O sukobu “dva kapitalizma”

Sa opštom krizom koja potresa cijelo čovječanstvo sve se više pokušava nametnuti misao o sukobu “dva kapitalizma” – jednog, koji je prevaziđen jer nije u stanju da riješi nijedno suštinsko pitanje savremenog čovječanstva i osigura sigurni profit kapitalistima, i drugog, koji nudi “perestrojku” kapitalizma, njegovu transfrormaciju u postkapitalizam, radi izlaska iz krize. Ovaj  prvi, “stari kapitalizam” bio je izraz spoja industrijskog i finansijskog kapitala, sa dvije suprotstavljene klase i sa mnoštvo srednjih uhljebljenih slojeva, nacionalnih i imperijalnih država s neoliberlanom ideologijom i s formalno proklamovanim ljudskim pravima, stalnim ratovima i pljački po cijelom svijetu, s genocidima nad narodima i samim prirodnim okruženjem.

“Novi”, “inkluzivni” kapitalizam, ili zamišljena postkapitalstička epoha, kao nešto što treba prevladati trenutni svjetski haos, namjerava realizovati globalni kapital, bolje reći šačice najbogatijih ljudi svijeta. To je svjet koji bi trebao počivati na tzv. informatičkoj diktatutiri u osnovi; na ukidanje nacionalnih država i parčanju samih imperijalnih država; na ukidanju mnoštva tih formalnih prava koje je proklamovao prethodni kapitalizam; na potpunoj transformaciji finansijskog sektora; na uništenju tzv. srednje klase kao nepotrebne; na uvođenju novih tehnologija  kontrole; na ekološko čistim i socijalno uravnoteženim oazama uz smanjenje  broja planetoida, a pod potpunom kontrolom vladajuće “tehno aristokratije”. Kao nova forma življenja u savrmenim konclogorima.

Davno je Marks formulisao to “oživljavanje” prethodnih epoha u uslovima krize kapitalizma. Kada isplivava sve zaboravljeno i kolaju ideje tog prošlog. Tako i danas najkrupniji kapitalisti, usled nemogućnosti prevladavanja stalne krize njihovog  sistema, spas traže preko uspostavljanja “novog feudalizama”. I ta njihova projekcija nije novost. Novost je što im razvoj tehnologije i opšte okolnosti stvaraju privid da mogu tu krizu prevladati upravo kroz realizaciju tog novog kapitalizma, prije svega putem visoke tehnologije i četvrte tehnološke revolucije na globalnom nivou. I realizacija tih ideja bi značila da se srednja međuklasa stavlja pod nož. Ona postaje običan resurs koji će morati izgorjeti u toj transformaciji kapitalizma. Siromašenje srednje međuklase ne znači samo gubitak imovine nego i njena nepsosobnost za održanje te imovine. Održanje postaje luksuz i njoj se oduzima ta imovina i njena egzistencija se svodi na dodeljivanja određenog broja kvadrata za korišćenje i preživljavanje. No, ne treba plakati nad tim malogrđanskim slojevima. Oni su svakako bili tampon između bogatih i siromašnih, eksploatisanih i ekploatatora, proletarijata i buržoazije – da uspostavljaju ravnotežu i tupe oštricu revolucionarne borbe i pomažu u održavanju kapitalizma.

Projekcija globalizatora predviđa i nestajanje nacionalnih država. Time bi lišili   kriminizovane mafijaške diktatore moći da svojom policijom, vojskom i državnim aparatom upravljaju svojim posedima. Svi ovi planovi ovog modernog fašizma, ma kako izgledali ostvarljivi, su sa jedne strane samo izraz centralizacije kapitala i sa druge strane krize tog kapitala, i čiji intervali cikličnosti kriza sve više postaju zanemarljivi, pretvarajući se u stalnu i temeljnu krizu. Od strukturne krize dvadestih godina prošlog vijeka, koja je porodila fašizam i Drugi svjetski rat, došli smo danas do sistemske krize koja će vjerovatno u svojoj agoniji porditi nešto još mnogo gore. Ovaj pokušaj bjekstva globalne korporativne elite od svog doma u plamenu samo je jalovi pokušaj da se procesi u svijetu prikažu po njihovoj mjeri, a što je već viđeno istorijsko sljepilo. Ništa drugo nego tvrdoglavo odbijajanje da se, usled svoje moći, ne prizna da su se našli na putu nekih drugih procesa. I idu stazom njihovih prethodnika, takođe otuđenih od stvarnosti, čije su glave letjele po giljotinama i trgovima evropskih gradova pod naletima mlade buržoazije. No, to istorijsko sljepilo je ujedno i zlokobno i preteće. I ta korporativna globalistička elita je sve otvorenija, drskija i ultimativnija. Tu ultimtivost smo već vidjeli nakom  Velike depresije 1929., i nadiranju fašizma kao spasa i izlaska iz te krize. I svi znamo gdje je to vodilo i kako rezultiralo. I tu nema više ništa suštinski izvan toga. Samo je forma druga. Tvorci ove “perestrojke” misle da mogu zaobići osnovne  suprotnosti koje su u prirodi samog kapitalizma i njegovog kraja – stvaranje novih tehnologija koje mogu zadovoljiti potrebe cjelokupnog čovječanstva, i stvaranje višemilionskih masa obespravljenih koji žele uništiti taj sistem.

