Solidarnost sa radnickom borbom Bosne i Hercegovine! Revolucionarna omladina Ciriha (RJZ) i Revolucionarna nadgradnja (Revolutionäre Aufbau) Švicerske.
AGITPROP – mart 2014
Month: March 2014
Borba se nastavlja
Na današnji dan, 28. marta 1992. godine, u Beogradu je osnovana Partija rada. Nastaje u trenutku raspada Jugoslavije i izbijanja rata na njenim prostorima. Osniva je grupa radikalnih levičara okupljena oko revolucionara Vladimira Dapčevića, koji posle dugogodišnje robije nastavlja političku borbu. Po idejama koje zastupa, smatra se da je Partija rada naslednica KPJ koja je vodila borbu protiv fašizma i izvela socijalističku revoluciju. Uslovi za nastanak jedne marksističkolenjinističke partije bili su višestruko nepovoljni. Pre svega, u tom periodu se dešava istorijski slom revizionizma, kada imperijalizam objavljuje svoju pobedu nad komunizmom i kada se činilo da je revolucionarni pokret doživeo svoj poraz.
Od svog osnivanja PR, kao središte svoje aktivnosti, postavlja borbu protiv nacionalizma i protiv rata među jugoslovenskim narodima. Posebno se napada velikosrpski nacionalizam kao najjači i najagresivniji, i osuđuju svi pokušaji podele BiH od strane velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista. U svojim brošurama PR takođe napada takozvanu Jugoslovensku levicu, označavajući je kao poslednju farsu lažnog komunizma na ovim prostorima. Zbog svojih stavova PR je osuđivana, marginalizovana, a njeni pripadniici su sve vreme žigosani kao izdajnici i neprijatelji režima. I pored principijelnih stavova, PR nije imala realnih izgleda da se za sve vreme rata i divljanja nacionalizma i fašizma, nametne kao realna politička snaga i da se poveže sa masama. Posebno je to bilo teško u uslovima podrške PR albanskom narodu na Kosovu u njegovoj borbi za samoopredeljenje.
Tokom ovog perioda u samoj PR se aktivno vodila idejna borba protiv prisustva nacionalizma u partiji. Idejni i principijelni stavovi PR su stvarali dobru idejnu osnovu za razvoj revolucionarne partije. Partija je održala dva svoja kongresa na kojima su usvojeni programski dokumenti koji odražavaju visok stepen ml misli. Međutim, PR je ostala jedna manja grupa ml koja nije uspela da se proširi i ojaca svoje članstvo.
PR svoj odnos, prema zastupnicima određenih političkih ideja, gradi prevenstveno sagledavanjem njihove prakse, odnosno koliko su te ideje u skladu sa interesima radničke klase, i koliko su zastupnici tih ideja spremni da ih brane i potvrđuju u samoj praksi. Stoga će PR unarednom periodu nastaviti da ukazuje na štetnost i boriti se protiv svih onih shvatanja koja pokušavaju udaljiti mase od revolucioarne borbe, odnosno da ih ometu na njihovom istorijskom zadatku podizanja nivoa klasne borbe, sa ciljem vođenja pobedonosnog klasnog rata. Borba protiv malograđanskog anarhizma, dogmatske statičnosti i sektaštva, a posebno protiv kapitulantskog reformizma na revolucionarnoj levici je glavni idejni zadatak.
PR, u sadašnjem trenutku, svoje osnovne aktivnosti usmerava na jačanju klasne svesti u obespravljenim masama, s ciljem njihove priprema za obaranje diktature kapitala. No, na tom putu se kao nova prepreka javlja i sve veća fašizacija masa u Evropi i mogućnost izbijanja ratnih sukoba.
Pred PR stoji istorijski zadatak – kako postojeću situaciju i nadolazeća dešavanja iskoristiti za stvaranje revolucionarne organizacije i time udariti temelj revolucionarnom pokretu. Partiji rada je potpuno jasno da se bez stvaranja revolucionarnog pokreta na Balkanu ne može govoriti o oslobođenju od diktature kapitala. U tom cilju PR će raditi na objedinjavanju svih antiimperijalističkih i antikapitalističkih snaga, radi izgradnje tog pokreta. Izgradnje revolucionarnog pokreta, a ne pokreta koji će mahati crvenim zastavama a faktički biti u službi jednih ili drugih imperijalista i prepreka masama da svoju sve žešću klasnu borbu podignu i na nivo klasnog rata.
