admin - Partija rada

Balkan u rukama pljačkaša i okupatora

Posted on 01/09/2020 by admin

Devedesetih godina prošlog vijeka osnovna misao koja se nametala svim onima kojima je bilo stalo do mira i saradnje među narodima i dostojanstvenog života bila je – kako zaustaviti rat, njegove strahote i nacionalističko ludilo koje je vladalo prostorima bivše Jugoslavije. Ta podjela na nacionaliste sa raznim stepenima mržnje i one koji su otvoreno istupali protiv rata i nacionalističkog šljama je izgledala kao istorijski sukob između primitivnih, zaostalih nacionalističkih zločinaca i prosvećenih humanista. Pošto su militantni nacionalisti doživjeli poraz, ne ostvarujući svoje sulude planove, poput “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske” itd., izgledalo je da će “humanisti” pobijediti i da će život na Balkanu krenuti nekim drugim tokovima. No, to je bila jalova nada. Ti isti “humanisti” su bili u suštini samo druga strana iste medalje. I njih i nacionalističke zlikovce je vezivalo nešto bitno, a to je interes kapitala i bezočna pljačka. I tu su se brzo našli, u sada zajedničkom poduhvatu, da služe okupatoru. Da mašući i dalje ostavljenim im nacionalnim barjacima, gledaju svojim sluganstvom da dobiju mrvice opšte pljačke koju vrši multinacionalni kapital.

Opšta kriza i haos u koji je svijet zapao sve više pritiska i utiče na stanje na Balkanu. To se prije svega ogleda u zaoštrenoj borbi imperijalnih sila za svoje pozicije, naoružavanjem režima, ubrzanim pustošenjem prirodnih resursa, gubljenjem preostalog suvereniteta država, podsticanjem fašizacije i upotrbom sve veće sile, sveopštom manipulacijom i daljim raslojavanjem, odnosno izdizanjem sve bogatije manjine. Istovremeno se ponovo udara u ratne bubnjeve. Ovog puta balkanski režimi nisu sposobni da vode bilo kakav rat, ali su zato sposobni da vjerno služe interesima pojedinih imperijalnih saveza. Tu se prije svega misli na služenje interesima zapadnih imperijalista na čelu sa NATO-m i ruskom imperijalizmu.

Balkanski narodi se ne mogu pojedinačno oduprijeti imperijalističkoj okupaciji i pljački. Međutim, udruženi u opštenarodni pokret, stvaraju osnovu koja direktno ruši dvije osnovne pretpostavke okupatorske čizme – da se ne mogu više služiti poznatom devizom – zavadi pa vladaj, odnosno podsticanjem suprotnosti i sukoba među balkanskim narodima, i drugo, što otpor sluganskim režimima raste do tog stepena kada pljačka prirodnih i ljudskih resursa postaje sve manje moguća. U takvoj situaciju sluganskim režimima i imperijalističkim okupatorima ostaje samo sredstvo još veće militarizacije, stvaranjem svojih profašistčkih falangi i još većoj upotrebi sile. U takvoj situaciji interesi obespravljenih masa dolaze do svog istorijskog izraza – do potrebe za klasnim oslobođenjem!

No, problem koji se trenutno nameće obespravljenim masama u potrebi za klasnim oslobođenjem, odnosno stvaranjem samog pokreta, suočava se naizgled sa nepremostivim preprekama. Prije svega što je klasna svijest balkanskih masa na takvom stupnju da je mali procenat obespravljenih spreman da bije stvarne klasne bitke, niti on vidi mogućnost prevazilaženja sadašnjeg stanja i sopstvenog položaja u koji je gurnut. Letargično, pasivno stanje masa se ispoljava kroz pojedinačne pokušaje spasa putem bjekstva ili nade u bjekstvo sa ovih prostora. Takvom stanju svakako doprinosi skoro potpuni nedostatak klasnih organizacija obespravljenih masa koje bi bile izraz njihovih težnji i njihov revolucionarni subjekat, a ne samo formalna i karikaturalna maskarada klasne borbe.

Međutim, mi smatramo da predstojeći događaji neminovno vode, ne samo novim sukobima imperijalista na balkanskom prostoru, nego guraju balkanske mase ka jačanju klasnog otpora, bilo stihijskog, bilo organizovanog. Zato smatramo da je za budućnost balkanskih masa danas imperativ da iz stanja dužničkog ropstva i potpune zavisnosti, smognu snage da iznjedre pokret koji će znati kako treba “razgovarati” sa imperijalističkim i domačim pljačkašima. Koji će znati ”razgovarati” i sa svim onima koji podstiču međunacionalne sukobe i šire šovinstičku i rasnu mržnju.

Da, mi smo na strani balkanskih naroda da ne budu porobljeni i sredstvo u rukama imperijalnih sila i multinacionalnog kapitala. Da, mi smo na strani balkanskih naroda da ustanu protiv marionetskih režima i pružaju otpor. Da, mi smo na strani svih obespravljenih – radnika, nezaposlenih, žena, izbjeglica da počnu pružati aktivniji klasni otpor. I mi, kao komunisti koji nikada ne kriju svoje stavove, smo za klasni rat, jer mi smo na strani proletera, a oni nemaju šta da izgube više u ovakvom svijetu.

Za jedinstvo balkanskih naroda!
Balkanskim pokretom otpora!

Nema borbe bez zova slobode!

