i nacionaliste sa jedne strane i nas, komuniste i klasno svjesne radnike sa druge.

Privid jednakosti, koja god forma vlasti da se zauzme u narednom periodu, trajaće tek toliko koliko vladajućoj klasi bude potrebno da se otrezni od udaraca koje je pretrpela. Mi znamo da nisu pojedinci ti koji stvaraju istoriju, već klase. Trenutna država proizvod je nerazrešivih klasnih kontradikcija, drugačije i nije moguće. Smenom vlasti, ni jedna klasa neće fundamentalno nestati ili nastati sa istorijske scene. Međutim na kraju ovog procesa monopoli hoće dobiti faktički šamar, a radnička klasa i malograđanski slojevi iskustvo organizacije.

O protestima u Srbiji

 Nije prvi put u poslednjoj  deceniji da se zatalasaju mase u Srbiji radi otpora Vučićevom režimu. Sadašnji otpor je pokrenut iz više razloga. Odluka režima o rudarenju litijuma, a posebno pad nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu i pogibija petnaest građana, su izazvali nezadovoljstvo. Suočeni sa besom  naroda i režim i opozicija su bili prinuđeni na promenu  dosadašnje taktike. Borba unutar samog režima pokazala  je da dosadašnji sistem faktički potpune kontrole počinje da puca pod teretom sopstvenih kontradikcija. Sistem gangsterske vladavine, u kojem ni buržoarske institucije više ne funkcionišu, morao je da ustukne, ne pred moći liberalne opozicije, već pred spontanim besom samog naroda koji je pretio i preti da se izlije šire. 

 Sve dosadašnje proteste protiv vlasti Vučićev režim je uspešno slamao, pre svega osloncem na institucije, svojevrsni medijski teror, potkupljivanjem i unošenjem razdora u opoziciju, ucenama a po potrebi i upotrebom sile. Da ne navodimo redovne krađe na izborima na koje je tzv. opozicija pristajala da izlazi, tipično oportunistički pokazujući da njoj i nije stalo do navodne demokratizacije – već do dela kolača u opštoj pljački resursa naroda Srbije.  Svi dosadašnji protesti i pokušaji obaranja  vlasti su se završavali potpunim fijaskom upravo  dejstvom režima i opozicije koji zajednički deluju u odbrani kapitala. Međutim, što bi narod rekao – trpljenju polako dolazi kraj i neke okolnosti su se počele menjati,  što je dovelo do toga da je po prvi put Vučićev režim ugrožen od nekih “novih  snaga” koje žele da stave tačku na sadašnji oblik vladavine, ali koji mogu biti instruirane od strane inostranog kapitala u okviru svoje borbe za samu Srbiju. Sve to nagoveštava usložanjavanje političke situacije u samoj Srbiji s mogućnostima njene destabilizacije.

Partija rada precizira četiri elementa bitna za održanje sadašnjeg kompradorskog režima u Srbiji:

Prvi: pristajanje na još dublje dužničko ropstvo i kolonijalni status i ispunjenje zahteva najmoćnijih imperijalista.

Drugi: čvrsto držanje pod kontolom represivnog državnog aparata, pre svega vojske i policije, uz stalnu agresivnu medijsku kampanju, korišćenjem poznatih metoda ucene ali i upotrebom sile po potrebi.

Treći: nastavak potkupljivanja najširih slojeva i održanja socijalnog mira.

Četvrti: stalno potkupljivanje i unošenje razdora u tzv opoziciju i buntovne elemente.

 Četiri elementa za rušenje režima u Srbiji:

Prvi: intervencija stranog faktora u rušenju Vučićevog režima onog momenta kada se on pokaže kao nesposoban da sprovodi njihove zahteve.

Drugi: ujedinjenjem svih protivnika režima pod jedinstvenu platformu sa jasnim ciljem.

Treći: pravljenje pukotine u samom sistemu pre svega u njegovom represivnom i medijskom aparatu.

Četvrti: pogoršanje ekonomske situacije i mobilizacija  najširih slojeva duštva.

Svi ovi elementi su u direktnoj zavisnosti od spoljnih faktora kojima su unutrašnji politički faktori u Srbiji potčinjeni. I svi branitelji režima i svi koji su protiv sadašnje vlasti su u direktnoj zavisnosti od odnosa globalnog međuimperijalističkog sukoba. I tako će se i ponašati i jedni i drugi u svojoj namenjenoj i stvarnoj kompradorskoj ulozi.

