PR nastavlja propagandu s ciljem podsticanja na uništavanje simbola klasnog neprijatelja. To se prvenstveno odnosi na propagandni materijal neprijatelja i sve ostale forme njegovih simbola i obeležja.
Kampanja ima za cilj da jača klasnu svijest kod obespravljenih masa i podstiče ih na aktivnije oblike otpora diktaturi kapitala.
Pripadnici PR će prednjačiti u ovim aktivnostima.
Dole diktatura kapitala!
Jedino revolucijom!
PR smatra da je poslije višedecenijskog rastakanja i dezorjentacije radničke klase i dominacije nacionalističke svijesti, započeo proces ponovnog jačanja klasne svijesti u masama na prostoru bivše Jugoslavije. Tome je svakako doprineo poraz koji su nacionalisti doživjeli na ovim prostorima i njihova nesposobnost da ostvare svoje reakcionarne ciljeve. Mase su shvatile da im nacionalizam nije donio ništa dobro. To je otvorilo prostor za postepeno jačanje klasne svijesti, i spremnost da se odlucnije brane interesi same klase.
Potiskivanje nacionalizma je i posledica interesa samog multinacionalnog kapitala, jačanje klasne borbe u okruženju, a prvenstveno sve težeg položaja masa izloženih sve žešćoj diktaturi kapitala. Sa zaoštravanjem klasnih tenzija raste zainteresovanost za političke ideje i organizacije koje zastupaju interese radničke klase i obespravljenih slojeva. Sa porastom grupa, oživljavaju se i stare ideje i podjele na revolucionarnoj ljevici, a što može dovesti i do nove konfuzije i lutanja u borbi protiv diktature kapitala. Ta konfuzija i neposobnost izgradnje širokog antkapitalističkog i antiimperijlsiatičkog fronta, samo bi pogodovala nadirućem fašizmu da ovlada masama.
PR svoj odnos, prema zastupnicima odredenih političkih ideja, gradi prevenstveno sagledavanjem njihove prakse, odnosno koliko su te ideje u skladu sa interesima radničke klase, i koliko su zastupnici tih ideja spremni da ih brane i potvrdjuju u samoj praksi. Stoga će PR u narednom periodu nastaviti da ukazuje na štetnost i boriti se protiv svih onih shvatanja koja pokušavaju udaljiti mase od revolucionarne borbe, odnosno da ih ometu na njihovom istorijskom zadatku podizanja nivoa klasne borbe s ciljem vođenja pobjedonosnog klasnog rata. Borba protiv malograđanskog anarhizma, dogmatske statičnosti i sektaštva, a posebno protiv kapitulantskog reformizma na revolucionarnoj ljevici je naš zadatak.
Sukob dvije epohalno suprotstavljene klase – buržoazije i proletarijata se nastavlja u novim oblicima i na višem nivou. Oružje koje je kapitalizam iskovao u malograđanskim slojevima pokazalo se kao moćno sredstvo u očuvanju kapitalizma, prvenstveno kao najbolji tampon od „najezde proleterskih hordi“ na temelje samog sistema.
Malograđanski slojevi su po svom društvenom položaju onaj sloj koji je razapet između svoga poluproleterskog položaja i težnje za moći buržoskog svijeta. Malogražanin je duboko nesrećan što ne može da bude dio buržoaskog svijeta, što je stalno u „čekaonici elite“, ali gaji i veliki prezir prema puku i „njegovom primitivizmu“. Malograđanin je servilan i gadljiv. On će sa suzama bacati cvijeće na tenkove koji idu da gaze po drugim narodima; on će istovremeno prvi biti na ulici kada vidi da je taj isti sistem gotov; on je i „Veliki Srbin“ i „Veliki Hrvat“ i „Veliki Evropejac“ kada treba; vjernik koji ljubi krst i suze roni za nestankom „tradicionalnih vrijednosti“; on je i na strani štrajkača protiv sistema i stalno nešto gunđa, ali će biti i prvi za „red i zakon“ uveden od tog istog sistema. Suština malograđanske pozicije je uvijek ista – očuvati svoj položaj negdje uz skute režima. Njegov prezir prema radničkoj klasi je daleko jači od straha koje osjeća buržoazija od radničke klase. Malograđaninu smetaju „ radnici koji smrde po gradskom prevozu kada se vraćaju sa posla“, „koji nemaju kulturu stanovanja i odišu primitivizmom“ i „koji samo loču, tuku svoje žene i prave sirotinju“. Malograđanina ne dotiču bombe po svijetu, niti dječije suze, izbjeglice, glad. Kapitalizam je uspio da razvije „novu ljudsku vrstu“ – neosjetljivu na patnju drugih, a uplašenu od svega i koja neprestalno drhti nad sopstevnim životom.