Posted on 11/08/2020 by admin

Kada bi trebalo dati odgovor na pitanje šta nam slijedi u narednom periodu odgovor bi bio: siromaštvo, haos i rat. Sve posebno ili bolje – sve zajedno. I tu se više ništa ne može učiniti, ni trenutno zaustaviti i promijeniti. Siromaštvo je osnovna karakteristika savremenog svijeta, ma koliko ga globalna diktatura kapitala željela prekriti i dati tom svijetu projekciju „modernosti“ i „humanosti“. Činjenice su nemilosrdne i samo treba zaviriti u statistike koliko svakog trena, svake sekunde umire u „predivnom plavetnilu naše planete“ snimljene visokom rezolucijom sijaset satelita. Tu ne računamo one što svaki dan imaju sve manje mogućnosti da se nahrane, ili bar utole glad. I onda se ponovo postavlja pitanje -kakav je to svijet u kome jedni umiru od gladi ili su gladni, dok drugi ne razmišljaju o tom problemu i žive u izobilju? Koja je to etička vertikala na kojoj počiva taj svijet i da li treba da takav postoji? Odgovor da svijet nije etički, da je tako bilo i biće ima samo tu relativnu filozofsku i idealističku vrijednost. Postojeća pandemija je skinula masku sa tog lažnog svijeta, jos više produbila ekonomski jaz i postavila pitanje potrebe drugog svijeta, svijeta sitih i oslobodjenih. “Juriš” u siromaštvo do sada sitih ili relativno sitih slojeva se enormno ubrzava, tako da su sve više ljudi koje srećemo zabrinuti da ih sve ovo vodi u nešto mnogo veće. I to veće, čega se najviše plaše, nije pandemija i rat, nego nezaposlenost i glad.

Haos je nešto što smo živjeli na jugoslovenskim prostorima i mislili smo da je to za nama i da se te haotične situacije dešavaju tamo po nekim „nesretnim zemljama”. Mislilo se da ćemo ući u nekakav uređeni sistem i međunarodni poredak i da treba da disciplinujemo naš “balkanizam” i kultivišemo se. No desio nam se udar saznanja da se taj međunarodni poredak ruši i više ne funkcioniše. Da se haos počinje širiti širom planete. Opšti voluntarizam da je sve dozvoljeno trenutna je slika svijeta. Zatečeni u tom međuvremenu i prostoru balkanske zemlje u polukolonijalnom dužničkom ropstvu, sa maronetskom bandom na vlasti, nemaju mnogo izbora. I kako vrijeme više protiče, na ruševinama međunarodnog poretka, pojavljuje se jedna opštevažeća norma – a to je sila, najbrutalnija sila koja više nije uvijena u nekakve formalne etičke vrijednosti niti pravne norme.

Treći svjetski rat već tutnji planetom za one koji vide ili hoće da vide. A oni koji ne žele da vide nadaju se nečem drugom ili ne znaju, mogu potražiti odgovor u sedmoj glavi Lenjinovog “Impеrijalizma” pisane u skoro identičnoj vremenskoj amplitudi. “Sve je isto i ništa se nije promijenilo“, reko bi Vlado Dapčević. Početni sukobi na svjetskom tržištu su se pretvorili u trgovinske ratove. Konstrukcija globalne finansijske oligarhije, suočena sa rušenjem sopstvene piramide, traži novi prostor za oplodnju kapitala i kontrolu svijeta. I taj izlaz vidi u novom svjetskom ratu i “preraspodjeli karata”. Dotle najveće imperijalističke zemlje, u opadanju svoje moći, i rješavanjem svojih unutrašnjih protivrječnosti, pokrenule su ratnu mašineriju i već ratuju na sve više tačaka širom svijeta. Istovremeno se stvaraju sve čvršći savezi sa zamišljenim projektima nekih novih podjela svijeta. Samo se čeka da taj požar dobije opštu dimenziju.

Koji je zadatak jednog revolucionarnog subjekta u postojećoj situaciji?

Prije svega, treba u masama širiti svijest o jačanju ove tri sile: siromaštva, haosa i rata. Ne da bi se u masama podsticao defetizam, već da bi se jačao duh otpora i spremnost da se preživi u datoj istorijskoj situaciji. Prije svega da bi se balkanski narodi ujedinili, jer nisu u stanju da se sami odupru zavisnosti i ropstvu od velikih imperijalnih sila i nadnacionalnog kapitalala. I prije svega da revolucionarni subjekt, kao dio pobunjenih masa svijeta, pruži otpor tim kapitalistima, domaćim i stranim, vlasnicima fabrika, prirodnih resursa, banaka, kao i represivnoj i propagandoj sili pljačkaških režima. Da mobiliše radnike, seljake, prekariste, naučnu inteligenciju i da svoje nezadovoljstvo iskazuju na višim nivoima klasnog otpora. I onda ova navedena sumorna slika stvarnosti u ime opstanka i novog svijeta izgledaće sasvim drukčije.

Za slobodu obespravljenih balkanskih naroda!
Balkanskim pokretom otpora!

Zbijanje redova

Posted on 02/08/2020 by admin

Opšte okolnosti u kojima se nalazi cio svijet, kao i situacije na Balkanu, nameću mobilizaciju najsvjesnijih i najborbenijih dijelova društva da se pripreme za nastupajuće događaje. Da se pripreme za odlučnije vođenje klasnih bitaka protiv diktature kapitala i nastupajućeg fašizma; da se pripreme za oslobođenje balkanskih naroda od pljačke, zavisnosti i ropstvu u kojem se nalaze; da se pripreme za jačanje revolucionarnog subjekta koji će biti u stanju da odgovori datom istorijskom izazovu.

Mi znamo svoj put! Balkanskim pokretom otpora!

Stav PR

Posted on 09/07/2020 by admin

Partija rada je podržala demonstracije po gradovima Srbije koje su se desile prethodnih dana.

Ovaj stav proizilazi iz osnovne pozicije PR da se zalaže za jačanje svih oblika otpora diktaturi kapitala s ciljem rušenja kapitalističkog sistema.

