Militarizacija Balkana

Kapitalizam je u permanentnoj i fundamentalnoj krizi, a njegov imperijalistički oblik je odavno sve kontradikcije podigao na najviši nivo. Kontradikcije između modernih imperija naoružanih do zuba više se ne mogu riješiti nijednim drugim sredstvom osim oružanom silom, i u tom sukobu leži posljednja nada ovog posrnulog eksploatatorskog sistema.

Istovremno revolucionarne organizacije se optužuju za terorizam. Iskustva prethodna dva globalna imperijalistička rata unijela su strah u kosti buržoazije širom svijeta. Ona zna da svaki dobitak u međusobnim ratovima neće dugo trajati ako se ne osigura od pobune i naleta potlačenih. Proces perfidnog fašizma stoga nije samo neodvojiv od opšte militarizacije, već je njen sastavni dio i nastavit će se sa sve većim intenzitetom. Trebamo podvući da rat, pa ni svjetski, nije nešto novo za narode svijeta. Decenijama najmoćniji imperijalisti su otimali i iznuđivali po svojoj volji na štetu čitavih porobljenih naroda i uništavanja bilo kakvih oblika suvereniteta mnogih nacija. Rat je bio prisutan sve vrijeme, samo daleko od očiju stanovništva glavnih imperijalističkih država. Skriveni društvenim kompromisom u kojem je buržoazija ostvarivala superprofite od pljačke kolonija, a sami radnici takozvane beneficije države blagostanja, nisu primijetili da broj “slobodnih” kolonija brzo nestaje, da recesija polako ali sigurno kuca na vrata i da kriza svojstvena kapitalizmu samo čeka da eksplodira u punoj snazi.

Stoga je militarizacija društva i nasilje na svakom koraku samo prirodni proizvod kapitalizma u njegovoj najvišoj fazi, fazi dominacije monopola, banaka i multinacionalnih korporacija. U ratu i masovnom uništenju koje ga slijedi, postoji potencijal za ponovno oplodnju kapitala koji je nezamisliv u mirnodopsko vrijeme. Ne samo da perspektiva novih kolonija donosi potencijalne nove superprofite, već i bajkoviti krediti i doživotna davanja na račun ratnih priprema nevjerovatnom brzinom pune kofere najmoćnijih magnata kapitalizma. Istovremeno, uništavanje gradova, puteva, infrastrukture samo po sebi predstavlja prilike za nova ulaganja. Ako tome dodamo nezamislive količine oružja i municije, jasno je da za svjetsku buržoaziju rat predstavlja samo novi i izuzetno unosan posao.

Današnji frontovi će trasirati puteve budućih tržišta i interesnih sfera. Oni će trovati radnike šovinizmom, izvlačiti na površinu najprljavije i najreakcionarnije ideje, opravdavajući nove grabežljive ratove, u ime odbrane demokratije, kulture i načina života. Milioni radnika na svim stranama biće mobilisani da daju svoje živote na oltaru kapitala u ime “odbrane otadžbine”.

Možemo beskrajno pričati o užasima rata, ali to neće  spriječiti njegov tok, niti spasiti radničku klasu od katastrofe koja će joj se dogoditi. Moramo istaći da se sve istinske revolucionarne organizacije suočavaju s imperativom djelovanja u “ratnim” okolnostima, kada buržoazija (a posebno u početnim fazama) hirovito reaguje na svako sjeme istinskog revolucionarnog otpora. Ne možemo očekivati ​​da spontani pokreti, koji će se sve više pojavljivati, mogu biti išta više od opstrukcije u buržoaskim planovima. Bez obzira koliko veliki i sveobuhvatni bili, bez svjesnog vođe oni će se nužno raspršiti u ništavilo, ili pak oportunistički dodatak opštem toku događaja.

Bez revolucionarne teorije nema revolucionarne prakse. Bez revolucionarne prakse, teorija će ostati samo mrtvo slovo na papiru. Samo onaj ko sam ide može voditi. Istorija cijelog svijeta pokazuje da militarizacija nužno uključuje mase, aktivno ih uključuje u društveni život i priprema ih da same stvaraju svoje predvodnike.

Balkan?

Balkanske mase, posebno na području bivše Jugoslavije, vrlo dobro se sjećaju divljanja nacionalizma i ratova 90-ih. Šovinistička politika je potom dovela narod Jugoslavije  do genocidnog rata, a zatim do dužničkog ropstva koje sada poprima svoj konačni oblik totalnom prodajom nacionalnih resursa i potpunog služenja stranim imperijalistima. Lokalni nacionalistički impulsi nisu ništa više od laveža pasa koje na ovaj ili onaj način kontroliše ista ruka. Vojne parade u Beogradu i Zagrebu i lajanje jednih na druge ne sprečavaju nijednog od njih da snabdijeva oružjem Izrael, Ukrajinu ili bilo koji budući front. Naprotiv. Stalno prisutne ambicije nacionalističke buržoazije na Balkanu mogu poprimiti svoj oružani oblik samo u okviru sukoba samih imperijalista, odnosno onih koji će biti i sposobni i voljni da otvore novi balkanski front. Do tada, Balkan ostaje poprište novih oblika hibridnog rata, logističko središte iza novog Istočnog fronta i vojno-tehnološka baza za proizvodnju “prljavog” niskotehnološkog oružja, jeftinih prirodnih resursa i lako manipulativne radne snage.

Međutim, balkanske mase (kao i druge) već sada instinktivno vide svoj put naprijed i osjećaju da taj put nije onaj koji im se nužno nameće kao jedini ispravan. Objektivno težak položaj, totalna degradacija društva i samog prirodnog okruženja, vječna prijetnja rata i mržnje nameće balkanskim masama otpor kao jedinu mogućnost opstanka. Istovremeno, upravo tamo gdje je nacionalizam istorijski uvijek najjače tinjao, ta nacionalistička svijest više nema mobilizirajuću moć koju je nekada imala. Upravo tu, imperijalizam već istovremeno uvlači praktično sve narode u istu sferu političkog i ekonomskog života, istovremeno ih militarizujući za svoje ciljeve. Pitanje internacionalizma i revolucije neće biti nametnuto balkanskim masama jednostavno kao jedna od lijepih, revolucionarnih fraza. Bit će im nametnuto kao jedini put kojim mogu ići ka oslobođenju, ka revoluciji, ka opstanku. Kao što je to bio slučaj u Drugom svjetskom ratu, kada je pobjedničko oružje jugoslavenskih partizana uništvalo fašiste i domaće nacionalističke kolaboracioniste, tako danas budućnost poziva na oružanu borbu protiv sadašnjih kompradora, protiv njihovih imperijalističkih šefova, protiv opće dekadencije, ekonomskog ropstva i političke represije, protiv svega što ometa dalji istorijski napredak balkanskih i svih drugih naroda. Zato se sada, kao nikada prije, potvrđuju riječi da je jedini put put revolucije, da je otpor nužnost i da mora poprimiti oblik opšteg balkanskog otpora, te da vođa takve borbe može biti samo politička partija čvrsto utemeljena na principima internacionalizma i klasne borbe. Zato ćemo se držati riječi kao i prije:

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Tišina radništva Srbije

Period građanskih protesta, demonstracija, i još uvek malih pobuna u Srbiji,  nužno je počeo aktivirati i delove radničke klase. Skromni pokušaji da se ostvari savezništvo između, faktički liberalne struje kao zastupnika sitne buržoazije, srednjeg seljaštva i donekle liberalnih kompradora sa jedne i radnika sa druge nije uspeo, ili ne bar u onoj meri u kojoj je očekivano.

