Sa opštom krizom koja potresa cijelo čovječanstvo sve se više pokušava nametnuti misao o sukobu “dva kapitalizma” – jednog, koji je prevaziđen jer nije u stanju da riješi nijedno suštinsko pitanje savremenog čovječanstva i osigura sigurni profit kapitalistima, i drugog, koji nudi “perestrojku” kapitalizma, njegovu transfrormaciju u postkapitalizam, radi izlaska iz krize. Ovaj prvi, “stari kapitalizam” bio je izraz spoja industrijskog i finansijskog kapitala, sa dvije suprotstavljene klase i sa mnoštvo srednjih uhljebljenih slojeva, nacionalnih i imperijalnih država s neoliberlanom ideologijom i s formalno proklamovanim ljudskim pravima, stalnim ratovima i pljački po cijelom svijetu, s genocidima nad narodima i samim prirodnim okruženjem.
“Novi”, “inkluzivni” kapitalizam, ili zamišljena postkapitalstička epoha, kao nešto što treba prevladati trenutni svjetski haos, namjerava realizovati globalni kapital, bolje reći šačice najbogatijih ljudi svijeta. To je svjet koji bi trebao počivati na tzv. informatičkoj diktatutiri u osnovi; na ukidanje nacionalnih država i parčanju samih imperijalnih država; na ukidanju mnoštva tih formalnih prava koje je proklamovao prethodni kapitalizam; na potpunoj transformaciji finansijskog sektora; na uništenju tzv. srednje klase kao nepotrebne; na uvođenju novih tehnologija kontrole; na ekološko čistim i socijalno uravnoteženim oazama uz smanjenje broja planetoida, a pod potpunom kontrolom vladajuće “tehno aristokratije”. Kao nova forma življenja u savrmenim konclogorima.
Davno je Marks formulisao to “oživljavanje” prethodnih epoha u uslovima krize kapitalizma. Kada isplivava sve zaboravljeno i kolaju ideje tog prošlog. Tako i danas najkrupniji kapitalisti, usled nemogućnosti prevladavanja stalne krize njihovog sistema, spas traže preko uspostavljanja “novog feudalizama”. I ta njihova projekcija nije novost. Novost je što im razvoj tehnologije i opšte okolnosti stvaraju privid da mogu tu krizu prevladati upravo kroz realizaciju tog novog kapitalizma, prije svega putem visoke tehnologije i četvrte tehnološke revolucije na globalnom nivou. I realizacija tih ideja bi značila da se srednja međuklasa stavlja pod nož. Ona postaje običan resurs koji će morati izgorjeti u toj transformaciji kapitalizma. Siromašenje srednje međuklase ne znači samo gubitak imovine nego i njena nepsosobnost za održanje te imovine. Održanje postaje luksuz i njoj se oduzima ta imovina i njena egzistencija se svodi na dodeljivanja određenog broja kvadrata za korišćenje i preživljavanje. No, ne treba plakati nad tim malogrđanskim slojevima. Oni su svakako bili tampon između bogatih i siromašnih, eksploatisanih i ekploatatora, proletarijata i buržoazije – da uspostavljaju ravnotežu i tupe oštricu revolucionarne borbe i pomažu u održavanju kapitalizma.
