Tekstovi

Veliki istorijski pokreti seljačkih masa u svojim ustancima, sa neviđenim bijesom i njihovim jurišima na zamkove plemića i posjede feudalaca, nikada nisu dali rezultata dok se nije pojavio taj revolucionarni subjekt koji je odigrao tu završnu scenu silaska jedne prevaziđene epohe sa istorijske pozornice. Taj istorijski revolucionarni subjekt je bila odlučna mlada buržoazija koja je željela „prostor za sebe“, a to je značilo ne samo gomilanje sopstvenog bogatstva, nego i prostor za svoje nove proizvodne snage i odnose kojim su upravljali – nove mašine, nove fabrike, nove gradove, nove socijalne slojeve, novi način života i nove slobode za čovjeka. I izgledalo je da je otvoren prostor za neku novu epohu koja je u svojoj „savršenosti“ konačna. No, ubrzo su se pokazale sve protivrječnosti i nedostaci samog novog – da to nije sloboda za sve i da je to u suštini novi oblik ropstva.

Opet su se pobunili neki „novi seljaci“- radnici, seljaci i svi obespravljeni u nekim novim juršima i svom klasnom bijesu. I ta borba traje do dan danas. Nekada su ti „novi seljaci“, odnosno radnici, pokazali jačim i uspostavljali svoju diktaturu pod nazivom diktatura proletarijata, a što je značilo nove slobode, novi život, nove gradove i mašine za najšire slojeve i smrt za tu buržoaziju. Nekada je pobeđivao ili se nije predavao kapitalizam u svom zločinu i spremnosti na upotrebu svih sredstava da bi očuvali tu diktaturu kapitala u najnečovečnijim oblicima. Danas su se obespravljene mase pokrenule u svjetskim okvirima i to niko više ne može zaustaviti. Borba ulazi u završnu fazu i zato kapitalistička klasa, oličena u elitama multinacionalnog kapitala, koristi sva sredstva da bi, preko upotrebe najsavremenijih oblika tehnologije, mogućnosti kontrole i porobljvanja – od banaka, represivnog policijskog, vojnog i činovničkog aparata i sofisticirane informatičke tehnologije, održale kontolu nad svjetskim masama i ne dozvolila im da svojom pobunom uspostave drugi svijet, da ozvaniče njihov nestanak.

Pobune masa traju i narastaju, ali je i odgovor vladajućih klasa takođe sve odlučniji. One se fašiziraju i u odbranu svog prevaziđenog svijeta ne biraju sredstva, pri čemu gaze i formalno proklamovane norme svog svijeta, otvoreno pokazujući da su samo jedan zločinački poduhvat na globalnom nivou.

U istorijskoj situaciji kada imamo narastajuću pobunu obespravljenih klasa cijelog svijeta i pokušaja klasa starog svijeta da očuvaju svoje pozicije, po cijenu gubitka samog čovječanstva i njegovog uništenja, ili gubitkom same ljudskosti u projektovanim savremenim konclogorima, osnovno pitanje je u odnosu klasnih snaga u tom sukobu i metodama borbe.

Prednost predstavnika diktature kapitala je što su u njihovim rukama sredstva represije, kontrole i mediji. Prednost pobunjenih masa je u njihovoj brojnosti i klasnoj mržnji.

Sadašnji trenutak klasne borbe između starog i novog svijeta pokazuje dvije tendencije – a to je da kada slabi pobuna pobunjenih masa tada i rastu apetiti starog svijeta za međuimperijalnim nadmetanjem i borbom za resurse, teritorije, dominacijom na svjetskom finansijskom tržištu. Istovremeno, kada jača pobuna masa u svom strahu se ovi „ljuti protivnici“ starog svijeta odmah nalaze jedni drugim na usluzi, spremni da guše sve što bi moglo da uništi temelje na kojima počiva njihova moć.

