Proces koji je zapoceo u Bosni, bez obzira na sve njegove slabosti u pogledu stihijnosti, neorganizovanosti i nedostatka revolucionarnog subjekta, od istorijske je važnosti za dalji proces klasne borbe na Balkanu. Poslije niz godina mase su progovorile na prostorima bivše Jugoslavije sa iskljucivo klasnih pozicija. Problem koji se pojavio pred masama je svakako evidentan – nedostatak revolucionarne organizacije i jasno formulisanih ciljeva. Pokušaj stvaranja tzv. plenuma je u suštini propao, jer nije bilo spremnosti, niti snage da se ti plenumi pretvore u paralelne organe vlasti. Plenumi su se pretvorili u obicne pricaonice i sredstvo manipulacije od strane režima. Medutim, i pored nastojanja protektoratske pljackaške elite da manipuliše nezadovoljstvom masa, to nece uspjeti. U BiH je stvorena iskra – jezgro buduceg revolucionarnog pokreta koji se nece moci uništiti nikakvom represijom kapitalistickog sistema, niti intervencijom od imperijalista.
Ovogodišnji prvomajski protesti radnika pokazuju da su nezadovoljne mase u svijetu duboko svjesne svoje klasne pozicije. Medutim, moc imperijalizma i diktature kapitala omogucuje im da i dalje spovode diktaturu, izazivaju nove ratove i sukobe medu narodima. To je u stvari i uslov opstanka kapitalizma – zavodenje još žešce diktature i izazivanje i vodjenje ratova.
Zašto je ovo istorijska nužnost?
Obespravljene mase se mogu tlaciti jedno vrijeme, ali se ne mogu tlaciti zauvijek. Prosec obespravljenja masa u BiH dostiže taj stepen kada mase više ne mogu nazad. Zato, osnovna poruka pobunjenih masa na demonstracijama glasi Marš Slobode – Put bez povratka!
No, jasno je da mase u BiH ne mogu same iznijeti proces oslobodenja, vec to mogu samo sa masama Balkana u zajednickoj borbi protiv imperijalisticke dominacije. Zato i parola na protestima – PRKOSNI BALKAN!
Kapitalizam je u fazi svog silaska sa istorijske scene. Pored pretnje za uništenjem covjecanstva, permanentnim ratovima, stalnim krizama, on stvara sve više i podrucja u svijetu koji nemaju drugu alternativu nego da idu na rušenje tog nepravednog i zlocinacnog sistema. BiH je jedna od tih tacaka, kao iskra za budenje porobljenih masa.
Nemam hljeba! Gladan sam! Nemam posao! Pobjeci odavdje! Tlace me sa svih strana! – parole su koje ce se na kraju pokazati jace od svih policijskih kordona, bande pljackaša na vlasti, NATO snaga i svih ostalih sila imperijalista.
Kljucni momenat u razvoju daljeg jacanja pokreta svakako je taj, da li ce pobunjene mase uspjeti da eliminišu uticaj režima na sam pokret, odnosno da eleminišu predstavnike reformisticke struje kao i sluga režima u samom pokretu. Time ce pokret dobiti na kvalitetu, a samim tim biti i podsticaj masama u drugim djelovima Balkana.
Borba narodnih masa protiv diktature kapitala uzima sve više maha, ali se pojacava i represija od strane režima i njegova spremnost da se kapitalizam brani svim sredstvima.
Ovogodišnji prvomajski protesti radnika pokazuju da su nezadovoljne mase u svijetu duboko svjesne svoje klasne pozicije. Medutim, moc imperijalizma i diktature kapitala omogucuje im da i dalje spovode diktaturu, izazivaju nove ratove i sukobe medu narodima. To je u stvari i uslov opstanka kapitalizma – zavodenje još žešce diktature i izazivanje i vodjenje ratova.
Situacija se mijenja i na prostoru bivše Jugoslavije. Istaknute prvomajske parole u Beogradu: Ne šetnja – Bosna, Bosna!, Jedino revolucijom!, Generalni štrajk!, Ne evolucija – revolucija!; ili u Tuzli: Srušiti diktaturu kapitala!, Smrt kapitalizmu sloboda narodu!, imaju za svrhu podizanje borbenog duha kod obespravljenih masa. Ujedno su ove parole u službi ocuvanja mira medu narodima.
Uvjerenja da se u borbi protiv diktature kapitala moraju koristiti sva sredstva treba u potpunosti da ovlada masama s ciljem istorijskog poraza kapitalizma. Gledano iz osnovne ljudske i klasne potrebe – svjetski imperijalizam je postao ne samo stalni izvor brutalne eksploatacije, represije i ratova, vec i prijetnja po opstanak covjecanstva.