Spontani izlazak građana na demonstracije je posledica permanentnog poniženja kojem su izloženi od strane kriminalnog režima, pre svega zbog njegove bahatosti, stalne manipulacije, laži i potpunog voluntarizma vladajuće klike, koja je umislila da joj je sve dozvoljeno. Klike koja javno istupa ustima punim ljubavi za narod Srbije, a tretira ga kao stoku i korisno bezlično roblje. Između sve češće apatije i mirenja narod je ovog trenutka izabrao otpor.

Partija rada je svesna da ovu situaciju pokušavaju da iskoriste pre svega sam režim, kako bi nastavio samovolju i represiju, ali i političke snage koje su proizvod samog režima kao radikalnije krilo njegovih idejnih pozicija.

Ovu situaciju svakako koriste velike sile za dominaciju na Balkanu gde je Srbija jedna od ključnih tačaka.

Smatramo da će opšta svetska haotičnost, situacija zbog spoljnog faktora na Balkanu i pogoršavanje ekonomske situacije u samoj Srbiji, izazivati sve češća talasanja i nemire ali i jačanje represije.

Podsticanje obespravljenih slojeva da se pridruže otporu i jačanje klasnog karaktera demonstracija naš je cilj. Naša je obaveza da predvodimo mase i njihovu odbranu da ne potpadnu pod uticaj režimskih falangi i fašističke ološi. Takođe treba osuditi malograđansku kuknjavu zbog sukoba koji se dešavaju na demonstracijama.

Demonstracije po svojoj definiciji jesu suprotstavljanje – mirno ili nasilno. Zato PR je protiv svakog pokušaja da se demonstrantima negira pravo na primenu nasilja kao odgovora na svakodnevno nasilje od strane režima.

Podršku demonstracijama dajemo kao deo naše opšte borbe u balkanskim zemljama protiv marionetskih režima sa ciljem jačanja Balkanskog pokreta otpora.

U borbu protiv diktature kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!

Rat spomenicima

Posted on 20/06/2020 by admin

Kada krene da se udara po spomenicima znači da se sprema veliko zlo ili su nastupala neka nova vremena koja bi da precrtaju relikte prošlog. Spomenici su uvijek prvi na udaru, što govori i da se nakupilo toga dosta, mržnje pogotovo, i da su svojim oblikom „nepodobni“ u prostoru. Mada, prolazeći pored njih, dobra većina i ne zna zasto oni tu stoje, kojim povodom su podignuti, niti njihov značaj i simboliku.

Prvo smo mi dali svoj doprinos tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Zlo koje je pokuljalo je krenulo da ruši spomenike koji su se našli „sa druge strane naciona“. S prekidom ratova, malo je splasnuo taj spomenički barbarizam. Ali je onda krenulo novo zlo – da ih ruše po Ukrajini, Poljskoj, Češkoj da ih ne bi podsjećali na prošlost i da bi se „oslobodilo“ od oslobodilaca.

No, rušenje dobija na zamahu. Pobunjene mase su sada krenule po Evropi i SAD da ruše i ruže spomenike rasizmu i kolonijalizmu… I borba traje.
Balkan se, takođe, ponovo komeša, spreman na novi spomenički rat. Da li se opet neko veliko zlo sprema, teško je reći. Možda je to samo sastavni dio cjelokupnog istorijskog revizionizma koji pokušava sprovesti vladajuća klasa. A kako da do kraja sprovedu reviziju istorije kada na svakom koraku stoje te spomeničke grormade i spomen ploče širom bivše Jugoslavije, kao tragovi i svjedoci velikog vremena njenih naroda. A pošto su ti narodi danas nedorasli toj prošlosti, a vlastodršcima treba taj istorijski zaborav, onda žele neprimetno sklanjati stare, ili ih jednostavno „ekspoprisati“ iz stvarne istorije i pokušati im dati drugi smisao i simboliku.

Odbrana spomenika se ne vrši obilascima i slikanjima na njima povodom nekih datuma, niti pokušajima sprečavanja njihovog uklanjanja od strane klasnog neprijatelja.

Odbrana spomenika revolucije ima svoj neprobojni štit sa jačanjem pokreta na revolucionarnim osnovama, inače je ta bitka unaprijed izgubljena.

Ti, koji su bili inspiracija i u čast kojih su podizani svi ti spomenici išli su sa osmjehom u smrt i klicali pred vješalima; pjevali i prkosili sili. I oni danas ne bi branili svoje spomenike, nego bi ponovnim juršima stvarali neke nove oblike slobode za te koji se stide njih, zaboravljaju ih u svojoj ravnodušnosti i ropstvu ili čak zaslepljeni mržnjom spremni da ponovo progone, ubijaju i ponovo ruše, ako im se dozvoli.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!