Praksa je pokazala da ubijanje tih kapitalista nije put za prevazilaženje kapitalizma. Praksa je takođe pokazala da nikakve saradnje ne može biti između nepomirljivih klasa osim težnje za uništenjem. Zato i prvi korak proletarijata u pohodu na uništenje kapitalista mora biti zahtjev za dokidanje privatne svojine. Bez tog zahtjeva kapitalizam stalno stvara mogućnost tog privida vječnosti. I upravo pokušaj vladajuće svjetske elite da pobjegne u neki imaginarni postkapitalizam po cijenu da se oslobode „starog kapitalizma“ je na tragu spasavanja feudalne aristorkatije pred naletom mlade buržoazije i seljaštva, koji su postavljali zahtjev za drugim odnosom i pravima na imovinu. Kao što danas oni pokušavaju pobjeći pred pobunom proletarizovanih masa širom planete, a sve češće i sukobima u tvrđavama imperijalizma, sa takođe novim zahtjevom o pravima na imovinu, odnosno njenom ukidanju.

Kovid pandemija je dobro poslužila ovim “projektantima” kao dimna zavjesa da bi se sakrila temeljna kriza kapitalizma koju oni nisu u stanju da riješe. No, to istorijsko sljepilo ne znači da ta elita nije svjesna da se i ona trenutno nalazi na “Titaniku” i zato taj sve jači impuls da se nađe spas – od informatičke diktature, pokušaja potpunog dresiranja masa do Trećeg svjetskog rata po cijenu uništenja čovječanstva. Slike o sukobu dva kapitalizma, kao dva različita društvena sistema su samo nametnute slike. Ne treba gajiti iluzije da će se nastaviti silovanje te ideje o novom kapitalizmu i njegovim ciljevima. No, ne postoje dva kapitalizma, niti njihov povijesni sukob. Postoji samo sukob u okviru kapitalizma. Sukob između samih kapitalista sa različitim formama i koji je stalno postojao od nastanka kapitalizma,  i sukob između proletarijata i kapitalista. Prvi sukob se uvijek završavao ratovima, a drugi  klasnom borbom i revolucijama, krvavoj i beskrvnoj borbi s ciljem da se saopšti da nema više privatne svojine, prava na osnovu nje i zločina na osnovu nje. Ne dešava se danas u svijetu ništa spektakularno što nije viđeno. Tako i ove projekcije i “bjekstvo” od kapitalizma je samo osnov za buđenje i jačanje novih svjetova. Kako uništavati kapitalizam i spriječiti nametanje globalnog fašizma je drugi problem savremenog čovječanstva koji treba da rješava taj veliki talas pobunjenih masa.