Grupa revolucionarnih levičara je povodom 1. maja i sindikalnog protesta u Beogradu, raširila transparent ispred sindikalne kolone sa natpisom: NE ŠETNJA – BOSNA, BOSNA! Pripadnici policije u civilu su prvo pokušali da osujete ovaj čin, dok je kasnijom intervencijom policije transparent uklonjen. Tom prilikom ovoj grupi je od strane policije onemogućeno kretanje, dok je jedan pripadnik grupe priveden u policijsku stanicu.
Namera ove grupe je bila da ukaže na spregu vrhova sindikata i režima, na njihovu kapitulantsku ulogu pred diktaturom kapitala, kao i da podstakne radnike u sindikalnoj koloni da aktivnije krenu u borbu i protiv svojih korumpiranih rukovodstava i protiv same diktature kapitala, koja je svakim danom za njih sve nepodnošljivija i pogubnija. Ta situacija se ne može promeniti šetnjom, već aktivnom klasnom borbom. Zato i isticanje parole – Bosna, Bosna! kao podsećanje na primer kako su bosanske mase krenule da se bune, odnosno da radnici i obespravljeni u Srbiji treba da slede primer bosanske pobune masa, kao početka duge borbe za povratak svog dostojanstva i osnovnih radničkih prava.
Odluka vrhova „Saveza samostalnih sindikata Srbije“ i sindikata „Nezavisnost“ da povodom 1. maja u Beogradu organizuju nekakvu šetnju umesto protesta, nešto je najsramnije što su ikada sindikati učinili, ma koliko bili potkupljeni i ma koliko se trudili dodvoriti se vladajućoj kapitalističkoj klasi. Posebnu težinu ove odluke čini to što se ta šetnja ne odvija pored zgrade vlade. Poznato je da su se svi sindikalni protesti u Beogradu uvek u nekom obliku završavali ili se odvijali ispred zgrade vlade. Očito je u pitanju novi dogovor vrhova sindikata sa trenutnom režimskom elitom. I to nije ništa novo. Čine to stalno, od svog osnivanja. Međutim, ova odluka vrhova sindikata, u uslovima u kome se nalazi radništvo Srbije – sa takvom stopom nezaposlenosti, tolikom bedom i poniženjem, kada im spremaju novu omču oko vrata sa još ograničavajućim zakonima, s jedne strane je neviđeni cinizam ali i takav bezobrazluk što iziskuje da se vrhovi ovih sindikati tretiraju kao najgori klasni neprtijatelj. Oni imaju čak jednu osobinu goru od političkih bandita na vlasti. Ta osobina je nedopuštanje da se razvije borbena radnička svest u radničkoj klasi, odnosno nedopuštanje da se rasplamsa klasna borba – te će svaku pojavu socijalnog bunta kanalisati u neke mirnije vode. I ma kako im usta bila puna borbe za radničku klasu i njena prava, oni su faktički izdajnici njenih osnovnih interesa.
No, ne treba posebno izdvojiti vrhove imenovanih sindikata kao jedine krivce. I ostali nisu ništa bolji, poput sindikata „Sloga“ koji je otišao korak dalje, učestvujući na izborima sa strankama koje zastupaju interes krupnog kapitala.
Srbija je zemlja sa najvećim brojem sindikata u svetu. To je smišljeni i vrlo mudar potez režima u minimiziranju političke uloge radničke klase, odnosno time se ne dozvoljava formiranje jedinstvenog političkog subjekta radničke klase i svih obespravljenih. Paradoksalno je još za situaciju u Srbiji, to što je Srbija među vodećim zamljama po siromaštvu, nezaposlenosti, a sama klasna borba na početnom stepenu, i da istovremeno ima toliko sindikata koji su u stvari kamen oko vrata toj istoj radničkoj klasi.
Ovi sindikati će, ma koliko ih država štitila i oni štili klasni poredak, biti zbrisani pobunom masa. Bez obzira na sve specifičnosti Srbije po pitanju klasne borbe, tinjajuća klasna mržnja poniženih masa će u jednom trenutku morati eksplodirati i dati novi kvalitet u klasnoj borbi. Primer Bosne je poučan i za Srbiju. Nezadovoljne mase su u jednom trenutku ekplodirale i otvorile su prostor za nove političke bitke protiv diktature kapitala. Time su pokazali da ne može biti nikakvog dogovora između istorijski neprijateljskih klasa. Među njima može biti samo rata – klasnoga rata!
Srušiti sindikalne plaćenike i sluge kapitala ! Ne šetnja – Bosna, Bosna!
