Month: June 2017

Da bi se u išta valjano napravilo u bilo kojoj oblasti ljudske djelatnosti mora postojati i taj otklon spram postojećeg, vladajućeg. Tako i u politici, da bi se napravio prodor iz obruča postojećih društvenih odnosa i stega mora se praviti iskorak spram ustaljenog, ali i proglašenog “progresivnim” i “obećavajućim”.

Nas ovdje ne interesuje taj otklon od nacionalsitičkih, fašističkih i neoliberalnih shvatanja i njihovih hordi, uvijenih u najsuptilnije metode porobljavanja, pljačke ili brutalnog uništenja u izazvanim i podsticanim sukobima. U našem žaru koji nas podstiče da budemo prije svega slobodni ljudi i borci, nas zanima da napravimo otklon od svih onih shvatanja koje unose pometnju, zamagljuju suštinu i otežavaju da se požar klasne borbe obespravljenih masa rasplamsa u svojoj punoći.

Znači nas otklon mora biti direktan i jasan.

Mora se uništiti postojeća tzv. evropska ljevica i njeni recidivi i imitacije na Balkanu. To uništenje je neophodno zbog prirode te ljevice koja je svoj “opus dei” ograničila u okvirima jedne od bogatijih tvrđava imeprijalizma, krećući se u nihovim zadatim okvirima, “zidinama”, prenebregavajući osnovni globalni sukob, taj klasni talas koji na svom putu briše i sve te imperijalne tvrđave. I gdje sve njene koncepcije i želje za prevladavnjem kapitalističkog svijeta ostaju samo jalovi pokušaju, a često u službi samog imperijalizma i nadnacionalngo kapitala.

U čemu je odgovor na njihovu kapitulantsku poziciju?

Osnovna razlika je u poimanju prevazilaženja diktature kapitala i otporu imperijalizmu. Dok je revolucionarna pozicija fokusirana na rušenju diktature kapitala, robno-novčanog svijeta i privatne svojine i oružani otror imperijlističkom porobljavanju, dotle su kapitulanti za djelovanje u okviru te dikatature kapitala, željom da se on postepeno reformiše i bez ozbiljnije želje za suprostvaljanjem imperijalistima.

Iz te osnovne razlike proizilaze i sve ostale naše razlike.

Ta ljevica se kreće u zadatim koordinatama postojećeg svijeta i ona reaguje na ono što im taj svijet servira. I ona više ne razmišlja o mogućnosti rušenja temelja na kome počiva taj svijet neslobode. To je stari i svima poznati sukob između reformista i revolucionara. Sve ovo poznato ponavljamo jer današnji trenutak na ovim našim prostorima zahtjeva da se ponovo zgaze ti žohari, ne toliko zbog njihovog kapitulanstva, nego prije svega zbog potrebe tog istorijskog proboja u postojećem.

Danas je na Balkanu osnovna revolucionarna lozinka – Balkan balkanskim narodima. Nju sada počinju preuzimati sluge kapitala u balkanskim zemljma, jer im je to naređeno, kao i sami reformisti. No, dok te sluge pod tim podrazumijevaju taj Balkan kao dio većeg pljačkaškog kolača, pod zaštitom sile imperijalista, drugi, reformisti u suštini sanjaju Balkan kao dio neke “neprotivrječne i socijalno uređene Evrope”. Kao što uostalom i svaki malograđanin neprestalno sanja neko svoje “ostrvce slobode”.

I upravo kroz stvarni sadržaj parole Balkan balkanskim narodima, revolucionarni pokret može ojačati i postati sila na ovim prostorima, jer njen imperativni karakter podrzumijeva vlast balkanskih masa, oslobođenih neokolonijalnog ropstva i marionetskih, pljačkaških klika.

Uništenje reformističke ljevice koja se često pokriva simbolima i frazama revolucionarnog pokrete je u interesu razvoja pokreta. Ne zato što su njene pristalice veći neprijatelji od fašista i ostalih sljedbenika diktature kapitala, nego zato što su smetnja za uspješnu borbu na glavnom frontu rušenja diktature kapitala. Što su posredno sredstvo u rukama klasnog neprijatelja. I što globalnom nadnacionalnom kapitalu upravo odgovara takva ljevica koja će pod simbolima revolucionarnog pokreta provoditi interese tog kapitala. Forme “modernog fašizma” i forme “moderne ljevice” su na istom zadatku – odbraniti temelje prevaziđenog svijeta pred naletom pobunjenih masa, koje ne žele više da žive pod uslovima i pravilima tog svijeta.

No, uništenje takve ljevice ne dešava se samim fokusiranjem na njeno djelovanje i osporavanjem te idejne pozicije. To istorijsko razgraničenje se ostvaruje, kao i do sada – djelovanjem sa revolucionarih pozicija. Tada obespravljene mase spoznaju koja sila je spremna da rješava njihove osnovne egzistencijalne i klasne probleme, i slijediće tu silu. I tada sva ta tzv. evropska ljevica i njena imitacija na balkanskim prostorima mora završiti u redovima pobunjenih masa ili pred streljačkim vodom tih revolucionarnih masa.