Četiri elementa klasne oslobodilačke borbe

Uzroci poraza radničke klase u drugoj polovini dvadesetog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije, i uopšte u zemljama tzv. realnog socijalizma, još nisu dovoljno izučeni. Razlog je svakako u potrebi pobjedničke klase kapitalista za nametanjem svoje ideološke interpretacije, kao i samoj defanzivi revolucionarnog subjekta. Ono što zaslužuje pažnju su rijetke analize koje nalaženje uzroka rastakanja i poraza radničke klase traže u predperiodu njenog velikog poraza, odnosno da njen poraz nije bio nagao već da u tome postoje duboki uzroci u vremenu kad je ona formalno imala svoju vlast tj. za vrijeme socijalizma. U periodu kada je ta klasa dopustila da joj se revolucionarna pobjeda i nastojanje izgradnje novih društvenih osnosa postepeno otmu iz ruku od strane partijsko-birokratske klike, a kasnije i ostalih klasnih neprijatelja, koji su stalno jačali. Jasna svijest o uzrocima prelaska iz diktature proletarijata u današnju diktaturu kapitala je prvi korak da bi se uopšte moglo razmišljati i voditi klasna borba u novim uslovima. Spoznaja o pobjedi revizionizma u pokretu, kao i oburžoazenje partijskog i državnog aparata su bili samo blanko ulaznica novoj kapitalističkoj klasi nikloj na razvalinama bivše Jugoslavije. No, ova svijest o uzrocima poraza radničke klase ne može dati nikakve opipljive rezultate ukoliko se u teoriji i samoj praksi ne stvore predstave o jedinstvu elementa klasne borbe kao potrebnog istorijskog nukleusa za socijalnu revoluciju.

Mi govorimo o četiri elementa klasne oslobodilačke borbe.

Gubljenje svijesti o sebi kao posebnoj klasi u sistemu proizvodnje je bio i osnovni cilj kapitalista, da radnička klasa izgubi tu svijest o svojoj posebnosti. Da je pasivizira, razdrobi i da joj se nametne druga svijest. Upravo spozanja o svojoj posebnosti kao klase i svome mjestu u sistemu društvene reprodukcije je prvi elemenat u klasnoj borbi. Danas je radnička klasa na ovim prostorima skoro u potpunosti izgubila tu klasnu svijest. Nametnuto je shvatanje da je ona kao klasa nebitna, da se njena uloga i brojnost smanjuje. Posebno su joj snažno nemetnuta nacionalna i religijska pripadnost kao nešto primarno, uz prisutnost i sadržaj globastičkog neolibralnog totalitarizma miksovanim sa predkapitalsitičkim sujeverjem, primitivizmom i iracionalnim. I zato je zadadatak revolucionarnog subjekta, koji pretenduje novim društvenim odnosima, da radi na povratku i jačanju te klasne svijesti među radništvom i svim eksploatisanim slojevima. Da radnička klasa i obespravljeni slojevi počnu smatrati vladajuću klasu kao neprijateljsku klasu, da su oni dva suprotstvaljena i nepomirljiva svijeta, a sam režim krvnim neprijateljem.

Drugi elemenat je da je ekspoatisana klasa povratila svijet o potrebi borbe ne samo za svoje parcijalne ekonomske interese poput povišenja nadnice, skraćivanja radnog vremena, protiv smanjenja socijalnih prava itd, već da joj je cilj međusobno povezivanje u borbi za ostvarenje tih prava, jačanje svoje moći i postajanjem političkim subjektom sposobnim da postavi zahtjev za promjenom samog sistema i društvenih odnosa – za uništenje svijeta robno-novčanih odnosa i privatne svojine kao krajnjeg cilja. A svjedoci smo kako sistem preko svojih sindikata, potkupljivanjem i represijom, onemogućava pojavu bilo kog radikalnijeg političkog zahtjeva.

Treći elemenat je uslovljen cjelokupnim odnosom klasne borbe na globalnom nivou i epohalnim procesima. Kapitalizam je danas u temeljnoj krizi i to je postalo opšte mjesto. Radi se samo o jednom – da li će se ta epoha završiti sunovratom čovječanstva ili novim slobodnim svijetom. Klasna borba u okviru jedne zemlje mora uzeti u obzir odnose imperijalstičkih zemalja i stepen krize samog kapitalizma. Danas se na prostoru Balkana prepliću interesi SAD-a i evropskog imperijalizma sa jedne strane i ruskog i kineskog imperijalizma sa druge strane. Ne treba zanemariti ni značaj turskog regionalnog imperijalizma. U takvim odnosima borbe za teritorije, resurse, ljudske potencijale i porobljavanje, svaki klasni otpor mora imati i taj jasni antikolonijalni, antimperijalistički i oslobodilački karkater. Da se mase Balkana suprotstave pljački i ropstvu koji se nameće od dominantih imperijalnih sila ili nadnacionalnog kapitala. To je u interesu ne samo balkanskih naroda nego je i dio opšte oslobodilačke borbe protiv kapitalizma na globalnom nivou. Tome može dati doprinos jedino široki narodni pokret.

