Stav

Crna Gora danas ne pripada njenim narodima, a pogotovo ne njenim najširim obespravljenim slojevima.

Ona je pod uzurpacijom marionetske pljačkaške klike koja ju je pretvorila u privatni posed.

Ona je pod ponovnim udarom velikosrpske politike koja preko svojih najmilitantnijih i najkancerogenijih snaga, u liku Srpske pravoslavne crkve, pokušava zadrzati i ojačati svoje pozicije za budući jos agresivniji nastup.

PR je odlučno bila i biće protiv četničkih snaga ne samo u Crnoj Gori, nego i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Hrvatskoj, svuda gdje je ta politika širila međunacionalnu mržnju i činila zločine.

No, PR je isto tako odlučna u suprotstavljanju crnogorskog naroda i svih balkanskih naroda okupaciji koja dolazi prije svega od zapadnih imperijalista, sa njenom terorističkom pesnicom NATO snagama, odnosno protiv dužničkog ropstva i savremenih oblika kolonijalizma kojem su podvrgnuti ti narodi.

PR je za očuvanje mira u Crnoj Gori kako njen narod ne bi bio upotrebljen u međusobnim sukobima za interese drugih.

Odlučno podržavamo sve one najhrabrije i najodlučnije koji su spremni da se bore za slobodu Crne Gore, za snagu koja će znati da vodi borbi i protiv četničkog zla i protiv sluganskog kapitalističkog režima i imperijalističkog porobljavanja.

Odlučno protiv jačanja svakog oblika nacionalizma i za potpunu ravnopravnost svih naroda Crne Gore.

Crna Gora narodima Crne Gore!
Za mir i jedinstvo balkanskih naroda!
Balkanskim pokretom otpora!

Talas protesta koji traju u Srbiji, kao i sve veća politička ostrašćenost, sa rastućom dozom iracionalnog, prete da je gurnu u spiralu političke nestabilnosti sa posledicama koje je nemoguće predvideti.

Ova trenutna situacija je sa jedne strane posledica nesposobnosti društva u Srbiji da odlučno raskine sa svojom decenijskom i pogubnom nacionalističkom politikom i da se odrekne svojih lokalimperijalnih težnji.

Ova trenutna situacija je i posledica opšte nesigurnosti, siromašenja i gubitka perspektive u kojoj su se našle najšire mase, koja se najviše ispoljava kroz nezadovoljstvo malograđanskih slojeva.

Ova trenutna situacija je pre svega posledica zaoštrenosti odnosa na širem planu koja vlada među imperijalistima i njihove pripreme za veće obračune i gde je Balkan uvek bio jedno “bure baruta” i koje su imperijlalisti obilato koristili preko leđa balkanskih naroda. Sve to utiče da se zaoštrila borba između marionetskog režima u Srbiji, koji se pretvorio u privatni kriminalni kartel jednog čoveka i njegovog užeg okruženja i opozicije koja želi ograničiti tu apsolutističku vlast koja ima i forme diktature.

Koji stav smatramo da treba zauzeti revolucionarna levica u sadašnjoj situaciji?

Pre svega treba poći od činjenice da klasna pozicija vlasti i opozicije se ne razlikuje. Zato se njihov sukob ne može smatrati klasnim sukobom. I jedni i drugi su predstavnici nacionalne kompradorske buržoazije, koja je u suštini izgubila i taj atribut “patriotskog”, spremne da služe interesima imperijalista koji se pokažu najjačim na Balkanu. To se najbolje vidi u činjenici da radništvo, nezaposleni, a ni ostali obespravljeni slojevi u suštini ne podržavaju niti vlast niti opozciju. Oni ne predstavljaju bitan elemenat u tim sukobima. Ni režim ni opozicija ih ne uspevaju privući na svoju stranu, jer oni u praksi sprovode i zalažu se za još žešću diktaturu kapitala koja teži oblicima fašizma.

No, svaka revolucionarna organizacija i pokret mora voditi računa i o protivrečnostima među imperijalistima, velikim i malim u konkretnim okolnostima i šta njihovi sukobi, odnosno porazi mogu značiti za pokret.

Zato smatramo da bi poraz sadašnjeg režima u Srbiji u ovom trenutku bio pozitivan korak ka jačanju klasnih protivrečnosti ne samo u Srbiji nego i na širem planu, i što bi dalo mogućnost za jačanje i dalju radikalizaciju revolucionarne levice.