Balkanskim pokretom otpora!

Svaka istorijska protivrječnost ima to “prokletstvo” da vremenom postaje sve jasnija, skoro svima razumljiva i da traži svoje razrješenje, sve upornije i upornije, ostavljajući sve manje prostora za neku neutralnost, nezainteresovanost ili stavljanjem sebe iznad situacije – da te to ne dotiče.

Tako i na ovim našim balkanskim prostorima polako, ali sve upornije, dolazi nam “iz guzice u glavu” spoznaja o neminovnosti razrješenja svih tih protivrječnosti – “da mora da pukne”, “da ovo više ne može ovako”, da ovo gubi svaki smisao postojanja”, ”da kriminalnu bandu na vrhu treba govnavom motkom…“, “da…”

Oni koji se ne slažu bi rekli da to može trajati godinama, navodeći bezbroj činjenica u prilog tome. Međutim, pri tom zaboravljaju jednu osnovnu zakonitost u razvoju ljudskog društva – prozvodne snage. Ogroman skok u tehnologiji i proizvodnji je došao u sukob sa postojećim društvenim odnosima koji se još batrgaju u nekim polufeudalnim, patrijarhalnim i kapitalističkim odnosima. Te proizvodne snage prodrle su u skoro svaku poru zemaljskog šara, ne ostavljajući skoro ni jednu njenu stopu, niti jedinku da može biti neovisna i izvan tog “umreženja” u savremene tehnologije i to neminovno vodi tom “istorijskom skoku” koji će se odraziti na svakoj tački te “majušne planete”.

Šta imamo, a šta nemamo mi ovdje na Balkanu?

Prije svega, Balkan ima to nasleđe nezavršenih procesa istorijskog sazrevanja pojedinih nacija i koje su još uvek u tom naletu borbe za odbranu svoje samobitnosti. No, ta borba nosi i žig vladajuće klase koja pod borbom za neke “nacionalne i patriotske više ciljeve” sprovodi agresivnu politiku prema drugim narodima, prvenstveno pljačkajući “sopstveni” narod. I to je sve poznato. Međutim, na stranu ta tzv. njihova nacionalna i patriotska busanja u prsa i nezavisnost, oni su u suštini toliko zavisni od imperijalista i tog spoljneg fakora, da su dovedeni do karikaturalnosti – krećući se poput običnih prosjaka, sluga, slijepih izvršitelja tog nadnacionalnog kapitala.

Postojeći režimi balkanskih zemalja su i sredstvo tog nadnacionalnog kapitala u borbi protiv pobunjenih masa svijeta i sredstvo očuvanja polukolonijalnog statusa balkanskih zemalja za dalju obostranu pljačku. Pored toga, u balkanskim zemljama, sa napredovanjem tog opšteg svjetskog haosa, sve više jačaju autoritarni elementi sistema, po potpunom uzoru na mafijaške kartele i to se više ne može sakriti, niti se oni baš trude da to kriju. Čak im taj mafijaški imidžgodi. Oslonjeni na činovnički poslušni aparat, sistem represije kako legalnih snaga tako i ilegalnih banditskih hordi u službi lične vlasti, šepure se ti “lideri”, nesvjesni da će završiti pred revolucionarnim sudom, ili biti gonjeni širom planete ako privremeno uteknu, i pod uslovom da preteknu u tim njihovim mafijaškim obračunima.

Imamo i permanentnu rasprodaju preostalih prirodnih bogatstava raznim imperijalistima pod bilo kakvim uslovima. Rasprodaja poprima razmjere epidemije, tako da će se uskoro imati taj poznati paradoks da će narod živjeti, ili bolje reći krepavati, getoiziran u okruženju prirodnih ljepota koje nije njihovo i gdje neće moći kročiti sopstvenom nogom.

Imamo i tu zgaženu radničku klasu koja je posle trežnjenja od nacionalističkog opijuma i nade da će živjeti kao nekada evropski radnici, živi pognute glave u strahu za sopstvenu egzistenciju.

Imamo i sve više nezaposlenih i mladih koji ne znaju šta će sa sobom, i koji sanjaju neki bolji život za koji misle da postoji “tamo negdje”. Žive u iluziji da će se spasiti ako pobjegnu iz “rupe”.

Imamo i sve veće siromaštvo koje tiho osvaja, a na koje se navikavamo, i koje nas parališe i postajemo ravnodušni na sve.

Istina, imamo i prve znakove otpora takvom stanju – od sve češćih samostalnih ataka na klasnog protivnika, a i pokušaja organizovanijeg otpora tom stanju.

Šta nemamo?

Ono što u istorijskom smislu još nemamo to je sila koja bi odnijela pobjedu na tri glavna fonta: ideološkom, frontu neposredne klasne borbe i frontu antiimperijalističkog otpora. Te sile su još u začetku, i čine ih slabe grupe, većinom na reformističkim pozijama. Znači, da bi te sile ojačale, treba istovremeno voditi borbu protiv diktature kapitala i za ispravnu idejnu liniju u okviru onih koji pokušavaju da se suprotstave toj diktaturi kapitala.