Klasna mržnja

Posted on 18/06/2020 by admin

Era malograđanske ideologije, koja je odigrala krupnu ulogu u potkopavanju svijeta socijalizma, nalazi se pred uništenjem od dominirajućih sila svijeta. U pokušaju da sačuva svoje osnove, diktaturi kapitala nisu danas potrebni srednji malograđanski slojevi, niti njihova ideologija oličena bučno u frazama klasnog mira, klasne saradnje među slojevima, socijalne ravnoteže, vladavini prava, međusobne tolerancije itd. Ti malograđanski slojevi nisu potrebni ni komunističkom svijetu suprostavljenom diktaturi kapitala. Ta dva suprotstavljena svijeta su ponovo podigli nivo sukoba na globalnom nivou, čime su se malograđanski slojevi našli između čekića i nakovnja. Nema mjesta za malograđanske slojeve u svijetu atomiziranih jediniki koje će bespogovorno i slijepo izvršavati zadatke opšteg i globalnog transhumanističkog mehanizma nadnacionalnog kapitala, kao ni u svijetu koji će na globalnom planu označiti emancipaciju proletarijata i svake jedinke ponaosob. Zato je taj krik malograđanskih slojeva tako glasan, posebno izliven na ulicama, ali istovremeno i jalov jer svoju energiju crpi iz svoje dvojne prirode, bez istorijske potencije za suprotstavljanjem postojećem svijetu. Plač malograđanskog ljevičara, ma koliko bio glasan, jeste samo plač u okviru postojećeg svijeta, jer taj plač, između ostalog, nema u sebi fundament klasne mržnje prema vladajućoj klasi. On je nastao iz nezadovoljstva svojim položajem za boljim statusom u postojećoj hijerarhiji; zbog svijesti da se ne stoji tako dobro u odnosu na vladjuću klasu za koju je pupčano vezan i kojoj tako zavidi, kao i zbog shvatanja da će vladajuća klasa ustuknuti pred njegovim racionalnim argumentima sa humanističkim patosom. A taj postojeći svijet protiv koga se malograđanin buni, protestuje čak i na ulicama, nije ništa drugo nego uvijek isto i staro – klasna borba, krvava klasna borba. A danas, zbog potreba svijeta diktature kapitala da nađe prostor za opstanak, ujedno i mnogo surovija.

Mi kao „propovjednici“ jačanja klasne mržnje proleterskih slojeva smo sretni što vidimo da jača klasna mržnja u cijelom svijetu. Što pored svog stihijskog karaktera pokazuje da želi biti sve više organizovanija, smišljenija i ciljna. I što vidimo što su nekada male gerilske grupe najodlučnijih boraca protiv diktature kapitala i imperijalizma danas več sve moćniji pokreti. Ne toliko sa moći svoje oružane sile trenutno, nego snagom svojih ideja koje su istinite i sve prihvatljivije u masama. Snagom koja prodire sa periferije u same trvđave imperijalizma, pokazujući svu materijalnu i duhovnu bijedu tog svijeta.

Šta je klasna mržnja danas?

U uslovima eksploatacije, bijede i ratova i duhovnog sunovrata nije teško definisati mnoge slojeve u čijim grudima se osjeća tjeskoba koja narasta usled nepravde koju trpe; bilo da je to na poslu, u porodici, od strane vlasti itd. No, problem je kako tu tjeskobu, kao najčešće izraz socijalnog položaja, pretvoriti u klasnu mržnju, koja neće imati samo stihijnost, nego biti svrsishodna, kao „pogonsko gorivo“ svakog revolucionarnog subjekta. I da, kao što i kapital vrši stalnu svoju koncentraciju na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou, i proleterske mase vrše koncentraciju te klasne mržnje na tim nivoima. A to se može postići ako se zađe u te sirotinjske domove i porodice; ako se dospe do nezaposlenih i privremeno zaposlenih; ako se uđe među radničke hale; ako se dođe do tih zavisnih žena i dođe do te proletarizovane stvaralačke inteligencije. Treba tu potisnutu i nedefinisanu mržnju i razbijenu klasnu solidarnost ponovo povezati u silu pred kojom će to, pred čime se danas drhti, izgledati više karikaturalno nego moćno.

Klasna mržnja je moguća samo nakon jasne spoznaje suštine društva u kojem živimo i klasnih odnosa koji vladaju u njemu.

Klasna mržnja je moguća samo na osnovu naših stomaka i ekonomske bijede ili neizvjesnosti u kojem se nalazimo.

I klasna mrznja jača jedino ako smo svjesni potrebe nemilosrdnog uništenja klasnog protivnika kroz organizovanu revolucionarnu borbu.

Znači, za ostvarenje ciljeva zasnovanih na klasnoj mržnji su potrebni ljudi, pripadnici jedne klase, u kojim grudima kipti ta mržnja i njihova spremnost za uništenje klasnog protivnika, tih svinja diktature kapitala, bez ikakve milosti, jer oni svakodnevno uništavaju desetine i desetine hiljada stanovnika ove planete. Uništavaju, a da mnogi od njih ne budu „privilegovani” da budu robovi tog globalnog sistema. A to su armije i armije nezadovoljenika koji svakodnevo postojeća diktatura kapitala proizvodi.

Mi na Balkanu imamo jasnu sliku o postojećim marionetskim mafijaškim režimima, potpomognutim od imperijalista i nadnacionalnog kapitala. I mi klasnu mržnju usmjeravamo u dva pravca – za potrebu uništenja tih marioneta i vođenje oslobodilačkog rata protiv imperijalizma i nadnacionalnog kapitala.

Naša klasna mržnja je uperena ne samo protiv kapitalističke klase i njenih poluga ekonomske moći, već i uništenje njihovih zakona i njihove ideologije. Zato su naši protivnici na Balkanu i svi oni koji se deklarišu ljevičarima i predstavnicima revolucionarnog pokreta, a koji su spremni na kolaboraciju sa vladajućom klasom, priznajući i pokoravajući se njihovim zakonima i učestvujući u njihovim političkim predstavama poput izbora, itd. Protivnici, jer jačaju pozicije klasnog neprijatelja i slabe osnovu za jačanje revolucionarnog pokreta.

Nemamo iluzije i znamo da će naša borba biti duga ali i pobjedonosna. Pobjedonosna, jer naša klasna mržna je samo istorijski i naučno zasnovani zamajac koji se ne zaustavlja dok se ne sruše osnove na kojima počiva ovo što se naziva savremenim i duboko nepravednim svijetom.

Balkanskim pokretom otpora!