Legitimni cilj
Kada su pre petnaest godina avioni i rakete NATO alijanse sejali smrti po Srbiji i Kosovu, vršeći masovno razaranje, stalno se, u opravdanju tog bombardovanja, navodilo da je ono legitimno i da se gađaju legitimni ciljevi.
Teško je ne složiti se sa stavom da je napad na vitalne ciljeve režima u Beogradu bio opravdan, jer je trajao egzodus albanskog naroda na Kosovu koje je velikosrpska soldateska proterivala, s ciljem da izvrše “etničko čišćenje” i da se jednom za svagda reši pitanje Albanaca na Kosovu tog “remetilačkog faktora”, kako su voleli reći i hrvatski vlastodršci isto za Srbe, koristeći ukazanu priliku da ih masovno proteraju iz Hrvatske. Još je teže, ukoliko smo dosledni internacionalisti i humanisti, ne reći da je intervencija zločinačke NATO alijanse bila u interesu svih naroda bivše Jugoslavije, jer je svojim aktom stavila tačku na rat koji je deset godina odnosio tolike živote. Tačku na rat tokom koga su njegovi akteri činili iste zločine kao što su to činili fašisti za vreme Drugog svetskog rata na istim prostorima. No, za razliku od Drugog svetskog rata, kada su jugoslovenski narodi stvorili antifašistički pokret čime je ispisao najsvetliju tačku svoje istorije, i porazio strane i domaće fašiste, sada su jugoslovenski narodi pali na tom ispitu. Dozvolili su da im najgori nacionalistički ološ preuzme vlast i razori zemlju. I ko zna koliko bi taj bestijalni i krvavi pir trajao, da nije bilo tog NATOa koji stavlja još jedan region pod svoju kontrolu.
Uspostavljeni marionetski režimi uslužno se trude da ispune zahteve okupatora. Hrvatski vlastodršci su prvi potrčali da mu služe po svetu, dok crnogorska kamarila kao kučad nestrpljivo skakuću pred vratima ovih zlikovaca. U Srbiji se permanentno vrši “sondiranje terena” kako bi njeno uključivanje u NATO pakt prošao bez velikih protesa. Kosovo, Makedonija u BiH su, za sada, više određeni za stacioniranje NATOtrupa i njegovu logistiku. NATO okupatori su na Balkan došli iz svojih geostrateških interesa, odnosno nadmetanja sa drugim imerijalistima, u prvom redu ruskim imperijalizmom. Istovremeno, njegova uloga je da disciplinuje balkanske narode i omogući nesmetanu pljačku od strane multinacionalnog kapitala. On je tu da bi se ta pljačka danas odvijala u uslovima stabilnosti, kako vole marionete reći – “stabilnost iznad svega”. Posle ratnog profita, valja i malo mirnodopske pljačke. Otpor NATOu je otpor okupatoru i pljački naroda. To je otpor diktaturi kapitala čiji je on najjači zaštitnik.
Sa ovom okupacijom traje i regrutacija žive sile. Mladi ljudi, baz posla, pokušavaju naći neku sigurnost u redovima vojske, kao plaćenici, regrutuju se u razne “mirovne misije”, u stvari u ratprotiv naroda sveta koji vode zapadni imperijalisti. I čak za to dobijaju pohvale kako revnosno ispunjavaju svoje zadatke. I time se podanici po Beogradu, Zagrebu i Podgorici još i hvale. No, ovi vojnici koji ne idu na piknik, već su legitimni cilj svih boraca oslobodilačkih vojski, svih onih snaga koji učestvuju u ratu protiv globalnog NATO terorizma. I treba pozdravljati svaku pobedu oslobodilačkih vojski nad ovim plaćenim ubicama.
NATO je legitimni cilj. Ko mu služi je takođe legitimni cilj, bez ikakvog sentimenta, bio to vojnik, političar, novinar…
Stoga treba pozdraviti svaki čin otpora NATO okupaciji na prostoru Balkana.