Sukob zapadnog i ruskog imperijalizma na teritoriji Ukrajine, pobuna ukrajinskog i ruskog naroda, sa svim svojim posljedicama opredijeljuju ponašanje političkih snaga, ne samo u Evropi nego i šire. Ovo se dešava zbog najprostije činjenice – na teritoriji Ukrajine se sukobljavaju najmoćnije imperijalističke sile.
Od kakvog je značaja situacija u Ukrajini za Balkan?
Posljedice širih sukoba su svakako nesagledive, ali u ovom trenutku situacija u Ukrajini ima značaj za Balkan samo u smislu ko će se, na kraju, svrstati na čiju stranu.I već sada su uočljive konture podjela i svrstavanja uz određeni imperijalizam.
No, da bi našli približan odgovor na prethodno pitanje, mora se prvo sagledati gdje je trenutno Balkan u geopolitičkom smislu. Reklo bi se da Balkan trenutno ne igra neku značajnu ulogu, jer je zapadni imperijalizam ostvario ključne ciljeve. Prvo, sa svojom vojskom je zaposeo značajne tačke na Balkanu, i postavio maronetske režime u balkanskim državama. Dalje, stavio je bankarski i finansijski sistem pod svoju kontrolu i vodi borbu da istisne pozicije ruskog imperijalizma u energetskom sektoru.
Zapadni imperijalizam je došao na korak do svog cilja – vojno zaokruženje Balkana, uključivanjem Crne Gore i Srbije u NATO pakt i eleminisanje energetskog monopola ruskog imperijalizma.
Ruski imperijalizam je trenutno u defanzivi na Balkanu i pokušava preko energetske zavisnosti zemalja Balkana ojačati svoj uticaj.
No, otkud tolika zabrinutost zapadnih imperijalista kada su već ostvarili značajne ciljeve?
Situacija nije nimalo jednostavna. Zapadni imperijalizam svoje pozicije na globalnom nivou pokušava grčevito održati vojnom silom i izazivanjem konflikata.Situacija na globalnom planu po zapadni imperijalizam u vojnom, ekonomskom i političkom smislu se mijenja iz dana u dan, i za zapadni imperijalizam je sve zabrinjavajuća. Ukoliko zapadni imperijalisti izgube u Ukrajini, a već su zaustavljeni u pogledu Sirije i Irana, a i zbog situacije u samoj Evropi, stvaraju se uslovi da antiimperijalističko raspoloženje masa pocijepa pozicije zapadnog imperijalizma u Evropi. Neučvršćeni Balkan sa svojim nacionalnim i klasnim protivrječnostima je tačka od koje prijeti opasnost po opstanak zapadnog imperijalizma u Evropi. Dovoljno je pogledati trenutnu situaciju: Srbija u kojoj nikako da učvrste svoje pozicije do kraja, gibanje u albanskom narodu; problemi sa Bugarskom i njenoj pokušaju da sjedi na „dvije stolice“; nestabilnost Grčke i u zadnje vrijemeproblemi sa Turskom i njene apsiracije da se osloni i na druge imperijaliste i postane regionalna sila. Posebno je tu nepoznanica BiH, koja sa svojim klasnim pitanjem može biti ona iskra koja će zapaliti Balkan. Zato se zapadnim imperijalistima žuri i čini ih nervoznim. I zato se trude da što prije uključe Crnu Goru u NATO pakt, jer se time otvara mogućnost da se i Srbija lakše „upakuje“.
Po pitanju Ukrajine tzv. ljevica Balkana zauzima različitu poziciju – dok su jedni sa svojim poznatim socijalšovinističkim pozicijama otvoreno stali uz ruske imperijaliste, dotle su drugi sa svojih reformističkih, malograđanskih i anarhističkih pozicija zauzeli uglavnom poziciju glasnogovornika i petokolonaša zapadnih imperijalista. Revolucionarna ljevica je jasno zauzela stav protiv zapadnog i ruskog imeprijalizma i za njihov poraz na teritoriji Ukrajine – za pretvaranje imperijalističkog sukoba (rata) u klasni rat.
Događaji u Ukrajini su prilika za balkansku ljevicu da osmisli svoju jasnu strategiju, ali i jasnu diferencijaciju među sobom. Glavni neprijatelj balkanskih naroda je svakako NATO imperijalizam, ali ne u ime ruskog imperijalizma, već u ime toga da Balkan pripada balkanskim narodima.
