Stav

Politička linija masa se formira iz njihove klasne pozicije. Partija rada formuliše neke svoje teze za diskusiju u sadašnjem odnosu klasnih snaga na globalnom nivou.

1. Kapitalizam je iscrpio svoje mogućnosti kao društvena formacija i nije u stanju da istorijski nužan proces razvoja proizvodnih snaga, tj. proces globalizacije podredi interesima čovječanstva.

2. Kriza kapitalizma nema više karakter cikličnosti, nego se radi o permanentnoj, temeljnoj krizi.

3. Svjetske mase su se pokrenule kao posledica sve većeg stepena eksploatacije, ratova i borbe za preživljvanje i golu egzistenciju. I taj pokret masa je nemoguće zaustaviti bez uspostavljanja novih društvenih donosa.

4. Kapitalizam svoju krizu, kao i uvijek, pokušava prevladati militarizacijom, fašizmom i novim ratovima. Na djelu se pokušava oživjeti sve ono reakcionarno iz epoha prošlosti kao nužna reakcija pred nastupajućim svijetom.

5. Treći svjetski rat je već počeo u raznim formama. Ta forma zavisi od stepena krize imperijallista, kao i klasne borbe na globalnom nivou, odnosno od brzine propadanja imperijalizma. No proces nastavka Trećeg svjetskog rata, samim tim i mogućnosti uništenja čovječanstva, ili niza lančanih revolucija je nazaustavljiv.

6. U masama jačaju nekoliko linija, kao pred svako istorijsko razrješnje: linija mirenja sa postojećom situacijom i nevjerica da se išta može promijeniti, linija spremnosti da se služi modernom fašizmu i linija pružanja otpora sveopštoj diktaturi kapitala. Među tim linijama, sa procesom propadanja kapitalizma, zaoštrava se i idejna borba.

7. Na iskustvu poraza snaga socijalizma u jednom periodu XX vijeka je otvorena perspektiva za nastupanje novih ideja i snaga borbe za nove društvene odnose. Te snage sa sobom nose klice budućeg društva oslobođenja masa, poput oslobađanja proletarijata na globalnom nivou, ženskerevolucije, održanja planetarnog i ljudskog okruženja… I te snage moraju nastupati krajnje radikalno prema svemu što sputava oslobođenje čovječanstva.

U ovom opštem haosu nam se sve češće i glasnije od strane svijeta kapitala plasiraju ideje da socijalizam i nije tako loš.

Da li je ovaj svijet skroz poludio?

O čemu se u stvari radi?

Da li je to posljedica činjenice da zemlje koje su bar nominalno još socijalističke postižu najvišu stopu razvoja uz skladne društvene odnose? Da li je to posljedica da u vladama kapitalističkih zemalja sjede ljudi koji su nekad bili inficirani ljevičarskim idejama? Ili je to samo posljedica istorijske nužnosti smjene sistema prošlosti i ulaska u novu epohu socijalizma?

Sva ova pitanja-odgovori su samo jedan djelić suštinskog odgovora u ponašanju kapitalističke bande.