Da li će narod Srbije okićen NATO zastavom bez stida sluganski pevati “ Bože pravde”, i hoće li crnogorski slobodarski narod kliktati NATO gospodarima “Koji nikad ne poznaše, Sramotnoga ropstva lance”, … hrvatski, bosanski, albanski… ostaje da se vidi. Ukoliko se uzdamo u gvozdene zakone istorijske nužnosti, a oni su jedini relevantni, ne treba sumnjati da će se iz balkanske sirotinje, poniženja, beznađa i slobodoumlja, stvoriti sila koja će znati da se nosi s ovim modernim fašistima, a i njihovim revnosnim poslušnicima. Uostalom, oni su to već jednom i pokazali.
Smrt fašizmu – sloboda balkanskim narodima!
Moć podaništva i Srbija koja ćuti
I mnogo pre izbora u Srbiji su počeli da duvaju neki novi vetrovi. Izbori su samo stavili tačku na sve nedoumice. Na vlasti se trenutno učvrstila podanička elita spremna da služi zapadnim imperijalistima. Ono što je pozitivno u ovom procesu jeste još jedan poraz mitomanske i nacionalističke Srbije.
No, šta se stvarno dešava?
U Srbiji su stvoreni uslovi da puzeća diktatura sada istupa odlučnije. Preko medija, pod potpunom kontrolom režima, paralelno se potenciraju dve stvari – širenje neprestanih laži o stanju u zemlji i njenoj perspektivi, i širenje straha u masama. Stalno se preti da se ne pokušava pružati otpor diktaturi kapitala.
Zapadnim imperijalistima je potrebna diktatura u Srbiji da bi lakše ostvarili svoj osnovni cilj – zaokruženje Balkana i njegovo uključivanje u tzv. evroatlanske integracije i potpuno potiskivnje ruskog imperijalizma sa Balkana.
No, na ogromnu laž i pretnju koja se širi Srbijom, ćutnja je sve veća. U Srbiji se danas ćuti. Ima i štrajkova, čak i blokada puteva, ali sve to prolazi u tišini. Čak imamo svojevrstan paradoks, da se oni koji su glasali za vladajuću režimsku partiju, plaše reći da podržavaju onoga koji već ima apsolutnu vlast. Plaše se, jer znaju da je sve trenutna laž i obmana. Plaše se, jer ne žele da se zna, da su dali glas podaništvu. Neće reći, ni zato jer su pritajeno više za ruske imeprijaliste. Neće ni zato jer su glasali iz sitnog interesa, a ostala im je još mrvica ljudskog dostojanstva.
Bosanske mase su u sličnoj situaciji, ali se one nisu toliko uplašile. Strah je bio manji, jer su protiv sebe imali manju silu represije. U Srbiji je kundak i pendrek uvek bio omiljeni i zaštitnički simbol režima. Bosanskim masama nije više obećavano – bilo bi to karikaturalno čak i od postojeće vlasti, dok se u Srbiji i dalje laže, debelo laže.
I u Srbiji je počelo to komešanje. Istina u tišini, ali komešanje.
Kako će srbijanske mase odgovoriti na nove uslove koje mora ispuniti podanička vlast – uz nova otpuštanja, produženja granice za odlazak u penziju, nova zaduživanja i dalja sužavanja prava radničkoj klasi? Očito da neka spektakularna hapšenja tajkuna i kriminalaca, neće moći prekriti ovu surovu realnost.
Razbijajmo strah od sile vlastodržaca i razbijajmo strah od imperijalističke okupatorske čizme!
Nećemo da budemo ničija kolonija, iako najmoćniji vlastodržac otvoreno priznaje da nije sramota biti kolonija. Samo za tu izjavu, treba da odgovara pred nekim budućim revolucionarnim sudom.
Preti se “ekstremistima” – onima koji podbunjuju narod. Uskoro će proglašavati ekstremistima sve one koji kažu da su gladni.
Buniti mase, da pružaju otpor diktaturi kapitala i podaništva, su novi izbori kojima treba dati glas. Ko glasa za pobunu masa u Srbiji odbranio je svoje ljudsko dostojanstvo. Ko predvodi mase u sukobu sa diktaturom kapitala već je deo nove istorije – istorije moderne Srbije.