Zato je borba protiv približavanja Crne Gore i Srbije NATOu prvenstveni zadatak revolucionarne ljevice, kao i širenje antiimperijalističkog raspoloženja u masama. Svakako da i klasna borba masa, posebno u BiH, može biti ta iskra koja će antimperijalističkom pokretu dati novu dimenziju. Mase već shvataju da je prisustvo NATO pakta na njihovoj teritoriji u službi zaštite pljačkaškog kapitalističkog poretka koji ih svakim danom čini siromašnijim i neslobodnijim.
Za oslobođenje od NATO okupatora! Smrt diktaturi kapitala! Za zajednicu balkanskih naroda!
Protesti u BiH se nastavljaju, iako znatno manjeg intenziteta. Prvobitni socijalni bunt nije skoro ništa riješio, sem što je u masama probudio nadu u sopstvenu snagu da se mogu aktivnije suprotstaviti klasnom neprijatelju. Nesposobnost plenuma da naprave iskorak u pravcu širenja potrebe za novim društvenim odnosima, odnosno rušenja samog sistema, u startu su ograničili njihov domet. No, probuđena nada u masama neće tako lako utihnuti, naprotiv, samo će jačati. To diktiraju same okolnosti, a iskustva protesta i uličniih borbi su već stečena…
Na današnji dan, 28. marta 1992. godine, u Beogradu je osnovana Partija rada. Nastaje u trenutku raspada Jugoslavije i izbijanja rata na njenim prostorima. Osniva je grupa radikalnih levičara okupljena oko revolucionara Vladimira Dapčevića, koji posle dugogodišnje robije nastavlja političku borbu. Po idejama koje zastupa, smatra se da je Partija rada naslednica KPJ koja je vodila borbu protiv fašizma i izvela socijalističku revoluciju. Uslovi za nastanak jedne marksističkolenjinističke partije bili su višestruko nepovoljni. Pre svega, u tom periodu se dešava istorijski slom revizionizma, kada imperijalizam objavljuje svoju pobedu nad komunizmom i kada se činilo da je revolucionarni pokret doživeo svoj poraz.
Od svog osnivanja PR, kao središte svoje aktivnosti, postavlja borbu protiv nacionalizma i protiv rata među jugoslovenskim narodima. Posebno se napada velikosrpski nacionalizam kao najjači i najagresivniji, i osuđuju svi pokušaji podele BiH od strane velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista. U svojim brošurama PR takođe napada takozvanu Jugoslovensku levicu, označavajući je kao poslednju farsu lažnog komunizma na ovim prostorima. Zbog svojih stavova PR je osuđivana, marginalizovana, a njeni pripadniici su sve vreme žigosani kao izdajnici i neprijatelji režima. I pored principijelnih stavova, PR nije imala realnih izgleda da se za sve vreme rata i divljanja nacionalizma i fašizma, nametne kao realna politička snaga i da se poveže sa masama. Posebno je to bilo teško u uslovima podrške PR albanskom narodu na Kosovu u njegovoj borbi za samoopredeljenje.
Tokom ovog perioda u samoj PR se aktivno vodila idejna borba protiv prisustva nacionalizma u partiji. Idejni i principijelni stavovi PR su stvarali dobru idejnu osnovu za razvoj revolucionarne partije. Partija je održala dva svoja kongresa na kojima su usvojeni programski dokumenti koji odražavaju visok stepen ml misli. Međutim, PR je ostala jedna manja grupa ml koja nije uspela da se proširi i ojaca svoje članstvo.
PR svoj odnos, prema zastupnicima određenih političkih ideja, gradi prevenstveno sagledavanjem njihove prakse, odnosno koliko su te ideje u skladu sa interesima radničke klase, i koliko su zastupnici tih ideja spremni da ih brane i potvrđuju u samoj praksi. Stoga će PR unarednom periodu nastaviti da ukazuje na štetnost i boriti se protiv svih onih shvatanja koja pokušavaju udaljiti mase od revolucioarne borbe, odnosno da ih ometu na njihovom istorijskom zadatku podizanja nivoa klasne borbe, sa ciljem vođenja pobedonosnog klasnog rata. Borba protiv malograđanskog anarhizma, dogmatske statičnosti i sektaštva, a posebno protiv kapitulantskog reformizma na revolucionarnoj levici je glavni idejni zadatak.
PR, u sadašnjem trenutku, svoje osnovne aktivnosti usmerava na jačanju klasne svesti u obespravljenim masama, s ciljem njihove priprema za obaranje diktature kapitala. No, na tom putu se kao nova prepreka javlja i sve veća fašizacija masa u Evropi i mogućnost izbijanja ratnih sukoba.
