Author: admin

Napisane su vrlo zanimljive analize o ulozi malograđanskih slojeva (srednje klase, kako to vole sebi da tepaju) u slomu socijalističke revolucije i restauracije kapitalizma, odnosno raspadu Jugoslavije. No, i pored toga, taj fenomen još nije dovoljno istražen, i tek će naknadne ozbiljne naučne studije pokazati koliko je uloga tih slojeva bila zastupljena, a koliko su to bile posljedice dubljih istorijskih procesa. Ovdje ćemo samo naznačiti neke periode koji donekle reflektuju ulogu malograđanskih slojeva, tj. njihovu istorijsku poziciju između neprijateljskih klasa.

Prvi period je svakako “oblikovanje i kultivisanje” seljačkog revolucionarnog elementa po sopstvenom ukusu. To se desilo odmah nakon revolucije, spregom poražene buržoazije i malograđanskih slojeva, nakon što je prošao talas odmazde “čelične ruke” nad izdajnicima i onima koji su bili saučesnici u stradanju naroda, kolaboraciji i špekulaciji tokom Drugog svjetskog rata. Vidimo da taj plač traje i do dan danas. Ti preostali slojevi su se primirili i sačekali samo da revolucionarni talas odmazde prođe, da bi onda pokazali svoje pipke. No, to im je vrlo brzo omogućeno od same revolucionarne vlasti. To je slikovito prikazao Vlado Dapčević: “Ta kombinacija gramzivosti, luksuza, i uz to primitivizma, spuštala se onda od glavešina naniže. Posljednji primitivci su tada grabili persijske ćilime, kristalne lustere, skupocjeni namještaj… Sjećam se jedne anegdote sa jednim od onih udbovaca. Bio je prije rata seljak u Crnoj Gori. Ode u njegovu kuću neka naša Crnogorka i vidi dijete piša po persijskom ćilimu. Veli: „Zašto dozvoljavate djetetu da upropaštava ovako skupocjen ćilim?” On joj odgovori: „Neka piša, to je krvlju stečeno!” Jednostavno, tada se smatralo da su odbranili zemlju i da je došlo vrijeme da se to naplati. I to debelo.

Ova ilustracija je u stvari najbolji uvod u dešavanja, u 1948. godinu kada se desio taj istorijski obračun sa komunistima. U tim događajima, malograđanski slojevi ne igraju značajnu ulogu, jer je to prvenstveno unutarpartijski sukob po idejnoj liniji, a i sami malograđanski slojevi još ne predstavljaju bitan društveni faktor ni u kvantitativnom smislu. No, zasigurno da je ovim slojevima tada više odgovarao poraz revolucionarne struje.

Sedamdesetih godina i neuspjela studentska pobuna 1968.godine protiv “crvene bružoazije”, samo daje polet malograđanizaciji društva, gdje malograđanski slojevi počinju značajnije da utiču na ideologiju partijske birokratije, gurajući je još dalje u reviziju – na krajnje reformističke pozicije u smislu “izgradnje socijalizma sa ljudskim likom”, dok nezajažljivi apetiti malograđanskih slojeva i pogled na svijet, postaju preovlađujući model i za ponašanje dezorjentisane radničke klase. Istina, sami partijski vrhovi su već bili duboko kontaminirani ovomsviješću. Otuda sada žal svih tih ostarelih malograđana za tom Jugoslavijom, ne samo kao žal za mladošću, nego i zato što su oni oblikovali dominatnu društvenu svijest – pothranjivanje potrošačkog mentaliteta, bez skoro ikakve kritičke svijesti u društvu, gdje su parole socijalne pravde, ravnopravnosti i solidarnosti bile običan dekor jednoj drugačijoj stvarnosti. Ogromna većina je već bila stala uz barjak zadovoljenja najsitnijih materijalnih interesa. Opšte je već izgubilo bitku sa pojedinačnim i u realnom životu, a ne samo u redovima partijske birokratije.