Projekcija globalizatora predviđa i nestajanje nacionalnih država. Time bi lišili kriminizovane mafijaške diktatore moći da svojom policijom, vojskom i državnim aparatom upravljaju svojim posedima. Svi ovi planovi ovog modernog fašizma, ma kako izgledali ostvarljivi, su sa jedne strane samo izraz centralizacije kapitala i sa druge strane krize tog kapitala, i čiji intervali cikličnosti kriza sve više postaju zanemarljivi, pretvarajući se u stalnu i temeljnu krizu. Od strukturne krize dvadestih godina prošlog vijeka, koja je porodila fašizam i Drugi svjetski rat, došli smo danas do sistemske krize koja će vjerovatno u svojoj agoniji porditi nešto još mnogo gore. Ovaj pokušaj bjekstva globalne korporativne elite od svog doma u plamenu samo je jalovi pokušaj da se procesi u svijetu prikažu po njihovoj mjeri, a što je već viđeno istorijsko sljepilo. Ništa drugo nego tvrdoglavo odbijajanje da se, usled svoje moći, ne prizna da su se našli na putu nekih drugih procesa. I idu stazom njihovih prethodnika, takođe otuđenih od stvarnosti, čije su glave letjele po giljotinama i trgovima evropskih gradova pod naletima mlade buržoazije. No, to istorijsko sljepilo je ujedno i zlokobno i preteće. I ta korporativna globalistička elita je sve otvorenija, drskija i ultimativnija. Tu ultimtivost smo već vidjeli nakom Velike depresije 1929., i nadiranju fašizma kao spasa i izlaska iz te krize. I svi znamo gdje je to vodilo i kako rezultiralo. I tu nema više ništa suštinski izvan toga. Samo je forma druga. Tvorci ove “perestrojke” misle da mogu zaobići osnovne suprotnosti koje su u prirodi samog kapitalizma i njegovog kraja – stvaranje novih tehnologija koje mogu zadovoljiti potrebe cjelokupnog čovječanstva, i stvaranje višemilionskih masa obespravljenih koji žele uništiti taj sistem.
Praksa je pokazala da ubijanje tih kapitalista nije put za prevazilaženje kapitalizma. Praksa je takođe pokazala da nikakve saradnje ne može biti između nepomirljivih klasa osim težnje za uništenjem. Zato i prvi korak proletarijata u pohodu na uništenje kapitalista mora biti zahtjev za dokidanje privatne svojine. Bez tog zahtjeva kapitalizam stalno stvara mogućnost tog privida vječnosti. I upravo pokušaj vladajuće svjetske elite da pobjegne u neki imaginarni postkapitalizam po cijenu da se oslobode „starog kapitalizma“ je na tragu spasavanja feudalne aristorkatije pred naletom mlade buržoazije i seljaštva, koji su postavljali zahtjev za drugim odnosom i pravima na imovinu. Kao što danas oni pokušavaju pobjeći pred pobunom proletarizovanih masa širom planete, a sve češće i sukobima u tvrđavama imperijalizma, sa takođe novim zahtjevom o pravima na imovinu, odnosno njenom ukidanju.
Kovid pandemija je dobro poslužila ovim “projektantima” kao dimna zavjesa da bi se sakrila temeljna kriza kapitalizma koju oni nisu u stanju da riješe. No, to istorijsko sljepilo ne znači da ta elita nije svjesna da se i ona trenutno nalazi na “Titaniku” i zato taj sve jači impuls da se nađe spas – od informatičke diktature, pokušaja potpunog dresiranja masa do Trećeg svjetskog rata po cijenu uništenja čovječanstva. Slike o sukobu dva kapitalizma, kao dva različita društvena sistema su samo nametnute slike. Ne treba gajiti iluzije da će se nastaviti silovanje te ideje o novom kapitalizmu i njegovim ciljevima. No, ne postoje dva kapitalizma, niti njihov povijesni sukob. Postoji samo sukob u okviru kapitalizma. Sukob između samih kapitalista sa različitim formama i koji je stalno postojao od nastanka kapitalizma, i sukob između proletarijata i kapitalista. Prvi sukob se uvijek završavao ratovima, a drugi klasnom borbom i revolucijama, krvavoj i beskrvnoj borbi s ciljem da se saopšti da nema više privatne svojine, prava na osnovu nje i zločina na osnovu nje. Ne dešava se danas u svijetu ništa spektakularno što nije viđeno. Tako i ove projekcije i “bjekstvo” od kapitalizma je samo osnov za buđenje i jačanje novih svjetova. Kako uništavati kapitalizam i spriječiti nametanje globalnog fašizma je drugi problem savremenog čovječanstva koji treba da rješava taj veliki talas pobunjenih masa.
