Tekstovi

Danas su žene širom svijeta postale glavni oslonac u borbi revolucionarnih pokreta. One su se izborile za status ravnopravnog borca s muškarcima u borbi za pravedniji svijet.

Međutim, žene ovih prostora se suočavaju sa pokušajima da im se uskrate istorijski stečena prava.

Danas se žene ponovo pokušavaju ugurati pod skute patrijarhalne porodice i morala. Danas im se ponovo nameću religiozni obrasci života prevaziđenih svjetova.

Pored svega toga one su svakodnevno izložene dodatnim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima i poniženjima, tortuti i ubistvima.

Žene su i dalje najobespravljenija i najeftinija radna snaga kapitalističkog društva. Njihov pokušaj oslobođenja od patrijarhalnog ropstva je vodio kapitalističkom ropstvu, gdje su prinuđene da prodaju svoju fizičku, umnu snagu i gube svoje dostojanstvo.

U trenucima kada se nalazimo pred novim naletom fašizma i sve raznovrsnijih i žešćih fomi modernog ratovanja, mjesto slobodnih žena je ponovo u antifašitičkim pokretima.

Drugarice, ne treba sumnjati da ćemo početi pokazivati i na ovim prostorima šta su vrijednosti jednog pravednijeg svijeta i kako se za njega treba boriti.

U poslijednje vrijeme uzdižu se političke formacije kojekakvih „radnički samita“, „lijevih frontova“, „demokratskih socijalista“ i sličnih grupacija riješenih da se putem izbora bore za visoke i plemenite ciljeve poput „prava radnika“, „antifašizma“ ili „demokratskog socijalizma“. Njihova retorika poziva na bunt, evocira NOB i zalaže se za korijenite promjene na svim društvenim nivoima.

Međutim, politika takvih grupacija, koliko god bila dobronajmerna ili iskrena, objektivno je sredstvo reakcije. Ona ide u prilog imperijalizmu, nacionalizmu i malograđanskoj ušuškanosti protiv koje se deklarativno bori.

Zašto?

Državni aparat je prvenstveno represivno oružje jedne (vladajuće) klase nad drugom (potlačenom). U današnjoj epohi kapitalizma-imperijalizma buržoaski državni aparat (skupština, policija, sud, vojska, itd.) postoji isključivo da bi štitio buržoaske interese i proleterijat držao u najamnom ropstvu. Zbog tog svaka „progresivna“ politika koja bi pokušala da se probije putem mehanizama postojećeg buržoaskog državnog aparata je ili osuđena na propast ili na to da postane privremena alatka u rukama kapitala.

Prihvatajući najgoru liberalnu laž da se ulaskom u buržoasku skupštinu putem izbornog mehanizma mogu ostvariti konkretne političke promene u korist proleterijata, ovi pseudo revolucionari višetruko su štetni za cjelokupne revolucionarne procese u društvu.

U slučaju da izgube na izborima ove grupe služe za primjer da je ideja revolucionarne politike stvar prošlosti i fetiš pojedinih privilegovanih intelektualaca koja nema podršku u današnjim masama.

S druge strane, da kojim slučajem pobjede, sve njihove fantazije o radikalnim promjenama, kao recimo ona o nacionalizaciji industrije i banaka, pale bi u vodu. Oni ne bi bili u mogućnosti da nacionalizuju ni lanac hipermarketa u vlasništvu nekadašnjeg ratnog profitera a kamoli industriju i banke koje su čvrsto u kandžama svijetskog imperijalizma. Čak i kad bi se magično pokrenuli takvi procesi, ostao bi neriješen problem domaće buržoazije koja bi u svoju zaštitu mobilizovala najreakcionarnije i najnazadnije slojeve društva i naravno pozvala u pomoć svoje imperijalističke gospodare. U takvoj situaciji sitna buržoazija, takozvani preduzetnici i profesionalci, kao i razni kriminalci takođe bi skočili da brane svoju imovinu i lične interese. Svaki mehanizam koji je u rukama buržoazije bi se momentalno pretvorio u oružje s ciljem da se spriječi gubitak pozicije. Nakon konkretnog i simboličkog učvršćivanja vlasti, domaća buržoazija bi najvjerovatnije do temelja rasparčala i uništila svaki vid buduće revolucionarne organizacije (ma koliko mala i nemoćna bila) jer bi je smatrala kao potencialna opasnost.