Prije svega, sukob svijeta komunizma i kapitalizma i dalje traje nesmanjenom žestinom, ispoljavajući različite forme. Ono što se sve više pokazuje kao istorijska neminovnost je nemogućnost održanja ne samo kapitalizma, već i tzv. kapitalizma “sa visokim stepenom socijalne pravde”. Upravo je ta permanentna svjetska kriza gurnula svijet kapitala u nepovratni odnos, odnosno početak saznanja da se taj svijet na tim temeljima ne može održati. I kapitalistička klasa traži spas za sebe, kao što je preostalo feudalno plemstvo, posle giljotiranja, potražilo spas u zapećku kapitalističkog društva da egzistiraju kao potpuni paraziti od nagomilanog bogatstva narednih par vjekova, a prihavatili su to jer nisu imali izbora i što im je taj parazitski status očuvan od kapitalističke klase. Tako i kapitalistička parazitska klasa, nemajući rješenja za sve veće izazove savremenog svijeta, pokušava održati neke oblike moći starog svijeta, koji nestaje pred njihovim očima, a pošto ta klasa ima samo jedan razvijeni instinkt, a to je instinkt za stvaranje profita, pojedini djelovi te klase su počeli da spas traže u “socijalizmu” koji dozvoljava održanje njihovog osnovnog instinkta, odnosno žeđi za sticanjem profita. I izgledalo je, i čak se i danas čini da ta kombinacija “dva suprotstavljena svijeta” može da funkcioniše. No, tu se sve više miješaju neke više zakonitosti, koje ih neminovno guraju u sve veću koncentraciju kapitala i u sve veće sukobe, kako sa tim milijardama obespravljenih po svijetu tako i među sobom. Zato te zakonitosti primoravaju osnovne snage istorijski poraženog svijeta kapitala da agresivnom silom, po cijenu da pobiju više od pola svijeta, zadže svoje profite. Pojednostavljeno, pored osnovnog sukoba između kapitalizma i komunizma se već vodi “idejna borba” među snagama kapitalizma – da li prihvatiti svijet “socijalizma” sa kapitalističkim likom pod uslovima da budu u njegovom “zapećku” ili da krenu u taj poslednji i odlučujući boj.

Iz ovih osnovnih relacija snaga kapitalističkog svijeta se određuje i odnos revolucionarnih snaga da razotkrivaju taj “socijalizam” u kom će kapitalisti u zapećku od “komunističkih partija” dobijati sve u ime “opšteg dobra” i po leđima milijarde masa obespravljenih – savremenih robova. Da te revolucionarne snage unište sve te “komuniste” koji pokušavaju sačuvati osnove starog svijeta i privilegije poražane kapitalističke klase, u ime “permanentnog progresa”, bolje reći nastavka klasnog svijeta, i savremenog ropstva, sve pod simbolima komunističkog svijeta – da sve šljašti i sja.

Interncionalnim jedinstvom proleterskih masa!
Jedino revolucijom!

Da svaki režim potkupljuje vrhove sindikata i na taj način pokušava tupiti oštricu klasnih sukoba, nije ništa nepoznato i to se dešava od kada je radništvo počelo svoju klasnu borbu. Skoro svuda su sindikati malo skrajnuti od te “javne politike” i oni su uglavnom u proteklom periodu svoju sindikalnu borbu sveli na te “mrvice sa stola” koje im omogući krupni kapital. Znači, oni su pod kontrolom sa sitnim zahtjevima u okvirima sistema i tako posredno i njegovi branitelji. Međutim, ono što se dešava u većini balkanskih država je otišlo korak dalje. Sindikati su uključeni preko plaćeničkih vrhova kao glasnogovornici zvanične politke postojećih režima. Tako su oni devedesetih godina bili pobornici nacionalističke ratne politike. Kasnije su se prilagodili i bili pobornici tzv. poštene privatizacije, pod kojim sloganom je izvršena najveća pljačka i razaranje privrede, odnosno omogućeno ubrzano stvaranje nove kapitalističke klase. Kada su se počeli osjećati prvi znaci otpora takvom stanju, propagandno se stvarao mit o nekavom socijalnom dijalogu: sindikati-kapitalisti-država, a u suštini stvarajući trijadu pomoću koje se vlada. Gdje je tu sada mafija – kao zasebna cjelina ili su svi toliko isprepletani, čini to pitanje suvišnim.

U svim tim procesima vrhovi sindikata nisu bili samo pasivni statisti, već su debelo unovčili svoje podaništvo, postajući deo vladajuće klase.

Normalno da glavni problem nije u tim vrhovima sindikata, već svim tim sindikalcima koji pristaju na takvu ulogu sindikata i na postojeće odnose u okviru sindikata. No, i oni dobijaju “mrvice”, ali i sigurnost radnog mjesta, što čini te niže strukture poslušnicima. Prihvatili su moto – previše ne talasati, odnosno samo ponekad “malo zatalasati” da bi opravdali formalnu svrhu svog postojanja, a još više da ne izazovu reakcije nezadovoljstva u članstvu i onemoguće pojavu nesistemskih sindikata i pojavu drugih oblika klasne borbe radništva.