Revolucionarni subjekt i pokreti masa

Posted on 31/05/2020 by admin

Veliki istorijski pokreti seljačkih masa u svojim ustancima, sa neviđenim bijesom i njihovim jurišima na zamkove plemića i posjede feudalaca, nikada nisu dali rezultata dok se nije pojavio taj revolucionarni subjekt koji je odigrao tu završnu scenu silaska jedne prevaziđene epohe sa istorijske pozornice. Taj istorijski revolucionarni subjekt je bila odlučna mlada buržoazija koja je željela „prostor za sebe“, a to je značilo ne samo gomilanje sopstvenog bogatstva, nego i prostor za svoje nove proizvodne snage i odnose kojim su upravljali – nove mašine, nove fabrike, nove gradove, nove socijalne slojeve, novi način života i nove slobode za čovjeka. I izgledalo je da je otvoren prostor za neku novu epohu koja je u svojoj „savršenosti“ konačna. No, ubrzo su se pokazale sve protivrječnosti i nedostaci samog novog – da to nije sloboda za sve i da je to u suštini novi oblik ropstva.

Opet su se pobunili neki „novi seljaci“- radnici, seljaci i svi obespravljeni u nekim novim juršima i svom klasnom bijesu. I ta borba traje do dan danas. Nekada su ti „novi seljaci“, odnosno radnici, pokazali jačim i uspostavljali svoju diktaturu pod nazivom diktatura proletarijata, a što je značilo nove slobode, novi život, nove gradove i mašine za najšire slojeve i smrt za tu buržoaziju. Nekada je pobeđivao ili se nije predavao kapitalizam u svom zločinu i spremnosti na upotrebu svih sredstava da bi očuvali tu diktaturu kapitala u najnečovečnijim oblicima. Danas su se obespravljene mase pokrenule u svjetskim okvirima i to niko više ne može zaustaviti. Borba ulazi u završnu fazu i zato kapitalistička klasa, oličena u elitama multinacionalnog kapitala, koristi sva sredstva da bi, preko upotrebe najsavremenijih oblika tehnologije, mogućnosti kontrole i porobljvanja – od banaka, represivnog policijskog, vojnog i činovničkog aparata i sofisticirane informatičke tehnologije, održale kontolu nad svjetskim masama i ne dozvolila im da svojom pobunom uspostave drugi svijet, da ozvaniče njihov nestanak.

Pobune masa traju i narastaju, ali je i odgovor vladajućih klasa takođe sve odlučniji. One se fašiziraju i u odbranu svog prevaziđenog svijeta ne biraju sredstva, pri čemu gaze i formalno proklamovane norme svog svijeta, otvoreno pokazujući da su samo jedan zločinački poduhvat na globalnom nivou.

U istorijskoj situaciji kada imamo narastajuću pobunu obespravljenih klasa cijelog svijeta i pokušaja klasa starog svijeta da očuvaju svoje pozicije, po cijenu gubitka samog čovječanstva i njegovog uništenja, ili gubitkom same ljudskosti u projektovanim savremenim konclogorima, osnovno pitanje je u odnosu klasnih snaga u tom sukobu i metodama borbe.

Prednost predstavnika diktature kapitala je što su u njihovim rukama sredstva represije, kontrole i mediji. Prednost pobunjenih masa je u njihovoj brojnosti i klasnoj mržnji.

Sadašnji trenutak klasne borbe između starog i novog svijeta pokazuje dvije tendencije – a to je da kada slabi pobuna pobunjenih masa tada i rastu apetiti starog svijeta za međuimperijalnim nadmetanjem i borbom za resurse, teritorije, dominacijom na svjetskom finansijskom tržištu. Istovremeno, kada jača pobuna masa u svom strahu se ovi „ljuti protivnici“ starog svijeta odmah nalaze jedni drugim na usluzi, spremni da guše sve što bi moglo da uništi temelje na kojima počiva njihova moć.

No, pobuna i pokreti obespravljenih masa imaju za sada jedan veliki i ograničavajući faktor, a to je nedostatak revolucionarnog subjekta, odnosno njegova slabost na globalnom nivou. Tako da taj opšti trend pobune masa, kao izraz opšte krize prošlog svijeta, koji se očituje masovnim demonstracijama po gradovima ima taj nedostatak u svojoj stihijnosti, nedostatku organizovanog revolucionarnog subjekta i odabira oružane borbe kao jedinog metoda razrješenja tog stanja. Zato neuspjeh tih pobuna masa demorališe mnoge i služi za učvršćenje diktature kapitala dodatnom fašizacijom.

Postojeći revolucionarni subjekt je oličen u mnogim gerilskim pokretima širom svijeta i koji je sve masovniji, a o kojem ćute mediji diktature kapitala, pokušava svoju borbu prenijeti iz planina i prašuma u „tvrđave imperijalizma“ i „urbanizovati je“. I to danas živimo – prenošenje ideja i metoda borbe gerilskog revolucionarnog subjekta u metropole diktature kapitala. I ko nije spreman da ide tim putem, a maše lažnom crvenom zastavom, nek na vrijeme odstupi, jer će se naći na udaru prave crvene zastave.

Balkanskim pokretom otpora!

Dole imperijalizam: razbojnik rada, zdravlja i zarada!