„Revolucionari“ koji se kriju iza glasačke kutije (ne)svjesni su instrument klasnog i ideološkog neprijatelja. Oni koji su glasali za njih i oni koji su polagali bilo kakve nade u te političke šarlatane će ih nakon izbora, bez obzira na iskod, percipirati kao nesposobnjakoviće ili prevarante. Elektoralizam, koliko god djelovao privlačan i pristupačan, jeste prvenstveno liberalno riješenje za krizu samog liberalizma a onda i objektivni instrument klasnog neprijatelja. Koliko god subjektivno bili dobronamijerni, objektivna realnost nam pokazuje da ovaj način „borbe“ tupi oštricu revolucionarnih procesa i služi kao peta kolona najreakcionarnih elemenata društva.

Kad zastupnici takve maligne politike insitiraju na tome da se „barem nešto dešava“, odgovor mora biti „Bolje da se ništa ne dešava nego da to što se dešava ide u korist neprijatelju“. Jasno je da svi komunisti moraju biti protiv bilo kakvog oblika „taktičkog glasanja“ ili sličnih kratkovidnih „taktika“ što ih propagiraju „angažoavani“ intelektualci, radna aristokratija i članovi nevladinih organizacija koji džeparac dobijaju od fondova sa nazivima velikih revolucionara iz prošlosti. Bez dosljedne revolucionarne strategije koja proistekle iz oružanog pokreta i masovne podrške najširih eksploatisanih masa, ta njihova taktika je još jedna buka pred poraz.

Nauka i tehnologija ne mogu unaprijed odrediti čemu će služiti. To znači da je naučno-tehnički progres podložan socijalnim ciljevima i zavisi od političke moći. To znači da naučno-tehnički napredak može služiti različitim i suprotstavljenim ciljevima u zavisnosti od društvenih odnosa koji vladaju, tj. koja klasa posjeduje u svojim rukama sredstva proizvodnje. (Staljin: „Mašine su, poput jezika, ravnodušne prema klasama“.) One mogu služiti i za masovno uništenje ljudi. Stoga, pogubnost kapitalizma nije u tehnologiji koja vlada nego u društvenim odnosima na kojim on počiva, kojih se grčevito drži i silom brani – u samoj „zloj prirodi“ tog sistema.

Sam kratki pregled upotrebe svih tih savremenih tehnologijia u XX vijeku nam jasno govori koliko je bitno koja klasa i sa kojim ciljem kotisti te tehnologije i o užasu novih tehnologija u rukama kapitalista. Da samo pomenemo upotrebu nuklearnog, hemijskog i biološkog oružja za masovno uništenje, koji su već upotrebljivani i koje i danas vise nad glavom cijelog čovječanstva. Tome treba posebno dodati razvoj robotike koji posjeduje potenciju samoreprodukcije sa nesagledivim mogućnostima, kao i genetske revolucije koja stvara mogućnosti „igranje boga“, tj. potpune promjene genetske strukture samog čovjeka. Treba napomenuti da sva najnovija naučna dostignuća potiču iz vojno-industrijskog kompleksa imperijalista i podređena su upotrebi razvoja najsavremenijih oružja. Nove tehnologije u okvirima kapitalističkih društvenih odnosa u privatnom vlasništvu vode krajnjem cilju – uništenju čovječanstva, i to nije nikakva ideološka ili neka druga projekcija, nego realnost.

Sukob koji se dešava između novih tehnologija i kapitalizma je u potrebi kapitalista da na osnovu te tehnologije ostvari sebi nesmetani i stalno sve veći i veći profit i zadrži postojeće klasne odnose, dok sama priroda te tenologije može zadovoljiti sve šire potrebe cjelokupnog čovječanstva. Tako internet ne može služiti samo jednoj klasi, ma koliko ga oni pokušavali oganičiti, već može služiti cijelom čovječanstvu. Jedan satelit takođe, i tako redom.

Istovremeno traje i proces samog ovladavanja čak najsavremenijom tehnologijom od ruku pastira, seljaka, radnika, naučne inteligencije, ma kako to znanje pokušavali kapitalisti monopolizovati u svrhu stvaranja profita. I to ovladavanje savremenom tehnologijom je sredstvo za pobjedu u rukama potlačenih klasa.