Radi spasavanja kapitalizma najrekacionarniji dijelovi krupne buržoazije ubrzano fašiziraju malograđanske slojeve širom Evrope, dok se istovremeno od istog multinacionalnog kapitala radi na uništenju ekonomske pozicije tih istih malograđanskih slojeva. Permanentna kriza i ekonomski pritisak na malograđanske slojeve samo pojačava strah kod njih, a jačanja pobune proleterskih masa u svjetskim okvirima, cini im fašizam najboljim utočištem – da se „ušuškaju“. Fašizam im tom „nacionalnom formom“ štiti od „internacionalnog zla“ – mulitnacionalnog kapitala i komunizma. Multinacionalni kapital im ugrožava sigurnosti radnog mjesta i snove o budućem lagodnom životu, lišavajući ih svih tradicionalnih odora i torova, dok im komunizam onemogućava tu želju da pripadaju višim slojevima, izjednačava ih sa tim „primitivnim radnicima i ukida taj san o „mojoj kućici mojoj slobodici“.
Istorijski problem za revolucionarni pokret je što je malograđanska ideologija odavno prodrla u radničku klasu. Pakt na koji su radnici u Zapadnoj Evropi pristali već nekoliko decenija, zahvaljujusvom “aristokratskom položaju” u odnosu na ostalu radničku klasu po svijetu, postao je obrazac kako se malograđanskom ideologijom u praksi može uticati na pacifiziranje revolucionarne pozicije radničke klase. Iako se situacija u samoj Evropi iz dana u dan mijenja i klasna svijest ponovo jača u radničkoj klasi, ovaj obrazac “pobune” malograđanske svijesti se pokazuje još efikasnim u zemljama tzv. tranzicije. U tim zemljma dezorjentisanim radnicima, bez revolucionarnih organizacija, ostavljeno je da konzumiraju nacionalizam (fašizam) ili da prihvataju ciljeve malograđanskih slojeva kao svoje ciljeva. Radnička klasa zbog dominacije nacionalizma i malograđanske ideologije u tim zemljama nije trenutno svjesna svoje istorijske uloge. Posebno je to karakteristično na prostoru tzv. Zapadnog Balkana, gde je poniženje i dezorjentacija radničke klase dostigla visok stepen. Donose se sve restriktivniji zakoni, socijalna prava se sve više uskraćuju s tendencijom uskraćivanja i političkih prava. Razbija se svaki pokušaj formiranja radničkih sindikata, odnosno radničkih organizacija, stvaranjem mnoštva režimskih sindikata, odnosno režimskih pseudorevolucionarnih organizacija. Ovo još više unosi dezorjentaciju u radničku klasu. Radnici danas nemaju nikakve radikalne zahtjeve, niti volje da idu na promjenu samog sistema, pregovarajući o najminimalnijim zahtjevima, i bivajući zadovoljni mrvicama koje dobiju od vladajuće klase. Tihi pred klasnim neprijateljem, odlaze zadovoljni ako isprose koju platu koju nisu dobili mjesecima ili dobiju zdravstveno osiguranje. Pri tome čak ni ne postavljaju pitanje zašto se stepen eskplotacije i šikaniranja neprestalno povećava.