Odgovornost je i na onima grupama koji se proglašavaju zastupnicima radničke klase, a nisu do sada poveli aktivniju borbu protiv takvih sindikata, odnosno njihovih vrhova, već su spremni da zajedno sa takvim sindikatima glume klasni otpor diktaturi kapitala.

PR smatra da nijedna saradnja sa postojećim sindikatima, ne samo da nije moguća, nego da napad na vrhove tih sindikata, uz stalni rad među sindikalnim članstvom, je sastavni dio borbe protiv diktature kapitala.

Najnoviji primjer podaništva je svakako odricanje predstavnika najvećih sindikata da se ne obelježi 1. maj u BiH da se slučajno ne izazove novo talasanje masa i socijalni bunt. To suotvoreni neprijatelji razbijenog i uplašenog radništva koji zaslužuju da i odnos prema njima bude kakav je i prema svim izdajnicima.

Da BiH ne bi bila usamljena, potrudili su se i vrhovi sindikata u Srbiji koji su se počeli javno odricati pomisli da podrže ili se pridruže protestima studenata protiv diktature kapitala. Idu čak korak dalje i na mig režima napadaju same proteste. I to sindikalisti koji su već na čelu sindikata po dvije decenije, što je takođe svojevrsni paradoks. Ne spominjemo zavidni kapital koji su u međuvremenu stekli “braneći radničke interese”.

Radikalniji nastup prilikom protesta protiv diktature kapitala zahtijeva i radikalniji obračun u okviru samih sindikata. Svakako da su sva sredstva dozvoljena u borbi protiv klasnog neprijatelja, a posebno izdajnika u vrhovima sindikata.

U klasnu borbu protv diktature kapitala i njihovih slugu!
Rušiti izdajničke vrhove sindikata!

Tenzije koje se dižu oko predstojećih predsedničkih izbora u Srbiji su samo znak koliko je i ova balkanska zemlja u zavisnosti od imperijalnih sukobljavanja, i da ne govorimo o marionetskom statusu njihovih režima. Ovi izbori kao prethodni u Makedoniji, Crnoj Gori, Rumuniji, Kosovu, Bugarskoj…, govore nam da su sve balkanske zemlje stavljene u kolonijalni položaj, ali i da pokušavaju na razne načine, pre svega sluganstvom, da sačuvaju svoje male nacionalne interese.

Marionetski režimi su razapeti između služenja imperijalistima, udovoljavanju njihovim sve većim prohtevima i potreba vladajuće klike da omogući sebi deo kolača u opštoj pljački obespravljenih masa, odnosno da se održe što duže na vlasti.

Istovremeno smo i svedoci da ti izbori ništa ne rešavaju u postojećem odnosu političkih, odnosno klasnih snaga i položaju obespravljenih masa. Naprotiv, izborima su se kriza i tenzije u navedenim zemljama samo produbljavale. Tako će biti i u Srbiji. Izbori će samo zaoštriti političku krizu, jer stabilnost Srbije i Balkana je u direktnoj zavisnosti od odnosa najmoćnijih imperijalista, pre svega Rusije, SAD i EU, a ti odnosi ne idu ka smirivanju već eskalaciji sukoba, i izbori su samo sredstvo međusobne bobre zaštitnika diktature kapitala.

Upravo iz osnovne potrebe da se suprotstavi diktaturi kapitala i ostvari mir na Balkanu, a to se ostvaruje suprotstavljanjem imperijalistima i njihovim slugama, proizilazi i stav PR u vezi predstojećih izbora – Glasaj na ulici! Pod tim sloganom se mogu mobilisati mase da biju svoje bitke. Od potrebe da Srbija ne bude u raljama NATO imperijalista ili neki ruski privezak, preko potrebe da se obračuna sa sopstvenim fašizmom i šovinizmom i da se ustane protiv diktature kapitala, pljačke i poniženja, grade se neki novi istorijski mostovi. Gradi se mogućnost da mase počnu da ozbiljnije biju klasne bitke.

Izlaskom naroda na ulice u Srbiji, neovisno od samih izbora, uprkos samim izborima i protivu samih izbora, uzrokovano bilo kojim valjanim razlogom, trasira se put za jednu drugu Srbiju i šalje jasan signal ostalim balkanskim masama da je Srbija spremna da bude deo opšte pobune balkanskih masa.