No, pobuna i pokreti obespravljenih masa imaju za sada jedan veliki i ograničavajući faktor, a to je nedostatak revolucionarnog subjekta, odnosno njegova slabost na globalnom nivou. Tako da taj opšti trend pobune masa, kao izraz opšte krize prošlog svijeta, koji se očituje masovnim demonstracijama po gradovima ima taj nedostatak u svojoj stihijnosti, nedostatku organizovanog revolucionarnog subjekta i odabira oružane borbe kao jedinog metoda razrješenja tog stanja. Zato neuspjeh tih pobuna masa demorališe mnoge i služi za učvršćenje diktature kapitala dodatnom fašizacijom.

Postojeći revolucionarni subjekt je oličen u mnogim gerilskim pokretima širom svijeta i koji je sve masovniji, a o kojem ćute mediji diktature kapitala, pokušava svoju borbu prenijeti iz planina i prašuma u „tvrđave imperijalizma“ i „urbanizovati je“. I to danas živimo – prenošenje ideja i metoda borbe gerilskog revolucionarnog subjekta u metropole diktature kapitala. I ko nije spreman da ide tim putem, a maše lažnom crvenom zastavom, nek na vrijeme odstupi, jer će se naći na udaru prave crvene zastave.

Balkanskim pokretom otpora!

Sve je skoro rečeno o novoj pandemiji i skoro da se nema šta dodati, a opet da se ništa ne zna, i samo se nagađa, šire se glasine i dezinformacije.

Ono što sigurno znamo je da je to samo još jedan evidentirani virusni talas koji napada čovječanstvo sa svim posljedicama po zdravlje stanovništva i neminovnim smrtnim ishodima.

No cilj ovog teksta je jedan pogled iz drugog ugla.

U poslednjim godinama proces propasti unipolarnog svijeta pod dominacijom zapadnog imperijalizma, bolje reći SAD-a, urušava se, što neminovno vodi neviđenim istorijskim turbulencijama i sukobima. Jedan neoliberalni globalistički projekat se pred našim očima ruši i to će odnijeti milione života. Isto tako smo stava da su pogrešne predstave onih koji smatraju da će se, sa slabljenjem dominacije zapadnog imperijalizma, uspostaviti neki mulitpolarni svijet ravnopravne dominacije između više imperijalsitičkih zemalja poput SAD, Kine, Rusije i ostalih. Naš stav je da ne samo da nije moguć unipolarni svijet na osnovama diktature kapitala, već da više nije moguć ni multipolarni, niti ikakav svijet na osnovama kapitala. Jednostavno – došli smo do kraja. Trenutno svijet sve više počiva na potpunio iracionalnim principima, gdje je sve moguće i gdje više ne važe nikakve norme, pravila – kada je sve dozvoljeno. Velike sile vode međusobne sukobe i isprobavaju oružja na tuđim teritorijama; vode se naftni i trgovinski ratovi; pola svijeta je pod raznim sankcijama; podstiču se najreakcionarnije ideologije i naoružavaju najreakcionarniji pokreti; finansijski globalni sistem skoro da ne funkcioniše; vladajuće više nije briga koliko će ljudi stradati po raznim osnovama…

Kakve veze to gore navedeno ima sa koronom ili sledećim koronama?

Korona kao jedna od „crnih smrti“ je najveći udar upravo na najsiromašnije i najobespravljenije slojeve i to iz više razloga.

Radnici će morati i dalje da rade da privredni život ne bi poptuno stao i oni će biti najviše izloženi i podložni ovim epidemijama.

Radnici i ostali obesprvaljeni, koji imaju malo ili nimalo, biće skoro isključeni iz mogućnosti nabavke osnovnih sredstva medicinske zaštite, da ne govorimo o mogućnosti ostlih privilegija prilikom lečenja.

Radnici i ostali obespravljeni i njihvoe porodice će biti najviše ugroženi i nemogućnostima da se obezbijede usled nestašica, jer nisu u mogućnsoti da obezbede sebi hranu i ostale potrepštine u slučaju restrikcija.

Radnicima i mnogim ostalima će prestati radni odnos zbog pandemije, ili će dobijati manje plate, pa će biti „osuđeni na smrt“ i bez korone. I tako redom…

Korona je pored svog pogubnog uticaja na zdravlje svih nas, naših najbližih i cijelog društva, strgnula masku sa tog lažnog i licemjernog svijeta u kojem živimo i pokazuje šta su vladjuće klase, koji su njihovi sebični interesi. Pokazala je koliko je vapaj vladajuće klase za solidarnošću kada su oni ugroženi, dok u drugim prilikama nemilosredno gaze i pljačkaju.