Zašto?

Zato što je radnička klasa ostala gluva i nema na borbu protiv političke obespravljenosti? Ne. Zato što je radnička klasa uništena (politički) i dezorijentisana upravo kao posledica višedecenijskog delovanja takvih elemenata i njihovih nacionalističkih i mafijaških sprega, koji su sada svu vlast uzurpirali i prigrlili za sebe.

Da li to znači da takav savez nije potreban i da do njega neće doći? Ponovo, ne.

Savez radnika, srednjeg seljaštva, urbane sitne buržoazije, a sa njom i inteligencije (pravnika,doktora, profesora,akademika…) nužan je u ovom momentu kao savez svih klasa u čijem je interesu obaranje mafijaško-kompradorskog režima u Srbiji. Politička obespravljenost koja poslednjih deset godina sve više pogađa tzv. srednju klasu, za radničku klasu prisutno je kao višedecenijsko stanje. Ako je tako, zašto onda radnička klasa ni tada ni sada nije organizovano podigla glas?

Mi odgovaramo sa kontra pitanjem – kako da se bori, kada su joj sve organizacije za tu borbu uništene? Da li postoje moćne političke organizacije vezane isključivo za radničku borbu? Ne. Da li postoje mediji, kulturne i društvene organizacije koje bi propagandno delovale? Takođe ne. Anemične sidnikalne organizacije duboko su korumpirane i služe tupljenju oštrice klasne borbe, odnosno njene sindikalne strane.

 Radnička klasa je dezorijentisana i uništena i zbog niza drugih faktora.

Prvo, ona je preživela 40 godina titoističkog režima, u kome je malograđanski socijalizam na mala vrata uvodio buržoarske odnose u ekonomiji, politici, društvu, uništavajući klasnu svest radničke klase.  Klasna svest te velike i pobedničke radničke klase zamenjena je konzumerističkom, donekle sindikalnom i nacionalističkom svesti. Opštejugoslovenski nacionalizam idejno se lako transformisao u republičke nacionalizme, kao što je titoistička politička birokratija  lako skinula svoju crvenu masku i preuzela nacionalistički šinjel.

Drugo, skoro deset godina teških i bratoubilačkih ratova su ostavili svoj ožiljak. Iskorišćeni kao topovsko meso u prljavom ratu, već duboko poljuljana klasna svest u potpunosti je likvidirana i zamenjena nacionalističkom. Otrov nacionalizma duboko je pronikao u radnike i bile su potrebne godine i godine, kao i promena u materijalnim okolnostima da bi ta nacionalistička svest  popustila pred novim oblicima buržoarske svesti.

Treće, integracijom bivših jugoslovenskih (i uopšte balkanskih) republika u imperijalistički poredak u jednu svetsku ekonomiju gde je nacionalistička svest morala da gubi tlo pod nogama i sve više se zadržava u jednoj drugačijoj, takođe reakcionarnoj formi  “prosperitetnih integracija”.

Relativna ekonomska stabilnost postignuta je sa jedne strane širenjem lokalnih ekonomija posredstvom krupnog multinacionalnog kapitala, jačanjem i nacionalne buržoazije, izvozom radne snage u zemlje imperijalističkog centra, enormnim zaduživanjem zemlje, što je stvorilo donekle realnu sliku o povećanju zarada i standarda, uz veliko povećanje same eksploatacije nad radništvom.

Likvidacijom proleterske klasne svesti i organizacijom klasne borbe (političkih, ekonomskih i drugih), primanje buržoarskih oblika svesti (nacionalističkih, liberalnih..) dovela je radničku klasu u situaciju da postoji kao objekat promena, a ne i njihov subjekat.

Zato i njena neaktivnost u borbi protiv režima nije posledica „zaostalosti“ radnika i njihove političke naivnosti. Njena neaktivnost je posledica decenijske ideološke, organizacione, političke i svake druge borbe buržoazije protiv radnika. Tako sada, u uslovima opšte krize kapitalizma i međuimperijalističkog rata,  ta buržoazija želi tu radničku klasu  ponovo više vezati za sebe, kao potrošnu robu u borbi za vlast.

Taktika jednog dela kompradorske buržoazije je napraviti svoje „radničke“ organizacije, baciti radništvu  političke mrvice i gurnuti ih u striktno ekonomsku borbu, a svu vlast prigrliti za sebe. Cilj je ideološki zatrovati radnike reformizmom i nacionalističkim otrovom koji  ima prikriveni oblik, već viđen, u socijaldemokratskim pokretima širom sveta.

Takva, u suštini liberalna struja, će  želeti i istovremeno zazirati od radničkog organizovanog delovanja, posebno na Balkanu, gde su imperijalističke kontradikcije  na  visokom stepenu i gde će takve buržoazije morati da se svrstaju uz jedan imperijalistički blok, pre ili kasnije. Isto tako, ukoliko ne dođe do povezivanja ideje socijalizma sa jedne i sa radničkim pokretom sa druge strane, on će ostati samo pogodni alat u dogovorima i borbama imperijalista i lokalnih kompradora.

Svi ti pokušaji nužno moraju završiti porazom. Jačanje klasnih i drugih kontradikcija, otvaranje novih frontova međuimperijalističkog rata i neminovni ekonomski kolaps, nužno snaže proletersku klasnu svest, oduzimaju manevarski prostor reformizmu, jer iznova proklamovane reforme više neće biti ni moguće.

Samo spajanjem ideje naučnog socijalizma sa jedne, i radničkog pokreta čija materijalna osnova postoji sa druge starne, moguće je povećati ulogu proleterske svesti u radništvu.

Proleterijat nema drugo oružje do organizacije. On se ne plaši negacije svog „individualizma“ i on će nužno i postati nosilac borbe koja će biti sposobna da preseče lanac porobljavanja, korumpiranosti, nacionalizma, eksploatacije, religijske zaostalosti, prisutnosti patrijarhata i samog imperijalizma.

Na reformizam, nacionalističku mržnju, imperijalističko ropstvo i fašizam odgovaramo samo sa dve reči koje će sve češće odzvanjati u ušima pobunjenih masa Balkana:

Jedino revolucijom!