A, mase u Srbiji ćute. Opasno ćute.
Nerazumevanje Bosne
Da li se BiH, odnosno prilike u njoj, mogu uopšte sagledati na pravi način, a da se negdje ne pogriješi u ocjeni, odnosno da nas sami događaji u njoj ne demantuju i učine naše zaključke i analize pogrešnim?
Zašto je BIH, i procesi u njoj, tako nepredvidivi i teži za analizu?
Postoji više uzroka tome. Napomenimo samo neke.
Prvi, i koji se najčešće i pominje jeste – da je Bosna epicentar; mjesto gdje se sudaraju tri kulture i tri vjere – zapadna (katolička), istočna (pravoslavna) i orijentalna (islamska). I Bosna je tako podijeljena, bolje reći izmiješana po tim etničkim principima. I svako narušavanje te neke ravnoteže vodi zaoštrenim etničkim konfliktima. Treba napomenuti da je narušavanje te uspostavljene ravnoteže, bolje reci suživota, uvijek dolazilo spolja. Spoljni faktor bio je odlučujući, koji je produbljivanjem ovih razlika pokušavao ostvariti svoje interese. Tako je bilo i devedesetih godina kad su velikosrpski nacionalisti, a potom i velikohrvatski, željeli da podijele BiH. Cijena tog rata je dobro poznata svima i trebaće dosta vremena da se prevaziđu podijele nastale njime.
Drugi uzrok jeste – što je BiH stalno bila i snažni izvor tog opšteg – nadnacionalnog. BiH je još za vrijeme Drugog svjetskog rata, kroz partizanski pokret i kasnije tokom perioda tzv. socijalizma, stvorila to opštejugoslovenstvo koje je nadilazio te etničke i vjerske podijele. I ta sinteza je ostavila dubokog traga i dan danas u svijesti masa, više kao nostalgija nego snaga, ali ona i dalje postojii.
Treći uzrok jeste – što je BiH svojim istorijskim kašnjenjem ostala društvo sa dubokim patrijarhalnim odnosima, ne uspijevši da izgradi građansko društvo i što se u njoj nisu jasno izdvojile klase – buržoazija niti proletarijat. Buržoazija nije imala uslova da se stvori kao zasebna klasa, a ni radništvu nije dozvoljeno da postane proletarijat u pravom smislu tog pojma. To radništvo je dobrim dijelom zadržalo i seljački karakter – jednom nogom na selu, jednom nogom u gradu (fabrici). Procesi nakon završetka posljednjeg rata naznačili su jasnu polarizaciju na dalje osiromašenje i marginalizovanje radničke klase, veću nezaposlenost i siromašenje najširih slojevai početak izdvajanja nove klase. Ta klasa se izdvojila iz partijskih elita koje su profitirale na ratu. To nije buržoazija u klasičnom smislu, već jedna mješavina partijskog nepotizma i primitivnog mafijaštva, bolje reći kriminala.
Danas je u BiH samo polovina radno aktivnog stanovništva na tržištu rada kao radna snaga, a zaposleno je svega 20 posto. Što znači da tri četvrtine radno aktivnog stanovništva ne radi. Skoro polovina stanovništva se nalazi na rubu siromašva, a jedna petina živi ispod granice siromaštva.
Četvrti uzrok jeste – što imperijalisti zbog svojih interesa nisu spremni na novu radikalizaciju prilika u BiH, odnosno što je problem BiH trenutno „zamrznut“ i „gurnut pod tepih“, računajući da će faktor vremena stvoriti i odgovarajući državni oblik pogodan za integraciju BiH u imperijalne tokove. Tako da su imperijalisti trenutno i zadovoljni održivim protektoratom nad BiH.
Peti uzrok jeste – što je faktički protektorat i kolonijalni status, a posebno američko vojno prisustvo, pojačalo nevjericu u masama u sopstvenu snagu, ali i pokrenuo osjećanja protiv podaničkog ropstva imperijalistima.
O socijalnom buntu u BiH je već rečeno. To je bio bunt kao reakcija na elementarne uslove u kojima su se našle mase i čiji se položaj ubrzano pogoršava. BiH je među prvima u regionu po nezaposlenosti, najnižim zaradama, stepenu korupcije… Primitivizam i bahatost predstavnika vlasti, tajkuna i kriminalaca samo su pojačali revolt masa.