Zato taj mali smrtonosni virus, koji nas kosi i ubija, ima i tu „oslobađajuću ulogu“, pokazujući svijet u realnijem svijetlu, nego što nam ga ovom svojom propagandom i medijama nameću.

Svjesni smo da će vladajuća klasa pokušati da koronu i buduće korone iskoristi za jačanje globalne fašističke diktature, ali i da će otpor posle korone da raste aritmetičkom ili geometrijskom progresijom, svejedno.

I ponavljamo – ubijeđeni smo da će zlo koje je nanijela korona proizvesti i nešto dobro, a to je da će mržnja prema vlastodršcima i diktaturi kapitala ojačati još više.

A to je već nešto i vjesnik. Vjesnik bure.

Smrt koroni i diktaturi kapitala!

Danas su žene širom svijeta postale glavni oslonac u borbi revolucionarnih pokreta. One su se izborile za status ravnopravnog borca s muškarcima u borbi za pravedniji svijet.

Međutim, žene ovih prostora se suočavaju sa pokušajima da im se uskrate istorijski stečena prava.

Danas se žene ponovo pokušavaju ugurati pod skute patrijarhalne porodice i morala. Danas im se ponovo nameću religiozni obrasci života prevaziđenih svjetova.

Pored svega toga one su svakodnevno izložene dodatnim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima i poniženjima, tortuti i ubistvima.

Žene su i dalje najobespravljenija i najeftinija radna snaga kapitalističkog društva. Njihov pokušaj oslobođenja od patrijarhalnog ropstva je vodio kapitalističkom ropstvu, gdje su prinuđene da prodaju svoju fizičku, umnu snagu i gube svoje dostojanstvo.

U trenucima kada se nalazimo pred novim naletom fašizma i sve raznovrsnijih i žešćih fomi modernog ratovanja, mjesto slobodnih žena je ponovo u antifašitičkim pokretima.

Drugarice, ne treba sumnjati da ćemo početi pokazivati i na ovim prostorima šta su vrijednosti jednog pravednijeg svijeta i kako se za njega treba boriti.

U poslijednje vrijeme uzdižu se političke formacije kojekakvih „radnički samita“, „lijevih frontova“, „demokratskih socijalista“ i sličnih grupacija riješenih da se putem izbora bore za visoke i plemenite ciljeve poput „prava radnika“, „antifašizma“ ili „demokratskog socijalizma“. Njihova retorika poziva na bunt, evocira NOB i zalaže se za korijenite promjene na svim društvenim nivoima.

Međutim, politika takvih grupacija, koliko god bila dobronajmerna ili iskrena, objektivno je sredstvo reakcije. Ona ide u prilog imperijalizmu, nacionalizmu i malograđanskoj ušuškanosti protiv koje se deklarativno bori.

Zašto?

Državni aparat je prvenstveno represivno oružje jedne (vladajuće) klase nad drugom (potlačenom). U današnjoj epohi kapitalizma-imperijalizma buržoaski državni aparat (skupština, policija, sud, vojska, itd.) postoji isključivo da bi štitio buržoaske interese i proleterijat držao u najamnom ropstvu. Zbog tog svaka „progresivna“ politika koja bi pokušala da se probije putem mehanizama postojećeg buržoaskog državnog aparata je ili osuđena na propast ili na to da postane privremena alatka u rukama kapitala.

Prihvatajući najgoru liberalnu laž da se ulaskom u buržoasku skupštinu putem izbornog mehanizma mogu ostvariti konkretne političke promene u korist proleterijata, ovi pseudo revolucionari višetruko su štetni za cjelokupne revolucionarne procese u društvu.

U slučaju da izgube na izborima ove grupe služe za primjer da je ideja revolucionarne politike stvar prošlosti i fetiš pojedinih privilegovanih intelektualaca koja nema podršku u današnjim masama.