I tu dolazimo do ključne tačke našeg odnosa prema svim onima koji izražavaju protest protiv te „zloupotrebe tehnologije“ od tog „zlog kapitalizma“ radi sopstvenih potreba. Dolazimo do ključne tačke koja održava sam cilj svih tih „bundžija“ protiv kapitalizma zbog „spasa čovječanstva“, a lepeza je baš široka – od raznih ekologista, pacifista, zašitnika svega i svačega, pseudoljevičara i raznih pseudorevolucionara – nakupilo se toga dosta, a i moderno je.

Naš stav je da se ne treba osvrtati na taj „plankton“, te šarolike mase koje protestuju protiv sve pogubnijih posljedica tehnologije u rukama kapitalista i radi kapitalista. Na mase nezadoovljnika koji su permanentni proizvod upravo tog umirućeg kapitalizma, a koje svojom „pobunom“ ne postavljaju suštinsko pitanje prirode samog kapitalizma.

No, naš stav je i da je biti ravnodušan prema svim problemima koje poizvodi savremeni kapitalizam usled tehnološke revolucijie, znači posredno biti i ravnodušan prema zahtjevu za ukidanjem kapitalisitčkih odnosa zasnovanih na privatnoj svojini. Znači biti ravnodušan i prema osnovnom cilju svake revolucionarne organizacije i pokreta. Prema cilju koji dijeli političke organizacije na one koji u svojoj „pobuni“ ostaju u sferi postojećih odnosa i onih koji žele uništiti samu osnovu na kojima počivaju ti odnosi. Na one koji nauku žele osloboditi iz ruku vladajuče klase kroz uništenje same kapitalističke klase, radi opstanka i dobrobiti cjelopkupnog čovječanstva.

Zato smo mi na našim zastavama davno ispisali slogan u prilog tehnološke revolucije kao osnove za rušenje kapitalizma: „I kao što su manufaktura, tkačka i parna mašina uništili feudalni društveni sistem, tako će i mikroprocesori, elektronika i robotika uništiti kapitalistički društveni sistem.“ (Program PR).

A da li će “poslednje nihilističko raspoloženje” dovesti do nekog novog totalitarnog poretka na globalnom nivou, kraju biološkog bitisanja čovjeka ili uništenje samog čovječanstava su pitanja čiji odgovor u mnogome zavisi i od sile sve organizovanijih pobunjenih masa svijeta.

„Brzo, brzo kanarincima zavrnite šije da kanarinci komunizam ne zadave.“

V. Majakovski

Analiza svih socijalističkih revolucuija dvadesetog vijeka pokazuju neke zajedničke karakteristike koje su ih učinile mogućim, odnosno da su sve one trpjele poraz i zbog nekih zajedničkih uzroka. Svakako da uspjeh svih tih revolucija je zavisio od eskalacije krize samog kapitalizma, odnosno kada su se imperijalističke zemlje nalazile u otvorenim sukobima i protivrječnostima koje nisu mogle savladati. Tu treba dodati još bitna dva elementa – što je postojao odlučan subjektivni revolucionarni subjekat koji je održavao interese obespravljene klase i slojeva i koji su podržavali taj revolucionarni subjekat, bez obzira na sve teškoće sa kojima su se suočavali i jedni i drugi. Porazi koje su trpejele sve te revolucije, nakon niza decenija, imaju neki zajednički imenitelj – oburžoazenje partijskog i državnog aparata i revizionizam kao posljedica toga, što je vodilo kapitulaciji pred klasnim neprijateljem. U svim tim porazima socijalističkih revolucija osnovu, „pogonsko gorivo“, činili su malograđanski slojevi i nametanje njihove svijesti kao pravila ponašanja cijelog društva. I upravo se kvalitet jedne socijalističke revolucije ne mjeri samo uništenjem kapitalističke klase koja posjeduje sredstva za proizvodnju, osvajanjem vlasti i uspostavljanjem diktature proletarijata od strane svih tih potlačenih i obespravljenih, nego i sposobnosti revolucije da ne dozvoli da malograđanski slojevi opstanu kao posebni sloj. Zadatak revolucije je da taj sloj vremenom proletarizuju, odnosno oduzmu mu osnovu „posebnosti“.

