Tekstovi

Kada jedna društvena kriza dostigne određeni stepen, onda ona nužno vodi ka prelasku u višu fazu. Ona sama traži svoje razrješenje, jer je nemoguće više da sve bude po starom – postaje neizdrživo za svakoga, čak i za one kojima izgleda da ide dobro. Ta viša faza društvene krize i društvene neizdrživosti je ili rat u raznim formama ili revolucija.

Jasno je da je svijet ušao u fazu kada se ili nešto veliko valja iza brijega, ili nam počinje dugi mrak – dozvoljenost svega, pa čak i najvećeg stepena zla i neslobode do sada viđene. U svakom pogledu ne možemo pobjeći iz “tog kruga”, ma šta pokušavali. I jedini način je da se suočimo sa tim nadolazećim, sa svojim malim ili velikim “ja”, svojim otporom individulanim ili organizovnim, i svojim angažovanjem malim ili nesebičnim i do kraja.

Danas su državice Balkana nemoćne da se odupru nasrtajima imperijaslitičkih osvajača sa svih strana. I one se batrgaju između lažne samoljubivosti i stupidnog šepurenja predstavnika vladajućih klika u tragikomičnoj ulozi pred sopstvenim narodom, i njihove spremnosti da kao psi služe svojim moćnim gospodarima.

Imperijalističiki lešinari, koji misle da je njima dato da mogu upravljati svime pa i sudbinom svijeta, ponovo se interesuju za Balkan. Ponovo bi da tu malo troše nagomilane magacine ratnim arsenalom, da proizvodnja ne bi stala. Ponovo bi da svoj spas potraže u zamajcu ratne industrije. Milioni, stotine milona izbjeglica i mrtvih nisu više bitni. Oni su samao statistički podatak ili trošak, odnosno čak i prihod, ako se nađe mogućnsot oplodnje kapitala i na tim mrtvima, odnosno kolonama izbjeglica i savremenom roblju.

Ne treba imati nikakvih iluzija – ovi lešinari su toliko moćni da malo većim pritiscima i ucjenama mogu natjerati sve te balkanske režime da ponovo osedlaju „nacionalističkog konja“, kako bi iznova rasplamsali međunacionalnu mržnju među balkanskim narodima. Ta karta još uvijek je jaka na balkanskim prostorima. U svim tim državicama postoji još značajni korpus tih fašističkih, nacionalističkih i „tradicionalnih” snaga, i samo ih treba malo osokoliti i naoružati.

Trebamo biti realni. Sukob na Balkanu ne zavisi više od režima svih tih državica, jer su one nemoćne u vojnom, ekonomkom i svakom drugom smislu za vođenje rata sa susednim državama. Oni mogu samo da galame i prozvode taj nacionalistički huk, pogotovo što većina naroda u tim državma nije spremna ni za kakve ratove. Znači, rekli bi da sudbina Balkana zavisiisključivo od velikih i najmoćnijih imperijalista. I to je tačno, ali istorijska kriva nam govori i da nije tačno.

To će biti tako, i sve dotle dok se u svim državama Balkana ne bude stvorio ozbiljniji otpor i snaga da se po cijenu oružane borbe suprotstave imperijalističkom porobljavanju, domaćim fišističkim i nacionalističkim hordama i imperijalističkim petokolonašima i slugama režima.

Svakim glasom i svakim stasalim samosvjesnim čovjekom, koji je spreman da se suprotstavi nacionlizmu, religioznom fanatizmu, diktaturi kapitala i imperijalističkim okupatorima, se jačaju temelji za budući Balkanski pokret otpora kome je namjenjena ta istorijska uloga da napravi taj proboj iz sveopšte krize i haosa. Da balkanski narodi ne potonu u novo krvoproliće koje bi ovog puta bilo mnogo krvavije i pogubnije nego devedesetih godina. A neće biti mogućnosti da se spas potraži u „ujedinjnoj Evropi“ ili negdje drugo, niti u nekom privremnom miru.

Naslov ovog teksta je pretenciozan i, u ovom trenutku, nerealan. Ali je vrijeme na izmaku i želja da budemo slobodni će jačati i biti snažnija od svih njih koji pokušavaju da upravljaju našim životima i smjeste nas u statistički podatak, u nebitnost.