Protesti su pokazali zadivljujuću snagu masa, ali i stihijnost i nesposobnost da izdignu svoj bunt na viši nivo. To je u ovom trenutku njihove borbe rezultiralo plenumima. Istovremeno, plenumi su još jednom pokazali svu svoju ograničenost, odnosno da bez organizovane revolucionarne sile, plenumi i ne mogu prerasti u neke paralelne organe narodne vlasti. I nužan je njihov kolaps.
Pred malobrojnim revolucionarnim grupama u BiH stoji istorijski zadatak – kako postojeću situaciju iskoristiti za stvaranje revolucionarne organizacije i time udarati temelj revolucionarnom pokretu. A jasno je šta revolucionarni pokret donosi. Oslobađanje naroda kapitalističkih okova!
Pred svim revolucionarnim snagama Evrope se istovremeno postavlja jedan zadatak – kako pomoći da se postojeća situacija u BiH pretvori u revolucionarnu situaciju. To je zadatak revolucionarnih partija Evrope. Događaji u Grčkoj su pouka za sve. Reformizam i kapitulantski odnos tzv. revolucionarnog pokreta je jasan signal za sve. Razlika između BIH i Grčke, u vezi pokreta i pobune masa, je ono što je suštinsko za razumijevanje budućih kretanja u pokretima masa na Balkanu i šire u Evropi. U Grčkoj su mase imale formirane organizacije koje su ih predvodile, dok u BiH ne postoje te organizacije. U Grčkoj su se mase pobunile jer su osiromašile. U BiH su se mase pobunile jer više ne mogu trpjeti to siromaštvo i poniženje. I tu je suštinskarazlika. U BiH nemamo ni revolucionarnih organizacija ni pokreta, ali imao sve uslove koji mogu dovesti do započinjanja jednog procesa koji može imati nesagledivi značaj za cio revolucionarni pokret u Evropi. U BiH se stvaraju uslovi da se počne graditi antimperijalistički pokret na Balkanu. Čini se da toga nije dovoljno svjestan ml pokret Evrope, koji je već u istorijskom kašnjenju za procesima masa, ne samo na primjeru Bosne, nego i šire.
Možda odgovori iz prošlosti mogu biti dio odgovora za razumijevanje BiH.
Na pitanje zašto je sve počelo u Rusiji, pisac Ilja Erenburg je odgovorio: „Možda zato što smo imali najviše srca, a najmanje hljeba”.
Stav PR – Ukrajina
Divljanje fašista, koji su pomognuti od zapadnih imperijalista, te njihovo rušenje korumpirane vlasti u Ukrajini, bio je okidač koji je samo ogolio dubinu suprotnosti između zapadnog i ruskog imperijalizma.
Nadmetanje ovih imperijalista, kao i korumpirani pljačkaški sistem, doveli su Ukrajinu u skoro bezizlaznu situaciju, a sam narod učinili još siromašnijim. Sada se najšire mase u Ukrajini podstiču na međunacionalne sukobe i postaju sredstvo pomoću kojeg imperijalisti pokušavaju da ostvare svoje interese.
Dosledno svojim internacionalističkim principima, PR podržava borbu ukrajinskog proletarijata da smogne snage i počne voditi aktivniju borbu protiv fašističke i nacionalističke marionetske vlasti i jedinstveno se odupre i zapadnom i ruskom imperijalizmu.
Za mir među narodima Ukrajine!
Smrt zapadnim i ruskim imperijalistima!
Živela slobodna, radnička Ukrajina!
Stav PR – Izbori u Srbiji
Svako učešće na predstojećim izborima u Srbiji je direktna podrška učvršćivanju diktature kapitala. Zapadni imperijalisti, koji trenutno imaju prevlast u odnosu na ruske imperijaliste, žele ovim izborima da učvrste svoje pozicije i ubrzaju uključenje Srbije u tzv. evroatlantske integracije.
