Tišina radništva Srbije

Period građanskih protesta, demonstracija, i još uvek malih pobuna u Srbiji,  nužno je počeo aktivirati i delove radničke klase. Skromni pokušaji da se ostvari savezništvo između, faktički liberalne struje kao zastupnika sitne buržoazije, srednjeg seljaštva i donekle liberalnih kompradora sa jedne i radnika sa druge nije uspeo, ili ne bar u onoj meri u kojoj je očekivano.

Zašto?

Zato što je radnička klasa ostala gluva i nema na borbu protiv političke obespravljenosti? Ne. Zato što je radnička klasa uništena (politički) i dezorijentisana upravo kao posledica višedecenijskog delovanja takvih elemenata i njihovih nacionalističkih i mafijaških sprega, koji su sada svu vlast uzurpirali i prigrlili za sebe.

Da li to znači da takav savez nije potreban i da do njega neće doći? Ponovo, ne.

Savez radnika, srednjeg seljaštva, urbane sitne buržoazije, a sa njom i inteligencije (pravnika,doktora, profesora,akademika…) nužan je u ovom momentu kao savez svih klasa u čijem je interesu obaranje mafijaško-kompradorskog režima u Srbiji. Politička obespravljenost koja poslednjih deset godina sve više pogađa tzv. srednju klasu, za radničku klasu prisutno je kao višedecenijsko stanje. Ako je tako, zašto onda radnička klasa ni tada ni sada nije organizovano podigla glas?

Mi odgovaramo sa kontra pitanjem – kako da se bori, kada su joj sve organizacije za tu borbu uništene? Da li postoje moćne političke organizacije vezane isključivo za radničku borbu? Ne. Da li postoje mediji, kulturne i društvene organizacije koje bi propagandno delovale? Takođe ne. Anemične sidnikalne organizacije duboko su korumpirane i služe tupljenju oštrice klasne borbe, odnosno njene sindikalne strane.

 Radnička klasa je dezorijentisana i uništena i zbog niza drugih faktora.

Prvo, ona je preživela 40 godina titoističkog režima, u kome je malograđanski socijalizam na mala vrata uvodio buržoarske odnose u ekonomiji, politici, društvu, uništavajući klasnu svest radničke klase.  Klasna svest te velike i pobedničke radničke klase zamenjena je konzumerističkom, donekle sindikalnom i nacionalističkom svesti. Opštejugoslovenski nacionalizam idejno se lako transformisao u republičke nacionalizme, kao što je titoistička politička birokratija  lako skinula svoju crvenu masku i preuzela nacionalistički šinjel.

Drugo, skoro deset godina teških i bratoubilačkih ratova su ostavili svoj ožiljak. Iskorišćeni kao topovsko meso u prljavom ratu, već duboko poljuljana klasna svest u potpunosti je likvidirana i zamenjena nacionalističkom. Otrov nacionalizma duboko je pronikao u radnike i bile su potrebne godine i godine, kao i promena u materijalnim okolnostima da bi ta nacionalistička svest  popustila pred novim oblicima buržoarske svesti.

Treće, integracijom bivših jugoslovenskih (i uopšte balkanskih) republika u imperijalistički poredak u jednu svetsku ekonomiju gde je nacionalistička svest morala da gubi tlo pod nogama i sve više se zadržava u jednoj drugačijoj, takođe reakcionarnoj formi  “prosperitetnih integracija”.

Relativna ekonomska stabilnost postignuta je sa jedne strane širenjem lokalnih ekonomija posredstvom krupnog multinacionalnog kapitala, jačanjem i nacionalne buržoazije, izvozom radne snage u zemlje imperijalističkog centra, enormnim zaduživanjem zemlje, što je stvorilo donekle realnu sliku o povećanju zarada i standarda, uz veliko povećanje same eksploatacije nad radništvom.

Likvidacijom proleterske klasne svesti i organizacijom klasne borbe (političkih, ekonomskih i drugih), primanje buržoarskih oblika svesti (nacionalističkih, liberalnih..) dovela je radničku klasu u situaciju da postoji kao objekat promena, a ne i njihov subjekat.

Zato i njena neaktivnost u borbi protiv režima nije posledica „zaostalosti“ radnika i njihove političke naivnosti. Njena neaktivnost je posledica decenijske ideološke, organizacione, političke i svake druge borbe buržoazije protiv radnika. Tako sada, u uslovima opšte krize kapitalizma i međuimperijalističkog rata,  ta buržoazija želi tu radničku klasu  ponovo više vezati za sebe, kao potrošnu robu u borbi za vlast.

Taktika jednog dela kompradorske buržoazije je napraviti svoje „radničke“ organizacije, baciti radništvu  političke mrvice i gurnuti ih u striktno ekonomsku borbu, a svu vlast prigrliti za sebe. Cilj je ideološki zatrovati radnike reformizmom i nacionalističkim otrovom koji  ima prikriveni oblik, već viđen, u socijaldemokratskim pokretima širom sveta.

Takva, u suštini liberalna struja, će  želeti i istovremeno zazirati od radničkog organizovanog delovanja, posebno na Balkanu, gde su imperijalističke kontradikcije  na  visokom stepenu i gde će takve buržoazije morati da se svrstaju uz jedan imperijalistički blok, pre ili kasnije. Isto tako, ukoliko ne dođe do povezivanja ideje socijalizma sa jedne i sa radničkim pokretom sa druge strane, on će ostati samo pogodni alat u dogovorima i borbama imperijalista i lokalnih kompradora.

Svi ti pokušaji nužno moraju završiti porazom. Jačanje klasnih i drugih kontradikcija, otvaranje novih frontova međuimperijalističkog rata i neminovni ekonomski kolaps, nužno snaže proletersku klasnu svest, oduzimaju manevarski prostor reformizmu, jer iznova proklamovane reforme više neće biti ni moguće.

Samo spajanjem ideje naučnog socijalizma sa jedne, i radničkog pokreta čija materijalna osnova postoji sa druge starne, moguće je povećati ulogu proleterske svesti u radništvu.

Proleterijat nema drugo oružje do organizacije. On se ne plaši negacije svog „individualizma“ i on će nužno i postati nosilac borbe koja će biti sposobna da preseče lanac porobljavanja, korumpiranosti, nacionalizma, eksploatacije, religijske zaostalosti, prisutnosti patrijarhata i samog imperijalizma.

Na reformizam, nacionalističku mržnju, imperijalističko ropstvo i fašizam odgovaramo samo sa dve reči koje će sve češće odzvanjati u ušima pobunjenih masa Balkana:

Jedino revolucijom!