Ako krene da stasava takav pokret, a hoće, jer je to istorijska zakonitost, koliko će onda biti manje moćni svi ti predstavnici diktature kapitala pred kojima manje ili više povijamo glavu. Koliko će biti onda manji svi i ti od kojih zavise naši „mali životi“. Koliko će tek biti jaka njihova želja da kidišu na to „rođeno“, koje nadilazi njihov prevaziđeni svijet ekonomskog ropstva, eksploatacije, poniženja – sveopšte nepravde.

Ali, mi smo spremni!

I svakim danom učimo od onih koji su već podigli visoko barjak ljudskog oslobođenja po svijetu. Od onih o kojima se ne piše po medijima u službi diktature kapitala. Oni već pišu istoriju jednog novog svijeta. Na nama je taj istorijski zadatak da odbranimo da Balkan pripadne balkanskim narodima!

Za balkanski pokret otpora!

Za tzv. revolucionarnu ljevicu na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana se može reći da je dobro što postoji zbog teških objektivnih okolnosti za njeno djelovanje, ali i bolje da je i nema kada je takva. I jedno i drugo je tačno.

Jedna pjesnik i tribun zla, davno je rekao – „Zbog velikih misli koje misle svako misli veliki je…“ To se donekle može danas primijeniti na ovu ljevicu raznih naziva i simbola – „pravih orijentacija“, „jedino ispravnih stavova“, svrstene u neke „moćne“ internacionale, saveze, sekcije…; sastavljene uglavnom od smušenih intelektualaca i mnoštvo sujete u razne komunističke, marksističko­lenjinističke, anarhističke, novoljevičarske, antifšističke i ko zna kakve sve grupe. Bez ikakve povezanosti sa masama i mogućnosti da utiču ozbiljnije na političke procese.

Ne treba sumnjati da je namjera ovih ljevičara da se suprotstave diktaturi kapitala, imperijalizmu i svemu što baca mase u još veću zavisnost, bedu i očaj uglavnom iskrena. Problem nije ni u njihovoj malobrojnosti, pa čak ni toliko u taktici koji su odabrali. Neko će reći to je proces i treba vrijeme, što je načelno tačno, ali najčešće i izgovor za oportunizam i reformističku poziciju. No osnovni problem je ipak u nečemu drugom.

Velika vremena traže i velike ljude, velike ciljeve. Komunisti su prije skoro dva vijeka postavili ciljeve koji po prvi put u istoriji ljudskog roda samog čovjeka stavljaju u središte svijeta kao tvorca svoje istorije, u mogućnost da se oslobodi ekonomskog ropstva. I svi uspješni komunistički pokreti su se u susret masama kretali sa osnovnim ciljem – uništenja izvora svoje bijede, a to je privatna svojina. Praksa nam kazuje da je svako kretanje tom cilju vodilo podizanju moći, prava i životnih uslova najširih slojeva – u prvom redu radničke klase, a da je udaljenje od tih ciljeva vodilu restaruaciji i „diktaturi privatne svojine“ u raznim oblicima, i opštoj pljački i siromašenju tih najširiih slojeva. Znamo kako se završilo i kako je danas. Kako danas žive radnici, seljaci, intelektualci, sitni privatnici…, i kako će tek da žive. Pitanje je samo da li pod bombama, u izbjeglištvu, upregnuti u ceđenje njihove fizičke i psihičke energije, ili u beznađu između ćetiri zida, odnosno na ulici bez životnog cilja.

Prvi preduslov za jačanje svih tih ljevičarskih grupa je da na svojim zastavama, može čak i drhtavom rukom ponovo ispišu kao svoj osnovni cilj – ukidanje privatne svojine. To bi značilo da su negjde iznad pragmatizma – „izvan relanosti“, odnosno da su krenuli u pravom smjeru.

Danas je kapitalizam u najdivljijoj imperijlaističkoj fazi. Sprega finansisjkog i vojnoindustrijskog kompleksa dostiže vrhunac. Sve Lenjinove postavke o imperijlizmu iz njegove početne faze su tu pred našim očima, samo mnogo jasnije.