Pred PR stoji istorijski zadatak – kako postojeću situaciju i nadolazeća dešavanja iskoristiti za stvaranje revolucionarne organizacije i time udariti temelj revolucionarnom pokretu. Partiji rada je potpuno jasno da se bez stvaranja revolucionarnog pokreta na Balkanu ne može govoriti o oslobođenju od diktature kapitala. U tom cilju PR će raditi na objedinjavanju svih antiimperijalističkih i antikapitalističkih snaga, radi izgradnje tog pokreta. Izgradnje revolucionarnog pokreta, a ne pokreta koji će mahati crvenim zastavama a faktički biti u službi jednih ili drugih imperijalista i prepreka masama da svoju sve žešću klasnu borbu podignu i na nivo klasnog rata.
Kada su pre petnaest godina avioni i rakete NATO alijanse sejali smrti po Srbiji i Kosovu, vršeći masovno razaranje, stalno se, u opravdanju tog bombardovanja, navodilo da je ono legitimno i da se gađaju legitimni ciljevi.
Teško je ne složiti se sa stavom da je napad na vitalne ciljeve režima u Beogradu bio opravdan, jer je trajao egzodus albanskog naroda na Kosovu koje je velikosrpska soldateska proterivala, s ciljem da izvrše “etničko čišćenje” i da se jednom za svagda reši pitanje Albanaca na Kosovu tog “remetilačkog faktora”, kako su voleli reći i hrvatski vlastodršci isto za Srbe, koristeći ukazanu priliku da ih masovno proteraju iz Hrvatske. Još je teže, ukoliko smo dosledni internacionalisti i humanisti, ne reći da je intervencija zločinačke NATO alijanse bila u interesu svih naroda bivše Jugoslavije, jer je svojim aktom stavila tačku na rat koji je deset godina odnosio tolike živote. Tačku na rat tokom koga su njegovi akteri činili iste zločine kao što su to činili fašisti za vreme Drugog svetskog rata na istim prostorima. No, za razliku od Drugog svetskog rata, kada su jugoslovenski narodi stvorili antifašistički pokret čime je ispisao najsvetliju tačku svoje istorije, i porazio strane i domaće fašiste, sada su jugoslovenski narodi pali na tom ispitu. Dozvolili su da im najgori nacionalistički ološ preuzme vlast i razori zemlju. I ko zna koliko bi taj bestijalni i krvavi pir trajao, da nije bilo tog NATOa koji stavlja još jedan region pod svoju kontrolu.
Uspostavljeni marionetski režimi uslužno se trude da ispune zahteve okupatora. Hrvatski vlastodršci su prvi potrčali da mu služe po svetu, dok crnogorska kamarila kao kučad nestrpljivo skakuću pred vratima ovih zlikovaca. U Srbiji se permanentno vrši “sondiranje terena” kako bi njeno uključivanje u NATO pakt prošao bez velikih protesa. Kosovo, Makedonija u BiH su, za sada, više određeni za stacioniranje NATOtrupa i njegovu logistiku. NATO okupatori su na Balkan došli iz svojih geostrateških interesa, odnosno nadmetanja sa drugim imerijalistima, u prvom redu ruskim imperijalizmom. Istovremeno, njegova uloga je da disciplinuje balkanske narode i omogući nesmetanu pljačku od strane multinacionalnog kapitala. On je tu da bi se ta pljačka danas odvijala u uslovima stabilnosti, kako vole marionete reći – “stabilnost iznad svega”. Posle ratnog profita, valja i malo mirnodopske pljačke. Otpor NATOu je otpor okupatoru i pljački naroda. To je otpor diktaturi kapitala čiji je on najjači zaštitnik.
Sa ovom okupacijom traje i regrutacija žive sile. Mladi ljudi, baz posla, pokušavaju naći neku sigurnost u redovima vojske, kao plaćenici, regrutuju se u razne “mirovne misije”, u stvari u ratprotiv naroda sveta koji vode zapadni imperijalisti. I čak za to dobijaju pohvale kako revnosno ispunjavaju svoje zadatke. I time se podanici po Beogradu, Zagrebu i Podgorici još i hvale. No, ovi vojnici koji ne idu na piknik, već su legitimni cilj svih boraca oslobodilačkih vojski, svih onih snaga koji učestvuju u ratu protiv globalnog NATO terorizma. I treba pozdravljati svaku pobedu oslobodilačkih vojski nad ovim plaćenim ubicama.
NATO je legitimni cilj. Ko mu služi je takođe legitimni cilj, bez ikakvog sentimenta, bio to vojnik, političar, novinar… Stoga treba pozdraviti svaki čin otpora NATO okupaciji na prostoru Balkana.