Stav Partije rada o situaciji u Srbiji

1. Od trenutka izbijanja studentskih i građanskih protesta Partija rada ih snažno podržava i aktivno učestvuje u njima iz osnovnog razloga što u njima vidi put za jačanje političke klasne svijesti radničke klase i svih širokih masa  u Srbiji.

2. Partija ima  stav  da je osnova datog pokreta sve siromašnija i nepostojanija srednja klasa koja u tendenciji opšte krize imperijalističkog svijeta vidi izlaz u reformi postojećeg kapitalističkog sistema i vraćanja na prethodni, a sada nemogući klasni status quo.

Idejna heterogenost, organizaciona nepostojanost i taktički haos  je glavna karakteristika ove klase, i ujedno čitavog pokreta koji u najvećem dijelu nosi njen pečat. Kombinacija nacionalizma, liberalizma, kao i ljevičarskih sitnoburžoarskih elemanata u potpunosti je proizvod takvog stanja.

Sitna buržoazija i bliski slojevi borbu vode ne protiv eksploatativne prirode samog sistema i siromaštva koje oduvijek pogađa i radničku klasu i poluproleterske elemente na selima, već  isključivo tendencije sopstvene proleterizacije i obespravljenosti. Prema tome, stav je da je sadašnja borba tek uvertira u buduće klasne borbe, ali da je obaranje režima  legitimni politički cilj i za radničku klasu.

3. Slabost pokreta se ogleda u nedovoljnoj organizaciji koja nije posljedica samo idejne, već i materijalne raštrkanosti srednje klase. Navika individualnog djelovanja (koja proizilazi iz klasnog položaja), odbojnost prema disciplini i centralizaciji, kao i samo neiskustvo negirali su mogućnost osnivanja trajnije i postojanije strukture i organizacije, sa jasno utvrđenim ciljem i taktikom.

Dezorganizacija, stihija u djelovanju, ali i namerno pozivanje radničke klase isključivo na sindikalnu borbu pod krovom duboko kompromitovanih sindikata, a u odsustvu moćnog subjekta razlog je zbog čega pobunjena srednja klasa nije uspjela da u svoje redove pridobije i radnike i druge eksploatisane.

4. U sadašnjim uslovima u kojima je režimu nemoguće da slomi pokret, oblici borbe koji se javljaju su prije svega stihijske prirode i  u sebi nose klicu budućeg svjesnog organizovanja. Jačanje političke represije, upotreba policije i paravojnih formacija jača  svijest o potrebi aktivnijeg otpora.  Oslobađanje straha i ranijeg okvira djelovanja stvara nove političke djelatnike, pa su napravljeni  koraci u ispravnom tretiranju države i njenih struktura (sada) kao neprijateljskih elemenata protiv kojih se treba boriti.

Upravo sa jačanjem ove svijesti jača i borba između dvije glavne struje u pokretu: reformističko-oportune i linije koja je jasno podvukla crtu da je promjena nemoguća bez obaranja režima. Upravo ovu liniju Partija rada u potpunosti podržava i nastoji da ona prevlada. Oportunizam prorežimske struje u pokretu, koja svojim paktiranjem, pacifizmom i drugim djelovanjem aktivno tupi borbenu oštricu pobune, stvara od nje, svjesno ili ne, agenturu režima u redovima pobunjenih.

5. Partija rada smatra da se događaji u Srbiji ne mogu posmatrati van šireg konteksta Balkana i Trećeg svjetskog rata. Neminovnost novih ekonomskih, političkih i vojnih događaja koji će se prije ili kasnije preliti i na Balkan ponovo afirmiše parole koje PR ističe već dugo vremena u ime eksploatisanih i nezadovoljnih masa unutar zavisnih, kompradorskih režima na čitavom Balkanu, a to su:

Jedino revolucijom – jer jedino revolucijom se trajno mogu uništiti režimi koji svakodnevno proizvode kako pljačku za sebe, tako i siromaštvo i bijedu za mase i opštu neljudskost na svakom koraku.

Balkanskim pokretom otpora – kao istorijski nužnom silom balkanskih naroda koja će osloboditi balkanske narode imperijalističke čizme multionacionalnog porobljavanja, dužničkog ropstva i savremenih oblika kolonijalizma.

Idejni tokovi

Revolucionarni pokret u svijetu  pod kojim podrazumijevamo snage koje se bore protiv imperijalizma, kolonijalizma i za uništenje kapitalizma  je krajem dvadesetog vijeka počeo izlaziti iz strateške defanzive. Ovaj proces se manifestuje u jačanju mnogih revolucionarnih partija širom svijeta i intenziviranju oružane borbe kao forme klasnog sukoba. Uzrok tog jačanja nalazio se u novoj krizi u kojoj se našao čitav kapitalistički svijet  sa svim  svojim unutrašnjim kontradikcijama. Uvlačenje  širih masa u politiku, i istovremeno sve bedniji položaj u kojima su se one našle, dovelo je do traženja  izlaza u sve težim uslovima življenja. Sa ideološke strane  potpuni poraz i slom koji je doživio revizionizam, otvorio je prostor za nastup novih snaga  istinski revolucionarnih i nekontaminiranih oportunizmom.  Ovaj inicijalni polet  zaustavljen je proteklih godina.

Zašto?

Kriza kapitalizma je (po nama) postala temeljna i permanentna, a ne ciklična. Upravo ta kriza manifestuje se u sve  oštrijim formama kojima sav kapitalistički svijet traži izlaz u već oprobanom i istorijski zakonitom receptu militarizacije i rata. Smenjivanje „mirne“ kapitalističke borbe (koja uistinu nikada nije mirna) otvoreno oružanom, ruši se dosadašnji formalni međunarodni poredak, gdje narasle kontradikcije više ne mogu da se „guraju pod tepih“ i gdje nikakvi zakoni, institucije (u koje se baš taj buržoarski svijet svečano zaklinje) više ne važe. Sada dolazi vrijeme kada se politički i ekonomski, a zapravo klasni odnosi otvoreno rješavaju isljučivo silom. Silom jednih imperijalističkih saveza nasuprot drugih, silom i unutar samih saveza gdje se udio budućeg plena mjeri upravo snagom kapitala, snagom armija, snagom te individualne buržoazije na svakom polju.

Na kraju i udruženom silom i snagom nasuprot svih potlačenih, obespravljenih i eksploatisanih. Odbacivanje ustaljenih formi liberalne, parlamentarne demokratije (i to neverovatnom brzinom) samo pokazuje da se imperijalistička buržoazija nalazi pred ratom, a da njima i njihovim kompradorima ne ostaje  nikakvo drugo sredstvo vladavine osim sile.