Imperijalizam u ratu protiv naroda svijeta nastupa u tri kolone: kao ekonomski, kao vojni i kao kulturno­propagandni imperijalizam. Avangarda ekonomskog imperijlizma su banke i mutinacionalne kompanije koje predvode imperijliste u pustošenju svih resursa planete za sopstvene potrebe, odnosno porobljavanju svih naroda i nametanju dužničkog ropstva. Avangarda vojne kolone imperijalizma je NATO savez, kao i sve agresivniji nastupi vojne sile ostalih imperijalista. Avangrada kulturno­propagandog imperijalizma su moćni mediji, uniformni kulturni obrasci koji se nameću ostatku svijeta i internet umrežavanje cjelokupne ljudske populacije u cilju potpune kontrole.

U svom pohodu u porobljavanju svijeta imperijalizam ima saveznike u vladajućim elitima nacionalnih država koji preko diktature kapitala nad najširim masama se trude da ostvare sopstvene interese i dodvore se svojim gazdama.

Da se vratimo ljevici sa jugoslovenskih i balkanskih prostora.

Šta je onda problem?

Problem je u nedostatku upravo „velikih misli“. Oni su spustili sve komunističke ciljeve na razinu kada predstavljaju skoro predmet za podsmjeh. Oni su samo deklarativno protiv privatne svojine; oni su samo deklarativno protiv imperijalizma i diktatute kapitala. Ne pada im ni na kraj pameti da visoko podignu komunističke ciljeve, nego se bave malim pragmatičnim ciljevima, bez ikakvog rezultata.

I problem je u nedostatku istinske klasne borbe. Borbe u masama sa jedinstvenim akcionim nastupom svih ljevičarskih grupa.

Očito da vrijeme pred nama zahtijeva da sve ove ljevičarske grupe preispitaju svoje strateške i taktičke ciljeve, po cijenju cijepanja samih gupa, i da krenu u ozbiljnjiju borbu protiv klasnog protivnika. U borbu svih tih malih gupa u samoj bazi, u jedinstvenom nastupu sa obespravljenim masama, ali sa velikim ciljevima ispisanim na svojim zastavama. Samo u tom dijalektičkom jedinstvu može se razvijati pokret. Pokret kome je komunizam cilj. A danas je konkretni cilj za sve one koji žele da budu avnagarda masa da balkanske narode usmjervaju ka miru i zajedništvo, da ne budu uvučeni u svjetsku klanicu koja traje svuda oko nas. A da bi balkanske narode vodili ka jedinstvu i zajedništvu mora se i nivo klasne borbe u masama podići na viši nivo. To je dijalektika! To je i u interesu pobjede komunizma!

Jedinstveno u borbi protiv imeprijalizma i diktature kapitala!
Mir medu narodima – rat medju klasama!

Ponovo je Balkan, a ko bi drugi, ona tačka gdje se prelamaju interesi velikih sila i gdje se rješava sudbina Evrope.

Sada su za to povod izbjeglice. Neprestalno se lansiraju razne priče i „poverljive verzije“ u vezi njihovog prisustva i potrebe prisutva. A oni su tu jer su jednostvno izbjeglice.

Na stolu su sve opcije, da ih ne nabrajamo, a u suštini kada se jednačina do kraja uprosti – ruši se jedan prevaziđeni svijet i to ne može da prođe a da za sobom ne ostavi pravi haos, prije nego se uspotavi jedno novo vijeme, novi odnosi, novi ljudi… ako prežive.

No za novo vijeme trebaju novi ljudi koji će prethodno radikalno raskinuti sa starim svijetom, ponekad čak i brutalno, jer je to imperativ vremena.

Ti novi ljudi su već tu, stasali u bijedi balkanskih masa – u neizvjesnosti i besmislu, i samo ih treba okupiti i organizovati. Stasali su na biroima rada sa fakultetskim diplomama, na radu na crnom za mizernu platu, u fabričkim halama sa produženim radnim vrmenom, u predgradjima gradova i na ulici bez jasnog cilja i otporu prema cijelom svijetu. Oni već danas pokazuju jasnu želju, ili da pobjegnu iz tog svijeta, ili da mu se suprotstave ali ne znaju kako, odnosno ako mu se i suprotstvaljaju to rade po nametnutim pravilima samog sistema – po pravilima diktature kapitala.