Posted on 29/04/2020 by admin

https://www.newepoch.media/post/2020/04/25/europe-antiimperialist-declaration-on-the-corona-pandemic

“Stvarati problem, izgubiti, ponovo stvarati problem, ponovo izgubiti… do svoje propasti – to je logika imperijalista i svih reakcionara sveta u sučeljavanju sa zahtevima masa, i oni nikada neće ići protiv ove logike[…]Boriti se, izgubiti, ponovo se boriti, ponovo izgubiti, još jednom se boriti i tako do pobede.”
Mao Cedung

Takozvana “korona virus kriza” naglo pogoršava ekonomsku i političku krizu kapitala: vanredno stanje, policijski čas, zabrane okupljanja, hiljade smrtnih slučajeva i masovno otpuštanje u neviđenim razmerama trenutno određuju živote miliona ljudi. Imperijalizam se svakim novim danom “korona virus krize” izlaže više kao „reakcija na sve“, kao razbojnik zdravlja, kao razarač hiljada radnih mesta i života radnika, kao glavnog neprijatelja radničke klase i narodnih masa.

Dok su na početku takozvane “korona virus krize” pokušali da prikriju i umanje opasnosti od virusa (Covid-19), kako bi se osigurao profit i ne naškodilo kapitalu, pogubni efekti ove politike po zdravlje i živote stotina hiljada ljudi sada postaju očigledni: Trenutno širom sveta ima gotovo dva miliona zaraženih, skoro 110.000 ljudi je umrlo u kratkom vremenskom periodu, a oko 100.000 novih slučajeva se dodaje svaki dan. Ovde se jasno pokazuje da mere „borbe protiv krize“ nose pečat vladajuće klase, jer oni koji pate, oni koji umru usled Covid-19, uglavnom su ljudi radničke klase i iz najnižih slojeva društva. Buržoazija većine evropskih zemalja, posebno velikih imperijalista, sada je usvojila kampanju nečasnog zastrašivanja kako bi legitimisala svako ograničenje demokratskih i političkih prava, svaki napad na ekonomsku situaciju radničke klase i narodih masa.

San o navodno “stabilnoj, mirnoj i solidarnoj” Evropskoj uniji pretvara se u prašinu u trenutnoj situaciji, a pravi karakter EU ostaje: savez imperijalista za intenziviranje pljački čitavih zemalja, da produbi porobljavanje radničke klase i narodnih masa. Katastrofalne posledice politike štednje sada postaju očigledne. Zemlje poput Italije i Španije, koje su u Evropi posebno pogođene pandemijom korone, su one koje su primenjivale oštre programe štednje u poslednjim godinama, zasnovane na „zahtevima EU“. Dok je italijanska populacija u protekle dve decenije porasla za skoro tri miliona, zatvoreno je 258 bolnica (20%), a 75.000 bolničkih kreveta je smanjeno (28%) u istom periodu. Slična slika se pojavljuje u Španiji, gde posle decenija programa štednje, na primer u Madridu, postoji 50 privatnih bolnica pored 33 javne. Sedam privatnih klinika već je zatvoreno tokom koronske pandemije. Situacija u Evropi je najdrastičnija u potlačenim zemljama. U Grčkoj je EU uz pomoć svojih grčkih marioneta poput Sirize smanjila zdravstvene troškove za gotovo 50% u periodu od 2009. do 2016. godine, više od trećine svih bolnica je bilo zatvoreno, a gotovo polovina svih medicinskog osoblja otpuštena. Ali politika imperijalista u EU, posebno nemački imperijalizam, nadilazi okvire štednje: “Slobodno kretanje robne radne snage” dovelo je do nemerljive pljačke (kvalifikovane) radne snage, do prisilne masovne migracije potlačenih u imperijalističke zemlje, što su podržale “liberalne” ideologije “otvorenih granica”. U poslednjih 10 godina, 25.000 lekara napustilo je Rumuniju da radi u inostranstvu, i oko 28.000 medicinskih sestara. Zemlje poput Rumunije već su bile uoči pandemije korone u situaciji u kojoj je prosečna starost lekara 60 godina, ili u Bugarskoj, gde je 80% medicinskog osoblja zapravo penzionisano, ali još uvek radi kako bi preživeli. I to dok korumpirane marionetske vlade potlačenih država sada sastavljaju milione i milijarde „paketa pomoći“, samo da bi taj novac vratile u grlo stranih monopola, koji snose glavnu odgovornost za ovu bednu situaciju. Ovi primeri se mogu naći u celoj srednjoj i istočnoj Evropi i jasno pokazuju na čiju štetu sada treba pomeriti „korona virus krizu“. Imperijalističke zemlje koje su imale koristi od toga i koje su uspele da uveliko prošire svoju dominaciju u ovim regionima uz pomoć EU tokom prethodnih decenija, ne mogu dovoljno da ispune grlo i, poput Austrije, na primer, gde sada doleću medicinske sestre iz Bugarske. U isto vreme, u imperijalističkim zemljama se priprema ogroman proces osiromašenja radničke klase i narodnih masa, jer od Drugog svetskog rata nije došlo do tako brzog porasta nezaposlenosti i napadi na radničku klasu nastavljaju se skraćivanjem radnog vremena, gubitkom plata i poskupljenjima. Očigledno da samo virus ne uzrokuje smrt hiljadama ljudi u nekim zemljama. To je rezultat politike imperijalista, posebno velikih imperijalista EU, što je dovelo do toga da pandemija korone postane smrtonosna prijetnja zdravlju radnika i naroda. Prije svega, pomoćnici imperijalizma, u desnoj i u “lijevoj” nošnji, moraju se otkriti. Oni su prouzrokovali konfuziju u poslednjih nekoliko godina, sa lažima poput „EU kao unije mira i solidarnosti“ ili takođe sa „jakom, belom Evropom“ i sada dele odgovornost za smrt hiljada ljudi, bedu čitavih zemalja, za velike napade na radničku klasu!

