Pred sam raspad Jugoslavije počela je najezda opskurnih nacionalista koji su, što po zadatku što samoinicijativno, počeli da krstare zemljom papirima i mapama sa “rješenjima”. Da se “jednom za svagda” riješi tzv. srpsko, hrvatsko itd. nacionalno pitanje. Ovi “papiraši” ili “crtači mapa” su tada dobro odradili svoj posao, potpirujući nacionalističko ludilo koje je zahvatilo jugoslovenske narode. Posle krvavog pira ovi “crtači” su mirno proživjeli, ili sada žive, pod okriljem svojih režima, svjesni ili ne da su trebali stajati pred prekim sudom narodne vojske.
Prošlo je dvije decenije od poslednjih nacionalističkih zločina i progona a opet se javljaju novi “crtači” sa nekakvim “non pejperima” o preuređenju sada Balkana. I opet sve miriše na isto i ovi “crtači” su sve glasniji. Razlika je ipak bitna u odnosu na devedesete. Dok su devedesetih “crtači” imali zaštitu režima sa jugoslovenskih prostora, sadašnji “crtači” dolaze sa viših ljestvica moći i spolja. I opet po zadatku i sa ubjeđenjem da oni nude “rješenje”. Sadašnji režimi balkanskih zemalja su u statusu potpunog gubitka suvereniteta s elementima okupacije, čija vlast se valja u brlogu korupcije, afera, pljačke i nadasve dužničkog ropstva, a negdje i uz potpunu autokratiju. Ti režimi samo pokušavaju da budu što servilniji jačim imperijalistima u njihovoj borbi za prevlast na Balkanu.
Ovaj nagli aktivizam “crtača” treba objasniti prije svega širim imperijalnim sukobima koji su došli do izražaja usled permanentne i temeljne krize kapitalizma koju je pandemija samo ubrzala. Rat niskog intenziteta među imperijalistima je samo zakoračio u višu fazu, i on se mora prenijeti i na Balkan. Sve je više zainteresovanih i svima se žuri. A sve što je gurano “pod tepih”se ponovo izvlači. “Domaći crtači” mogu samo u svom dodvoravanju da pokušaju da love u mutnom proglašavajući: “ujedinjenje srpskog sveta”, “Hrvatske do Drine”, “mirni raspad BiH i priključenje Republike Srpke matici Srbiji”, “ujedinjenje svih Albanaca po etničkom principu” itd. Normalno da ova vladajuća banda balkanskih zemalja to radi po zadatku svojih spoljnih mentora, kao i zbog unutrašnje potrebe opstanka na vlasti. A sila pritiska spolja se iz dana u dan pojačava u borbi za tetiritoriju Balkana i njegove resurse.
No, ni ovi “papiraši” ne uzimaju ključnu činjenicu da istoriju stvaraju mase. To je jedan od presudnih razloga zašto se nisu ostvarile megolomanske i sulude namjere “crtača” devedesetih. Tako i sada mase balkanskih prostora nemaju mnogo izbora ukoliko im se nametnu sukobi i rat koji ne žele. Oni će se voditi silom svojih interesa i uslovom biološkog opstanka. Mnogi će to, vjerovatno, pokušati ostvariti dezerterstvom i izbjeglištvom ukoliko im se to dozvoli i ako budu imali gdje pobjeći. Mnogi će prihvatiti kolaboracionističke uniforme i ropstvo po onoj izreci –“sila boga ne moli”. No, isto tako smo svjesni i da će balkanske mase pružiti otpor i kvariti sve planove novih “crtača” ne želeći da ratuju za ratne ciljeve. Neće ratovati pod čizmom okupatora za američke, evropske, ruske ili bilo čije druge interese. Ogromna većina balkanskih masa neće imati drugog izbora i moraće da brani svoje, a to je balkanska zemlja, njena bogatstva, njeni narodi, i prije svega svoja sloboda i pravo na dostojanstveni život. Na dostojanstveni život za koji sve više njih i ne zna šta predstavlja. I ta istorijska situacija neće biti prvi put. Navikli su na to balkanski narodi – ropski i buntovni. I pobijediće ovaj put u konačnici imperijalističkih sukoba, kao što su već jednom pobijedili udruženi jugoslovenski narodi u najsvjetlijoj stranici svoje istorije. U tome im pomaže i to istorijsko klatno koje je osudilo na propast kapitalizam, samim tim i sve imperijalističke države na čelu sa do sada vladajućim zapadnim imperijalizmom.
Balkanskim pokretom otpora!