S druge strane, da kojim slučajem pobjede, sve njihove fantazije o radikalnim promjenama, kao recimo ona o nacionalizaciji industrije i banaka, pale bi u vodu. Oni ne bi bili u mogućnosti da nacionalizuju ni lanac hipermarketa u vlasništvu nekadašnjeg ratnog profitera a kamoli industriju i banke koje su čvrsto u kandžama svijetskog imperijalizma. Čak i kad bi se magično pokrenuli takvi procesi, ostao bi neriješen problem domaće buržoazije koja bi u svoju zaštitu mobilizovala najreakcionarnije i najnazadnije slojeve društva i naravno pozvala u pomoć svoje imperijalističke gospodare. U takvoj situaciji sitna buržoazija, takozvani preduzetnici i profesionalci, kao i razni kriminalci takođe bi skočili da brane svoju imovinu i lične interese. Svaki mehanizam koji je u rukama buržoazije bi se momentalno pretvorio u oružje s ciljem da se spriječi gubitak pozicije. Nakon konkretnog i simboličkog učvršćivanja vlasti, domaća buržoazija bi najvjerovatnije do temelja rasparčala i uništila svaki vid buduće revolucionarne organizacije (ma koliko mala i nemoćna bila) jer bi je smatrala kao potencialna opasnost.

„Revolucionari“ koji se kriju iza glasačke kutije (ne)svjesni su instrument klasnog i ideološkog neprijatelja. Oni koji su glasali za njih i oni koji su polagali bilo kakve nade u te političke šarlatane će ih nakon izbora, bez obzira na iskod, percipirati kao nesposobnjakoviće ili prevarante. Elektoralizam, koliko god djelovao privlačan i pristupačan, jeste prvenstveno liberalno riješenje za krizu samog liberalizma a onda i objektivni instrument klasnog neprijatelja. Koliko god subjektivno bili dobronamijerni, objektivna realnost nam pokazuje da ovaj način „borbe“ tupi oštricu revolucionarnih procesa i služi kao peta kolona najreakcionarnih elemenata društva.

Kad zastupnici takve maligne politike insitiraju na tome da se „barem nešto dešava“, odgovor mora biti „Bolje da se ništa ne dešava nego da to što se dešava ide u korist neprijatelju“. Jasno je da svi komunisti moraju biti protiv bilo kakvog oblika „taktičkog glasanja“ ili sličnih kratkovidnih „taktika“ što ih propagiraju „angažoavani“ intelektualci, radna aristokratija i članovi nevladinih organizacija koji džeparac dobijaju od fondova sa nazivima velikih revolucionara iz prošlosti. Bez dosljedne revolucionarne strategije koja proistekle iz oružanog pokreta i masovne podrške najširih eksploatisanih masa, ta njihova taktika je još jedna buka pred poraz.

Nauka i tehnologija ne mogu unaprijed odrediti čemu će služiti. To znači da je naučno-tehnički progres podložan socijalnim ciljevima i zavisi od političke moći. To znači da naučno-tehnički napredak može služiti različitim i suprotstavljenim ciljevima u zavisnosti od društvenih odnosa koji vladaju, tj. koja klasa posjeduje u svojim rukama sredstva proizvodnje. (Staljin: „Mašine su, poput jezika, ravnodušne prema klasama“.) One mogu služiti i za masovno uništenje ljudi. Stoga, pogubnost kapitalizma nije u tehnologiji koja vlada nego u društvenim odnosima na kojim on počiva, kojih se grčevito drži i silom brani – u samoj „zloj prirodi“ tog sistema.

Sam kratki pregled upotrebe svih tih savremenih tehnologijia u XX vijeku nam jasno govori koliko je bitno koja klasa i sa kojim ciljem kotisti te tehnologije i o užasu novih tehnologija u rukama kapitalista. Da samo pomenemo upotrebu nuklearnog, hemijskog i biološkog oružja za masovno uništenje, koji su već upotrebljivani i koje i danas vise nad glavom cijelog čovječanstva. Tome treba posebno dodati razvoj robotike koji posjeduje potenciju samoreprodukcije sa nesagledivim mogućnostima, kao i genetske revolucije koja stvara mogućnosti „igranje boga“, tj. potpune promjene genetske strukture samog čovjeka. Treba napomenuti da sva najnovija naučna dostignuća potiču iz vojno-industrijskog kompleksa imperijalista i podređena su upotrebi razvoja najsavremenijih oružja. Nove tehnologije u okvirima kapitalističkih društvenih odnosa u privatnom vlasništvu vode krajnjem cilju – uništenju čovječanstva, i to nije nikakva ideološka ili neka druga projekcija, nego realnost.