U svetlu produbljivanja ekonomske krize kapitalizma u ogromnim razmerama, vladajuće klase u Evropi sve više pokušavaju da pojačaju militarizaciju, nadzor i represiju i postanu glavni element kapitalističke „borbe protiv krize“. U Austriji, vojska se prvi put mobiliše u Drugu republiku na raspoređivanje unutra granica. U Rumuniji i Albaniji, bolnice su pod vojnom komandom. Do sada neviđene kazne, koje radničke porodice mogu preko noći prisiliti na siromaštvo, izriču se za male „prekršaje“ i primenjuje se sistem međusobnog špijuniranja. Militarizacija društva u celini, posebno civilnih institucija, grabi napred krupnim koracima, što ne znači ništa drugo do pripremu za intenzivniju klasnu borbu i nove napade. U većini zemalja EU, za 1. maj, međunarodni dan borbe radničke klase, takođe se preti represijama. Budimo svesni da proletarijat mora biti na čelu masovnih borbi, braneći 1. maj: Borimo se uprkos represiji, militarizaciji i nadzoru za brojne aktivnosti koje će se održati 1. maja i koje će nam aktivno podržavati sve antiimperijalističke i progresivne snage!

“Korona virus kriza” takođe pogoršava kontradikciju između imperijalističkih sila u EU. Nemački imperijalizam, koji se trenutno jasno predstavlja kao vodeća sila EU, privremeno preovlađuje protiv rivala Francuske, koja se suočava sa ogromnim borbama u durštvu i koja je sada prešla u svoju najveću recesiju od 1945. godine. Iz istorije znamo da se borba za nadmoć Nemačke oduvek bila povezana sa patnjama naroda i izumiranjem čitavih zemalja, pa čak i danas nemački imperijalizam pokušava da dominira nad drugim zemljama sa sve većom agresivnošću. Dok su granice bile zatvorene kako bi se sprečio izvoz zaštitne opreme iz Nemačke, pregovori o pristupanju EU sa Albanijom i Severnom Makedonijom nastavili su se velikom brzinom. Sada bi trebalo da se sprovede brzo „proširenje EU na istok“, na štetu radničke klase i potlačenih naroda iz ovih država. Ovaj porast agresivnosti i arogancije imperijalista još više pogoršava neprijateljstvo evropskih naroda prema njemu. EU se u velikoj mjeri odbacuje ne samo u potlačenim zemljama, već i među radničkom klasom i masama naroda u imperijalističkim županijama, ona postaje sve više simbol njihove patnje i predstojećeg siromaštva. U Italiji se u desetinama gradova i sela ruše zastave EU-a sa javnih zgrada, a javno paljenje zastava EU govori iz srca većine radnika i mase. Stotine štrajkova, od kojih su većina izvedeni samostalno i nezavisno od zvaničnih sindikata, pokazuju da „krizne mere“ ne zamagliju klasne kontradikcije, već naprotiv, čine ih još jasnijima. Poziv potlačenih i iskorišćenih postaje sve jasniji: “Mi ne umiremo i nećemo plaćati njihovu krizu!”. Imperijalisti i njihove sluge trenutno su na tankom ledu i sve više gube kontrolu nad radničkom klasom i masom ljudi u pojedinim oblastima i regionima. Politička i ekonomska kriza, koja se sada pogoršava „kriznim merama“, sve više narušava relativnu stabilnost u kojoj je kapital od devedesetih godina, postepeno i neujednačeno, ali to je razvoj koji zahteva posebnu pažnju antiimperijaliste i revolucionarne snage. „Buržoazija se ponaša poput ogoljenih pljačkaša koji su izgubili glavu; oni počinju ludost nakon ludosti, što otežava situaciju i ubrzava njihovu propast … “Revolucionarne organizacije sada moraju „dokazati“ u praksi da imaju dovoljno razumevanja i načina da razgovara i sarađuje sa potlačenom masom, odlučnosti i veštine da iskoriste krizu za uspešnu, pobedničku revoluciju.“ (Lenjin). Lenjin stoga kaže da se revolucionari ne trebaju „nadati“ u kriznim vremenima da će se imperijalizam „sam od sebe srušiti“. Ova kriza se mora koristiti za razvijanje borbe potlačenih i poraženih za njihovu borbu u što većem broju, za razbijanje imperijalizma. Imperijalizam se pokazao kao neprijatelj zdravlja radničke klase i narodnih masa: Zaustavimo dalji raspad i unuštenje zdravstvenog sistema! Intenzivirajmo borbu za zdravstveni sistem u službi naroda! Imperijalizam se pokazuje kao neprijatelja demokratskih prava: uzvratimo svim pokušajima dalje militarizacije, nadzora i kontrole narodnih masa! Imperijalizam se predstavlja kao parazit na leđima potlačenih naroda: Pojačamo svoju borbu zasnovanu na internacionalizmu, za samoopredeljenje potlačenih naroda i nacija, za razbijanje lanaca imperijalizma! Imperijalizam se pokazuje kao eksploatator i parazit na tijelu radničke klase: Pojačajmo borbu protiv masovne nezaposlenosti, skraćenog rada i pljačke plata!

Sada je potrebna naša odlučna i hrabra akcija! Svakog dana, stabilnost kapitala u „Corona-Krizi“ počinje da se ruši sve više i više. Stanimo rame uz rame sa potlačenim i esploatisanim. Borimo se za sprovođenje naših pravednih zahteva i ujedinimo se u internacionalizmu u bujici protiv imperijalizma!

Nema prebacivanja tereta „Corona-krize“ na radničku klasu i mase ljudi!

Za zdravstveni sistem u službi naroda!
Dole sa militarizacijom, nadzorom i represijom protiv naroda!
Dole s imperijalizmom!
Dole sa EU! Ne, proširenje EU!
Živeo internacionalizam!
Odbranite i podržite 1. maj – međunarodni dan borbe radničke klase!