Četrvrti elemenat je nemoguće ostvariti bez postojanja prethodna tri elementa, ali je on ujedno i ključni da bi se prethodni elementi klasne i oslobodilačke borbe dobili svoj izraz, a to je postojanje revolucionarnog subjekta na zahtjevnom istorijskom nivou. Svjedoci smo da se na prostoru Balkana, zbog opšte krize savremenog svijeta, pojavljuju snage koje su suprotstavljene svijetu kapitala. No, problem kod tih snaga je što su one na nivou reformizma, odnosno pokušaja borbe u okviru i po pravilima samog sistema diktatura kapitala Problem je i što je jedan dio tih snaga završio u nostalgičnom sjećanju na period socijalizma, a i zbog otvorenog svrstavanja nekih od njih uz pojedine imperijaliste, služeći kao njihovi petokolonaši. Sve ove snage ne samo da ne mogu dovesti do oslobodjenja radničke klase i obespravljenih slojeva balkanskih naroda, nego su i prepreka njihovom oslobođenju. Zato je idejno razgraničenje sa ovim snagama potrebno radi jačanja revolucionarnog subjekta. Istina, postoje i snage koje jasno anticipiraju samu stvarnost i čije je stavove sama praksa potvrdila, ali je nivo njihove klasne borbe još na niskom stupnju.

Kriza kapitalizma je temljna i Treći svjetski rat sa svojim posebnim karakteristikama već je počeo. Jedino revolucionarni subject, duboko ukorenjen u masama i krajnje nepomirljiv prema vladajućoj klasi i imperijalističkom ropstvu, može ostvariti sve veću težnju balkanskih naroda za slobodom, njihovom ravnopravnošću, zajedništvom i boljim životom. Već sada kao potencijal, ali i kao sve jača sila tokom i nakon opšteg rata.

Rat spomenicima

Kada krene da se udara po spomenicima znači da se sprema veliko zlo ili su nastupala neka nova vremena koja bi da precrtaju relikte prošlog. Spomenici su uvijek prvi na udaru, što govori i da se nakupilo toga dosta, mržnje pogotovo, i da su svojim oblikom „nepodobni“ u prostoru. Mada, prolazeći pored njih, dobra većina i ne zna zasto oni tu stoje, kojim povodom su podignuti, niti njihov značaj i simboliku.

Prvo smo mi dali svoj doprinos tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Zlo koje je pokuljalo je krenulo da ruši spomenike koji su se našli „sa druge strane naciona“. S prekidom ratova, malo je splasnuo taj spomenički barbarizam. Ali je onda krenulo novo zlo – da ih ruše po Ukrajini, Poljskoj, Češkoj da ih ne bi podsjećali na prošlost i da bi se „oslobodilo“ od oslobodilaca.

No, rušenje dobija na zamahu. Pobunjene mase su sada krenule po Evropi i SAD da ruše i ruže spomenike rasizmu i kolonijalizmu… I borba traje.
Balkan se, takođe, ponovo komeša, spreman na novi spomenički rat. Da li se opet neko veliko zlo sprema, teško je reći. Možda je to samo sastavni dio cjelokupnog istorijskog revizionizma koji pokušava sprovesti vladajuća klasa. A kako da do kraja sprovedu reviziju istorije kada na svakom koraku stoje te spomeničke grormade i spomen ploče širom bivše Jugoslavije, kao tragovi i svjedoci velikog vremena njenih naroda. A pošto su ti narodi danas nedorasli toj prošlosti, a vlastodršcima treba taj istorijski zaborav, onda žele neprimetno sklanjati stare, ili ih jednostavno „ekspoprisati“ iz stvarne istorije i pokušati im dati drugi smisao i simboliku.

Odbrana spomenika se ne vrši obilascima i slikanjima na njima povodom nekih datuma, niti pokušajima sprečavanja njihovog uklanjanja od strane klasnog neprijatelja.

Odbrana spomenika revolucije ima svoj neprobojni štit sa jačanjem pokreta na revolucionarnim osnovama, inače je ta bitka unaprijed izgubljena.

Ti, koji su bili inspiracija i u čast kojih su podizani svi ti spomenici išli su sa osmjehom u smrt i klicali pred vješalima; pjevali i prkosili sili. I oni danas ne bi branili svoje spomenike, nego bi ponovnim juršima stvarali neke nove oblike slobode za te koji se stide njih, zaboravljaju ih u svojoj ravnodušnosti i ropstvu ili čak zaslepljeni mržnjom spremni da ponovo progone, ubijaju i ponovo ruše, ako im se dozvoli.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!