Dolazi vreme kada se Srbija može i nečim ponositi i biti uzor ostalim narodima, zahvaljujući, pre svega, pobuni poniženih, osiromašenih i samosvesnih masa.Taj zadatak masa u Srbiji proizilazi iz činjenice da je jedna zločinačka i imperijalna Srbija bila opravdano prikovana na tom istorijskom stubu srama.

PR će činiti sve da zaživi u masama njen slogan : “Glasaj na ulici!”

Skoro da ne postoji na zemaljskoj kugli mjesto koje globalni predatori nisu označili kao mogućnost da podstaknu nove ratove. Da još više ubrzaju zamajac vojno-industrijskih kompleksa koji se više ne mogu zaustaviti, i koji donosi ogromne profite, pokušavajući spasiti same sisteme da se ne raspadnu pod teretom svojih protivrječnosti, ukoliko je nadnacionalnom kapitalu danas u interesu da spašava bilo koji postojeći imperijalni sistem.

Posle kratkotrajnog zatišja, Balkanom ponovo počinju da se čuju ratni bubnjevi. Istina, za sada ne tako glasno, prije svega jer je on samo inicijalna kapisla za sukobe velikih moćnika, a za njih još nije donesena odluka. Ratni bubnjevi su tiši, jer balkanske mase, pa čak ni same vladajuće klike, za razliku kako je to bilo devedesetih na prostoru biše Jugoslavije, sada ne žele ratove. Ali, ko njih pita. Za sada su balkanski režimi primorani, što milom što silom, da kupuju oružje, dodatno se militarizuju, uvode vojne rokove, oblače nevoljne civile u neke nove uniforme i izvode vojne vježbe kao pomoćno sredstvo, bolje reći buduće topovsko meso glavnim protagonistima rata.

I za razliku od devedesetih godina kada su mase zahvaćene nacionalizmom podsticane i prosto same kidisale jedni na druge, sada bi mase da se sklone od same realnosti, po onoj – možda neće, gledajući da uopšte ne razmišljaju o dolazećem ratu. O ratu koji je izvjestan i koji će ovog puta biti više odstaknut spolja, nego što će biti izraz nepremostivih suprotnosti među balkanskim narodima.

No, taj će rat brže zakucati na naša vrata ukoliko balkanske mase ne iskažu svoje protivljenje ubrzanoj militarizaciji i samom ratu. Ukoliko se ne vrši aktivna propaganda u masama da se one pokrenu i iskažu ne samo svoje socijalno nezadovoljstvo svojim teškim ekonomskim položajem, nego prije svega da dignu glas protiv rata. Protiv rata, koji bi ovaj put bio mnogo gori nego devedesetih. Tada se radilo o interesima malih lokalnih nacionalista – danas o mnogo krupnijim interesima imperijalista, a tu se žrtve ne broje.

Strah od rata može mase paralisati ili dovesti do apatije. Isto tako, besmisao rata i svijest da je on samo masovno ubistvo stotina hiljada, milona njih da bi se neko bogatio, može biti podsticaj da se mase pokreću protiv samih režima i diktature kapitala.

Umjesto bavljenja “nametnutim temama” i njihovim sukobima, treba ustajati prije svega protiv militarizacije i priprema za rat. Treba ustajati protiv bandi političara i njihovog sitnog politikanstva, izborima i sve većim apetitima za pljačkom koji su samo pomoćno sredstvo naputu nametnute im sveopšte militarizacije i fašizacije. Ustati aktivnim marševima protiv namjere imperijalista da raznim ucjenama i podsticanjem unutrašnjih sukoba preko leđa balkanskih naroda ostvaruju sopstvene interese. Ustati zajedničkim kampanjama protiv rata, koje će sa sobom nositi i jasno protivljenje diktaturi kapitala. Ustati protiv tih lokalnih političkih bandita, koji po potrebi sa lanaca reže jedni na druge, a potom se međusobno ližu, samo da bi držali u pokornosti obespravljene mase.

Marševima protiv rata – za mir među balkanskim narodima!
Balkan balkanskim narodima!