Ti novi ljudi su u stvari balkanski proletarijat, balkanske osiromašene mase koje su dvostruko porobljene – od domaće vladajauće klase koja ih nemilosrdno pljačka i stalno im sužava prava; ali su još više porobljeni od strane imperijalista koji više ne biraju sredstva kako bi se domogli teritorija, resursa… svega.

No balkanske mase počinju da pokazuju i jedan novi kvalitet, a to je spremnost da ne budu tako lako predmet potkusurivanja velikih sila. Dok su balkanske marionetske vlade spremne da slede diktate svojih gazda i ispunjavaju njihove interese, balkanske proleterske mase nisu toliko više spremne da ostavljaju svoju mladost i živote po vukojebinama Balkana u ime „nacionalnog jedinstva“, „otačestva“, ili „odbrane civilizacijskih europskih vrijednosti“…

Rad na povezivanju balkanskih masa u jedinstvenu silu putem Balkanskog pokreta otpora je ona tačka koja ruši sve planove kako imperijalista tako i balkanskih poslušnika. To je ona tačka gje se u ovom istorijskom trenutku dodiruju dva suprotstavljena svijeta.

Odbrana balkanskih masa i balkanskog proletarijata da ne budu uvučeni u novi rat, radi interesa malih i velikih kapitalista je jedini tračak svjetlosti koji im osvjetlava put za budućnost. Zato čuvajmo bratstvo i jedinstvo balkanskih naroda kao zjenicu oka svog. Čuvajmo to bratstvo i jedinstvo još neuspostavljeno i skoro nerođeno, ali koje je jedina uska staza koja se pomalja iz ovog balkanskog gliba.

U susret Balkanskom pokretu orpora!

Kada su prije skoro tri decenije najbolji u crnogorskom narodu započeli odbranu crnogorske samobitnosti, bili su u ogromnoj manjini i žestoko žigosani od samog crnogorskog naroda. I trebalo je za to imati ne samo hrabrosti nego i upornosti i pameti. Zahvaljujući prvenstveno promjeni snaga u okruženju, odnosno vojnogporaza militantne velikosrpske politike, četništvo u Crnoj Gori nije uspjelo u svojim namjerama i broj onih koji su bili za uspostavljanje crnogorske drzavnosti i odbrane posebnosti crnogorske nacije je stalno rastao. Na kraju je ta politika u interesu naroda Crne Gore dala rezultate. Pri tome su se dugo snagama režima, koje su se zalagale za takvu politiku, opraštali svi ostali njihovi “grijesi”. No prošlo je dosta vremena od tada. Četničke snage su obukle neko drugo ruho, ne samo u Crnoj Gori nego i u Srbiji, zaklinjujuci se u neku drugu politiku, a u stvari čekajući promjenu snaga u okruženju kako bi opet mogli da zagrakću i krenu sa svojim zločinačkim planovima.

A šta su u međuvremenu uradili oni koji su zaslužni za obnovu crnogorske samobitnosti?

Oni su se utaborili u sistem vlasti koji je oličenje korupcije, pljačke i sluganskog odnosa spram imperijalista. I mislili su da su nedodirljivi. No danas je narod Crne Gore počeo pokazivati jasne znake da ne moze više trpjeti takav sistem lične vlasti, klanova, rodbinskih i kumovskih veza radi bogaćenja, niti sve veći broj sioromašnih, kao ni prodaju crnogorskih resursa.

Ovo nezadovoljstvo u narodu pokušavaju iskoristiti tzv. opozicone snage koje se po programskim načelima ne samo ne razlikuju od vlasti, nego su gore. Njihovi napadi na režim potiču iz patološke potrebe da se domognu vlasti, mržnje prema crnogorskoj samobitnosti i spremnosti da služe nekim drugim gospodarima u odnosu na one kojima služi sadašnja vlast.