U današnjem svijetu malograđanski slojevi su izraz svoje dvojne prirode – s jedne strane vapaj očajnika što ga pritiska sila države, krupnog kapitala, svega i što siromaši, gubi svoju „individualnost“ i stečene privilegije, a sa druge strane strašna želja i podrška svemu što će ga vinuti u visine vladajuće klase, na vlasti… Upravo se ta dvojna priroda malogrđanskih slojeva preliva na pobunu masa u sadašnjoj opštoj krizi koja hara zemaljskom kuglom. Dok su se pokrenule milionske mase u potrazi za opstankom, preživljavanjem, bjekstvom od ratova ili zato što su protjerani, odnosno koji ne pristaju na uslove diktature kapitala u svojoj zemlji i koji ispoljavaju klasnu, nacionalnu, religioznu i ko zna kakvu sve pripadnost u odbacivanju imperijalističkih porobljavanja i samog kapitalizma, pojavljaje se snažna sila malograđanskih slojeva koja u „odbacivanju kapitalizma“ je glavna osovina za preživljvanje tog istog kapitalizma.Kapitalizam je došao do svog kraja i njegov pokušaj da se putem „pobunom protiv starog kapitalizma“ uspostavi globalni totalitarni poredak će biti glavni sukob revolucionarne linije pobunjenih masa sa malograđanskom i reformističkom linijom u njima.

Malograđanska „pobuna protiv kapitalizma“ je rak rana na težnji obespravljenih slojeva planete da se uništi nepravedni poredak. I nije čudo što su ti malograđanski slojevi na svojim zastavama ispisali te „revolucionarne“ parole protiv kapitalizma – poput demokratski socijalizam, rodna ravnopravnost, ekologija, jer su to sve parole protiv „starog“, „prljavog“ kapitalizma. Sva ta „pobuna“ ponovo ne potencira uništenje osnova na kome počiva kapitalizam, a to je privatna svojina i robno-novčani odnosi. O tim „velikim“ ciljevima ni riječi. Za njih, za malograđane, nije vrijeme.

Malograđanski slojevi su trenutno stavljeni u službu najkrupnijeg globalnog kapitala jer on im nudi dvije primamlljive opcije – oslobađanje od starog, nacionalnog i čak imperijalnog kapitalizma koji ih sve više guši, siromaši i desetkuje, a istovremeno im nudi da će oslobađenjem od „starog“ ostvariti svoj malograđanski san „slobodnih ljudi“ u uslovima totalitarnog tehnološkog ropstva i diktature informatičkog trenutka.

I kao uvijek, to nas praksa uči, ti malograđanski slojevi će kapitulirati pred silom klasnog neprijatelja bila ona od „starog“ ili „globalnog“ kapitalizma, gušiće svaki revolucionarni zamah.

Smrt kapitalizmu s njegovim malograđanskim revolucionarima!

Najnoviji rat protiv kurdskog naroda i pokušaj njegovog stavljanja u još teži položaj, proizvod je više složenih, često i protivrječnih uzroka i okolnosti.

Položaj kurdskog naroda se može posmatrati u okviru globalnog položaja mnogih naroda koji su potpali pod ropstvo i nisu uspjeli do danas da dođu do nacionalnog oslobođenja. Prepreka tome je svakako izuzetno složeni položaj u kome se nalazi najmnogobrojniji narod na svijetu koji nema svoju državu, odnosno što je podeljen između nekoliko država.

To je ta prva prepreka na putu njegove borbe za nacionalno oslobođenje. Taj položaj kurdskog naroda u Turskoj, Siriji, Iranu i Iraku dodatno otežava karakter tih režima, a koji su manje ili više reakcionarni.

Još moćnija prepreka je to što je položaj kurdskog naroda i samih država Bliskog Istoka uvjetovan globalnim sukobom imperijalističkih sila. Kurdski narod se trenutno našao u jednoj od samih gorućih tačaka Trećeg svjetskog rata koji uzima sve više maha.

Moć i jedinstvo koju je kurdski oružani pokret izgradio kroz dugotrajnu borbu se danas nalazi na ozbiljnom istorijskom ispitu. Posebno se to odnosi za započetu revoluciju u Rožavi koja ima istorijski značaj, ne samo za nacionalno oslobođenje kurdskog naroda, nego i za oslobođenje drugih naroda Bliskog Istoka i šire, jer u sebi sadrži klicu novih društvenih odnosa koji svojom univerzalnošću podstiču ostale mase ka svjetskoj revoluciji. Odbrana započetih revolucionarnih procesa u Rožavi ruši osnove svih reakcionarnih režima na Bliskom Istoku. Zato će ovi režimi aktivno i uz prećutnu saglasnost najmoćnijih imperijalista činiti sve da ovaj proces u korjenu sasjeku, po cijeni masakra nad kurdskim narodom.