Podizanje klasne borbe obespravljenih masa na viši nivo i njihovo povezivanje u jedinstvnu silu se ne postiže preko noći, apelima, formalnim povezivanjem ili stihijskim reagovanjem na pojavno. To može učiniti samo organizovana sila obespravljenih masa na vrlo visokom idejnom nivou, koja je spremna da svojim stavovima, istupima i svakodnevnom borbom i hrabrošću u suprotstavljanju diktaturi kapitala, stekne uticaj u masama.

Sila duboko oslonjena na mase i sa stečenom praksom u borbi protiv diktature kapitala može krenuti i na polje glavne bitke – antiimperijalističke borbe. Može krenuti u susret Balkanskom pokretu otpora.

Sila koja će aktivno voditi borbu protiv NATO okupacije, dužničkog ropstva svjetskih lihvara, otporu ostalim imperijalistima i domaćim slugama savremenog fašizma. Sila izrasla na potrebi balkanskih masa i sila koja mora pobijediti ukoliko bude odražavala klasne interese tih masa.

Balkanskim pokretom optora!

Dovoljno je samo pogledati na taj skup G20 u Hamburgu, formalno najmoćnijih, pa da sve bude jasno u kome svijetu živimo. I da se svi zapitamo – da li smo normalni kada pristajemo na tu sveopštu nenormalnost?

Prije svega, svakodnevno nas ti moćnici, preko svoje medijske mreže, i sve više internetom, stalno plaše kako sukob među njima samo što nije počeo, kako je doveden u pitanje opstanak čovječanstva, kako se moramo svrstati uz jedne ili druge, i kako treba da budemo generacijski zahvalni ako do te kataklizme ne dođe. Da se duboko poklonimo tim “spasiteljima”. Ili možda onim iz senke čiji su oni samo izvršitelji. Jedno je tačno, da sukob među njima traje i da je Treći svjetski rat u toku i ko zna kako će se sve to završiti. No, i drugo je tačno, da je ta svjetska banda nemoćna da izađe iz koordinata svog pljačkaškog svijeta, jer su oni samo izabrani da predstavljaju te imperije zla, spremni da se međusobno dogovaraju o podjeli interesnih sfera, bogatstvu, trguju ratovima itd., ne pokazujući nimalo saosjećanja, pa čak ni interesovnja za stotine hiljada, milione poginulih ili rasaljenih. Na osnovu njihove propagande, trebalo bi da smo zadovoljni što ta banda pokazuje da su i oni “od krvi i mesa”. Da budemo egzaltirani na njihove dogodovštine, šale, prikazani luksuz i moć. “A šta je rekao Putin?”, “Da li je Tramp bio sa Melani?”, “A šta kaže na sve to Kinez?” Dok oni između svega toga čereče i čereče ovu planetu. No, čak bi se možda moglo raspravljati da oni to rade za dobrobit svojih zemalja pa da im ispišemo oproštajnice grijeha da ne završe pred nekim prekim sudom, nego da imaju pravo na “nepristrasno suđenje”.

Ne, treba samo pogledati stanje američkih, ruskih, kineskin masa, a da o ostalima i ne govorimo, pa da bude sve jasno. Da je jasno da je taj G20 samo trenutno okupljena družina moćnih ili onih koji su umislili da upravljaju planetom i koji moraju da izvršavaju zadatke nadnacionalnog kapitala i pljačkaju i tlače mase sopstvenih zemalja, sve pod diktatom tog nadnacionalnog kapitala i soptsvene oligarhije…

Ako se pogleda ovaj skup G20, nešto izazava posebno radovanje. Nešto što se počelo probijati neočekivano. Što su ovi izazivači Trećeg svjetskog rata, svih ovih sukoba, te opšte militarizacije i svog ovog zla, dovedeni u pozicju koja kod njih izaziva strah. To nije strah od mogućeg opšteg sukoba i mogučnosti uništenja planete, sopstvenog poraza, gubitak teritorija, resursa, profita. To su naznake jednog novog straha koji se počeo javljati, i koji ih parališe, a to je strah od pubunjenih masa – da će izgubiti SVE. Strah od masa čija pobuna postaje sve više opšta, raznolika i sve radikalnija.

Zato su se oni, u suštini, sastali. Ne oko podjele interesnih sfera, plena, izbjegavanja rata, itd., jer će to ići inercijom, kao i do sada. Oni su se sastali da bi se pokušali “udružiti”.

Poruka svima je jasna.

Jačajmo front milijarde obespravljenih! Jačajmo uslove za preživljvanje ove naše jedine kuće koju za sada imamo! Rušimo diktature kapitala svuda i na svakom mjestu!

Naš stav je jasan – stvoreni su svi uslovi za jedan novi svijet. Svijet u kome će svi biti siti, imati krov nad glavom, moći da rade i imati mogućnost da realizuju svoje potencije kako oni žele.

Smrt kapitalizmu!
Rušiti diktaturu kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!