Ne postoji dileme vlast ili opozicija. Postoji jasna linija koju će opet prepoznati najbolji predstavnici naroda Crne Gore. A to je – odlučno protiv pokušaja četnikolike opozicije u Crnoj Gori da iskoristi nezadovoljstvo cnogorskog naroda za svoje potrebe; odlučno sa nezadovljnim masama u borbu za rušenje aktuelne vlasti u Crnoj Gori zbog same njene suštine kao jednog pljačkaškog korumpiranog sistema, a nadasve zbog namjere crnogosrkog režima da svrsta Crnu Goru u NATO pakt. Da je potčini alijansi globalnih svjetskih terorista. Svrstavanje Crne Gore u NATO je ne samo svrstavnje na stranu “opšteg zla”, nego uvod u gubitak njene državnosti i zatiranje nacionalnog, kulturnog i bilo kog drugog identiteta. Crnogorsko radništvo i nezadovoljne mase će prepoznati ovu liniju i zato neće podleći propagandi tzv. opozicje, ali će jasno dići svoj glas i protiv sadašnje vlasti.

Partija rada slijedeći ideje svog osnivača Vlada Dapčevića, koji je toliko učinio za Crnu Goru, poručuje samo ono što je on poručio prije skoro dvije decenije:

“Ja podržavam Mila Đukanovića jer je on za samostalnost Crne Gore, za koju se i ja borim. Kada se to ostvari mi ćemo biti ljuti protivnici, jer je on za kapitalističku, a ja za socijalističku Crnu Goru.”

I za to su se stekli svi uslovi.
“Koji nikad ne poznaše sramotnoga ropstva lance!“

Balkanskom pokretu otpora!

MLKP – Marksističko­lenjinistička partija Turske i Kurdistana je formirana 1994.godine. Bilo je potrebno dvije decenije strpljivog rada na idejnom uzdizanju članstva kao i neprestalnih klasnih bitaka sa turskim režimom, koji je nemilosrdno hapsio i ubijao njihove članove, da se ova organizacija podigne na revolucionarni nivo. Sad je MLKP organizacija koja predstavlja uzor za sve ljevičarske grupe koji teže revolucionarnoj borbi. Pored mladog krila MLKP razvija i oružano krilo, koji se naziva Oružane snage siromašnih i potlačenih.

Od strane turskog profašisitčkog režima ova organizacija je proglašena terorističkom. Studija koja je napravljena od strane turskog režima nad 856 osuđenih boraca iz turskih revolucionarnih organizacija pokazuje da je skoro 70% starosti do 25 godina, i da je 20% sa fakultetskim diplomama.

MLKP je svojim djelovnjem prisutna u Zapadnoj Evropi gdje učestvuje u svim antifašističkim i radničkim demonstracijama.

Rat u Siriji je omogućio MLKP da podigne svoje oružano krilo na nivo partizanskih jeidinica. U borbama je poginulo nekoliko njihovih članova. MLKP učestvuje u odbrani Rojave i izgradnji novih društvnih odnosa na tom području. Takođe je ova organizacija najviše pomogla u formiranju internacionalne brigade sastavljene od dobrovoljaca iz Španije, Njemačke i drugih zemalja. Članovi MLKP se redovno pridružuju borbama PKK, glavne kurdistanske idejne i vojne snage, u njihovoj borbi u Siriji i Iraku.

Neprestalna previranja u Turskoj svakodnevno jačaju MLKP i druge turske revolucionarne organizacije, poput TKP­ml, DHKC i drugih.

MLKP kao jedan od svojih zadataka postavlja i djelovanje na Balkanu i objedinjavanje svih ljevičarksih grupa u jedinstveni antiimperijlalistlčki i antikapitalistički pokret. Jedna je od osnivača ICOR­a i medju najvažnijim članicama.

Učiti i slijediti primjer MLKP je obaveza i najbolji pokazatelj da li jedna organizacija teži revolucionarnoj izgradnji.

U susret Balkanskom pokretu otpora!

Talasi migracija drmaju Evropu. Nude se različiti odgovori, ali uglavnom je reč o istoj retorici i ideologiji upakovanoj u ne tako različita pakovanja – od pokušaja da se pojedine zemlje EU zaštite žicom i zidovima, do onih suptilnijih pokušaja da se “reši ovo pitanje”. Međutim, ukoliko želimo da razumemo ovu pojavu, ne smemo je izmeštati kako iz užeg, tako ni iz šireg konteksta.