Da li će narod Srbije okićen NATO zastavom bez stida sluganski pevati “ Bože pravde”, i hoće li crnogorski slobodarski narod kliktati NATO gospodarima “Koji nikad ne poznaše, Sramotnoga ropstva lance”, … hrvatski, bosanski, albanski… ostaje da se vidi. Ukoliko se uzdamo u gvozdene zakone istorijske nužnosti, a oni su jedini relevantni, ne treba sumnjati da će se iz balkanske sirotinje, poniženja, beznađa i slobodoumlja, stvoriti sila koja će znati da se nosi s ovim modernim fašistima, a i njihovim revnosnim poslušnicima. Uostalom, oni su to već jednom i pokazali.
I mnogo pre izbora u Srbiji su počeli da duvaju neki novi vetrovi. Izbori su samo stavili tačku na sve nedoumice. Na vlasti se trenutno učvrstila podanička elita spremna da služi zapadnim imperijalistima. Ono što je pozitivno u ovom procesu jeste još jedan poraz mitomanske i nacionalističke Srbije.
No, šta se stvarno dešava?
U Srbiji su stvoreni uslovi da puzeća diktatura sada istupa odlučnije. Preko medija, pod potpunom kontrolom režima, paralelno se potenciraju dve stvari – širenje neprestanih laži o stanju u zemlji i njenoj perspektivi, i širenje straha u masama. Stalno se preti da se ne pokušava pružati otpor diktaturi kapitala.
Zapadnim imperijalistima je potrebna diktatura u Srbiji da bi lakše ostvarili svoj osnovni cilj – zaokruženje Balkana i njegovo uključivanje u tzv. evroatlanske integracije i potpuno potiskivnje ruskog imperijalizma sa Balkana.
No, na ogromnu laž i pretnju koja se širi Srbijom, ćutnja je sve veća. U Srbiji se danas ćuti. Ima i štrajkova, čak i blokada puteva, ali sve to prolazi u tišini. Čak imamo svojevrstan paradoks, da se oni koji su glasali za vladajuću režimsku partiju, plaše reći da podržavaju onoga koji već ima apsolutnu vlast. Plaše se, jer znaju da je sve trenutna laž i obmana. Plaše se, jer ne žele da se zna, da su dali glas podaništvu. Neće reći, ni zato jer su pritajeno više za ruske imeprijaliste. Neće ni zato jer su glasali iz sitnog interesa, a ostala im je još mrvica ljudskog dostojanstva.
Bosanske mase su u sličnoj situaciji, ali se one nisu toliko uplašile. Strah je bio manji, jer su protiv sebe imali manju silu represije. U Srbiji je kundak i pendrek uvek bio omiljeni i zaštitnički simbol režima. Bosanskim masama nije više obećavano – bilo bi to karikaturalno čak i od postojeće vlasti, dok se u Srbiji i dalje laže, debelo laže.
I u Srbiji je počelo to komešanje. Istina u tišini, ali komešanje.
Kako će srbijanske mase odgovoriti na nove uslove koje mora ispuniti podanička vlast – uz nova otpuštanja, produženja granice za odlazak u penziju, nova zaduživanja i dalja sužavanja prava radničkoj klasi? Očito da neka spektakularna hapšenja tajkuna i kriminalaca, neće moći prekriti ovu surovu realnost.
Razbijajmo strah od sile vlastodržaca i razbijajmo strah od imperijalističke okupatorske čizme!
Nećemo da budemo ničija kolonija, iako najmoćniji vlastodržac otvoreno priznaje da nije sramota biti kolonija. Samo za tu izjavu, treba da odgovara pred nekim budućim revolucionarnim sudom.
Preti se “ekstremistima” – onima koji podbunjuju narod. Uskoro će proglašavati ekstremistima sve one koji kažu da su gladni.
Buniti mase, da pružaju otpor diktaturi kapitala i podaništva, su novi izbori kojima treba dati glas. Ko glasa za pobunu masa u Srbiji odbranio je svoje ljudsko dostojanstvo. Ko predvodi mase u sukobu sa diktaturom kapitala već je deo nove istorije – istorije moderne Srbije.
Da li se BiH, odnosno prilike u njoj, mogu uopšte sagledati na pravi način, a da se negdje ne pogriješi u ocjeni, odnosno da nas sami događaji u njoj ne demantuju i učine naše zaključke i analize pogrešnim?
Zašto je BIH, i procesi u njoj, tako nepredvidivi i teži za analizu?
Postoji više uzroka tome. Napomenimo samo neke.
