Istorija emancipacije žena koju je omogućila moderna epoha započeta sa buržoaskim revolucijama i uspostavljanju modernog političkog svijeta, prije svega pokazuje razlike u klasnom položaju žena. Taj klasni položaj žena je uticao i na načine organizovanja i na ciljeve ženske emancipacije.
Nesumnjiva je istorijska činjenica da je generalni položaj žena u odnosu na položaj muškaraca – položaj potlačenih, odnosno ljudi sa manje moći. No, isto tako, žena više klase ima nadmoć nad muškarcem niže klase. Međutim, i muškarac potlačene klase nadmoćan je nad ženama svoje klase.
Ovu klasnu razliku među samim ženama dobro je opisala još 1851. godine crna žena, bivša ropkinja Sodžorner Trut, na Konvenciji o pravima žena u Ohaju:
„Onaj čovjek tamo kaže da ženi treba pomoći dok se penje u kočije, da je treba prenijeti preko bare, i da svuda treba da ima najbolje mjesto. Meni nikada niko nije pomogao da se popnem u kočije, niti da pređem baricu, niti mi je iko ponudio najbolje mjesto… A zar ja nisam žena? Pogledajte me. Pogledajte mi ruku! Obrala sam i sijala i sakupljala u ambare i nijedan muškarac nije mi bio ravan… I šta, zar ja nisam žena?“
I dok su zahtevi za emаncipacijom žena viših klasa išli, osim kroz zahteve na pravo obrazovanja, i kroz zahtjev za dobijanjem prava na rad, žene potlačenih klasa – radnice i ropkinje, tražile su upravo suprotno – da se ukine rad. Da se ukine rad za djecu potlačene klase. Žene radničke klase i ropkinje radile su od ranog detinjstva, kao uostalom i muškarci potlačene klase, i to neretko već od pete godine svog života. Takođe su zahtjevale smanjenje rada za odrasle, koji je umeo da traje i 18 časova dnevno.
Ta osnovna razlika u klasnom položaju žena, koja se odražavala na njihovu svakodnevicu, dovela je do toga da su se zahtjevi žena radničke klase širili dalje od prava na obrazovanje (a sam rad je za njih bio egzistencijalna prinuda, ne pravo), do sveobuhvatne brige o djeci – od ukidanja dječijeg rada, do obrazovanja i društvene brige o djeci radničke klase. Žene radničke klase nisu mogle priuštiti sebi ni guvernante ni dadilje za svoju djecu. Specifična organizacija radničke porodice, u odnosu na više klase, jeste i vanbračna zajednica, i sve te specifičnosti klase radništva i položaja žena, već je Pariska komuna iznijela na videlo, i ukinula dječiji i noćni rad, i jednako priznavala vanbračne zajednicu i djecu rođenu iz takvih zajednica.
Više od dva vijeka istorije emancipacije žena stalno prati ta početna klasna razlika. Sa socijalističkim revolucijama u ovom dijelu svijeta, ta „ ženska pitanja“, a zapravo pitanja kojima se niko drugi nije želeo baviti a to su – briga o djeci, starima, o visini cijena osnovnih namirnica, o besplatnom školstvu i zdravstvu, pravu na razvod i pravo na abortus, donekle su riješena. Međutim, pogrešna pretpostavka da omogućavanjem žena da budu jednako ekonomski i politički subjekti u socijalizmu, a bez autonomne organizacije žena koja će stati iza njih, (naime AFŽ je brzo ukinut u socijalističkoj Jugoslaviji nakon II svjetskog rata), činio je da položaj žena počne da stagnira. Uspostavljanjem tržišnih odnosa i prodora malograđanske svijesti, prvo na mala a zatim i na velika vrata, bio je uvod u „vraćanje“ na predrevolucionarno stanje.
Sa kontrarevolucijom i ponovnim uspostavljanjem kapitalističkih odnosa u svim državama bivše Jugoslavije, revolucionarni, proleterski feminizam praktično nestaje. Prazan prostor revolucionarnog feminizma zamijenjuje se feminizmom srednje klase, jer srednja klasa jeste taj „vječni ideal“ kapitalističkog društva. Građanski feminizam, odnosno – feminizam žena srednje klase traži samo da bude jednak sa muškarcima svoje klase – jednako učešće u repersivnoj vlasti, jednako učešće u vojnim fomacijama legalnih ubica. Ideologija rodne ravnopravnosti koja ne samo da ne narušava postojeći surovi društveni poredak i nepravde koje svakodnevno stvara, ideologija rodne ravnopravnosti umnožava, kroz uključivanje žena u baš taj i takav poredak, dakle umnožava broj čuvara neljudskog sistema kapitalizma.
Milioni i milioni žena ostavlja djeliće svog uma i tijela svakodnevno na jednoličnim, ispraznim poslovima samo da bi se vratile u drugi kavez – onaj kod kuće. To je realnost žene radničke klase. Njeno dvostruko robovanje – prvo kapitalističkim, a zatim i patrijarhalnim odnosima ne može se raskinuti mirnim i legalnim putem. Taj raskid će tražiti eksploziju pravične sile na čijem čelu će stajati pobjedonosne radnice zajedno sa svojim radnim drugovima, koji će se upravo zajedno ustremiti ka građenju jedne bolje budućnosti, budućnosti u kojoj će žena slobodno i ravnopravno držati svoju polovinu neba.
Emancipacija žena, kao i potlačenih muškaraca i svih drugih potlačenih grupa na svijetu, ne može se ostvariti unutar sistema kapitalizma kroz njegov pravni sistem. Bez revolucionarne izmjene načina proizvodnje, bez izmjene svojinskih odnosa, bez ukidanja tradicija koje održavaju neravnopravne odnose među ljudima, bez kritike klasnih odnosa koji nas prvenstveno definišu daleko čvršće nego što mislimo da to čini vjera, nacija, pol, seksualnost ili rasa – dakle upravo naš klasni položaj, položaj žena i muškaraca radničke klase širom svijeta čini nas jednakima u bijedi i nepravdi i drži nas najčvršće u okovima na dnu. Upravo je najvažnije da te okove srušimo. Da srušimo svijet zasnovan na klasama u neprekidnom klasnom ratu – svijet u kome većina žena i muškaraca jedva sastavlja kraj sa krajem.