Azilanti nisu slučajnost današnjeg sveta, već zakonitost i to ona zakonistost koja će vladajućoj klasi poslužiti kao najjači generator modernog fašizma. Azilanti nisu vanzemaljci, oni su stvarni – kao što su bili stvarni ljudi iz BiH, Krajine, sa Kosova… Međutim, u njima ne možemo videti samo ljude koji beže iz ratnih područja: s jedne strane, to su ljudi koji su primorani da da spasavaju goli život, to su ljudi nad kojim se u pojedinim delovima sveta vrši genocid, ali to je i radna snaga koja je nužna za reprodukovanje i dalji opstanak sistema.

Sistem je “napadnut” onim što je sam generisao. A zarad svoje odbrane neće prezati od indukovanja najgorih pošasti kao što su međuetnički sukobi i trvenja kao i uspešno podjarmljivanje što većeg broja potlačenih i pravljenje novih podela među radničkom klasom.

Na primeru azilanata očituje se već viđeno licemerje zapadnog imperijalizma ali i domaćih režima koji, s jedne strane, igraju na staru kartu potpirivanja mržnje, a s druge, na najgori mogući način se pokušavaju “uklopiti” u evropske tekuće aršine gde je ksenofobija odavno postala standard, a ne iznimka.

Krajnje je vreme da narastajuću ksenofobiju prestanemo doživljavati kao izgred i nešto nad čim se treba zgražavati, bez potrebe da dublje objašnjavamo prirodu te pojave i njenu klasnu determinisanost, već da je shvatimo kao integralni deo sistema koji isplivava na svim mestima (nema “neočekivanih” mesta jer niko nije imun) ali i bitnije – da shvatimo uzroke ove pojave – kao i činjenicu da su potlačeni, mučeni i eksploatisani, ljudi nad kojima se svakodnevno vrše iživljavanja mesto našeg potencijalnog prepoznavanja i identifikovanja – mesto koje treba da postane podsticaj za zajedničku borbu protiv svih vidova eksploatacije čoveka nad čovekom.

Pojava emigranata je idealan izgovor da se ksenofobija prelije na niže slojeve koji tako svoju sistemsku ugroženost i egzistencijalnu nelagodu dislociraju van stvarnih uzročnika, ostrvljujući se na kolone još bednijih i nesretnijih ljudi. “Fašizam ulice” dobija i zvanični legitimitet od strane režima, i to pod raznim izgovorima: od potrebe zašite dece od zaraznih bolesti ili nehigijenskih uslova, do ekonomskih kalkulacija i terorizma…

Nažalost, pojedinačni slučajevi solidarnosti i pomoći pružene migrantima jesu dobra dela ali ona mogu služiti samo za umirivanje lične savesti i trenutnu satisfakciju. Rešenje mora biti opšte i generalno a ono se sastoji u borbi protiv uzročnika ovih pojava, borbi protiv onih koji proizvode kolone ovih nesretnika. Treba znati da će ih biti sve više i to ne samo iz ovih krajeva pogođenih ratom. Uostalom, na Balkanu je poznato kako se lako ostaje bez doma, ali i bez glave.

Ne tako davno milioni ljudi su, ne znajući kuda idu, deportovani u stočnim vagonima. Danas su same strukturne prinude dovele ljude u situaciju da se dobrovoljno tiskaju u nekim sličnim vagonima, i to čitave porodice, od staraca do novorođenih, na mučnom putu, često bez vode, hrane i lekova, do neke nove bodljikave ograde ili mora u koje će biti potopljeni.

“Spoljna politika proletarijata je savezništvo sa revolucionarima razvijenih zemalja i sa svim potlačenim nacijama protiv svih i bilo kojih imperijalista.”