Partija rada u ovim talasanjima ne vidi suštinske promene u položaju same radničke klase. Trenutni otpor režimu je u vođstvu i po svojim ciljevima reformistički i u najboljem slučaju  promene koje on nudi su kozmetičke prirode za samu radničku klasu. Vladavina multinacionalnog kapitala kroz kompradorske režime se ne dovodi u pitanje, već samo koja kompradorska linija će imati prevashodstvo u pljačkanju samog naroda. Priče o demokratiji služe samo kao sredstvo mobilizacije širih slojeva za sopstvenu borbu nad državnim aparatom. Eksploatatorski karakter institucija, karakter države, politike i ekonomije se nije i neće dovesti u pitanje.

PR, međutim, podržava pobunu protiv režima u onom zamahu koji slabi i sam eksploatatorski mafijški sistem,  unosi ponovo optimizam u same mase i uvlači ih sve masovnije u politički proces. U procesu pobune i nastupanja nalazi se osnova za političko sazrevanje radničke klase koja samo na svojim sopstvenim greškama i u masovnom pokretu može prepoznati sebe kao klasu i formirati se kao politička sila dajući time osnovu za novu revolucionarnu budućnost klasnih i internacionalnih borbi.

Militarizam slugu kapitala

Balkan je još uvijek podijeljeno područje. U drugoj polovini XX vijeka, njegovo tkivo nagrizali su različiti paraziti, zahvatajući sve veći dio, ubijajući svako zdravo tkivo koje je stvoreno u velikoj zajedničkoj borbi. Danas se na Balkanu nalazi skup beznačajnih državica, faktički protektorata koji su pod dominacijom krupnog kapitala. Imperijalizam je u potpunosti zauzeo ove prostore.

Continue Reading

Balkanski narodi u svjetskom ratu

Dilema da li svijetu predstoji Treći svjetski rat ili je svijet već u njemu i nema nikakav suštinski značaj. Rat
je svakako tu i samo je pitanje njegove veće ili manje ekspanzije.

Dilema oko rata za revolucionarni pokret je uvijek imala smisao u kontekstu da li je taj rat pravedan i
oslobodilački ili nepravedan, reakcionaran i porobljivački. Prema njemu se pokret odnosi u skladu sa svojim revolucionarnim principima. To je uslovljeno osnovnim ciljem svakog revolucionarnog pokreta da on uvijek i neprekidno vodi samo klasni rat u interesu proleterske revolucije, a da su sukobi, manji ili veći,
regionalni ili opšti, trenutni ili višegodišnji koje vode imperijalisti za svoje ciljeve, samo prepreka u borbi najširih masa za ostvarenje svojih klasnih ciljeva – svrgavanja vladajuće klase i ostvarenja novih
društvenih odnosa.

Kakav je položaj balkanskih naroda u Trećem svjetskom ratu ?

Balkanske mase, ukoliko mislimo na prostor bivše Jugoslavije prošle su krajnje reakcioanarne ratove sa masovnim zločinima, prije svega nad civilnim stanovništvom i njegovim egzodusom po cijelom
svijetu. Pod silom zapadnog imperijalizma i njegove okupacije balkanskog prostora ušlo se u relativno mirni period. Kolaboracionistički režimi na prostoru bivše Jugoslavije više ne mogu voditi ratove poput devedesetih godina jer za to nemaju snage niti bi im dozvolile okupacione snage. Ali to ne znači da se neće ratovati i da balkanski narodi neće ostavljati svoje živote kao topovsko meso u sadašnjem međuimperijalstičkom ratu koji traje i poprima tendeciju da zahvati mnogo šire prostore.

To znaju i kolaboricionstički režimi koji ne mogu izbjeći taj talas i svojom sve većom militarizacijom uključuju se u opštu ratnu globalnu mašineriju. Zato se donosi niz mjera: zajedničke vojne vežbe sa svojim okupatorskim mentorima, jačanje vojne industrije i otvaranje novih vojnih pogona, ubrzane proizvodnje oružja i municije i njihova prodaja zaraćenim stranama, nabavka novih oružja, uvođenje vojnih rokova, i, nadasve – pokušaji militarizacije atmosfere u samom društvu od medija do obrazovnih institucija.