Zato najnoviju agresiju Turske protiv kurdskog naroda ne treba posmatrati samo kroz imperijalističko potkusurivanje malim narodima i kroz narasle imperijalne ambicije turskog režima, odnosno njegove pokušaje rješavanja unutrašnjih protivrječnosti, već prvenstveno kroz odnos revolucije i kontrarevolucije.

Bez obzira kako će se dalje odvijati događaji, „revolucionarni duh je već pušten iz boce“. Svjetske potlačene mase su se pokrenule i njihovu borbu više ništa ne može zaustaviti.

Ispod vidljivog plašta beskompromisne borbe imperijalista za sirovine, teritorije, tehnologije i kontrolu masa, odvija se novi revolucionarni proces protiv kapitalizma, a iskustvo masa stečeno u Rožavi je nesumnjivo snažan podsticaj tom procesu. Najnovije pobune masa npr. u Iraku i Ekvadoru, ponovo pokazuju da je klasna borba majka svih otpora i pobuna i da se kroz nju prevazilaze sve nametnute religijske, nacionalne i druge podjele, koje su ih sputavale u njihovoj borbi. Da sa njome jača i učvršćuje se opšti otpor i izaziva najagresivnia reakcija kapitalističkih režima. A na otvorene agresije protiv revolucije, kakva je i ovaj pohod turske soldateske, treba odgovarati kao nekada u Španiji – internacionalnom solidarnošću.

Dići glas protiv rata i agresije na pojedine narode je obaveza svakog slobodumnog čovjeka.

Biti sa masama gdje one protestuju, traže ili brane svoja prava i sukobljavaju se sa silama kapitalističkih režima je očekivani zadatak svakog klasnog aktiviste.

A voditi organizovanu borbu protiv sila rata i okupacije, za odbranu naroda i pobjedu potlačenih masa životni je izbor svakog revolucionara.

Za nacionalno i socijalno oslobođenje kurdskog naroda!
Za antikolonijalni i antiimperijalistički otpor!
Smrt kapitalizmu!

Davno je spoznato da je negdje na ovim prostorima periferije Evrope, o njoj i da ne govorimo, klasna borba zamrla i da je radnička klasa razbijena i pacifikovana. I površna analiza na stanje u radničkoj klasi nam očito govori da je ona, ne samo idejno dezorjentisna, nego i čak “uplašena” pred silom diktature kapitala i nije sposobna na iole ozbiljniji klasni otpor i borbeno organizovanje. Sve bitke radničke klase i uopšte svih obespravljenih proleterskih masa na ovim prostorima kreću iz početka. To je i posljedica istorijskih potreba za novim klasnim bitkama u novim okolnostima i sa starim- novim sredstvima i metodama borbe.

Naš stav je da se na prostorima bivše Jugoslavije i Balkana već danas odigravaju hiljade i hiljade malih i novih klasnih bitaka. Klasnih bitaka koje su još na tom početnom stupnju borbe poput ponovnog osvajanja prava na štrajk; sve odlučnijeg izlaska na proteste bilo kojim povodom; sve odlučnije spremnosti da se brani “svoje” okruženje pred najezdom multinacionalnog kapitala; sve odlučnija spremnost da se razotkriva karakter samog sistema i diktature kapitala; sve odlučnije da se brane humanističke vrijednosti i traga za klicama novih društvenih odnosa. Ti mali koraci su sve uočljiviji, iako za sada predstavljaju sporedni problem za režime balkanskih zemalja, jer su oni zauzeti nametnutim valom militarizacije i pripremama za aktivnijim učešćem u Trećem svjetskom ratu. S druge strane, diktatura kapitala u svojoj istorijskoj nemoći da rješava osnovne društvene probleme ponovo spas vide u jačanju represivne sile i fašizacije društva. Obe te tendencije – počeci jačanja organizvanije klasne borbe i jačanje represivne sile i fašizacije durštva su u usponu.

Naš stav je da za jačanje klasne borbe i njeno dizanje na viši nivo nije dovoljno samo raspoloženje i spremnost masa da pruže otpor, nego da je potrebna i organizovana sila koja će biti izraz osnovnih težnji pobunjenih masa.