Iz tih razloga smatramo da sukobe među kompradorskom nacionalnom buržoazijom treba iskoristiti za jačanje svesti u masama da treba voditi odlučnu borbu u dva pravca: za rušenje marionetskih režima i diktature kapitala unutar balkanskih zemalja, kao i za jačanje balkanskog antiimperijalističkog pokreta koji bi se suprotstavio okupaciiji od NATO, ali i potčinjavanju ostalim imperijalistima i multinacionalnom kapitalu.

Smrt slugama imperijalizma!
Smrt diktaturi kapitala!
Smrt fašizmu!
Za zajednicu balkanskih naroda!
Balkanskim pokretom otpora!

Balkanske zemlje se nalaze u neokolonijalnom ropstvu i pod savremenom okupacijom koju karakterišu: marionetski režimi; dužničko ropstvo koje se svakodnevno jača enormnim iznosima dugova tih zemalja prema svjetskim zelenašima; stalni napadi tih “skakavaca” na prirodne resurse tih zemlja, pri čemu ne biraju sredstva da ih se domognu, otmu i unište; i borbom ali i dogovorima tih svjetskih hijena među sobom oko plijenja koji im je trenutno dat, bez ikakvog otpora, da ga međusobno čereče uz asistenciju vojne okupacione sile.

Režimi balkanskih zemalja ne samo da su podanički, nego imaju i tu opštu zajedničku karakteristiku da su sprega korumpiranih političara, mafije i kapitalističke klase i kao takvi su spremni na okupaciju, sluganstvo, pljačku naroda ali i na sve veći oblik diktature i prihvatanja modernog fašizma kao oblika vladavine.

Nepostojanje jakog revolucionarnog subjekta među balkanskim narodima dozvoljava da to nezadovoljstvo masa postane predmet manipulacije i usmjeravanja od onih snaga koji će jedan oblik eksploatacije, pljačke, poniženja i beznađa zamijeniti još žešćim oblicima modernog fašizma, a što je i jedan od ciljeva savremenih okupatora.

U uslovima kada su se mase u svjetskim okvirima pokrenule i kreću da se bune i protiv marionetskih režima balkanskih zemalja, jedna revolucionarna organizacija mora imati svoj stav u vezi tih pokreta masa i mi ga iznosimo.

Naš cilj je Balkanski pokret optora. Pokret koji će okupiti sve najbolje i najborbenije predstavnike potlačenih balkanskih naroda. Pokret kome će glavni cilj biti jedinstvo ravnopravnih balkanskih naroda u zajedničkoj borbi protiv okupacije i diktature kapitala.

PR poziva na mobilizaciju “svjesnog elementa” tih naroda.

PR poziva na mobilizaciju svih nezadovoljnika i borbenih predstavnika potlačene klase – radnika, seljaka, žena i svih nezaposlenih ili povremeno zaposlenih.

PR poziva na učešće u svim pokretima masa protiv postojećih režima i borbu za jačanje klasne svijesti i klasnog otpora u tim masama.

PR poziva najborbenije da stupaju u tu borbu pod bilo kojom zastavom se trenutno nalazili s ciljem jačanja opšteg pokreta otpora diktaturi kapitala i okupaciji. Da odlučno stupaju u proteste i demonstracije, štrajkove, blokade i uništavaju simbole klasnog neprijatelja. S osnovnim ciljem rušenja samih osnova na kojima počivaju sadašanji sitemi i pod zaštitom imperijalista, multinacionalnog kapitala i njihove vojne sile. S revolucionarnim ciljem ponovnog preuzimanja sredstava za proizvodnju – fabrika, banaka, rudnog i prirodnog bogatstva i uspostavljanje vlasti narodnih masa.

PR poziva na zbijanje redova i odlučno odstranjivanje iz redova svih onih koji zagovaraju pregovore i dogovore sa vladajućom klasom – na prihvatanje pravila i djelovanje pod zakonitostima koje diktira vladajuća klasa.

PR poziva na mobilizaciju i aktivnu pripremu za nastupajuće izazove i borbu koje čekaju balkanske narode.

Za jedinstvenu silu balkanskih naroda!
Balkanskim pokretom otpora!