Na kraju, najveći uzlet malograđanskih slojeva se desio u ekonomskoj krizi jugoslovenskog društva osamdesetih godina, kada su oni prigrabili nacionalističku ideologiju, pokazujući svoju pravu prirodu, ovi slojevi su se okrenuli prošlosti. To je bio taj iskorak malograđanskih intelektualnih slojeva da, u uslovima dezorijentacije partijsko­birokratske elite, potpuno preuzme riješavanje nekih “istorijskih pitanja” sa nacionalističkih i šovinističkih pozicija. Može se reći da je najveća istorijska nepravda u proteklim decenijama na prostorima bivše Jugolavije upravo to što nije sprovedena pravedna odmazda nad vrhom tih malograđanskih, nacionalističkih, intelektulanih slojeva koji su osmislili i organizovali sve te masovne zločine i stradanja naroda.

Nakon završetka ratova i potpune restauracije kapitalizma, činilo se da je malograđanskim slojevima otvoren prostor za ostvarenje napretka na društvenoj ljestvici ekonomske i političke moći i približavanje kapitalističkoj klasi. Otuda i ogromna podrška ovih slojeva proklamovanom neoliberalnom konceptu i neposrednom angažovanju u političkim partijama. Time se dešava i taj privremeni ideološki preokret malograđanskih slojeva od nacionalizma ka liberalizmu, distancirajuci se od “kulturno zaostale, inferiorne i primitivne nacionalisitičke mase”.

No, iznenada se pojavila snaga koja ima dublju istorijsku dimenziju i koja je počela da ruži i ruši snove savremenog malograđanina. Globalna i temeljna kriza kapitalizma je krenula nemilosrdno da uništava malograđanske slojeve. S jedne strane to uništavanje je posljedica ogromnog skoka razvoja tehnologije, koja čini većinu ovih slojeva suvišnim u savremenom sistemu proizvodnje, dok sa druge strane je to pruzrokovano potrebom kapitalističke klase da spašava sopstvenu klasnu poziciju, prvenstveno kroz opštu militarizaciju i vođenjem stalnih ratova, a za to su im malograđanski slojevi i njihov “trošak” samo balast. Raznim sitnim kapitalistima, državnim činovnicima, profesorima, ljekarima, advokatima, novinarima itd…, sadašnja kriza kapitalizma ukida “privilegiju” na “dvojnost pozicije” i na taj njihov lažni elitistički sjaj, vršeći proletarizaciju i lumpenproletarizaciju malograđanskih slojeva. I to je najveća zasluga sadašnje krize kapitalizma. Diktatura kapitala ne ostavlja nikakav izbor malograđanskim slojevima, izuzev prihvatanja službe, i to robovske službe, u modernom fašizmu. Moraju postati na prvom mjestu vojnici, samo je pitanje u čijim redovima­proletarijata ili modernih fašista.

Smrt malograđanskom i globalnom fašizmu!

Oktobarska revolucija u Rusiji bio je događaj koji otvorio novu epohu u istoriji ljudskog društva – epohu borbe obespravljenih masa protiv kapitalizma i za stvaranje društva koje će se zasnivati na vladavini radničke klase najširih slojeva i u kojem će se ukidati svi oblici ekspolatacije, neravnopravnosti i političke dominacije. Sa tom revolucijom započinje globalni istorijski proces socijalističkih preobražaja društava koji se mogu usporiti, ali koje je nemoguće zaustaviti.

Danas godišnjicu pobedonosne Oktobarske revolucije obilježavamo u trenucima kada se cio svijet suočava sa pokušajima da se točak istoriji vrati unazad, ali i u trenucima kada se borba za ciljeve postavljeni tom revolucijom sve više nameće najširim masama kao jedini put za oslobođenje iz stanja u kome se nalaze.