Istorija klasnih bitaka nas uči šta treba da radi jedna klasa kada je pretrpjela poraz i nalazi se u defanzivi, a uslovi počinju da idu u njenu korist. Prije svega znati povratiti klasnu svijest o svojoj istorijskoj ulozi. To se ne postiže klečanjem pred klasnim neprijateljem. To se može postići samo jačanjem svoje organizovane sile i neodstupanjem od strateških ciljeva same klase. A istorijski interes radničke klase je ukidanje kapitalističkog poretka. To ujedno znači i zahtjev za protjerivanje malograđanske svijesti iz radničkih redova, kojim se stalno zagovara paktiranje sa kapitalistima. Ovim zahtjevom se direktno jača borbena svijest u radničkoj klasi i produbljuje polarizacija malograđanskih slojeva. Što prije štrajkovi malograđanskih slojeva i njihova gunđanja i „pobune“ protiv režima budu sklonjeni sa istorijske pozornice socijalnih protesta, prije će i klasni sukob radnika i kapitalista eskalirati u svoj punoći stvarnog klasnog sukoba. Dok se to ne desi malograđanski slojevi će samo još grlatije željeti da podrže fašizam koji se valja Evropom.
Smrt malograđanskom fašizmu!
Antifašistička akcija je izvela najavljeni protest protiv medija u službi režima u Srbiji. Protest je održan ispred zgrade RTSa kao medija koji je najviše uključen u propagandnu mašineriju režima.
Sa protesta je upućen ponovo apel svim antifašistima i levičarima da dižu svoj glas protiv diktature kapitala, kolonijalnom statusu Srbije i rastućeg fašizmu i rasizma u društvu, i zajedno jačaju otpor kapitalističkom sistemu.
Za nekoliko stotina azilanata, koji već neko vreme žive u šumama u okolini Bogovađe, doneta je odluka od strane vlasti da im se utočište pruži u okolini Obrenovca, ali je to naišlo na negodovanje lokalne vlasti i meštana. Sa prvim snegom uslovi su postali još teži. Azilanti se od jutros se nalaze u autobusima zbog blokiranog puta.
Fašističkim grupama i partijama je ovo dobra prilika za ubiranje političkih poena, a režimu nova prilika da se skrene pažnja sa stvarnih problema društva. Socijalni bes naroda se kanališe na mržnju prema azilantima ili Romima,a ne prema bezobzirnoj diktaturi kapitala koja ih čini sve siromašnijim i gura u beznađe. Za njih problem nije u sistemima koji su te azilante naterali da sigurnost od ratova i siromaštva potraže u nekoj od „naprednih“ zemalja zapada. Lako su ti meštani zaboravili kolone izbeglica srpskog naroda koje vole da pominju jedino kada im treba kada se busaju u “patritoska prsa”. Divljanje meštana Obrenovca, a sutra bilo kog drugog mesta u Srbiji, koji su prevareni da su im ti alizanti tu da im otmu radna mesta ili hranu, dobra je osnova da fašistička ideologija postane satavni deo razmišljanja “običnog građanina Srbije” i da fašističke organizacije krenu i u legalnu borbu za osvajanje vlasti.
U stvari, u Srbiji se ne dešava ništa posebno u odnosu na ostale zemlje Evrope, gde fašizam sve više odnosi prevagu potpomognut malograđanskim slojevima, odnosno tzv srednjom klasom.
Dići glas protiv jačanja rasizma u Srbiji je naša obaveza, uz jedan vrlo bitan uslov – Ko neće da se bori protiv kapitalizma, znači samog sistema, nek ćuti o fašizmu!