Povodom pitanja kakvu poziciju zauzeti, jedna revolucionarna partija i pokret u konkretnoj istorijskoj situaciji oko Venecuele, kada se nađe u vrtlogu sukoba imperijalista i najezde imperijalista na pojedine države s ciljem porobljavanja naroda, pojavile su se izvjesne razlike u mišljenjima u revolucionarnom pokretu.

PR smatra da treba dati bezrezervnu podršku u odbrani Venecuele, odnosno njenog naroda, svim sredstvima od najezde američkog imperijalizma. Tu treba staviti po strani sami karakter režima, ma kakav on bio, ukoliko taj režim pruža otpor toj agresiji i porobljavanju.

No, tu dolazimo do jedne situacije koja često nastaje zbog položaja same revolucionarne organizacije u zemlji koja mora istovremeno da vodi aktivnu borbu i protiv režima i stava ostalih organizacija svijeta koje polaze od tih opštih i načelnih pozicija borbe protiv imperijalizma. Pri tom se najčešće ne uzima u obzir konkretna situacija i položaj masa, kao i položaj same organizacije i pokreta u tim zemljama.

Navodimo naše primjere.

Stav Komunsitičke Partije Jugoslavije je bio da treba razbijati buržoasku Jugoslaviju kao tamnicu mnogih naroda, kao državu socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. Međutim, pod prijetnjom rata i okupacije od Hitlerovih fašističkih hordi, KPJ promijenila svoj stav pozvala sve svoje članove u odbranu zemlje. A kada je zemlja bila okupirana i vodeća klika buržoazije pobjegla, ili se stavila u službu okupatora, ona je pozvala jugoslovenske narode na otpor i započela je pobjedonosna oružana borba za oslobođenje zemlje.

Drugi primjer je iz novije istorije kada se raspadala revizionistička i mnogonacionalna Jugoslavija. Partija rada je od samog početka stajala na stanovištu da su unutrašnje protivrječnosti na prvom mjestu razbile Jugoslaviju, a prije svega snage najjačeg velikospskog nacionalizma koji je imao vojnu i materijalnu silu da ubrza taj raspad. PR je svoju kritiku usmjerila protiv nacionalističkog režima u Beogradu, kao najjačeg i najmilitantnijeg. Kada su interesi tog režima došli u sukob sa zapadnim imperijalizmom, po pitanja Kosova kao i borbe albanskog naroda za oslobođenje, PR je podržala pravednu borbu albanskog naroda i čak otišla dalje sa svojim stavom – da je intervencija NATO-a bila u interesu jugoslovenskih naroda .Ovaj stav je naišao na osudu većine partija iz našeg pokreta, jer su one pošle od osnovnog opšteg stava da treba osuditi NATO intervenciju bilo gdje u svijetu. Po nama, oni nisu uzeli u obzir nekoliko činjenica: da je ta intervencija zaustavila rat među jugoslovenskim narodima a što je u interesu samih tih naroda jer nije stvorena sila od tih naroda koja bi povela borbu protiv nacionalizma u cilju mira i zaustavljanja klanja u međunacionalnoj mržnji; drugo, upravo je taj režim svojim ratom protiv ostalih jugoslovenskih naroda omogućio svojom politikom dolazak NATO trupa na prostorima bivše Jugoslavije; treće, taj režim je pod prijetnjom NATO intervencije nastavio sa još žešćom okupacijom i pogromom albanskog naroda; I, četvrto, NATO okupacija Balkana stvara uslove za ponovno jačanje nacionalno-oslobodilačkih težnji naroda na Balkanu.

PR je zauzela stav isto kao i KPJ nekada – da bi odlučno podržala i mrski zločinački režim u Beogradu, da je on u situaciji NATO prijetnji i intervencije povukao svoje trupe sa Kosova i dao albanskom narodu pravo na samoopredeljenje. No, taj režim je nastavio u tim trenucima još žešće sa svojom politkom ugnjetavnja i zločina nad jednim narodom. To je još jedan razlog zašto je PR i učestvovala u njegovom rušenju.

Taj slučaj sa albanskim narodom je na određeni način sličan sa situacijom kao sa kurdskim pokretom danas u Siriji – kada se interesi nacionalno – oslobodilačke borbe jednog naroda nalaze između interesa raznih imperijalista i vladajućeg režima jedne države. S tim da začeti albanski nacionalno-oslobodilački pokret nije uspio da sačuva svoju samobitnost, niti da sebi da potrebnu revolucionarnu dimenziju i stavio se u službi zapadnog imperijalaizma, dok je sa kurdskim pokretom situacija sasvim drukčija.