Na taj istorijski udar revolucionarni pokret, u globalu, nije mogao sa svojom trenutnom snagom da odgovori adekvatno. Te podjele  još jasnije  se  ogledaju u različitim strujama koje još uvek vladaju u pokretu. Dok je jedna struja ostala ukopana u „prošlom“, u svojim jalovim raspravama o odbrani marksizma-lenjinizma, hodžizma, maoizma, staljinizma…druga je otvoreno zaplivala vodama reformizma i malograđanskog anarhizma. Dok je prva struja srljala u dogmatizam i u sektaštvo (kao još jednu formu oportunizma) i u odustajanju vođenja klasne borbe svim sredstvima, druga struja je odustala od svih temeljnih ciljeva pokreta koji bi je činili revolucionarnom. Dok je jedna postala tek ljuštura bez suštine, druga je postala samo obični plankton i dekor u opštem haosu savremenog svijeta, sastavni dio opšte konfuzije, nesposobna da se nametne masama kao avangarda odustajući i od koncepta avangarde, klanjajući se pred stihijom i smatrajući to svojom snagom.

Obe struje predstavljaju lijeva i desna skretanja našeg pokreta i predstavljaju „tvrđe“ i „mekše“ buržoarske struje u revolucionarnom pokretu. Istorija je u svom kretanju nemilosrdno  brisala ovakve tendencije u pokretu i u predrevolucionarnim i revolucionarnim epohama uz ne malo borbe samih revolucionarnih organizacija. Upravo taj zadatak stoji sada pred revolucionarima Balkana.

Treći,  najmanji dio pokreta, ne odstupajući od osnovnih shvatanja naučne i revolucionarne teorije, traži istorijski odgovor na sadašnje nove, a zapravo stare društvene okolnosti. Pri čemu je upravo ovaj dio pokreta izložen najbrutalnijim udarima klasnog protivnika, što svakodnevno izaziva i velike gubitke u pokretu i sputava ga da brže razvija svoju moć u pokrenutim masama.

Bili bi naivni kada bi ignorisali da je trenutno najveća prepreka samom pokretu kontradikcija Trećeg svjetskog rata među imperijalistima i njihovim privremenim, ili „trajnijim“ savezima. Jačina sukoba za koju su imperijalisti spremni i koje su još daleko od svog iscrpljivanja onemogućava dalje razvijanje revolucionarnog  subjekta, do onog nivoa koji bi mogao pred mase da postavi prosto, ali fundamentalno pitanje svake revolucije – pitanje vlasti.

Imperijalistička buržoazija kroz dva globalna rata ima iskustvo talasa revolucija, kako unutar samih imperijalističkih država, tako u kolonijama. Njene snage su još uvek, praktično, netaknute i spremne za obračun sa pobunjenim masama. One će nastojati da izbjegnu ovaj sukob, da potkupe, korumpiraju, zavedu i osakate revolucionarni pokret, a to se već uveliko i događa. Sve dok te snage ne budu dovoljno iscrpljene međusobnim konfliktom, dok njihove armije, bezbednosni aparati i uopšte cio sistem ne bude poražen, a pobunjene mase tek tada u svom usponu, revolucija neće moći da doživi pobjedu. Ovo ujedno ne znači odustajanje od borbe,  naprotiv, ono znači potrebu za još većom i svestranijom pripremom na svim poljima: ideološkom, političkom i organizacionom.

Ta imperijalistička buržoazija je svjesna potencijala revolucionarnog pokreta, a mi bismo dodali  i da je svjesnija nego mnoge  „revolucionarne“ organizacije ili partije. Upravo zato je njihova pažnja stalno usmerena na same mase i na njihov kapacitet za organizacijom, na njihov potencijal da zadaju udarce. Upravo zato, svjetska buržoazija profitira od opšte konfuzije koja vlada u pokretu, od nepovezanosti i rastavljenosti svega „čestitog“ što bi moglo da ponudi svoju ulogu u borbi obespravljenih. Trebamo li ići dalje od štete koju balkanskim narodima donose ideološka konfuzija (a bez razgraničenja nema ni ujedinjenja) koja vlada među „revolucionarima“ ? Koliko prilika se propušta jer se zaobilaze fundamentalna pitanja, pitanja organizacije, cilja i taktike.

Da li je u preko tri  decenije  u širem pokretu iskreno postavljeno pitanje i iskreno odgovoreno, zašto skoro svaka revolucionarna organizacija više podseća na revolucionarni kružok ili čak skupinu prijatelja?

Bez vođstva, bez dovoljno moćnog subjekta koji može da povede, bez rešavanja fundamentalnih pitanja koji pritiskaju mase na Balkanu, utvrđenih odgovora i jasno definisanog puta, revolucionarnog jedinstva teorije i prakse, balkanske mase će još dugo biti osuđene na pojavljivanje i nestajanje.

Treba postaviti otvoreno pitanje: Da li je klasnu borbu moguće voditi bez konspirativne, strogo centralizovane organizacije? Da li masovni rad i pokret negira potrebu takve organizacije, ili je traži i jača? Da li je nekolicina profesionalnih revolucionara veća politička opasnost po svaku vlast, nego stotine hiljada ljudi bez jasnog cilja, bez jasne taktike, bez jasne organizacije?

Ujedno odbacujemo i svaki prigovor da time negiramo frontovski rad i samu moć svjesnih masa. Bez utemeljenja u naučnom socijalizmu, bez konkretnog pitanja zašto se mi borimo, mi sami ne možemo biti ništa drugo do oportunisti i glumci pod crvenim plaštom.

Takvu organizaciju i takav pokret, koji se zalaže za najsvetlije ciljeve koje je istorija ikada postavila pred čovjeka, ne mogu činiti ljudi zaokupljeni bilo kojim vidom sitničarstva i individualizma. Ne mogu ga činiti ljudi zaokupljeni potrošačkom ideologijom i modernim, hedonističkim shvatanjem života. Davno  je rečeno- komunisti su ljudi posebnoga kova, ljudi koji su se isticali ne samo borbenošću u rovovima klasne borbe, nego i neprikosnovenom etikom koja je i same mase oduševljavala i tražila od njih ono najbolje. Komunistička etika nije samo „revolucionarna fraza“, nego oružje kojim se pobjeđuje buržoarska malodušnost, licemerje i individualizam. Upravo dugogodišnja dominacija sitnoburžoarskih elemenata i njihovog morala u pokretu je predstavljala krupan kamen spoticanja u organizovanju svih progresivnih elemenata.

Međutim, bez organizacije koja će se ponašati kao ostrvo u moru sitnoburžoarskog morala, revolucionari (ili oni koji se smatraju takvima) i sami ostaju na nivou akademskih ili kafanskih rasprava, bez mogućnosti realnog uticaja na društvo. Drugim riječima, dokle god ne posmatramo organizacije kao oružje protiv kapitalizma, dokle god oružjem organizacije ne tučemo sve protivnike revolucije ne možemo se nadati bilo kakvom uspjehu. Istovremeno, nije dovoljno izdavati se za revolucionara ili revolucionarnu partiju, potrebno je provjeravati šta se zaista radi. Ne slušati parole niti gledati slepo u programe i manifeste ove ili one organizacije, već provjeravati rad  u praksi, provjeravati da li ta praksa najispravnije služi cilju socijalističke revolucije. Mjerilo ozbiljnosti jedne partije provjerava se isključivo njenim kapacitetom za iskrenu samokritiku i učenjem iz grešaka koje su učinjene.

