Kada krene da se udara po spomenicima znači da se sprema veliko zlo ili su nastupala neka nova vremena koja bi da precrtaju relikte prošlog. Spomenici su uvijek prvi na udaru, što govori i da se nakupilo toga dosta, mržnje pogotovo, i da su svojim oblikom „nepodobni“ u prostoru. Mada, prolazeći pored njih, dobra većina i ne zna zasto oni tu stoje, kojim povodom su podignuti, niti njihov značaj i simboliku.
Prvo smo mi dali svoj doprinos tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Zlo koje je pokuljalo je krenulo da ruši spomenike koji su se našli „sa druge strane naciona“. S prekidom ratova, malo je splasnuo taj spomenički barbarizam. Ali je onda krenulo novo zlo – da ih ruše po Ukrajini, Poljskoj, Češkoj da ih ne bi podsjećali na prošlost i da bi se „oslobodilo“ od oslobodilaca.
No, rušenje dobija na zamahu. Pobunjene mase su sada krenule po Evropi i SAD da ruše i ruže spomenike rasizmu i kolonijalizmu… I borba traje. Balkan se, takođe, ponovo komeša, spreman na novi spomenički rat. Da li se opet neko veliko zlo sprema, teško je reći. Možda je to samo sastavni dio cjelokupnog istorijskog revizionizma koji pokušava sprovesti vladajuća klasa. A kako da do kraja sprovedu reviziju istorije kada na svakom koraku stoje te spomeničke grormade i spomen ploče širom bivše Jugoslavije, kao tragovi i svjedoci velikog vremena njenih naroda. A pošto su ti narodi danas nedorasli toj prošlosti, a vlastodršcima treba taj istorijski zaborav, onda žele neprimetno sklanjati stare, ili ih jednostavno „ekspoprisati“ iz stvarne istorije i pokušati im dati drugi smisao i simboliku.
Odbrana spomenika se ne vrši obilascima i slikanjima na njima povodom nekih datuma, niti pokušajima sprečavanja njihovog uklanjanja od strane klasnog neprijatelja.
Odbrana spomenika revolucije ima svoj neprobojni štit sa jačanjem pokreta na revolucionarnim osnovama, inače je ta bitka unaprijed izgubljena.
Ti, koji su bili inspiracija i u čast kojih su podizani svi ti spomenici išli su sa osmjehom u smrt i klicali pred vješalima; pjevali i prkosili sili. I oni danas ne bi branili svoje spomenike, nego bi ponovnim juršima stvarali neke nove oblike slobode za te koji se stide njih, zaboravljaju ih u svojoj ravnodušnosti i ropstvu ili čak zaslepljeni mržnjom spremni da ponovo progone, ubijaju i ponovo ruše, ako im se dozvoli.
Smrt fašizmu – sloboda narodu! Balkanskim pokretom otpora!
Era malograđanske ideologije, koja je odigrala krupnu ulogu u potkopavanju svijeta socijalizma, nalazi se pred uništenjem od dominirajućih sila svijeta. U pokušaju da sačuva svoje osnove, diktaturi kapitala nisu danas potrebni srednji malograđanski slojevi, niti njihova ideologija oličena bučno u frazama klasnog mira, klasne saradnje među slojevima, socijalne ravnoteže, vladavini prava, međusobne tolerancije itd. Ti malograđanski slojevi nisu potrebni ni komunističkom svijetu suprostavljenom diktaturi kapitala. Ta dva suprotstavljena svijeta su ponovo podigli nivo sukoba na globalnom nivou, čime su se malograđanski slojevi našli između čekića i nakovnja. Nema mjesta za malograđanske slojeve u svijetu atomiziranih jediniki koje će bespogovorno i slijepo izvršavati zadatke opšteg i globalnog transhumanističkog mehanizma nadnacionalnog kapitala, kao ni u svijetu koji će na globalnom planu označiti emancipaciju proletarijata i svake jedinke ponaosob. Zato je taj krik malograđanskih slojeva tako glasan, posebno izliven na ulicama, ali istovremeno i jalov jer svoju energiju crpi iz svoje dvojne prirode, bez istorijske potencije za suprotstavljanjem postojećem svijetu. Plač malograđanskog ljevičara, ma koliko bio glasan, jeste samo plač u okviru postojećeg svijeta, jer taj plač, između ostalog, nema u sebi fundament klasne mržnje prema vladajućoj klasi. On je nastao iz nezadovoljstva svojim položajem za boljim statusom u postojećoj hijerarhiji; zbog svijesti da se ne stoji tako dobro u odnosu na vladjuću klasu za koju je pupčano vezan i kojoj tako zavidi, kao i zbog shvatanja da će vladajuća klasa ustuknuti pred njegovim racionalnim argumentima sa humanističkim patosom. A taj postojeći svijet protiv koga se malograđanin buni, protestuje čak i na ulicama, nije ništa drugo nego uvijek isto i staro – klasna borba, krvava klasna borba. A danas, zbog potreba svijeta diktature kapitala da nađe prostor za opstanak, ujedno i mnogo surovija.