Već sada se vidi da su mase nezainteresovane za sam ishod izbora u Srbiji, već se, pod uticajem događaja u Ukrajini, sve više polarizuju na proruske i prozapadne pristalice. Diferencijacija po tom pitanju može biti glavni pokretač svih političkih dešavanja u Srbiji i posle izbora. Predstavnici političkih partija su predstavnici diktature kapitala, i samo se razlikuju po tome ko im je gazda – Brisel, Vašington ili Moskva.
Obespravljenim masama je jasno da sve političke partije šire neverovatne laži o boljem životu i prosperitetu, ali su one dezorjentisane, jer ne postoji snaga koja je sposobna da se jače odupre postojećoj diktaturi i time ih pridobije za sebe.
Sam bojkot predstojećih izbora u Srbiji nije dovoljan, jer on neće promeniti odnos klasnih snaga. Neophodno je svojim aktiivzmom podsticati otpor nezadovoljnih masa. Primer Bosne je za to poučan. Treba u Srbiji činiti sve kako bi se Srbiji desila “Bosna”. Time bi se otpor masa na Balkanu podigao za jednu, vrlo značajnu, stepenicu više.
JAČATI OTPOR DIKTATURI KAPITALA!
JAČATI SNAGU OBESPRAVLJENIH MASA!
8. mart je!
Obesmišljavanje 8. marta je dostiglo takav stepen da se postavlja pitanje – ima li uopšte smisla taj praznik obilježavati, posebno kao borbeni praznik obespravljenih žena? Još za vrijeme tzv. socijalističkog društva na ovim prostorima, 8. mart je poprimio tu malograđansku formu, da bi danas postao i zvanični praznik tih nižih malograđanskih slojeva. Taj praznik na ovim prostorima više nema nikakvu funkciju u borbi žena za svoje polno i klasno oslobođenje.
Tome je svakako doprineo cjelokupni feministički pokret koji je, u suštini, iz svoje borbe za emancipaciju žena, izbacio klasnu borbu. Tako da su danas skoro sve feminističke organizacije, dobrim djelom, u službi tog globalnog malograđanskog fašizma. Kao što je i veći dio sindikalnog pokreta, samo formalnim obilježavanjem 1. maja, faktički u službi krupnog kapitala u tupljenju oštrice svakom ozbiljnijem obliku klasne borbe.
Upravo je 8. mart prilika da se digne glas protiv revizionizma u ženskom pokretu i za njegovu idejnu diferencijaciju, jer smo svjedoci kako je formalno polno oslobođene žena postao propagandni artikal postojeće diktature kapitala. Istovremeno se u pokretima obespravljenih masa stvara novi vid oslobođenja žena, koji kroz oružanu borbu, potpuno ravnopravno sa muškarcima, nose taj teret borbe za jedan drugi svijet. Te pripadnice oružanih pokreta su nagovještaj istinske ravnopravnosti žena, i one su istovremeno i poziv za odlučnu borbu u okviru samog ženskog pokreta, posebno u tzv. zemljama razvijenog svijeta.
Na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana, žene se suočavaju sa nizom prepreka. Prije svega, ostacima patrijarhalnih odnosa i ropstvu muškarcima, koji se pokušavaju u sadašnjim uslovima još više ojačati. Dalje, žene su prve na udaru ekonomske diktature kapitala i stepen njihove eksploatacije se stalno povećava. Žene su danas najjeftinija radna snaga čiji je radni dan najduži, kako na poslu tako i u kući. I žene su najviše izložene svim oblicima savremenog ropstva, kako onih brutalnih tako i onih suptilnih formi. I baš zato je imperativno, zahtijevati jasnu klasnu diferancijaciju u ženskom pokretu jer se jasno vidi kako su žene po političkim strankama, finansijskim institucijama i medijima, vojnici multinacionalnog kapitala u ratu protiv naroda svijeta. Ništa manje od muškaraca.
Ne može biti mira između žena koje brane diktaturu kapitala i žena koje gledaju šta će skuvati za ručak, da li ce dobiti otkaz, koje godinama čekaju na posao – onih koji se moraju potčinjavati prohtjevima muškog i klasnog svijeta.
Objavimo rat ženama u službi diktature kapitala!
Za oslobađanje žena kroz revolucionarnu borbu radi rušenje kapitalizma!