Pred revolucionarima Balkana nalaze se novi-stari zadaci, traže se nova-stara rješenja bez kojih budućnost izgleda u najmanju ruku sumorno. Bez revolucionarne teorije ne može biti ni revolucionarne prakse, bez revolucionarne prakse ne može biti ni revolucionarne organizacije. Bez revolucije i vjere u revoluciju, balkanskim narodima će samo ostati izbor u ime kojeg imperijalnog carstva će jurišati ka samouništenju.

Povodom ubistva indijskih revolucionara

U sukobu sa indijskom fašističkom državom poginuo je drug Basavraj, generalni sekretar Komunističke partije indije (Maoističke). Uprkos velikom gubitku koji je pretrpeo indijski revolucionarni pokret i partija, borba ugnjetenih i obespravljenih u Indiji ne može biti sprečena ubistvom jedne individue, niti bilo kojim drugim činom.

Živela revolucionarna borba indijskog naroda, predvođena KPI(Maoističkom) i Narodnooslobodilačkom gerilskom armijom!

Pouke iz prvomajskog protesta u Srbiji.


Partija rada pozdravlja svaki čin manifestacije i jačanja klasne svesti u Srbiji i šire. Partija takođe pozdravlja jačanje saveza između studenata i radnika, kao ispravnog poteza u ovom trenutku u borbi protv mafijaškog, nacionalističkog i kompradorskog režima.


Mi podsećamo da domet borbe protiv režima ne može biti samo jeftini reformizam. Borba za bolje plate, radne uslove, izmene zakona i veća politička prava su ispravni i legitimni ciljevi na nivou taktike, ali ne smeju i ne mogu biti krajnji cilj radničkog pokreta.


Ne treba posebno ni komentarisati još uvek jednu od glavnih floskula koje vođe režimskih sindikata i reformistička levice iznose i zagovaraju da“radnička klasa ne treba da se bavi politikom”, kao potpuno kapitulantsku, suštinski pogrešnu i oportunističku. Dodeljivanje radničkoj klasi uloge “rezerve” u narodnom pokretu je takođe ne samo oportunizam, već i otvorena izdaja klasnih interesa radničke klase. Da, radnici nisu samo “najveća socijalna grupa”, oni su prvenstveno socijalna klasa. Njihova uloga nije i ne može biti pozadinska, već avangardna i frontovska.


Upravo je radnička klasa nosilac demokratskog i istorijskog razvoja, kao najrevolucionarnija, najmasovnija istorijska klasa i neminovno, u budućnosti, najorganizovanija društvena snaga. Ujedno radnička klasa je jedina klasa koja poseduje materijalnu osnovu da generiše novo društvo u budućnosti, ali i da vodi dugotrajnu, metodičnu borbu u sadašnjosti, bez obzira u kakvog se položaju trenutno nalazi u samoj Srbiji ili šire na Balkanu. To su činjenice.


Baš zato je potrebno isticati potrebu da radnička klasa uđe u arenu političke borbe, kao klasa za sebe, a takav poduhvat je nemoguć bez političke organizacije proleterijata, bez revolucionarnog subjekta, bez sopstvene političke partije. Istorijska je neminovnost sve masovnijeg
uvlačenje najširih slojeva u političku borbu. Istorijska je neminovnost da će sveže rezerve radničkog pokreta prvo morati da prođu kroz sopstvene dečije bolesti ekonomizma, reformizma, pa čak i socijal-šovinizma. Istorijska je neminovnost i podići glas već sada protiv takve politike i tendencija i usmeriti glas i pogled, kako na ono danas, tako i na ono sutra.


Glavno političko pitanje danas u Srbiji je opstanak Vučića na vlasti kao personifikacije režima i upravljača sa skoro svim polugama njegove moći. Od toga, da li će Vučić u ovom trenutku opstati ili ne zavisi dalji tok razvoja događaja i uopšte put kojim će se opštenarodni pokret i razvijati.


Prema tome, ova borba je ne samo najbitniji događaj sadašnjosti, ona je i katalizator budućih događaja. Jednostavnije rečeno, bez podrške u najširim masama, u radničkoj klasi, u proleterskim i poluproleterskim elementima gradova i provincije, studentski pokret će se naći izolovan i uništen sa dve strane: režimsko-mafijaške sa jedne i opoziciono-oportunističke sa druge strane i taj udar se već sprema. Ujedno, takav vid likvidacije narodnog pokreta je po sistem najbezbolnije rešenje, pod uslovom da bude moguće.

Zašto?

Zato što time sistem zadržava režim kao bastion svojih političkih i ekonomskih interesa sa jedne, a tzv. opoziciju kao zgodnu rezervu u slučaju društvene krize sa druge. Ne računajući ni privid demokratije koji se time zadržava ( koji je u srpskim masama izuzetno deligitimizovan), na ovaj način svaka istinska narodna inicijativa, a koja se može izroditi u masovnu političku organizaciju se u korenu uništava.


Da li će se ovo ostvariti ili ne nije apstraktno pitanje, već konkretno, na čiji odgovor jedino odlučuje odnos samih snaga. Dakle, bez saveza radničke klase, studentske omladine i uopšte progresivno nastrojene inteligencije, ali i srednjih seljaka i drugih sitnoburžoarskih elemenata, koji svoj interes vide u padu ovog režima (a direktno i indirektno i borbi protiv krupnih monopola) ova borba je osuđena na propast. Kao što smo rekli, radnička klasa nije samo najmasovnija, ona je ujedno jedina sposobna da vodi dugotrajnu, metodičnu borbu protiv ovog režima danas, ili nekog drugog sutra, sve dok sama ne izgradi snagu potrebnu da fundamentalno promeni društvene odnose. Zato sada je od najveće važnosti insistirati na povezivanju sadašnje borbe studenata sa sve gorim položajem radničke klase.

Pretvarati ekonomske probleme individualnih radnika u političke zahteve kompletne radničke klase, a samim tim i drugih obespravljenih slojeva. Sadašnji pokret je savladao metod mobilizacije, metod animiranja širokih slojeva i masa. Sadašnji pokret, da ne bi bio prošli, mora savladati i metod političke borbe, danas legalne sutra ilegalne; savladati instrument organizacije i uzdići se na istorijski nivo koji se od njega zahteva ili svesno stupiti u poraz i kaljugu buržoarske predatorske politike.

Jačajmo moć masa!