Nad Balkanom se ponovo nadvijaju neki mutni oblaci i nacionalistička mržnja se pokušava rasplamsati. To može dovesti da Balkan zakorači u zonu ponovnih ratnih sukoba. No, za razliku od devedesetih prošlog vijeka, kada je nacionalističko ludilo inspirisano iznutra i kada je razbilo Jugoslaviju, sadašnji pokušaji imaju više taj spoljni pečat. Unutrašnje vladajuće strukture nemaju resurse da ozbiljnije vode svoje države, jer su faktički sve na liniji bankrota, a pogotovo nemaju resurse ne za ozbiljnije ratove. Vođenje rata je skupo, a i mase su izvukle neko iskustvo iz prethodnih ratova. Tim malim elitama je dozirani nacionalizam samo sredstvo za opstajanje na vlasti i unutrašnje političke igre. Znači, oni rat ne mogu ekonomski podnijeti, a i ne odlučuju o tome. No, zato rat može biti uvezen spolja. Rat na Balkanu zavisi od toga kako će se globalna kriza dalje odvijati, odnosno kako će se odvijati odnosi imperijalističkih sila u samoj Evropi i na Bliskom i Srednjem Istoku – da li će se požari iz regiona prenijeti polako i na Balkan?

Da li se može izbjeći rat na Balkanu ukoliko se dalje zaoštre odnosi imperijalističkih sila?

Ako se pogleda prostor Balkana, vidi se da su na njemu isprepleteni interesi evropskih, ruskih, američkih imperijalista i Turske. Nije zanemarljiv i sve veći ekonomski upliv Kine. No, nove sukobe na Balkanu mogu pokrenuti samo dvije sile – SAD i Rusija. Rusija ukoliko bude primorana da brani ekonomske i strateške interese, te da rastereti glavne udare zapadnog imperijalizma na svojim granicama; i SAD, ukoliko budu potiskivani od strane Rusije, odnosno ukoliko im se ne dozvoli da potpuno ovladaju Balkanom. Jasno je svima da bi u takvom jednom ratu narodi Balkana bili samo topovsko meso za interese imperijalista. Uosta­lom to je već sudbina mnogih naroda po svijetu. Ipak postoji izlaz iz ove situacije za sve narode Balkana. A to je da izgrade autentični pokret otpora sastavljen od predstavnika njenih naroda. Ta ideja izgleda u ovom trenutku potpuno nemoguća, jer su međunacionalne podjele jos duboke, mnogi balkanski narodi su okrenuti sami sebi je su im režimi nametnuli misao da su konačno “svoji na svome”, a postoji i snažni osjećaj nemoći pred silom imperijalista. Pri tom “sljepilu” se ne vidi da se nema skoro ništa od svoje suverenosti sem himne, nešto nacionalnih simbola, jezika i romantizirane i lažne istorije. Sve bi stalo u jedan kofer. Izvan ovog “koferčića” nemaju pravo na svoju industriju, puteve, rudnike, vode, na prirodne ljepote… Nemaju pravo na običan život i da žive od svog rada. Balkanski narodi su trenutno izgubili svoj suverenitet i pravo da odlučuju o svojoj sudbini. Njihove političke elite su kao smiješne dvorske lude feudalne aristokratije koja nije razumjela da je ona ostala sama na pozornici prošlog i da je povijesna zavjesa već pala. I zato balkanskim narodima ostaje samo jedno, strašno pitanje – kako izgraditi autentični oružani pokretobespravljenih slojeva. Ništa drugo. Ne postoji ni jedno pitanje važnije od toga. Sve ostalo je sporedno, lažno, imitacija ili glumatanje. I samo odgovor na to pitanje je ona ulaznica koja omogućava tim narodima da istorijsko klatno pomjeri u nekom drugom smijeru – da ono ne završi po vratovima balkanskih naroda. Da ne završe zaklani po jamama ili kao topovsko meso u ratovima na rodnom pragu ili širom planete – u boljem slučaju kao izbjeglice u “humanitarnim getima”. Stvaranje balkanskog pokreta otpora može da vodi put forsiranja intenzivne i radikalne klasne borbe. Istinska klasna borba je odlučna borba za svoja radna mjesta, plate, život i to je borba koja se odvija putem štrajkova, blokada, demonstracija i sukoba sa klasnim neprijateljem. Stvaranje revolucionarnog subjekta ukorijenjenog duboko u obespravljenim masama je taj put koji vodi do balkanskog pokreta otpora. A kada se dođe do njegovih temelja, i kada se vidi da je to stvarno i moguće, onda ni domaći kapitalisti, sama sila vlasti, a ni imperijalisti više neće izgledati tako moćno. Shvatiće se da je imperijalizam kao i njegove sluge po balkanskim zemljama samo “tigar od papira”. Da je to svijet prošlog koji, radi gomilanja svog kapitala i moći, misli da se može igrati sa sudbinom čovječanstva. A može i hoće bezobzirno i ludački, ako mu se dozvoli.