April 2020

Potpisnici:
Partija Rada, Ex-Yugoslavia
Communist Party of Romania
Movement 23rd of September,
BulgariaRed Front Collective, Austria

Korona i ispod korone

Posted on 19/03/2020 by admin

Sve je skoro rečeno o novoj pandemiji i skoro da se nema šta dodati, a opet da se ništa ne zna, i samo se nagađa, šire se glasine i dezinformacije.

Ono što sigurno znamo je da je to samo još jedan evidentirani virusni talas koji napada čovječanstvo sa svim posljedicama po zdravlje stanovništva i neminovnim smrtnim ishodima.

No cilj ovog teksta je jedan pogled iz drugog ugla.

U poslednjim godinama proces propasti unipolarnog svijeta pod dominacijom zapadnog imperijalizma, bolje reći SAD-a, urušava se, što neminovno vodi neviđenim istorijskim turbulencijama i sukobima. Jedan neoliberalni globalistički projekat se pred našim očima ruši i to će odnijeti milione života. Isto tako smo stava da su pogrešne predstave onih koji smatraju da će se, sa slabljenjem dominacije zapadnog imperijalizma, uspostaviti neki mulitpolarni svijet ravnopravne dominacije između više imperijalsitičkih zemalja poput SAD, Kine, Rusije i ostalih. Naš stav je da ne samo da nije moguć unipolarni svijet na osnovama diktature kapitala, već da više nije moguć ni multipolarni, niti ikakav svijet na osnovama kapitala. Jednostavno – došli smo do kraja. Trenutno svijet sve više počiva na potpunio iracionalnim principima, gdje je sve moguće i gdje više ne važe nikakve norme, pravila – kada je sve dozvoljeno. Velike sile vode međusobne sukobe i isprobavaju oružja na tuđim teritorijama; vode se naftni i trgovinski ratovi; pola svijeta je pod raznim sankcijama; podstiču se najreakcionarnije ideologije i naoružavaju najreakcionarniji pokreti; finansijski globalni sistem skoro da ne funkcioniše; vladajuće više nije briga koliko će ljudi stradati po raznim osnovama…

Kakve veze to gore navedeno ima sa koronom ili sledećim koronama?

Korona kao jedna od „crnih smrti“ je najveći udar upravo na najsiromašnije i najobespravljenije slojeve i to iz više razloga.

Radnici će morati i dalje da rade da privredni život ne bi poptuno stao i oni će biti najviše izloženi i podložni ovim epidemijama.

Radnici i ostali obesprvaljeni, koji imaju malo ili nimalo, biće skoro isključeni iz mogućnosti nabavke osnovnih sredstva medicinske zaštite, da ne govorimo o mogućnosti ostlih privilegija prilikom lečenja.

Radnici i ostali obespravljeni i njihvoe porodice će biti najviše ugroženi i nemogućnostima da se obezbijede usled nestašica, jer nisu u mogućnsoti da obezbede sebi hranu i ostale potrepštine u slučaju restrikcija.

Radnicima i mnogim ostalima će prestati radni odnos zbog pandemije, ili će dobijati manje plate, pa će biti „osuđeni na smrt“ i bez korone. I tako redom…

Korona je pored svog pogubnog uticaja na zdravlje svih nas, naših najbližih i cijelog društva, strgnula masku sa tog lažnog i licemjernog svijeta u kojem živimo i pokazuje šta su vladjuće klase, koji su njihovi sebični interesi. Pokazala je koliko je vapaj vladajuće klase za solidarnošću kada su oni ugroženi, dok u drugim prilikama nemilosredno gaze i pljačkaju.

Zato taj mali smrtonosni virus, koji nas kosi i ubija, ima i tu „oslobađajuću ulogu“, pokazujući svijet u realnijem svijetlu, nego što nam ga ovom svojom propagandom i medijama nameću.

Svjesni smo da će vladajuća klasa pokušati da koronu i buduće korone iskoristi za jačanje globalne fašističke diktature, ali i da će otpor posle korone da raste aritmetičkom ili geometrijskom progresijom, svejedno.

I ponavljamo – ubijeđeni smo da će zlo koje je nanijela korona proizvesti i nešto dobro, a to je da će mržnja prema vlastodršcima i diktaturi kapitala ojačati još više.

A to je već nešto i vjesnik. Vjesnik bure.

Smrt koroni i diktaturi kapitala!

Za antifa front žena

Posted on 03/03/2020 by admin

Danas su žene širom svijeta postale glavni oslonac u borbi revolucionarnih pokreta. One su se izborile za status ravnopravnog borca s muškarcima u borbi za pravedniji svijet.

Međutim, žene ovih prostora se suočavaju sa pokušajima da im se uskrate istorijski stečena prava.

Danas se žene ponovo pokušavaju ugurati pod skute patrijarhalne porodice i morala. Danas im se ponovo nameću religiozni obrasci života prevaziđenih svjetova.

Pored svega toga one su svakodnevno izložene dodatnim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima i poniženjima, tortuti i ubistvima.

Žene su i dalje najobespravljenija i najeftinija radna snaga kapitalističkog društva. Njihov pokušaj oslobođenja od patrijarhalnog ropstva je vodio kapitalističkom ropstvu, gdje su prinuđene da prodaju svoju fizičku, umnu snagu i gube svoje dostojanstvo.

U trenucima kada se nalazimo pred novim naletom fašizma i sve raznovrsnijih i žešćih fomi modernog ratovanja, mjesto slobodnih žena je ponovo u antifašitičkim pokretima.

Drugarice, ne treba sumnjati da ćemo početi pokazivati i na ovim prostorima šta su vrijednosti jednog pravednijeg svijeta i kako se za njega treba boriti.