Mutni oblaci nad Srbijom se još nisu sreli. I dok smo suočeni sa olujom propagande sa svih strana, realnost ostaje neumoljiva- status quo je i dalje tu. Režim nema snage da slomi pokret. Pokret nema želju da slomi režim. Jer da je istinski to želeo, do sada bi to i uradio. A zašto to nije?

Uvek ćemo se moći vraćati nazad na razloge zašto to nije objektivno izvršeno, ali dopustićemo sebi da skliznemo u subjektivnost pa da dodamo sada ono osnovno – jer nije želeo. Kao što ne postoji užareno jezgro sposobno i željno da istrpi sve surovosti vladajuće klike saterane u ćošak, tako ni u masama još uvek nije sazrela svest da bez udarca režimska trulina neće pasti. I ponovo ćemo se vratiti na još jedan element koji je ovaj pokret razlikovao od svih ostalih. Vratićemo se na organizaciju.

Bez ljudi koji će se u potpunosti posvetiti revolucionarnom, ili čak bilo kom drugom političkom radu, bez stvaranja centralizovanog i sposobnog subjekta politička vlast se ne može i neće osvojiti. Isto tako, odsustvo takvog subjekta garantuje neuspeh i objektivno srozavanje celokupnog narodnog pokreta u jadne vode političkog reformizma, konfuzije i dezorganizacije.

Da, potrebna je organizacija i to se vidi i sa druge strane barikade. Na Balkanu, pa i u Srbiji postoje dežurni nacionalisti, dežurni liberali, dežurni levičari I desničari, jedino što ne postoji su profesionalni revolucionari i opet podvlačimo, to se i pokazuje u praksi.

Negacija materijalne osnove Vučićevog režima, kanalisanje političkih kontradikcija u moralnu ravan (dobro-loše) nije samo produkt liberalne propagande, koliko neiživljenosti te ideje u samim masama, koliko samog oportunizma koji ljude i dalje drži u stanju nevidiljivog ropstva sopstvenim navikama malograđanskog života. Prospekti vanrednog stanja, hapšenja, političke represije užasavaju našeg malograđanina iako je on već odavno proleterizovan. Istovremeno, on veruje da će time što ne udara pesnicom policajca zaslužiti njegovu milost. Istorija se već dovoljno puta surovo poigrala sa takvim kovom ljudi i na njihovu žalost, istorija ima tendenciju da se ponekad i ponovi – i to ne nužno kao farsa.

Ukoliko želimo demokratiju, moraćemo sami da je zgrabimo. Ukoliko želimo revolucionarnu partiju (ili čak bilo kakvu organizaciju) moraćemo sami da je izgradimo. Narod nije otišao za studentima zato što su oni intelektualno ili etički iznad, narod je krenuo za njima jer je osetio snagu,a ta snaga je bila posledica stepena organizacije kojima političke partije u našoj močvari mogu samo da pozavide. U velikim istorijskim previranjima mase ne idu za onim koji je “u pravu”, već za onim koji je jači I to je jedino što je bitno.

Međutim, mi moramo da se okrenemo ka tome i zašto je baš režim takav kakav jeste, zašto borba protiv njega mora biti duboko ukorenjena i kanalisana u samim masama. Pođimo od toga da sam Vučićev režim predstavlja udarnu pesnicu celokupnog krupnog kapitala u Srbiji. Pođimo od toga da bez mafijaškog oblika vladavine ni domaći, ni strani kapital ne bi mogao u toliko brzoj meri da se obogati. Pođimo od toga dakle, da nije režim taj koji je uništio sistem, već je sistem taj koji je kreirao režim u cilju zaobilaženja sopstvenih dotrajalih zakona. Onog momenta kada je lice “uređene” demokratije, kakva je navodno postojala u početnom obliku, prestala da odgovara potrebama kapitala, kada se otvorila prilika i za formiranjem sopstvenih monopola, ona je brutalno zgažena. Celokupan razvoj od tada pa do sada je samo neprestano militarizovanje, bogaćenje jedne uske klike i potpunog podređivanja svih  poluga države, a posebno njenog izvršnog i sudskog mehanizma.

Šta dalje?

Govoriti masama u kom smeru da se pokrenu je ne samo oportunistički, nego i idealističko shvatanje politike. Organizovati, agitovati i propagirati? U tome i jeste suština političkog delovanja. Mase Srbije napravile su ogroman iskorak, štaviše zagazile su na teren vanparlamentarnog delovanja, na teren suprotan tzv. parlamentarnoj demokratiji, ali bez povezivanja te političke borbe sa ekonomskom osnovom (ekonomskog položaja najširih masa) ta borba je osuđena na paradiranje u blatu. Mase u Srbiji položile su ispit masovnog mobilisanja, započele su samostalno da preispituju sistem u kojem žive i to treba svim srcem pozdraviti. Na redu stoji ispit sopstvenog organizovanja, kanalisanja te masovnosti u moćne i skoncentrisane udarce, odnosno  sopstvenog poimanja sebe kao klase, kao subjekta istorijskog događaja. I taj ispit mase u Srbiji, i šire – Bosni I Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, će morati ubrzano da polože, kao što su ga položilie već jednom, kada su smrvile sve okupacije i surovosti klasnog potčinjavanja i neslobode  XX veka.

Stav Partije rada u vezi stanja u Bosni i Hercegovini.

Pitanje jedinstva Bosne i Hercegovine je devedesetih godina prošlog vijeka bilo suštinsko pitanje u borbi za opstanak Jugoslavije ili njenog raspada. Na tom pitanju su se prelomile sve kontradikcije u njenom postojanju i funkcionisanju i koje su se pokazale mnogo jačim nego potreba za opstankom same Jugoslavije. Snage velikosrpskog nacionalizma potpomognute velikohrvatskim nacionalistima su pokušale razbiti BiH i spriječiti stasavanje bošnjačke nacije u svom razvoju nacionalne samobitnosti.

Znamo da te snage nijesu u tome uspjele. Bosna I Hercegovina je ostala cjelovita bez obzira na samu suštinu njenog društveno ekonomskog bića i kako se voli naglasiti – stepen njene državne funkcionalnosti.

Danas BiH predstavlja državu zamrznutih sukoba, teritoriju podjeljenu prije po principu feudalizma nego federalizma, uz stalnu težnju velikosrpskih I velikohrvatskih snaga da ostvare svoj uticaj na jedan ili drugi način, u okviru već postojećih imperijalističkih odnosa.

Istorijski, ovo je ne samo zbog tih težnji Beograda i Zagreba, posredno i samog Sarajeva,  već i zbog toga što imperijalisti nikada i nisu likvidirali politiku zbog koje je i vođen rat, već su je samo pacifikovali i uokvirili u sopstvenu hijerarhiju. Upravo tako, ispod vojne, ekonomske i političke okupacije, kompradorske elite BiH danas i žive, koristeći sopstvene entitete i federacije kao poligone za opštu pljačku, kanališući bilo kakav bunt u močvaru nacionalizma i pretnje novim-starim ratom. Ovo je fenomen koji je karakterističan za čitavu BiH.