Mi kao „propovjednici“ jačanja klasne mržnje proleterskih slojeva smo sretni što vidimo da jača klasna mržnja u cijelom svijetu. Što pored svog stihijskog karaktera pokazuje da želi biti sve više organizovanija, smišljenija i ciljna. I što vidimo što su nekada male gerilske grupe najodlučnijih boraca protiv diktature kapitala i imperijalizma danas več sve moćniji pokreti. Ne toliko sa moći svoje oružane sile trenutno, nego snagom svojih ideja koje su istinite i sve prihvatljivije u masama. Snagom koja prodire sa periferije u same trvđave imperijalizma, pokazujući svu materijalnu i duhovnu bijedu tog svijeta.
Šta je klasna mržnja danas?
U uslovima eksploatacije, bijede i ratova i duhovnog sunovrata nije teško definisati mnoge slojeve u čijim grudima se osjeća tjeskoba koja narasta usled nepravde koju trpe; bilo da je to na poslu, u porodici, od strane vlasti itd. No, problem je kako tu tjeskobu, kao najčešće izraz socijalnog položaja, pretvoriti u klasnu mržnju, koja neće imati samo stihijnost, nego biti svrsishodna, kao „pogonsko gorivo“ svakog revolucionarnog subjekta. I da, kao što i kapital vrši stalnu svoju koncentraciju na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou, i proleterske mase vrše koncentraciju te klasne mržnje na tim nivoima. A to se može postići ako se zađe u te sirotinjske domove i porodice; ako se dospe do nezaposlenih i privremeno zaposlenih; ako se uđe među radničke hale; ako se dođe do tih zavisnih žena i dođe do te proletarizovane stvaralačke inteligencije. Treba tu potisnutu i nedefinisanu mržnju i razbijenu klasnu solidarnost ponovo povezati u silu pred kojom će to, pred čime se danas drhti, izgledati više karikaturalno nego moćno.
Klasna mržnja je moguća samo nakon jasne spoznaje suštine društva u kojem živimo i klasnih odnosa koji vladaju u njemu.
Klasna mržnja je moguća samo na osnovu naših stomaka i ekonomske bijede ili neizvjesnosti u kojem se nalazimo.
I klasna mrznja jača jedino ako smo svjesni potrebe nemilosrdnog uništenja klasnog protivnika kroz organizovanu revolucionarnu borbu.
Znači, za ostvarenje ciljeva zasnovanih na klasnoj mržnji su potrebni ljudi, pripadnici jedne klase, u kojim grudima kipti ta mržnja i njihova spremnost za uništenje klasnog protivnika, tih svinja diktature kapitala, bez ikakve milosti, jer oni svakodnevno uništavaju desetine i desetine hiljada stanovnika ove planete. Uništavaju, a da mnogi od njih ne budu „privilegovani” da budu robovi tog globalnog sistema. A to su armije i armije nezadovoljenika koji svakodnevo postojeća diktatura kapitala proizvodi.
Mi na Balkanu imamo jasnu sliku o postojećim marionetskim mafijaškim režimima, potpomognutim od imperijalista i nadnacionalnog kapitala. I mi klasnu mržnju usmjeravamo u dva pravca – za potrebu uništenja tih marioneta i vođenje oslobodilačkog rata protiv imperijalizma i nadnacionalnog kapitala.
Naša klasna mržnja je uperena ne samo protiv kapitalističke klase i njenih poluga ekonomske moći, već i uništenje njihovih zakona i njihove ideologije. Zato su naši protivnici na Balkanu i svi oni koji se deklarišu ljevičarima i predstavnicima revolucionarnog pokreta, a koji su spremni na kolaboraciju sa vladajućom klasom, priznajući i pokoravajući se njihovim zakonima i učestvujući u njihovim političkim predstavama poput izbora, itd. Protivnici, jer jačaju pozicije klasnog neprijatelja i slabe osnovu za jačanje revolucionarnog pokreta.
Nemamo iluzije i znamo da će naša borba biti duga ali i pobjedonosna. Pobjedonosna, jer naša klasna mržna je samo istorijski i naučno zasnovani zamajac koji se ne zaustavlja dok se ne sruše osnove na kojima počiva ovo što se naziva savremenim i duboko nepravednim svijetom.