Sukob koji se dešava između novih tehnologija i kapitalizma je u potrebi kapitalista da na osnovu te tehnologije ostvari sebi nesmetani i stalno sve veći i veći profit i zadrži postojeće klasne odnose, dok sama priroda te tenologije može zadovoljiti sve šire potrebe cjelokupnog čovječanstva. Tako internet ne može služiti samo jednoj klasi, ma koliko ga oni pokušavali oganičiti, već može služiti cijelom čovječanstvu. Jedan satelit takođe, i tako redom.

Istovremeno traje i proces samog ovladavanja čak najsavremenijom tehnologijom od ruku pastira, seljaka, radnika, naučne inteligencije, ma kako to znanje pokušavali kapitalisti monopolizovati u svrhu stvaranja profita. I to ovladavanje savremenom tehnologijom je sredstvo za pobjedu u rukama potlačenih klasa.

I tu dolazimo do ključne tačke našeg odnosa prema svim onima koji izražavaju protest protiv te „zloupotrebe tehnologije“ od tog „zlog kapitalizma“ radi sopstvenih potreba. Dolazimo do ključne tačke koja održava sam cilj svih tih „bundžija“ protiv kapitalizma zbog „spasa čovječanstva“, a lepeza je baš široka – od raznih ekologista, pacifista, zašitnika svega i svačega, pseudoljevičara i raznih pseudorevolucionara – nakupilo se toga dosta, a i moderno je.

Naš stav je da se ne treba osvrtati na taj „plankton“, te šarolike mase koje protestuju protiv sve pogubnijih posljedica tehnologije u rukama kapitalista i radi kapitalista. Na mase nezadoovljnika koji su permanentni proizvod upravo tog umirućeg kapitalizma, a koje svojom „pobunom“ ne postavljaju suštinsko pitanje prirode samog kapitalizma.

No, naš stav je i da je biti ravnodušan prema svim problemima koje poizvodi savremeni kapitalizam usled tehnološke revolucijie, znači posredno biti i ravnodušan prema zahtjevu za ukidanjem kapitalisitčkih odnosa zasnovanih na privatnoj svojini. Znači biti ravnodušan i prema osnovnom cilju svake revolucionarne organizacije i pokreta. Prema cilju koji dijeli političke organizacije na one koji u svojoj „pobuni“ ostaju u sferi postojećih odnosa i onih koji žele uništiti samu osnovu na kojima počivaju ti odnosi. Na one koji nauku žele osloboditi iz ruku vladajuče klase kroz uništenje same kapitalističke klase, radi opstanka i dobrobiti cjelopkupnog čovječanstva.

Zato smo mi na našim zastavama davno ispisali slogan u prilog tehnološke revolucije kao osnove za rušenje kapitalizma: „I kao što su manufaktura, tkačka i parna mašina uništili feudalni društveni sistem, tako će i mikroprocesori, elektronika i robotika uništiti kapitalistički društveni sistem.“ (Program PR).

A da li će “poslednje nihilističko raspoloženje” dovesti do nekog novog totalitarnog poretka na globalnom nivou, kraju biološkog bitisanja čovjeka ili uništenje samog čovječanstava su pitanja čiji odgovor u mnogome zavisi i od sile sve organizovanijih pobunjenih masa svijeta.