Danas, pitanje Bosne i Hercegovine ponovo dobija na značaju, ali ne kao izolovano političko pitanje, već kao deo niza kontradikcija koje vladaju Balkanom. Mi smo već podvlačili da kriza u jednom delu Balkana nužno se mora preliti i na druge djelove i na tome ostajemo. Formalno jedinstvena, a suštinski podijeljenja BiH, nastala kao posledica rata 90- ih upravo danas i služi kao politička tempirana bomba, u kojoj snage ne odmjeravaju više srpski, bošnjačkiili hrvatski nacionalisti kao samostalni politički činioci – već kao produžene ruke ruskog ili zapadnog kapitala.

Međutim, ne ulazeći u domen lokalnog politikantstva, u realnosti, balkansku politiku kroje imperijalističke države vođene silom multinacionalnog kapitala i u ovom slučaju je to takođe evidentno. Bez pružanja političke, ekonomske i vojne pomoći od strane imperijalističkih država u liku SAD, Rusije, Njemačke, Francuske, Britanije i drugih, rat u Bosni i Hercegovini nije moguć (kao što nije moguć ni u Srbiji ili bilo gdje na Balkanu).

Tenzije koje se dižu od lokalnih kompradora, a zatim “regulišu” snagom EUFOR-a ili nekom drugom oružanom silom (poput NATO-a) je u uprošćenom smislu – već dogovorena farsa. Da, tenzije između kompradorskih elita postoje, one su sposobne da reže jednu na drugu, ali lanac multinacionalnog kapitala je čvrsto stegnut i iste šake drže sve sukobljene strane. Jedino promenom odnosa snaga u samim imperijalističkim odnosima (kao što bi bilo povlačenje Amerike sa Balkana, naglo jačanje Njemačke, Francuske ili druge države) bi postavilo osnovne uslove za aktivaciju tih sukoba.

Potpisivanje odbrambenih, a uistinu napadačkih sporazuma koje je nedavno započeto upravo govori da će prije ili kasnije na red doći i BiH. Pred našim očima se pripremaju uslovi za buduće balkanske ratove i u kojima neće na tapetu biti pitanje postojanja BiH,Kosova, Crne Gore ili neke druge države, već kojem savezu će se ti narodi i te države prikloniti. Sasvim je izvjesno da će neki stari neprijatelji sada biti saveznici, i da će neki stari saveznici biti novi neprijatelji.

Može li BiH iz tog začaranog kruga da izađe ili da li smo opet na poprištu novih sukoba u samoj BiH? Mogu li bosanskogercegovačke mase izbjeći novi rat?

Da, mogu i to ne samo nastavljajući ono što su započele 2014. godine, već koristeći baš tu pobunu kao obrazac šta činiti i šta izbjegavati. Pobuna, ma kako sveobuhvatna i duboka, bez političkog subjekta, bez sveobuhvatnih organizacija će uvek se završavati kao poraz. Da bi taj plamen nastavio da sija, potrebno je organizovati ga, dati mu političku formu, lomiti nametnute nacionalne, lokalne i druge brane i graditi jedinstvo naših naroda na bazi već dobro poznatog zajedništva, kojeg je Bosna i Hercegovina bila najčvršći primjer i zbog čega je i morala u ratu 90-ih da plati najveću cijenu.

Koja je uloga bosanskih najširih masa I šta raditi?

Svakako da mase trebaju da nastave odupirati se pojedinim modernim feudalcima i tim interesima iz devedesetih za njenim komadanjem. Svako potezanje klasnog pitanja vodi moblizaciji svih vladajućih struktura, u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru i stvaranju jedinstvenog fronta u sadejstvu sa tzv. Međunarodnom zajednicom i neposrednom silom okupatora.

Gorivo koje već postoji u vidu sveopšteg siromaštva, eksploatacije, besciljnog lutanja po bijelom svijetu “za boljim”, korupcije i pljačke, totalne rasprodaje resursa Bosne i Hercegovine, uz pravdanje svog poretka, može i mora podignuti na viši stupanj podjelu ne po nacijama, već po klasama.

Izazivanje nacionalnih podjela na Bošnjake, Hrvate i Srbe može biti samo propagandni i poliitčki instrument lokalnih političkih struktura i njihovih imperijalističkih finansijera i nalogodavaca. U uslovima nadolazećeg predatorskog rata, bosanskohercegovačke mase, kao i mase Srbije, Kosova, Albanije, Hrvatske, Crne Gore i uopšte Balkana imaju zadatak – ili biti topovsko meso u ratu kojem se neće nazirati kraj ili nemilosrdno srušiti svijet kapitalizma I imperijalističkog porobljavanja.

To djelo, posebno u BiH, mogu izvršiti jedino bosanskohercegovački narodi, zajedno sa drugim porobljenim narodima Balkana. Ukoliko se politička borba ne podigne na ovaj stupanj (a moraće), pitanja objektivno sekundarne prirode (u tim uslovima): ustava, funkcionalnosti BiH, separatizma – ostaće samo i isključivo instrument kompradorskih elita za odvlačenje pažnje i za produbljivanje okupacije.

Upravo zbog ovih postavki, Partija rada ističe svoje parole koje smo uputili masama i stajali iza njih u različitim periodima i koji odražavaju našu idejnu poziciju,a to je prvo -”Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!”, kako 1992. tako i sada. Drugo, da je put oslobođenja  “Jedino revolucijom!”, što je i iskra socijalne pobuna pokazala u praksi 2014. godine, i treće- ”Balkanskim pokretom otpora !” – odnosno potreba savezništva masa BiH, sa masama Srbije,Kosova,Crne Gore, Hrvatske, Albanije i šire, bez kojeg je nemoguće povesti borbu protiv imperijalizma, čiji su domaći kompradori samo produžena ruka, stoga i sada ostaje:

Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Korak ka nigde, cilj sve jasniji.

Osnovna pitanja sadašnjeg pokreta u Srbiji jesu pitanja taktike i pitanja konkretnog cilja. Ovde se čak i nećemo baviti nepostojanjem subjekta (iako je to pitanje izuzetno bitno i ne slažemo se sa tim da politički subjekat u potpunosti ne postoji), već o tome da sadašnji pokret ne može da probije sopstvenu kontradikciju i da ona ne počiva samo na “nerazumevanju” odnosa koji su nastali, već i na materijalnoj potrebi da osvoji vlast “bez krvi”.