Naš stav je da pobunjene balkanske mase moraju biti sastavni dio opšte pobune svjetskih masa za rušenje kapitalizma. Time se pobunjene balkanske mase izdižu na nivo opšteg – “glavne bitke” jer je kapital već umnogome dostigao taj nivo globalne centralizacije. To podrazumijeva aktivni otpor balkanskih masa suprotstavljanju imperijalistima, njihovoj vojnoj sili, ma sa koje strane dolazila, posebno NATO okupatorima, njihovim bankama, multinacionalnim kompanijama i globalnom informatičkom totalitarizmu.

Naš stav je da pobunjene balkanske mase treba da poraze sve šovinste i fašiste svih boja na balkanskom prostoru pod imperativom njihovog uništenja kao “pete kolone imperijalizma” i osnovnih stubova odbrane pljačkaških marionetskih režima.

Mi stojima na stanovništvu da se moraju sve te početne klasne bitke dići na nivo kada će balkanski režimi biti natjerani da moraju prihvatiti otvorenu klasnu bitku sa pobunjenim masama. Da se balkanski režimi natjeraju da pokažu svoje pravo represivno i kolaboracionističko lice.

Mi posebno stojimo na stanovištu da je došlo vrijeme kada se mora povesti odlučna borba za uništenje dvije idejne struje u okviru samog otpora pobunjenih masa. Prve struje reformističke, kapitulantske gamadi koja ja spremna da svoje “bitke” protiv diktature kapitala vodi u okviru pravila i sistema te iste diktature. I druge, koja klasnoj borbi prilazi sa dogmatskih i šematskih pozicija, van svake potrebe da se iznalaze novi putevi za klasnu borbu u savremenom svijetu. Bez potrebe za poimanjem i analizom savremenih oblika ropstva i bez traganja za novim metodama borbe i suprotstavljanja tom novom ropstvu.

Iz svega gore navedenog, mi jačamo ideju Balkanskog pokreta otpora. Mi jačamo silu koja će biti spremna da jača otpor i vodi borbu.

Balkanskim pokretom otpora!

Lepeza opšteg raspada, kada sve izgleda od danas do sjutra, a istina uzmiče pred hiljadu laži, tragikomično se batrgajući u tom carstvu apsurda, naša je stvarnost. Kao što je stvarnost da se sve što je humanističko i vrijedno izvrgava ruglu. Da „aveti zla“ nadiru, sigurni da je opet došlo njihovo vrijeme. I kada milijarde potlačenih smjerno, a sve više i borbeno, čekaju to „sjutra“. I kada nekoliko miliona kapitalističkih svinja živi u strahu od tog „sjutra“.

Šta reći o okupaciji balkanskih naroda?

Okupacija balkanskih naroda je u završnoj fazi. Svi elementi okupiranih zemalja su tu. Postoje marionetski režimi čije vlade, ne samo da slijepo slušaju „jačeg gazdu“ (uglavnom multiacionalu – SAD, EU, a Srbija plus i Rusiju i Kinu), nego su spremne prodati sve što se prodati da – od nacionalnog identiteta, resursa svojih zemalja, do guranja svog naroda u službu okupatora, odnosno dobrovoljnom ropstvu kapitalističkim hijenama ma odakle dolazile. Okupacija se često najavljuje kao „oslobođenje“ ili „obećavajuće“. Tako je i sada bilo. Obećali su balkanskim narodima da će živjeti u uređenoj Evropi i blagostanju. No, kao što nije stiglo, niti će stići to obećavajuće, tako i ta Evropa pokazuje svoje pravo lice – lice okupiranog i servilnog, marionete SAD imperijalizma i lice okrutnog kolonizatora i pljačkaša gdje još mogu to biti. Njihove banke su kao prethodnica odavno zaposele teritoriju i sve pare podanika ovih prostora. I što još gore – oni su natjerali te podanike u „mrežu“ iz koje nema lakog izlaska. Zatim su stigle njihove kompanije čiji je cilj da isisaju sve šta se isisati da i modifikuju savremeno ropstvo na ovoj periferiji kapitalizma. Vojna okupatorska čizma je došla drugim povodom s ciljem da osigura tu okupaciju, disciplinuje svaki otpor pobunjenih masa i regrutuje topovsko meso za osvjačke misije po svijetu u odbrani globalnog kapitalizma.