„Brzo, brzo kanarincima zavrnite šije da kanarinci komunizam ne zadave.“

V. Majakovski

Analiza svih socijalističkih revolucuija dvadesetog vijeka pokazuju neke zajedničke karakteristike koje su ih učinile mogućim, odnosno da su sve one trpjele poraz i zbog nekih zajedničkih uzroka. Svakako da uspjeh svih tih revolucija je zavisio od eskalacije krize samog kapitalizma, odnosno kada su se imperijalističke zemlje nalazile u otvorenim sukobima i protivrječnostima koje nisu mogle savladati. Tu treba dodati još bitna dva elementa – što je postojao odlučan subjektivni revolucionarni subjekat koji je održavao interese obespravljene klase i slojeva i koji su podržavali taj revolucionarni subjekat, bez obzira na sve teškoće sa kojima su se suočavali i jedni i drugi. Porazi koje su trpejele sve te revolucije, nakon niza decenija, imaju neki zajednički imenitelj – oburžoazenje partijskog i državnog aparata i revizionizam kao posljedica toga, što je vodilo kapitulaciji pred klasnim neprijateljem. U svim tim porazima socijalističkih revolucija osnovu, „pogonsko gorivo“, činili su malograđanski slojevi i nametanje njihove svijesti kao pravila ponašanja cijelog društva. I upravo se kvalitet jedne socijalističke revolucije ne mjeri samo uništenjem kapitalističke klase koja posjeduje sredstva za proizvodnju, osvajanjem vlasti i uspostavljanjem diktature proletarijata od strane svih tih potlačenih i obespravljenih, nego i sposobnosti revolucije da ne dozvoli da malograđanski slojevi opstanu kao posebni sloj. Zadatak revolucije je da taj sloj vremenom proletarizuju, odnosno oduzmu mu osnovu „posebnosti“.

U današnjem svijetu malograđanski slojevi su izraz svoje dvojne prirode – s jedne strane vapaj očajnika što ga pritiska sila države, krupnog kapitala, svega i što siromaši, gubi svoju „individualnost“ i stečene privilegije, a sa druge strane strašna želja i podrška svemu što će ga vinuti u visine vladajuće klase, na vlasti… Upravo se ta dvojna priroda malogrđanskih slojeva preliva na pobunu masa u sadašnjoj opštoj krizi koja hara zemaljskom kuglom. Dok su se pokrenule milionske mase u potrazi za opstankom, preživljavanjem, bjekstvom od ratova ili zato što su protjerani, odnosno koji ne pristaju na uslove diktature kapitala u svojoj zemlji i koji ispoljavaju klasnu, nacionalnu, religioznu i ko zna kakvu sve pripadnost u odbacivanju imperijalističkih porobljavanja i samog kapitalizma, pojavljaje se snažna sila malograđanskih slojeva koja u „odbacivanju kapitalizma“ je glavna osovina za preživljvanje tog istog kapitalizma.Kapitalizam je došao do svog kraja i njegov pokušaj da se putem „pobunom protiv starog kapitalizma“ uspostavi globalni totalitarni poredak će biti glavni sukob revolucionarne linije pobunjenih masa sa malograđanskom i reformističkom linijom u njima.

Malograđanska „pobuna protiv kapitalizma“ je rak rana na težnji obespravljenih slojeva planete da se uništi nepravedni poredak. I nije čudo što su ti malograđanski slojevi na svojim zastavama ispisali te „revolucionarne“ parole protiv kapitalizma – poput demokratski socijalizam, rodna ravnopravnost, ekologija, jer su to sve parole protiv „starog“, „prljavog“ kapitalizma. Sva ta „pobuna“ ponovo ne potencira uništenje osnova na kome počiva kapitalizam, a to je privatna svojina i robno-novčani odnosi. O tim „velikim“ ciljevima ni riječi. Za njih, za malograđane, nije vrijeme.

Malograđanski slojevi su trenutno stavljeni u službu najkrupnijeg globalnog kapitala jer on im nudi dvije primamlljive opcije – oslobađanje od starog, nacionalnog i čak imperijalnog kapitalizma koji ih sve više guši, siromaši i desetkuje, a istovremeno im nudi da će oslobađenjem od „starog“ ostvariti svoj malograđanski san „slobodnih ljudi“ u uslovima totalitarnog tehnološkog ropstva i diktature informatičkog trenutka.

I kao uvijek, to nas praksa uči, ti malograđanski slojevi će kapitulirati pred silom klasnog neprijatelja bila ona od „starog“ ili „globalnog“ kapitalizma, gušiće svaki revolucionarni zamah.