Prvi, i koji se najčešće i pominje jeste – da je Bosna epicentar; mjesto gdje se sudaraju tri kulture i tri vjere – zapadna (katolička), istočna (pravoslavna) i orijentalna (islamska). I Bosna je tako podijeljena, bolje reći izmiješana po tim etničkim principima. I svako narušavanje te neke ravnoteže vodi zaoštrenim etničkim konfliktima. Treba napomenuti da je narušavanje te uspostavljene ravnoteže, bolje reci suživota, uvijek dolazilo spolja. Spoljni faktor bio je odlučujući, koji je produbljivanjem ovih razlika pokušavao ostvariti svoje interese. Tako je bilo i devedesetih godina kad su velikosrpski nacionalisti, a potom i velikohrvatski, željeli da podijele BiH. Cijena tog rata je dobro poznata svima i trebaće dosta vremena da se prevaziđu podijele nastale njime.
Drugi uzrok jeste – što je BiH stalno bila i snažni izvor tog opšteg – nadnacionalnog. BiH je još za vrijeme Drugog svjetskog rata, kroz partizanski pokret i kasnije tokom perioda tzv. socijalizma, stvorila to opštejugoslovenstvo koje je nadilazio te etničke i vjerske podijele. I ta sinteza je ostavila dubokog traga i dan danas u svijesti masa, više kao nostalgija nego snaga, ali ona i dalje postojii.
Treći uzrok jeste – što je BiH svojim istorijskim kašnjenjem ostala društvo sa dubokim patrijarhalnim odnosima, ne uspijevši da izgradi građansko društvo i što se u njoj nisu jasno izdvojile klase – buržoazija niti proletarijat. Buržoazija nije imala uslova da se stvori kao zasebna klasa, a ni radništvu nije dozvoljeno da postane proletarijat u pravom smislu tog pojma. To radništvo je dobrim dijelom zadržalo i seljački karakter – jednom nogom na selu, jednom nogom u gradu (fabrici). Procesi nakon završetka posljednjeg rata naznačili su jasnu polarizaciju na dalje osiromašenje i marginalizovanje radničke klase, veću nezaposlenost i siromašenje najširih slojevai početak izdvajanja nove klase. Ta klasa se izdvojila iz partijskih elita koje su profitirale na ratu. To nije buržoazija u klasičnom smislu, već jedna mješavina partijskog nepotizma i primitivnog mafijaštva, bolje reći kriminala.
Danas je u BiH samo polovina radno aktivnog stanovništva na tržištu rada kao radna snaga, a zaposleno je svega 20 posto. Što znači da tri četvrtine radno aktivnog stanovništva ne radi. Skoro polovina stanovništva se nalazi na rubu siromašva, a jedna petina živi ispod granice siromaštva.
Četvrti uzrok jeste – što imperijalisti zbog svojih interesa nisu spremni na novu radikalizaciju prilika u BiH, odnosno što je problem BiH trenutno „zamrznut“ i „gurnut pod tepih“, računajući da će faktor vremena stvoriti i odgovarajući državni oblik pogodan za integraciju BiH u imperijalne tokove. Tako da su imperijalisti trenutno i zadovoljni održivim protektoratom nad BiH.
Peti uzrok jeste – što je faktički protektorat i kolonijalni status, a posebno američko vojno prisustvo, pojačalo nevjericu u masama u sopstvenu snagu, ali i pokrenuo osjećanja protiv podaničkog ropstva imperijalistima.
O socijalnom buntu u BiH je već rečeno. To je bio bunt kao reakcija na elementarne uslove u kojima su se našle mase i čiji se položaj ubrzano pogoršava. BiH je među prvima u regionu po nezaposlenosti, najnižim zaradama, stepenu korupcije… Primitivizam i bahatost predstavnika vlasti, tajkuna i kriminalaca samo su pojačali revolt masa.
Protesti su pokazali zadivljujuću snagu masa, ali i stihijnost i nesposobnost da izdignu svoj bunt na viši nivo. To je u ovom trenutku njihove borbe rezultiralo plenumima. Istovremeno, plenumi su još jednom pokazali svu svoju ograničenost, odnosno da bez organizovane revolucionarne sile, plenumi i ne mogu prerasti u neke paralelne organe narodne vlasti. I nužan je njihov kolaps.
Pred malobrojnim revolucionarnim grupama u BiH stoji istorijski zadatak – kako postojeću situaciju iskoristiti za stvaranje revolucionarne organizacije i time udarati temelj revolucionarnom pokretu. A jasno je šta revolucionarni pokret donosi. Oslobađanje naroda kapitalističkih okova!