PR je od uvijek smatrala da je politika kurdskog pokreta ispravna, bez obzira na sve kritike koje su dolazile da su oni napustili naše pozicije, njihovom “nacionalizmu” i njihovog “stavljanja u službu SAD imperijalizma”. Iako se PR ne slaže sa nekim teorijskim stavovima koje zastupa sadašnje vođstvo tog pokreta, revolucionarni proces koji je zaopočeo kurdski pokret ima istorijski značaj za oslobođenje naroda, potlačenih klasa i žena Bliskog Istoka i šire i veliki je podsticaj u borbi mnogim oslobodilačkim pokretima.

Znači, mi smatramo da u Veneceuli revolucionari moraju zauzeti stav polazeći od datih okolnostima i da trebaju sada stati pod poznatu Lenjinovu parolu -“Otadžbina je u opasnosti!”- jer je ona stvarno u opasnosti. To ne znači da ne treba nastaviti borbu za pobjedu socijalizma u Venecueli i protiv Madurovog režima i njegovog paktiranju s raznim imperijalistima i bužoazijom. No, kada je ta opasnost stvarna, sa još većim porobljavanjem venecuelanskog naroda, onda se ne postavlja pitanje karktera Madurovog “socijalizma” i režima u prvi plan. To se ostavlja po strani, dokle se istovremeno mobilišu mase u odbrani ovakve Venecuele od USA imperijalista. No, ta mobilizacija mora imati upravo u sebi i taj dodatni momenat – da se sila narodnog otpora usmjerava ka ciljevima koji Madurov režim ne može, niti hoće da ispuni. I time se mase odvajaju da idu sa snagama koje su pod kontrolom imperijalista i nalaze objektivne razloge da budu protiv Madurovog režima, kao i da jačaju i one snage među Madurovim pristalicama koje žele da se ide dalje ka socijalizmu. Istovremeno, venecuelanski drugovi treba upravo da koriste ovu situaciju i da stvaraju svoju oružanu silu koja će u jednom trenutku moći da, posle zajedničke odbrane Venecuele ili tokom same odbrane, dovede do situacije da se mora postaviti pitanje uništenja “dvovlašća” između socijalizma i kapitalizma u Venecueli.

Znači – ne dekalrativno protiv Madura zato što nije na našim ideološkim pozicijama, nego svim srcem za Madura, uz istovremeno jačanje sopstvene sile koja će braniti Venecuelu i koja će moći da se sjutra obračuna i sa Madurom.

Smatramo još jedan momenat vrlo bitnim. Širom Južne Amerike se nalaze marionetski režimi u službi SAD imperijalista, ali i revolucionarni pokreti i situacija koja je pogodna za jačanje tih pokreta. Zato smatramo da je kapitulantska pozicija kao i taktiziranje zbog pragmatičnih potreba i uticaja kubanskog režima pogrešna i nanosi ogromnu štetu u ovoj situaciji. Oružani pokreti, posebno u Kolumbiji, bi bili od izuzetnog značaja u ovom momentu, ako dođe do šireg rata, jer upravo ova situacija sa Venecuelom otvara mogućnost novog uzleta revolucionarnog pokreta na američkom kontinentu, a posebno i u Meksiku, Peruu i čak u samoj SAD. Stoga u ovom trenutku, kada zbog eskalacije borbe američkog, kineskog i ruskog imperijalizma na teritoriji Južne Amerike svaka pomirljiva politika prema marionetskim režimima pod uticajem SAD, pregovori o razoružanju itd., su štetni. I za tu najveću pogrešku i kratkovidost snosi upravo kubanski režim, zato što danas vodi politiku u Južnoj Americi i prema revolucionarnim pokretima kao što je imao i socijalimperijalistički SSSR prema borbi naroda svijeta za svoje oslobođenje, polazeći prvenstveno od sopstvenih pragmatičnih interesa. Ta politika je uska i osuđena na bankrot.

Odbrana venecuelanskog naroda od direktnog nasrtaja američkog imperijalizma ima veliki podsticaj za jačanje revolucionarnog pokreta u Južnoj Americi, i već sada daje novi kvalitet u antiimperijalističkoj borbi za oslobođenje američkih naroda.