Turski revolucionari su do sada mnogo učinili za stvaranje revolucionarno pokreta u ovom regionu, a i grčki pokret je u previranjima. Potreba da se povežu obespravljene mase sa prostora bivše Jugoslavije je onaj korak i uslov koji treba napraviti da bi se krenulo na put bez povratka – na put borbe balkanskih naroda za oslobođenje od imperijalizma i rušenja diktature kapitala.

Za mir među balkanskim narodima!
Za jačanje klasne borbe na svakom mjestu!
Balkan balkanskim narodima!

U mnogim delovima Sirije, oružani sukobi traju više od dve godine. U ratu u Siriji je na jednoj strani Asadov režim sa podrškom Rusije, Kine i Irana, a sa druge strane su plaćenici poput Slobodne sirijske armije podržani od strane zapadnih imperijalista, Turske, S. Arabije i Katara. Treća sila ISIL, odnosno samoproglašena Islamska država, pojavila se kao snaga čije je stvaranje potpomagao zapadni imperijalizam s ciljem jačanja sopstvene pozicije, ali ISIL sada nastupa i samostalno, trenutno remeti mnoge imperijalne interese, a nastupa sa krajnje reakcionarnih pozicija.

Kurdskom narodu, koji broji skoro trideset miliona, nije dozvoljeno od reakcionarnih režima Turske, Iraka, Irana i Sirije da ostvaruje osnovna nacionalna prava i pravo na samoopredeljenje. Borba kurdskog naroda za slobodu je dugotrajna, i sada se prvi put stvaraju uslovi da konačno Kurdi ostvare svoje nacionalne ciljeve. Stvaranje kurdske autonomije u Siriji u Rožavi je od istorijskog značaja za kurdski narod u procesu samooslobođenja. Započeti društveni procesi u Rožavi su istovremeno i jedini putokaz ostalim narodnim masama, da se oslobode reakcionarnih režima i okupacije imperijalista.

Pokušaji da se uguši autonomija Kurda u Rožavi od strane ISIL­a, uz potporu reakcionarnih režima je pokušaj da se prekine proces oslobođenja kurdskog naroda i speči da na prostoru Bliskog i Srednjeg Istoka ojača borba narodnih masa na nekim novim osnovama – antiimperijalisitičkim, antikapitalističkim i sa jasnim otklonom od verskog fanatizma.

Podrška odbrani Rožave je podrška borbi za ravnopravnost svih naroda.

Podrška borbi kurdskog naroda je podrška borbi protiv imperijalizma – protiv neprestanih zločina koei imperijalisti vrše nad ostalim narodima sveta.

Podržimo i borbu kurdskog naroda u Turskoj jer je to u interesu i svih balkanskih naroda, kako bi se slabila njihova zavisnost od imperijalizma. Time jačamo solidarnost balkanskih naroda, sprečavamo širenje međunacionalne mržnje i ponovne pokušaje imperijalista da se služe balkanskim narodima u njihovoj sve zaoštrenijoj međusobnoj borbi. Time dajemo i doprinos sprečavanju izbijanja novih sukoba na Balkanu.

Slava velikoj borbi kurdskog naroda za slobodu i pravedniji svet!

http://youtu.be/cx9ocbt5SKE

Negdje s kraja zime i naznakom proljeća, kao neki znak, progovorile su bosanske mase svom silinom. I pokazale su šta misle o sistemu koji ih svakodnevno pritiska sa svom svitom tih političara, ratnim profterima, korupcionašima, obijesnim – lopovima. I gorjelo je, dobro je gorjelo. A onda je sve stalo. Uspjeli su oni koji znaju kako se vlada da to kanališu u neke jalove forme poput tzv. plenuma. Negdje se izgubila ta silna energija. Znamo već i zašto. Znamo da nije bilo snage koja će povesti te pobunjene mase.