Bande kapitalističkih plaćenika po Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i drugim gradovima bivše Jugoslavije su mislili da nema kraja poniženju i eksploataciji radničke klase. Mislili su da im moć novca, sila represivnog aparata i velike gazde spolja omogućuju lagodnu vladavinu. I da im je jedini problem kako će u zajedničkoj pljački (udruženom zločinačkom poduhvatu), pobijediti svoje rivale, koji hoće samo kao i i oni, bar malo. Za njih je radnička klasa samo statistički podatak, broj – koliko treba otpustiti, koliko im treba dati da prežive, koja im se još prava mogu uskratiti i ništa više. Istina, oni su u pravu. Ta radnička klasa je već decenijama dezorijentisana, gurnuta na marginu, bez skoro ikakvih prava i “bez zuba“, ali je sada je i gladna. Ta radnička klasa može postati bijesna; ta radnička klasa ako iskaže radničku solidarnost, može biti i opasna po samu vlast. Taj “ljudski i nepotrebni višak” neće tražiti samo zaostale plate, zdavstveno osiguranje… Može tražiti nazad fabrike, samu vlast za sebe. Zato , oprez! Stari metod obećanja i prijetnji u paketu najprije, kako opasni virus radničkih barikada i blokada ne bi počeo da se širi. Ako treba, koristiće se i sila, bilo plaćenih fašističkih batinaša, bilo specijanih policija, zbog ugrožavanja javnog reda, poretka i sve u interesu – građana, “poreskih obveznika”, Srbije, Hrvatske, BiH…
Naprijed, na barikade! Sa radnicima, a sa kime bi drugo. Ne sigurno sa pseudoljevičarskim intelektualnim mudroserima kojima su usta puna borbe protiv fašizma, ali nekako kapitalizam ne spominju ili ga spominju s pristojne distance. Naprijed u klasnu borbu! A gdje bi drugo! A i nema druge – htjeli to ili ne.
Nastavljaju se propagandne aktivnosti PR u Srbiji na budjenju klasne svesti i suprotstvaljanju diktaturi kapitala.
Poruka ovih akcija je jasna – Treba rušiti ovakav sistem!
Ako jedan sistem počiva na tome da neko ima, a neko nema – treba ga rušiti!
Ako jedan sistem ne daje mogućnost da se besplatno lečiš i obrazuješ – treba ga rušiti!
Ako jedan sistem svakodnevno stvara novu armiju nezaposlenih i gladnih – treba ga rušiti!
Ako jedan sistem počiva na pljački, korupciji i sprezi politicara, mafije i tajkuna – treba ga rušiti!
Ako je u jednom sistemu pravilo – ili si u zatvoru ili ministar – treba ga rušiti!
U trenucima nesposobnosti revolucionarnih grupa da se aktivnije suprosttavljaju klasnom neprijatelju, aktivizam na uništavanju simbola klasnog neprijatelja je nužnost. Taj aktivizam može pomagati u određivanju idejne linije i doprinositi podizanju nivoa borbenosti, kako bi se grupe pripremale za ozbiljniju fazu klasne borbe.
oktobra 1944.god. , jedinice Drugog ukrajinskog fronta Crvene armije i banatski partizanski odredi, oslobodili su ovaj grad – Zrenjanin, od nacističkog okupatora. Fašizam je slomljen! Jedan od onih koji su položili svoje živote zarad budućnosti i nas u njoj, bio je i Žarko Zrenjanin Uča!
Međutim, fašizam danas živi! Okrutnije nego ikad, vođen parolom – „Najveće postignuće zla je u tome, što su ljudi ubeđeni da to zlo ne postoji!“ Skriven u nacionalizmu, bezljudskoj diskriminaciji, kapitalističkom izrabljivanju, imperijalističkom pljačkanju… Dokle? Zar smo svi postali slepi robovi? Ima li danas onih poput „Crvenog generala“, koji vide! ne ćute! bore se! za budućnost i našu decu u njoj? Vreme je da se probude Crvene brigade i da kažemo – No pasaran! Lomimo fašizam! Iznova! Jači smo!
Pripadnici PR, uz podršku drugova, izveli su 12. septembra akciju solidarnosti sa političkim zatvorenicima u Turskoj. Turski profašistički režim nemilosrdno se obračunava sa svima koji podignu svoj glas protesta. Zatvori su prepuni političkih zatvorenika, osuđenih na dugogodišnje kazne, a svaka aktivnost u suprotstavljanju režimu se podvodi pod terorizam. Međutim, otpor naroda iz dana u dan sve više raste i sukobi između narodnih masa i policije su sve češći i žešći. Akcija pripadnika PR je izvedena ispred turske ambasade u Beogradu, pod geslom – NARODNI OTPOR SE NE MOŽE ZAKLJUČATI!