Da li balkanski narodi mogu izbjeći još veće uvlačenje u opšti ratni sukob?

Balkanski kolaboracionisti su samo jedna slaba karika koja slijedi opšti globalni tok pljačke i uništenja
svjetskih potlačenih masa, sprovodeći na „domaćem terenu“ opšti genocid i neće ni razmisljati da
spašavaju svoj narod da ne bude topovsko meso u tom globalnom ratu, već će igrati na „sitno“, gledajući da se dodvore jačem gospodaru i sačuvaju svoju vlast i posebno svoj kapital.

Partija rada smatra da balkanski narodi ne mogu izbjeći opšte tokove svjetskih procesa, niti mogu izbjeći
da budu uvučeni u svjetski vrtlog rata, ali mi smatramo da istorija uvijek ostavlja mogućnost koja se ogleda u onome što se definiše kao budućnost i da balkanski narodi treba da već sada krenu ka tom budućem. Istina za sada uskom stazom, a to je stvaranje sopstvene sile svih balkanskih naroda koja će povesti borbu protiv kolaboracionističkih režima i protjerati okupatore sa ovih prostora .U protivnom slijedi besmisleno žrtvovanje kao topovsko meso, za nazovimo ih imperijalistima – američkim, njemačkim, francuskim, ruskim, kinsekim, turskim, ili čak onima kojima nije potrebna ta odrednica nacionalnog već se osjećaju kao multinacionalni moćnici svijeta koji misle da svojim bogatstvom mogu da upravljaju svjetskim procesima.

Svjedoci smo da na balkanskim prostorima, kao ni u cijeloj Evropi, nema spremnosti da se gine za
nacionalne ili bilo koje vrijednosti. I svi bi uglavnom da žive u nekom mirnom i socijalno uravnoteženom svijetu. Isto tako nema ni organizovanog otpora da se ne ide u rat, jer kod ratnih gospodara je sva sila –
oružana, policijska, medijska, propagandna i zakonodavna. Iako je balkanski prostor izgubio
nekadašnju demografsku silu, jer je nestao seljački element kao glavni oslonac nacionalnooslobodilačke
borbe, uslovi za vođenje borbe postoje . Prije svega u još snažnom nacionalnom osjećanju da ako mora da se gine nek se gine za „srpstvo“, „hrvatstvo“ „albanstvo“, „makedonstvo“, „bošnjaštvo“, „crnogorstvo“ itd., a ne za interese svjetskih imeprijalista u njihovom ratu, a to im se ne ostavlja kao alternativa. Mogu samo da se izbore da na svojim uniformama ostave svoju nacionalnu zastavu da ih lakše mrtve prepoznaju i brže selektuju. Kao drugo, i mnogo bitnije, da je svijest masa danas na mnogo većem stupnju i da su stasale generacije novih radničkih, proleterskih slojeva koji svijet i odnose u njemu sagledavaju mnogo realnije i racionalnije. Svijest da oni mogu preuzeti i upravljati cijelom proizvodnjom i da su svi ti „nad“ suvišni sve više prodire i u radničku klasu balkanskih prostora.

Otpor ratu balkanskih masa može sprovesti samo organizovana idejna sila koja ima podršku i uporište u
širokim narodnim masama. Preduslov svakog otpora ratu i oslobodjenju je ovladati masama i dobiti njihovu podršku za zajednički interes. Zato na opštu militarizaciju treba odgovoriti otporom
protiv militarizma i rata.

Neću vašu slugansku pušku!

Zato i istorijski odgovoriti svojim organizovanim klasnim, nacionalnooslobodilačkim i antiimperijalističkim otporom.


Balkanskim pokretom otpora!

Ničija zemlja

Dolazak nemačkog kancelara Šolca u Srbiju samo je potvrdio stav Partije rada da je Srbiji i Balkanu namenjena uloga kolonijalnog predvorja Evropske unije iz kojeg će najmoćnije države Evrope i sveta moći da čerupaju ljudske, prirodne i druge resurse prema svom nahođenju, a samim narodima Balkana ostaviti bedu, siromaštvo i jad.