No, uslovi se nisu promijenili, čak su i gori. Imperijalisti ponovo grakću, dajući do znanja ko ima pravo na Bosnu. Dok ruski imperijalisti gledaju sa svojim poslušnicim da je rascijepe, američki da je pretvore u svoj vojni poligon, a neki treći pokušavaju da se uguraju svojom unitarizacijom za svoje male imperijalne interese. Postoje i oni koji hoće da je podvrgnu nekim ”zakonima” koji su suprotni ne samo interesima naroda BiH, nego samoj civilizaciji – i zapadnoj i istočnoj i svakoj ljudskoj. I svi oni su zlo, opasno zlo za narod BiH. Oni svojim postojanjem i opstajanjem samo ubrzavaju veće zlo koje se može ponovo nadviti nad BiH.

Predstojeći izbori su poseban test za bosanske mase. Izalazak na izbore je izdaja pobune masa u BiH . Izalazak na izbore je u službi kolonizator a i porobljivača BIH, onih koji bi da je dijele ili da uređuju po aršinima sopstvenih pljačkaških interesa bilo da se oni sprovode u ime “srpstva i hrvatstva, zapadnih vrijednosti i EU, ili očuvanja bošnjačkog i muslimanskog identiteta“. Sve to oni čine radi služenja okupatoru – vojnom i finansijskom, jer znaju da zavise samo od njihove volje. Sve je to i radi očuvanja fotelja i pljačkaških interesa bande političara. Zato jedni u predizbornoj kampanji u BiH pozivaju u pomoć Tita i boga zajedno, drugi evropski život i da su zapadni imperijalisti baš njih odabrali da “usreće BiH”, treći igraju na religijska osjećanja masa, četvrti nacionalističkom retorikom…

A gdje su tu predstavnici onih koji su izašli na ulice, da pale i ruše sistem? Gdje je tu bosanska mladost koja je progovorila svom silinom. Njih nema! Nema ni njihovih predstavnika. I ne treba da ih bude. Njih treba da bude u nekim drugim pričama. I nek se spremaju za put bez povratka, ako im je stalo do Bosne. A i ne mora do Bosne, ali mora do sopstvenog života. Da budu slobodni ljudi. I da žive! Da mogu da žive!

ZAPIS O ZEMLJI
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitan odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Mak Dizdar

Poznato je, da je Francuska buržoaska revolucija srušila stari feudalni poredak u Evropi i da su se pojavile nove klase. Ekonomsku i političku moć je posjedovala buržoazija, dok se oslobođeno seljaštvo i radništvo u usponu borilo da stekne neka svoja osnovna prava. Poslije kratkotrajnog saveza među tim klasama, nastavljena je krvava klasna bitka, i koja traje do današnjih dana. Poslije početne apsolutne vlasti buržoazije, činilo se da će kapitalistički poredak vječno trajati. Onda su seljaci i radnici uzvratili svojim revolucijama i izgradnjom društva u kojem su oni imali političku i ekonomsku moć i prava. Sa pobjedom Oktobarske i Kineske revolucije opet se činilo da je kapitalizam već izgubio bitku. No, kapitalistički sistem se pregrupisao i putem fašizma i vođenjem stalnih ratova pokušao je održati svoje pozicije. Porazi koje su doživjeli tzv. socijalistički sistemi s krajem XX vijeka, u prvom trenutku ponovo su aktuelizovali ideju da je “komunizam mrtav” , a što znači da nema besklasnog društva i da se mora znati“ rad, red i poredak”. No, i to je kratko trajalo. Kapitalizam se našao u strahovitoj krizi, najgoroj do sada, i koja ozbiljno prijeti izbijanjem opšteg rata, pa čak i uništenjem čovječanstva. Izgleda kao da je nastupio period opšteg haosa.

