Priča svuda ista

Print Friendly, PDF & Email

Svjedoci smo da ovih dana, nekoliko desetina demobiliziranih boraca sa područja Tuzlanskog kantona koji su pješke došli pred zgradu vlade Federacije BiH u Sarajevo traže sljedeće: usvajanje i objavu jedinstvenog registra boraca, borački dodatak od minimalno 326 KM, ukidanje finansiranja boračkih udruženja, te besplatno liječenje.

Krenimo redom. Jedinstveni registar boraca podrazumijeva tačan broj vojnika koji su bili angažirani tokom rata u raznim oružanim formacijama na području današnje Federacije BiH. Ovaj registar, trenutno, je sačinilo Ministarstvo za boračka pitanja FBiH a na osnovu, kako tvrde, podataka dobivenih od bivšeg Ministarstva odbrane FBiH, iz evidencije o broju izdatih takozvanih boračkih certifikata. Jedna digresija, kako kaže Enver Kazaz: „Ona imovina koju su borci branili u toku rata, kupljena je za njihove certifikate i postala vlasništvom Alijinog kruga ljudi od povjerenja“. Formirana oligarhija je društvenu imovinu pretvorila u državnu (čitaj partijsku), i izvršila pljačkašku privatizaciju na stotine firmi u BiH koje su zapošljavale prije rata na hiljade radnika, i iste te radnike (velika većina njih su demobilisani borci) istjerala na ulice bez ikakvih primanja poslije rata.

Iako je Registar boraca u potpunosti formiran, Ministarstvo još nije javno objavilo njegovu sadržinu, odnosno spisak svih onih koji se vode kao borci. To je i razumljivo iz razloga što se na tim spiskovima nalazi veliki broj tzv. boraca koji iz podruma nisu vidjeli svjetlost dana sve do 1996. godine. Kada su izašli iz podruma, uz dva svjedoka, također iz podruma, dodavani su na te spiskove registra boraca na neki kriminalan i njima poznat način. Jedno od nezadovoljstava demobilisanih boraca, a koji zaista i jesu učesnici ratnih dešavanja, je i zbog velikog broja ljudi na tim spiskovima, a da nisu učestvovali i bili pripadnici bilo kakvih vojnih formacija tog perioda.

Borački dodatak je minimalni iznos koji bi koristili nezaposleni demobilisani borci, a koji su u teškom socijalnom položaju. Nakon završetka rata u BiH ti ljudi nisu nikada uspostavili radni odnos, a koji bi dugoročno obezbijedio egzistenciju tih ljudi i članova njihove porodice. Ali je bitno napomenuti da demobilisani borci koji protestvuju ispred vlade ne žele sebe prikazati kao socijalne slučajeve, već je njihov naum da ukinu tolike nepravde koje su se gomilale godinama. Drugo, tzv., „boračka udruženja“, formirana su od strane vladajuće oligarhije s ciljem da drže pod kontrolom boračku populaciju kako im ne bi palo na pamet da traže svoja osnovna ljudska prava.

Ta udruženja, a kojih ima na desetine, finansiraju se iz budžeta, i ne zastupaju interese te boračke populacije u čije ime su i registrovana, već sopstveničke interese kao uhljebi kojima je isključivo cilj održati status quo.

Ono što je zanimljivo jeste to da ovi protesti, za sada, još nisu masovni. Razlog za to može biti taj što su odmah istaknute ratne zastave koje nisu prihvatljive za druga dva naroda, pa čak ni unutar tog istog naroda. Time su ovi demonstranti na startu donekle suzili masovnost i podršku za bilo kakve društvene promjene, pa i za ovu jednu kategoriju u društvu.

Pojedini demobilisani borci su čak najavili i samospaljivanje. Niko u javnosti ne izlazi sa podacima koliki je broj iz ove kategorije ljudi do danas digao ruku na sebe. I taj podatak bi daojasnu sliku u kakvom se stanju nalaze ne samo demobilisani borci u BIH, već i cjelokupno bosanskohercegovačkog društvo.

Može se staviti i primjedba da od takve vlasti ne treba tražiti “milostinju”, i da su borci naivni sa svojim zahtjevima. No, to ne znači da zahjevi nisu opravdani i da ih ne treba podržati. Što ti protesti nemaju oštrinu, masovnost i širi klasni zamah nije na sramotu ovih boraca, nego svih ostalih.

Print Friendly, PDF & Email