Ropstvo balkanskih naroda se sastoji od potpunog gubitka stečenih radničkih prava, do ponovnog tretiranja svakog radnika kao obične robe, čak kao nečeg što se da reciklirati putem neke druge „kopije“ za istu ili još manju nadnicu. Ropstvo je u njihovim hiljadama zakona i propisa kao modernim lancima s kojim podanike drže u permanentnoj dresuri s neprestalnim obavezama. Ropstvo dolazi i od „duhovne diktature“ odnosno njihovih medija koji nameću svoje „standarde života“ i svoje misleće sadržaje. A ropstvo je i navikavanje na sve te lance i kada ih više ne osjećaš da te sputavaju i živiš u nametnutoj iluziji da nisi samo „stvar koja govori“.

Šta još reći o ropstvu balkanskih naroda?

Radnička klasa je na balkanskim prostorima odavno razbijena. Ona je umjesto stupanja u moderni proletarijat, stalnim ideološkim zatupljivanjem i gubljenjem klasne svijesti, a potom prihvatanjem nacionalizma kroz ratove na jugoslovenskom prostoru, doživjela svoju fragmentaciju i završila u nekom međuprostoru. Takva radnička klasa nije mogla pružiti ozbiljniji otpor nadolazećem nacionalizmu, ratovima, niti bespoštednoj privatizaciji i gubitku svojih elmentarnih prava. Takva radnička klasa trenutno ne predstavlja ozbiljniji otpor diktaturi kapitala. Istovremeno, raste armija prekarijata sa svojom parcijalnom klasnom svijesti, ali koja još nije spremna za ozbiljnije klasne bitke. I zato većina pokušava spas naći u bjekstvu – u bjekstvu iz geta siromaštva i beznađa u nadi da je tamo negdje u svijetu bolje. I da je te druge lance lakše nositi. No, proleterske mase u istorijskom smislu mogu samo privremeno biti dezorjentisane i bez razvijene klasne svijesti, jer okolnosti iz dana u dan stvaraju uslove za njeno jačanje. Takav je i slučaj i sa radničkom klasom na ovim prostorima i taj haos i kriza kapitalizma će ih natjerati da se ponovo late svog oružja – klasne svijesti i organizovane radničke klasne borbe.

Šta reći o nadolazećem ratu?

Treći svjetski rat iz faze trgovinskih ratova prelazi u fazu vojnih incidenata širom planete. Čeka se taj istorijski „okidač“ za višu fazu. Savezi su uglavnom definisani. Vode se borbe za „neodlučne“ i ne postoji više sila koja može zaustaviti da ne dođe do dalje eskalacije sukoba kako na postojećim žarištima, tako i na novim prostorima. Pri čemu se produbljuju i „obogaćuju“ sukobi u novim sferama savremenog oblika ratovanja.

Pa šta stvarno da se radi?

Naš stav je da u borbi protiv okupacije treba podsticati i jačati slobodarska osjećanja i slobodarsku svijest naših naroda. Pri tome treba voditi bespoštednu borbu protiv svih šovinističkih i fašističkih pokreta i plaćeničkih skupina unutar zemalja do njihovog potpunog uništenja.

Naš stav je da u borbi protiv ropstva diktaturi kapitala treba mobilisati obespravljene na svim tim malim klasnim bitkama – za prava na štrajk, za okupaciju fabrika, zaštite prirodnih resursa, za opstrukciju prinude režima, za sabotaže, demonstracije, i za rušenje svih njihovih bodljikavih žica i zidova oko Balkanskog geta… Sve do stvaranja radikalnijeg i organizovanijeg pokreta obespravljenih koji će napraviti taj revolucionarni raskid sa postojećim stanjem s ciljem uništenja vladajuće klase.

Naš stav je da treba razvijati propagandu protiv prisustva okupatorske vojne sile na teritoriji Balkana sve do stvaranja uslova za suprotstavljanje toj sili. Takođe, naš stav je i da treba razvijati propagandu protiv služenja toj sili u borbi protiv naroda svijeta i međusobnim obračunima imperijalista. I radujemo se svakom metku koji porobljeni narodi ispale na vojnike sa balkanskih prostora, a koji su otišli da služe imperijalističkoj vojnoj sili, bilo kao redovna vojska, bilo kao njihove plaćeničke bande pod raznim nazivima i zastavama.

Naš stav je na liniji nekadašnje partizanske borbe za oslobođenje naroda Jugoslavije.

Naš stav je na liniji nekadašnje partizanske borbe za oslobođenje albanskog naroda.

Naš stav je na liniji nekadašnje partizanske borbe za oslobođenje grčkog naroda.

Stvarati silu narodnog otpora!
Stvarati Balkanski pokret otpora!