Na prostoru Balkana trenutno su svi režimi u suštini marionetski.Vlast drže sitne sluge krupnog multinacionalnog kapitala, koji zbog svoje sićušnosti i poniznosti spram gospodara, vole da se na svojim malim državnim feudima predstavljaju u “veličini”, diveći se sami sebi i svojoj trenutnoj moći, jer nemaju sile koja im se ozbiljnije suprotstavlja. Nema sile koja će ih objesiti da vise na Terezijama, Markovom trgu , Baščaršiji, na sred Podgorice, Prištine, Taksima u Istambulu, Sofiji, Atini…

No, dok se ne desi da razni vlastodršci vise po trgovima glavnih gradova, a visiće, neophodno je pomagati masama da što prije odbace cjelokupni sistem koji im je na grbači. Razbiti svijest da je kapitalistički svijet jedino moguć, a zatim krenuti da se ruše sve poluge na kojima on počiva. A jedna od tih poluga je svakako nametnuta svijest da je potrebno učestvovati u nekakvoj “političkoj utakmici” u izborima i buržoaskom parlamentarnom sistemu. Stvara se predstava o nekakvoj vlasti i opoziciji, kao da je to od suštinske važnosti za život naroda. A radi se o dvije ili više grupa političkih bandita koji se uvijek bore oko istog, i u okviru istog sistema i istih društvenih i političkih odnosa. Znači i vlast i “opozicija” se bore u okviru kapitalističkog sistema i kapitalističkih društvenih odnosa. Oni ne žele da izađu izvan tog sistema, i vrlo dobro se osjećaju u njemu, za razliku od većine osiromašenih i obepravljenih dijelova društva, koji su faktičke svojim položajem stalno izvan sistema. Podržavati bilo koju vlast ili tzv. opoziciju u okvirukapitalističke diktature je zločin sam po sebi. To je ruganje samom sebi, svom položaju i ljudskom dostojanstvu.

Posebno zanimljivo je ponašanje sindikalnih ili tzv. ljevičarskih organizacija koji bi, bar danas, trebali zagovarati rušenje diktature kapitala. Ne, oni su saveznici sistema. Oni su ti koji stalno sprečavaju radikalniji nastup masa prema sistemu i zato su nagrađeni od samog sistema. I zato, zbog njihovog kukavičluka i potkupljenosti, prvo njih treba nemilosrdno gaziti. Odavno je nastupio istorijski trenutak kad se učešće u samom sistemu mora smatrati činom izdaje – izdaje klasne borbe i interesa proletarijata. Biti neprijateljem sistema je danas ne samo izazov, nego i obaveza – „patriotska dužnost“ svih onih koji nemaju i svih onih kojima je dosta “i nepravde i svega”.

No, biti neprijateljem sistema ne znači odbacivanje i pozitivnih tekovina tog kapitalističkog društva, poput nekih oblika neposredne demokaratije, npr. referenduma. Tako bi se i neprijatelji sistema mogli zalagati za postavljanje jednog referendumskog pitanja : Da li ste za ukidanje privatne svojine?

Pa ako većina na referendumu bude protiv, onda nek ostane sadašnji kapitalistički sitem koji počiva na “svetosti privatne svojine” kao uzroka svog zla na ovom svijetu. No, ako većina bude za, onda će se politička vlast i društveni odnosi graditi na nekim drugim osnovama i “svetosti” neke zajedničke svojine. Ovo izgleda previše naivno i pomalo suludo, kao što je na početku izgledalo naivno i suludo kada je mlada buržoazija rušila feudalni poredak i ukidala osnove tog društva. I kada je giljotina radila non­stop po vratovima plemića i kraljevske kamarile, a koji nisu htjeli dobrovoljno prihvatiti “modernost” i “novi svijet”.

Ne treba posebno podsjećati da su i narodi Balkana već jednom postavili ovo pitanje i pozitivno odgovorili na “referendumu”.

Kako doći do trenutka kada će mase moći zahtjevati postavljanje ovog gore pitanja je ona “sitnica” koja dijeli opoziciju od neprijatelja sistema, lažnu ljevicu od revolucionarne ljevice.