Svjedoci smo višednevnih nemira koji pogađaju Francusku, posebno Pariz. Kao povod bunta je bilo poskupljenje goriva koje je pokrenulo mase da izađu na ulice.

Sigruno je da svaki izlazak masa na ulice protiv diktature kapitala treba pozdraviti, posebno ako se to dešava u jednoj od bitnih karika imperijalističkog lanca. To je dobra vijest i treba pozdraviti ovaj bunt i solidarisati se sa borbom masa. Međutim, treba isto tako jasno podvući crtu i ne zaletati se u određivanju karaktera i ciljevima ovog bunta, bez analize snaga koji preovlađuju u njemu.

Prije svega, bunt je posljedica već opšte globalne tendencije krupnog kapitala da uništi, tj minimizira moć malograđanskim slojevima, tzv. srednjoj klasi. Znači, tim malograđanskim slojevima je ovo poskupljenje goriva, direktan atak na njihov naviknuti malograđanski život – neko je odlučio da im “malo jače pritisne vratima prste” i otuda taj urlik i bijes.

Sa duge strane su tu radnički slojevi, ta negovana radnička aristokratija koja je spremna da brani samo svoja minimalna, uskoklasna prava koja se tiču njihove nadnice i prava “francuskog” ili “evropskog radnika”. U suštini braneći temelje samog kapitalizma na račun ostalih proleterskih masa i ostale svjetske sirotinje koja umire, od bombi njihovih režima ili od “blagodeti” njihove sveopšte pljačke.

Tu su svakako i lumpenrpoletarijat – mase nezaposlenih, iseljenika itd, izbačenih na ulicu bez ikave perspektive i koji su dobili priliku da krenu u borbu protiv režima.

Ovi događaji koji trenutno traju su sve češći i ništa novo po evropskim gradovima. Temeljna kriza kapitalizma će samo pojačavati njihov intenzitet.

Naš stav je da buduće dešavanje po evropskim gradovima zavisi od sposobnosti diktature kapitala da prevlada i predupredi ovakve pobune bilo dodatnim fašiziranjem Evrope, odnosno mobilizacijama za rasplamsavanje Trećeg svjetskog rata.

Svakako da je to trenutno najrealnije razrešenje ovih nemira u Francuskoj. I ovdje treba očekivati da će doči do simbioze krupnog kapitala i djelova fašiziranih pobunjenih masa za nove i “više ciljeve”. Takvom razrješenju pogoduje višedecenijsko nepostojanje revolucionarnih organizacija u Evropi koje bi sada znale da organaizuju sve proleterske mase i njihovo nezadovoljstvo usmjere ka suštinskim ciljevima za obaranja diktature kapitala. Tome pogoduju i sve te lažne organizacije koje se predstavljaju kao zaštitnici interesa masa, a koje su najbolji saveznici kapitalista, ne želeći da diraju same temelje na kojima počiva taj prevaziđeni svijet.

Tu situcaiju sve bolje koriste fašističke organizacije koje se predstavljaju i kao zaštitnici najširih slojeva.

Zato smatramo da svaki budući bunt, svaka organizovana borba mora da pred masama postavi krajnje radikalni cilj – uništenje samog sistema diktature kapitala, ne pitajući za cijenu tog uništenja, jer su za to sazreli istorijski uslovi. A sve one koji se nađu na putu te borbe, kako bi branile kapitalizam, treba uništiti, ma koju zastavu nosili, od fašističkih do njacrvenijih sa svim simbolima proletarijata.

Jedino revolucijom!

Komunisti su odavno zauzeli jasan stav u vezi makedonskog nacionalnog pitanja i njihovog prava da brane svoju samostalnost i ime. Osuđivan je svaki pokušaj od strane bugarskih, grčkih i srpskih nacionalista da ospore postojanje makedonske nacije. Tako i danas osuđuju sve pokušaje balkanskih režima koji pokušavaju da ostvare svoje sitne šovinističke interese na račun naroda Makedonije, boreći se na strani nekog od imperijalista.

Samo pitanje izbora naziva države u kojoj će živeti je pitanje na koje odgovor mogu dati samo njeni građani.