Smrt kapitalizmu s njegovim malograđanskim revolucionarima!

Najnoviji rat protiv kurdskog naroda i pokušaj njegovog stavljanja u još teži položaj, proizvod je više složenih, često i protivrječnih uzroka i okolnosti.

Položaj kurdskog naroda se može posmatrati u okviru globalnog položaja mnogih naroda koji su potpali pod ropstvo i nisu uspjeli do danas da dođu do nacionalnog oslobođenja. Prepreka tome je svakako izuzetno složeni položaj u kome se nalazi najmnogobrojniji narod na svijetu koji nema svoju državu, odnosno što je podeljen između nekoliko država.

To je ta prva prepreka na putu njegove borbe za nacionalno oslobođenje. Taj položaj kurdskog naroda u Turskoj, Siriji, Iranu i Iraku dodatno otežava karakter tih režima, a koji su manje ili više reakcionarni.

Još moćnija prepreka je to što je položaj kurdskog naroda i samih država Bliskog Istoka uvjetovan globalnim sukobom imperijalističkih sila. Kurdski narod se trenutno našao u jednoj od samih gorućih tačaka Trećeg svjetskog rata koji uzima sve više maha.

Moć i jedinstvo koju je kurdski oružani pokret izgradio kroz dugotrajnu borbu se danas nalazi na ozbiljnom istorijskom ispitu. Posebno se to odnosi za započetu revoluciju u Rožavi koja ima istorijski značaj, ne samo za nacionalno oslobođenje kurdskog naroda, nego i za oslobođenje drugih naroda Bliskog Istoka i šire, jer u sebi sadrži klicu novih društvenih odnosa koji svojom univerzalnošću podstiču ostale mase ka svjetskoj revoluciji. Odbrana započetih revolucionarnih procesa u Rožavi ruši osnove svih reakcionarnih režima na Bliskom Istoku. Zato će ovi režimi aktivno i uz prećutnu saglasnost najmoćnijih imperijalista činiti sve da ovaj proces u korjenu sasjeku, po cijeni masakra nad kurdskim narodom.

Zato najnoviju agresiju Turske protiv kurdskog naroda ne treba posmatrati samo kroz imperijalističko potkusurivanje malim narodima i kroz narasle imperijalne ambicije turskog režima, odnosno njegove pokušaje rješavanja unutrašnjih protivrječnosti, već prvenstveno kroz odnos revolucije i kontrarevolucije.

Bez obzira kako će se dalje odvijati događaji, „revolucionarni duh je već pušten iz boce“. Svjetske potlačene mase su se pokrenule i njihovu borbu više ništa ne može zaustaviti.

Ispod vidljivog plašta beskompromisne borbe imperijalista za sirovine, teritorije, tehnologije i kontrolu masa, odvija se novi revolucionarni proces protiv kapitalizma, a iskustvo masa stečeno u Rožavi je nesumnjivo snažan podsticaj tom procesu. Najnovije pobune masa npr. u Iraku i Ekvadoru, ponovo pokazuju da je klasna borba majka svih otpora i pobuna i da se kroz nju prevazilaze sve nametnute religijske, nacionalne i druge podjele, koje su ih sputavale u njihovoj borbi. Da sa njome jača i učvršćuje se opšti otpor i izaziva najagresivnia reakcija kapitalističkih režima. A na otvorene agresije protiv revolucije, kakva je i ovaj pohod turske soldateske, treba odgovarati kao nekada u Španiji – internacionalnom solidarnošću.

Dići glas protiv rata i agresije na pojedine narode je obaveza svakog slobodumnog čovjeka.

Biti sa masama gdje one protestuju, traže ili brane svoja prava i sukobljavaju se sa silama kapitalističkih režima je očekivani zadatak svakog klasnog aktiviste.

A voditi organizovanu borbu protiv sila rata i okupacije, za odbranu naroda i pobjedu potlačenih masa životni je izbor svakog revolucionara.

Za nacionalno i socijalno oslobođenje kurdskog naroda!
Za antikolonijalni i antiimperijalistički otpor!
Smrt kapitalizmu!