Srušiti svijet nepravde i neslobode!
Srušiti diktaturu kapitala!
Jedino revolucijom!

O narodu se može govoriti na dva načina – stoka, koja je zaslužila da bude gažena, i o njegovoj snazi da u određenim istorijskim trenucima napravi istorijski iskorak. U prvom slučaju se govori o stoci koja je spremna da služi, prašta i ulizuje se svojim vlastodršcima. I to nije karakteristično samo za Srbe, Bošnjake, Hrvate, Albance… To je nešto univerzalno. Samo su forme tog sluganstva različite. I to traje dok se ne stvore određene istorijske okolnosti, odnosno, kako bi neki rekli, dok stepen klasnih protivrječnosti ne dođe do pucanja.

Poznata je epska pjesma „Početak bune protiv dahija“ kada sveci pozivaju sedam puta srpski narod, raju, na pobunu protiv dahija, ali se oni ne usuđuju na taj čin, iako je njihov položaj bio takav da se zlo više nije moglo trpiti. Da bi se narod pokrenuo iz svog stanja letargije i pasivnosti, potrebna su dva uslova: da je stanje postalo neizdrživo i da postoje ljudi, organizacije, pokret koji će to nezadovoljstvo i očaj kod masa iskoristiti da ih pokrene samo u jednom smjeru – na pobunu . Ukoliko nisu ispunjena oba elementa, stanje apatije i beznađa može potrajati decenijama.

Pobuna je univerzalno ljudsko pravo i niko ga ne može oduzeti ljudima, ma kakvi zakoni bili, ma kakve prijetnje i ma kakva se diktatura i represija sprovodila. To je jednostavno sastavni dio ljudskog oslobođenja, njegove težnje da bude slobodno biće.

Da li je normalno da se stopa nezaposlenosti na ovim prostorima Balkana uglavnom kreće oko 30%, a negdje i oko 50%?

Da li je normalno da narod nema pravo na besplatno liječenje i školovanje, pravo na krov nad glavom, već da crkava baš kao stoka; da toliko pametne i sposobne djece ostane uništeno, da vlada demografska kuga jer nemaju niti krov nad glavom niti posao… ?

Da li je normalno da radnici pristaju da im se uskraćuju neka prava koja su imali prije stotinu godina (pravo na štrajk, sindikalno organizovanje, pravo na redovnu platu, osmočasovno radno vrijeme itd.)?

Da li je normalno da bande kapitalista i političara ne polažu račune nikome?

Da li je normalno da bande globalnih kapitalista uzimaju sve što se uzeti može, bez ikakvog otpora i uz pomoć domaćih političara?

Da li je normalno da su ljudi dovedeni u položaj da prodaju svoje dostojanstvo da bi ostvarili neku, čak i minimalnu, egzistenciju?

Da li je normalno da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji?

Ništa tu nije normalno. I tome se mora stati nogom za vrat. Ko neće da bude rob mora da razmišlja samo o jednom univerzalnom pravu – o svom pravu na pobunu i borbu, individualnu ili zajedničku. U suprotnom, svako od nas je niko i ništa, samo jedan prolazni dio sistema, sluga ili rob kako priliči takvom podređenom stavu.

Imali smo na početku godine pobunu masa u BiH, ali nije bilo snage koja bi ih predvodila ka njihovim osnovnim ciljevima, pa su vlastodršci uspjeli da prežive.

Pobuna je čin oslobođenja i to je jedini trenutak kada smo iznad, na nivou svjesti da smo to što jesmo. Kada smo slobodni ljudi i kada se nećemo stidjeti što smo postojali. No, pobuna je ništa ukoliko je stihijska, neorganizovana i kada nije usmjerena ka jasnom cilju.

Oni koji pozivaju na pobunu moraju biti u prvim redovima, za prava klase i slojeva koje zastupaju. Oni prvi treba da, najprije svojim primjerom, pokažu da pobuna ima smisla. I tada je sa pravom možemo nazvati – narodna, klasna, radnička, revolucionarna!