Postojeći dogovor koji su postigle vlade Makedonije i Grčke oko imena formalno je u interesu naroda ovih zemalja ali je u suštini donet pod diktatom imperijalista i njihovih trenutnih interesa. Ta diktatura naravno nastavlja da gazi po pravima makedonskih, albanskih i ostalih masa.

Potpuno je neprihvatljivo da se koristi nastupajući referendum kako bi narod Makedonije zvanično priznao okupaciju NATO pakta i EU imperijalista.

Podržavamo sve progresivne snage koje se bore za slobodu Makedonije i Grčke a protiv NATO snaga i svih imperijalista. Obaveza je svih i da se razbija mit da se balkanski narodi ne mogu odupreti ovim silama. Jedinstvo naroda Makedonije, Grčke i ostalih naroda na Balkanu ne može se graditi pod prikrivenim šovinizmom, niti pod dikatom imperijalista ili stavljanja pod NATO čizmu. Samo se ujedinjeni i ravnopravni narodi Balkana mogu osloboditi diktature kapitala i imperijalizma.

Za jedinstvo balkanskih naroda u otporu imperijalizmu!
Balkanskim pokretom otpora!

PR se od svog osnivanja zalagala za mir među jugoslovenskim narodima i poraz nacionalista koji su izazvali rat i strahote našim narodima.

U sadašnjem istorijskom trenutku nijedan režim balkanskih zemalja, bez obzira na svoj sluganski položaj, nije u stanju da izazove novi rat jer za to nema snage, materijalnih resursa, niti su mase tih zemalja spremne da podrže bilo kakvu ratnu politiku. Međutim, pošto se sve balkanske zemlje nalaze pod svojevrsnim vidom okupacije od strane imperijalista, dominacijom NATO snaga, u dužničkom ropstvu od strane finansijskog multinacionalnog kapitala, što se nastavlja bespoštedna pljačka svake stope tih zemalja, i sama dilema – rat ili mir na tim prostorima – ne zavisi od balkanskih režima. Odgovor je u rukama najkrupnijih imperijalističkih moćnika i njihovih saveza. Oni znaju da paktiraju ali i najčešće da ratuju jedni protiv drugih preko leđa drugih naroda.

Da li će biti rata na Balkanu?

Stav PR je da je Treći svjetski rat već počeo, samo što nije dobio tu opštu vojnu formu. On se vodi propagandno, trgovnski, na najvišim finansijskim operacijama i vojno u regionalnim okvirima. Izbijanje ili prelivanje rata na Balkanu je istorijska neminovnost i dio širih procesa.

PR smatra da je zadatak svih režima na Balkanu, bez obzira što su to neprijatelji balkanskim masama i koje treba nemilosrdno srušiti, da rade na očuvanju mira na Balkanu putem podsticanja zajedništva i saradnje među balkanskim narodima. Međutim, pošto su ti režimi u sluganskom položaju, oni neće činiti ništa ili skoro ništa da bi se oduprli diktatima imperijalista. Zato PR nema nikakve dileme u vezi rata na prostoru Balkana.

PR jedino zabrinjava trenutno raspoloženje masa koje se ne osvrću na masovne pogibije, zločine i nesreće koje izazivaju imeprijalistički zlikovci, zabijajući glavu u pijesak, baveći se nekim sporednim stvarima, kao da to njih sjutra neće snaći.

Rat će izbiti i balkanske mase trebaju da se organizuju. Ne da bi ga sada spriječile, jer to nisu trenutno u stanju, nego da vode borbu za mir – protiv imperijalističkog rata i za oslobođenje balkanskih naroda. Da odbiju da stanu pod neke pseudonacionalne barjake koje će razviti sluganski režimi. Da ne dozvole da budu uvučene da ratuju za interese imperijalnih centara moći, jer će cijena tog angažovanja biti visoka, previše visoka. I ma kako taj cilj otpora u ovom trenutku izgledao nemoguć, on će se ostvariti jer je u interesu tih masa koja će besmisleno i masovno ginuti za interese svjetskih zlikovaca. To je u interesu svih onih koji žele da srušekapitalizam kao jedan svijet duboke nepravde, ekonomske neravnopravnosti, stalne neizvjesnosti i bijede, a prije svega ratova za njihove pljačkaške interese.

Neće naša djeca ratovati i ginuti za njihove interese, dok njihova budu živjela u bogatstvu i obijesti!

Balkanskim pokretom otpora!
Balkan balkanskim narodima!