Blatantno negiranje režima Aleksandra Vučića većinske želje u narodu da se ne dovode multinacionalne rudne korporacije takođe potvrđuje da Srbija, kao i ostale države tzv. Zapadnog Balkana, ne raspolažu nikakvom suverenošću, te  da se iza praznih nacionalnih zastava, simbola i himni krije obična kolonijalna realnost u kojoj je svaki resurs zemlje stavljen na tacnu.

Francuske nuklearne elektrane, kineski rudnici bakra i ostalih metala, Nemcima litijum, Rusima naftu i gas, a Amerikancima i NATO-u baze i oružje – to je realnost Balkana. Kompradorske elite se neće zaustaviti sve dok poslednji delić zemlje ne bude u stranim rukama.

Međutim, pogrešno bi bilo misliti da će se na ovome stati. Evropa koja se već intenzivno fašizuje neće na nove frontove poslati sinove glavnih i najsnažnijih država EU – rizikujući time socijalne nemire, sve dok zemlje Balkana, Baltika i Istočne Evrope mogu popuniti njihovo mesto.

Kao što se sada Ukrajina nalazi između čekića i nakovnja američkog i ruskog imperijalizma, tako će i sve do jedne balkanske države biti grupisane i bačene u borbu krupnih finansijskih oligarhija.

Dojučerašnja neprijateljstva u Bosni, Srbiji i Kosovu zamenjuju novi odnosi, nove političke i vojne forme pod palicom trenutno najmoćnijeg saveza koji će istovremeno potpirivati nacionalne tenzije i mržnju kako bi hranio šovinizam i dalje delio naše narode.

Stoga nacionalizam u ovom momentu igra ulogu ostarelog psa na lancu imperijalističkih saveza i bez obzira što ta ideologija u ovom momentu i sama postaje farsa, ona će pre ili kasnije morati biti zamenjena  još gorim i reakcionarnijim ideologijama koje se ponovo uzdižu Evropom.

I baš tu se nalazi seme propasti ne samo gangsterskih balkanskih režima, nego i celokupnog sistema koji održava i dalje razvija takvo stanje.

Daljim pritiskanjem spolja, svi kompradori će morati da skinu svoju „patriotsku“ masku i agresivnije nastupiti u interesu krupnog kapitala i njihovih vojnih saveza. Ostali, nacionalna buržoazija i slabiji eksploatatorski slojevi, moraće da se nađu ili na strani otvorenog pljačkanja sopstvenog naroda ili  propasti i time intenzivnije grupisati društvene klasne snage.

Jedina klasa i jedina potencijalna politička sila koja neće i ne može imati više šta da izgubi jeste i biće radnička klasa koja će u vrtlogu velikih događaja morati da spozna sopstvenu snagu. Jedino oružje radničke klase protiv militarizovane, fašisoidne i imperijalističke buržoazije koja više ne bira sredstva u ostvarenju svojih ciljeva, jeste moćna i monolitna organizacija koja neće zavisiti od želja i mehanizama vladajuće klase. Takva organizacija neće biti posledica želje nekolicine avangardnih individua ili želja bilo kojih struktura. Ona mora biti organski proizvod klasne borbe kojom će čitav Balkan biti obuhvaćen.

Takve organizacije na prostorima Jugoslavije, Albanije i ostatka Balkana su već jednom povele radničku klasu, seljaštvo i svu slobodoumnu inteligenciju u pobedu nad nemačkim i italijanskim fašizmom, kao i nad plejadom domaćih izdajnika i eksploatatora. U toj borbi, jugoslovenski i ostali proleteri su se konstituisali u moćnu vojnu, političku i ekonomsku silu.

Radnička klasa balkanskih država danas može i mora ponoviti takav razvoj i od miliona inertnih i nezainteresovanih individua stvoriti moćno telo koje će biti sposobno da razori sve elemente šovinističkog, kolonijalnog i zaostalog društva kakav je Balkan danas.

Ničija zemlja je sinonim za sve balkanske zemlje na kojima mogu da gospodare i rade šta hoće oni koji poseduju silu: vojnu, ekonomsku, političku uz saradnju domaćih izdajnika. Kako je to uvek radio svaki okupator kroz istoriju. Sve dok ne izgori u ognju koji je sam uvek posejao. I zato je potrebno prema novim okolnostima isticati nove parole nezadovoljnih masa:

Kopati se neće!