Pred svim revolucionarnim snagama Evrope se istovremeno postavlja jedan zadatak – kako pomoći da se postojeća situacija u BiH pretvori u revolucionarnu situaciju. To je zadatak revolucionarnih partija Evrope. Događaji u Grčkoj su pouka za sve. Reformizam i kapitulantski odnos tzv. revolucionarnog pokreta je jasan signal za sve. Razlika između BIH i Grčke, u vezi pokreta i pobune masa, je ono što je suštinsko za razumijevanje budućih kretanja u pokretima masa na Balkanu i šire u Evropi. U Grčkoj su mase imale formirane organizacije koje su ih predvodile, dok u BiH ne postoje te organizacije. U Grčkoj su se mase pobunile jer su osiromašile. U BiH su se mase pobunile jer više ne mogu trpjeti to siromaštvo i poniženje. I tu je suštinskarazlika. U BiH nemamo ni revolucionarnih organizacija ni pokreta, ali imao sve uslove koji mogu dovesti do započinjanja jednog procesa koji može imati nesagledivi značaj za cio revolucionarni pokret u Evropi. U BiH se stvaraju uslovi da se počne graditi antimperijalistički pokret na Balkanu. Čini se da toga nije dovoljno svjestan ml pokret Evrope, koji je već u istorijskom kašnjenju za procesima masa, ne samo na primjeru Bosne, nego i šire.
Možda odgovori iz prošlosti mogu biti dio odgovora za razumijevanje BiH.
Na pitanje zašto je sve počelo u Rusiji, pisac Ilja Erenburg je odgovorio: „Možda zato što smo imali najviše srca, a najmanje hljeba”.
Obesmišljavanje 8. marta je dostiglo takav stepen da se postavlja pitanje – ima li uopšte smisla taj praznik obilježavati, posebno kao borbeni praznik obespravljenih žena? Još za vrijeme tzv. socijalističkog društva na ovim prostorima, 8. mart je poprimio tu malograđansku formu, da bi danas postao i zvanični praznik tih nižih malograđanskih slojeva. Taj praznik na ovim prostorima više nema nikakvu funkciju u borbi žena za svoje polno i klasno oslobođenje.
Tome je svakako doprineo cjelokupni feministički pokret koji je, u suštini, iz svoje borbe za emancipaciju žena, izbacio klasnu borbu. Tako da su danas skoro sve feminističke organizacije, dobrim djelom, u službi tog globalnog malograđanskog fašizma. Kao što je i veći dio sindikalnog pokreta, samo formalnim obilježavanjem 1. maja, faktički u službi krupnog kapitala u tupljenju oštrice svakom ozbiljnijem obliku klasne borbe.
Upravo je 8. mart prilika da se digne glas protiv revizionizma u ženskom pokretu i za njegovu idejnu diferencijaciju, jer smo svjedoci kako je formalno polno oslobođene žena postao propagandni artikal postojeće diktature kapitala. Istovremeno se u pokretima obespravljenih masa stvara novi vid oslobođenja žena, koji kroz oružanu borbu, potpuno ravnopravno sa muškarcima, nose taj teret borbe za jedan drugi svijet. Te pripadnice oružanih pokreta su nagovještaj istinske ravnopravnosti žena, i one su istovremeno i poziv za odlučnu borbu u okviru samog ženskog pokreta, posebno u tzv. zemljama razvijenog svijeta.
Na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana, žene se suočavaju sa nizom prepreka. Prije svega, ostacima patrijarhalnih odnosa i ropstvu muškarcima, koji se pokušavaju u sadašnjim uslovima još više ojačati. Dalje, žene su prve na udaru ekonomske diktature kapitala i stepen njihove eksploatacije se stalno povećava. Žene su danas najjeftinija radna snaga čiji je radni dan najduži, kako na poslu tako i u kući. I žene su najviše izložene svim oblicima savremenog ropstva, kako onih brutalnih tako i onih suptilnih formi. I baš zato je imperativno, zahtijevati jasnu klasnu diferancijaciju u ženskom pokretu jer se jasno vidi kako su žene po političkim strankama, finansijskim institucijama i medijima, vojnici multinacionalnog kapitala u ratu protiv naroda svijeta. Ništa manje od muškaraca.
Ne može biti mira između žena koje brane diktaturu kapitala i žena koje gledaju šta će skuvati za ručak, da li ce dobiti otkaz, koje godinama čekaju na posao – onih koji se moraju potčinjavati prohtjevima muškog i klasnog svijeta.
Objavimo rat ženama u službi diktature kapitala! Za oslobađanje žena kroz revolucionarnu borbu radi rušenje kapitalizma!