Osećanje patriotizma, kao osećanje ljubavi prema svom narodu i zemlji u kojoj se živi, manje ili više je prisutno kod svakog pripadnika pojedinog naroda. Pravo da se bude patriota je pravo svih i ono ne može biti ničim uslovljeno. Nažalost, na ovim našim prostorima patriotizmu se davao i daje drugi smisao. Pravo na ispoljavanje patriotizma najčešće je bilo monopolisano od strane vladajućeg političkog vrha, odnosno, ta politika je određivala meru i smisao patriotizma. Ko se protivio takvom poimanju patriotizma bio je proglašavan “nepatriotom” i žigosan kao “izdajnik”. Tako je i danas. Srbijom vlada duhovna i materijalna sila velikosrpskog nacionalizma i ko god pokuša da ugrozi interese tog nacionalizma ili se pak odvoji i naruši jedinstvo tog monolita, biva obeležen, anatemisan i uklonjen.

Odnos prema “srpstvu”, kojim se inače želi prikriti velikosrpski nacionalizam, mera je za određivanje patriotizma. Mera za podelu na “patriote” i “izdajnike”. To “srpstvo” je određeno zahtevom da svi Srbi žive u jednoj državi i unitarnim konceptom te države s većinskim pravima za srpski narod. Od ovakvog pristupa “srpstvu” nijedna veća politička snaga u Srbiji nije se suštinski odrekla.

Pošto patriotska osećanja jačaju kada dolazi do ugrožavanja nacionalnog bića i teritorijalne određenosti jednog naroda, to je na osnovu navodne ugroženosti “srpstva” vršena od strane “zaštitnika srpstva” manipulacija srpskim narodom i omogućeno sprovođenje agresivne politike. Poznato je da je u ime te “zaštite srpstva” razbijena Jugoslavija, vođen reakcionarni rat, izvršeni masovni zločini nad drugim narodima i da je došlo do stradanja samog srpskog naroda.

Posle pretrpljenog poraza velikosrpske politike u Hrvatskoj i BiH stvorene su mogućnosti za konačno slabljenje te politike. I zadnji je čas da se radikalnim potezima u pravcu konfederacije sadašnje tvorevine Srbije i Crne Gore, priznavanja Kosova republike, povratka autonomije Vojvodine i davanje autonomije Sandžaku, izbegnu nova krvoprolića i još strašnija stradanja naroda i time se konačno počnu stvarati pretpostavke za okončanje jugoslovenske krize. Međutim, “ljubitelji srpstva” neće tako lako otići sa političke scene, jer nije u pitanju samo odbrana vlasti i bogatstva, već i odbrana njihovih glava. Zato se ponovo počelo udarati u ratne bubnjeve, preti se i primenjuje sila. Ponovo se poziva narod “da ustane protiv raskola u srpskom narodu” i prstom se upire na “nove izdajnike”. I ponovo može poteći krv, jer su oni došli iz haosa i zločina, proizvode haos i zločin i otići će sa haosom i zločinom.

Nacionalistička svest koja vlada narodom i širenje lažne patriotske patetike otežava prodor istinskog patriotizma. Zato je obaveza svih slobodoumnih ljudi da čine sve kako bi se porazio ovajlažni patriotizam. To iziskuje budućnost opstanka srpskog naroda i njegov mirni suživot sa drugim narodima na ovim prostorima. Ta obaveza podrazumeva borbu i raskol sa ovim “patriotama”, jer u Srbiji ne može biti mesta za one koji dele narod na srpski i ne srpski, za one koji Albancima, Bošnjacima, Hrvatima, Crnogorcima, Mađarima i ostalim narodima ne žele dati ista prava kao i sebi. Za raskol, da bi Srbija kao most među narodima Balkana pobedila Srbiju “balkanskog kasapina”. I samo pobeda takve Srbije, u kojoj će svaki čovek u punom smislu, a ne samo formalno, biti prvo građanin, a potom pripadnik određene nacije i vere, može označiti novo poglavlje u njenoj istoriji.

Ako srpski narod sam ne napravi jasnu razliku između patriotizma i nacionalizma i ako srpski narod sam ne iščupa duboko usađene korene nacionalizma, on ne može biti slobodan narod i dovešće u pitanje svoj biološki opstanak. Toj činjenici se kad tad mora pogledati u oči.

Ukoliko se srpski narod ne obračuna sa svojim “patriotama”­fašistima, onda bi se i na njega moglo primeniti ono što je rečeno za nemački narod u vreme fašizma: “Nemački narod je bio prevaren od nacista i Hitlera. Ali nemački narod je želeo da bude prevaren”.

Partija rada 1995.