Jedino Revolucijom!

Balkanskim Pokretom Otpora!

Smrt imperijalizmu!

Balkanski rat i mir

Ratni bubnjevi opet se čuju po brdovitom Balkanu, ili se bar tako čini. Velike vojne nabavke, nacionalna pitanja kao konstantni „opijum za mase“, sve veće državne represije i opšte siromašenje glavna su obeležja praktično svih balkanskih država.

Međutim, kada se strgne propagandna zavesa vladajuće klase videće se zajedničke vojne vežbe, objedinjavanje tržišta robe, kapitala i radne snage i snažnog usisavanja Balkana u manje ili više integrisanu celinu pod vojnom, političkom i ekonomskom dominacijom tzv. Zapada.

U tom procesu, govoriti o zemljama Balkana kao o samostalnim činiocima značilo bi negirati realnost i njihov pravi istorijski položaj, odnosno romantizovati ih i uzdizati na nivo kome one ne pripadaju. Balkan, baš kao i Evropa, nije izuzet od globalnog pregrupisavanja snaga i upravo je
njegova sudbina određena sopstvenom ekonomskom pozicijom i tih samih globalnih odnosa snaga.

Sukob u Ukrajini i njegovo neminovno širenje nužno dovode prvenstveno američki, nemački i francuski imperijalizam u proces pretvaranja Balkanskog prostranstva u sigurnu zaleđinu iz koje će se nesmetano moći vršiti eksploatacija resursa i radne snage, ali i negirati ruskom imperijalizmu osvajanje novih političkih i vojnih pozicija.

Stoga je i jasno da zveckanje oružjem od strane ovog ili onog balkanskog režima služi isključivo opravdavanju povećanja vojnog prisustva NATO-a, kao i političkog prisustva SAD i EU, ali i sklapanju lukrativnih (po kapitaliste) vojnih aranžmana pokrivenih novim kreditima i dugovima.
Ovakva politika koja proizilazi iz skoro kolonijalne pozicije balkanskih država samo produbljuje već duboku zavisnost i zaduženost u kojoj se ove zemlje nalaze. Jasno je da će se ti dugovi „naplatiti“ kroz još veću eksploataciju radničke klase, povećanjem različitih poreza i nameta i opšte rasprodaje resursa i da će jedini koji će u tom poslu profitirati biti krupne multinacionalne kompanije i lokalni kompradorski režimi.

Prema tome, pitanje nije kada će rata biti, jer on već traje i vidi se kako kroz učešće samih balkanskih država u lancima proizvodnje imperijalističkog saveza, kao i u lancu dužničkog ropstva i eksploatacije koji je nametnut sopstvenim populacijama, a taj unutrašnji rat traje bez prestanka. On se ogleda u nominalnom rastu, a realnom opadanju plata, povećanjem stepena siromaštva, depolulaciji, opštoj dekadenciji i daljem etičkom sunovratu društava koje je već bilo na niskom novou u prethodnim decenijama, potpuna sprega politike i mafije, odnosno mafijaški oblik vladanja pokriven samo formalnim ostacima tzv. parlementarne demokratije, i najvažnije, spremnost balkanskih režima da svoj kompradorski položaj u službi imperijalistima podigne na još viši stepen, gušeći u narodu i taj preostali osjećaj nezavisnosti i otpora svakom osvajaču.

Ovaj lanac militarizacije i eksploatacije usisaće podjednako sve narode na Balkanu i time stvoriti preduslove za rađanje sopstvene istorijske negacije u vidu revolucionarne istorijske sile koje će biti sposobne da likvidacijom kapitalističkog sistema i privatne svojine, nužno unište i materijalnu osnovu za svaki budući osvajački rat na Balkanu, i širiti osnovu za besklasno komunističko društvo. U protivnom, balkanske narode neizbežno čeka da budu „topovsko meso“ i potrošni materijal u globalnom procesu opšte militarizacije i rata u kojem im neće biti ni ostavljeno da ratuju protiv „mrskih suseda“, već isključivo kao pomoćna sila u opštem međuimperijalističkom ratu.

Bakanskim pokretom otpora!