Pozabavimo se prvo činjenicama. Činjenica je da da su mase ustale, da u praktično čitavoj zemlji ne postoji ni zabačeno mesto koje nije dotaknuto ovim pokretom i da ovaj pokret je među jedinstvenima u istoriji (Srbije) po tome. Činjenica je i da je mirna blokada kao metoda dala izuzetne rezultate u mobilizaciji masa. Činjenica je i da takve metode ne mogu da zauzmu vlast. To je ono što je pokazala i pokazuje praksa još od januara ove godine. Hajde još i da pogledamo istorijski razvoj ovog pokreta.

Ovaj pokret kao inicijalno studentski započeo je blokadom fakulteta u kome je jedna istaknuta karika (iako ne i ekonomski toliko značajna) ostala “van sistema”. Tom tadašnjem studentskom pokretu ostaje “na čast” veliki stepen organizacije svojih redova, koordinacije i militantne discipline kojom se nisu dali u sukob za koji nisu bili spremni. Mi smo već rekli kako nije slučajnost što je upravo u toj socijalnoj grupi, koja jeste sposobna da odvoji ljude, vreme – jednom rečju “kadrove” i organizaciju kao katalizatora šireg socijalnog nastupanja. I upravo tako se i odigralo. Režim nije uspeo ni jednom dosadašnjom taktikom da slomi pokret, naprotiv, pokazao je svoju slabost nasuprot istinski masovnog i dobro organizovanog pokreta, i doživeo je poraz u toj etapi faze razvoja.

Nakon inicijalnih pobeda samih studenata usledio je široki polet i prelivanje blokada sa fakulteta na ulice. Zašto je bitno posvećivati se ovim naizgled nebitnim detaljima? Zato što u njima vidimo transformacije iz jednog oblika u drugi. Na taj način izbegavamo grešku da razvoj pokreta posmatramo samo kao promenu u kvantitetu, kao samo nagomilavanje brojeva, već kao promenu u kvalitetu. Pokret u januaru nije više isto što i pokret u decembru. Pokret u martu isto tako više nije isto što je bio u januaru. On je postao nešto više.

Snage su skupljene, narod mobilizovan, marševi omladine pokazuju novu čvrstinu i dostojni su uvrštavanja u istoriju, podsećajući na nešto daleko moćnije od praznih i demagoških fraza koje mu se naturaju. U tom opštem poletu kontradikcija između nivoa organizacije, tačno određene taktike i promašenog cilja dolazi do svog klimaktičnog, a po pokret anti-klimaktičnog momenta. Slabosti i kukavičluk “prednjih odreda” preliva se na mase, dezorganizacija postaje glavna karakteristika,a režim može da poveruje u svoje “čudo spasa”. Dok je režimska trulina ostala da visi, ruka pokreta uplašila se sopstvenih udaraca i vratila korak unazad. Prazne fraze o pobedi, dostojanstvu, mudrosti i miru razbile su se o sopstvene bedeme, a režimski top protiv naroda poslužio je da oglasi privid njegove pobede i ujedno otvorio prostor za još veći stepen mržnje u narodu prema predstavnicima mafijaške vlasti.  

A šta se zapravo još dogodilo?

Mi smo već ranije rekli da bez obezbeđenih elemenata za rušenje, odnosno odbranu, režim ne može da padne, a posebno ne može da padne sam od sebe. Mi smo takođe rekli da je pokret od početka obeležen internim kontradikcijima i političkim i klasnim šarenilom. Mi iza toga i dalje stojimo. Defetizam koji se širi nije posledica ove ili one slabosti pokreta, a posebno nije posledica snage prikovanog režima. On je posledica očajanja prednjih elemenata koji zaraženi liberalizmom i iz svojih interesa ne žele da naprave korak dalje. Oni su vrlo svesni da korak dalje znači uvod u još veće angažovanje masa u politiku i oni se toga plaše. Vulgarizovaćemo marksizam i nazvati siromašne slojeve odlučujućom snagom, ali mi time nećemo reći neistinu. Država je aparat za primenu represije jedne klase nad drugom. U ovom slučaju niz slojeva našao se sa druge strane barikade, između ostalih i deo buržoarske klase kojoj nedostaje njeno “parče kolača” u pljačkanju srpskih masa. U tome se i krije nevoljnost da se državni aparat i okrnji, a kamoli uništi. Oni su svesni da jedino pomoću tog aparata mogu sutra pritisnuti trenutne “saveznike”,a to su istinski pobunjene i potlačene srpske mase čija egzistencija visi o koncu svakog meseca, i čija trauma ne počiva u nepostojanju “pravne države” već u opštem blatu u kojem se nalazi, a koje elementi sitne buržoazije i određena “radnička aristokratija” ne osećaju.

Da, državni aparat je uzurpiran od strane uske mafijaške klike jedne te iste buržoarske klase. Da, državni aparat će pružiti ruku svom do juče posrnulom bratu, ako se za to ukaže potreba. Da, oni će se međusobno optuživati za izdaju, varvarstvo, uzurpacije, ali će istovremeno i kopati rovove i organizovati i jačati svoje snage. I mi ne krijemo da je sada više nego ikada važno istaći da naši ciljevi nisu minimalni. Sa obaranjem ovog mafijaškog režima započinje  borba protiv ujedinjene buržoarske klase – kao  simbioze još uvek nacionalne buržoazije po formi i kompradorske po sadržaju.. I toj kompradorskoj buržoaziji će zavisnost od multinacionalnog kapitala nastaviti da  progresivno raste zbog sve agresivnijeg i brutalnijih odnosa koji dominairaju u globalnom ratu najkrupnijih imperijalista.

Bez sopstvenog organizovanja radnici u gradovima,selima, različiti “srednji slojevi” ne mogu računati ni na kakvu političku ili ekonomsku slobodu. Epoha mirnodopskih klasnih borbi u Srbiji i Balkanu se završila  u sopstvenom paradoksu, kao što je i nastala, a epoha otvorenijih klasnih borbi  je tek pred nama.

Stav Partije rada

Partija rada od samog početka učestvuje u opštenarodnom buntu naroda Srbije protiv mafijaškog, nacionalističkog i kompradorskog režima kojeg smatra prvom linijom odbrane interesa multinacionalnog kapitala na Balkanu. Pobuna naroda u Srbiji je ne samo legitimna, već i potrebna za narod kao njegov glavni ispit pred predstojećim mnogo većim istorijskim izazovima i iskušenjima. Članovi Partije rada učestvuju i učestvovaće u ovom pravednom buntu s ciljem da se dođe do obaranja mafijaškog režima kao glavne prepreke na putu oslobođenja naroda Srbije i njegovog učešća u borbi naroda Balkana za svoju slobodu.

Partija rada smatra da narodi Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske i cijelog Balkana treba da pokažu snagu i odupru se daljem porobljavanju, kao i svim pokušajima da se Balkan ponovo uvuče u nove sukobe, gde bi balkanske mase uzalud ginule u obračunu krupnih imperijalista za njihove pljačkaške interese.

Jedino revolucijom !
Balkan balkanskim narodima !