Prije nekoliko dana je krenula parola – “Narod protiv Vučića!“. Parola je upitna, jer se jednom običnom činovniku krupnog kapitala daje značaj koji on nema, i kao da su svi problemi Srbije u njemu. No, sa druge strane i ta parola ima opravdanje, jer se danas u Srbiji taj „obični činovnik“ pita za sve; zlobnici bi rekli – od toalet papira, ko će voditi neku tv emisiju, kome će se šta prodati, do toga kome će Srbija veći sluga biti. I zlobnici bi vjerovatno dodali kako „obični činovnik“ ne plače više toliko pred kamerama nad svojom sudbinom i kako mu je jako teško. Sada mu fale pohvale. Osjetio je da ga gazde još više trebaju, i da dobro izvršava njihove zadatke. Neki bi na ovo dodali da je to narod Srbije debelo zaslužio iz raznih razloga. No, većina na ovo samo odmahuje rukom i sanja ili nastoji pobjeći iz Srbije, jer za njih ovdje nema života. Ali đavo je odnio šalu. Ne zbog nemaštine i sve težeg i besmislenijeg života. Na to je ovaj narod odavno oguglao i postaje mu svejedno. Pa mogu samo da se utuku od alkohola, da se bace sa zgrada ili da se prodaju, gazeći sve ono ljudsko u sebi samo za parče mizerne zarade – da ćute i ropću na poslu jer kaplje pomalo, ali ipak kaplje.
Đavo je odnio šalu, jer su veliki, u prvom redu Rusi i Amerikanci, krenuli da se tuku oko uticaja na Balaknu, a Srbija im je posebno interesantna, ponovo iz više razloga. To u prevodu znači da će opet da puca po leđima naroda Srbije. Postavlja se samo jedno smisleno pitanje – da li će Amerikanci natjerati Srbiju u NATO, odnosno, da li će natjerati narod Srbije da gine protiv „braće Rusa“ u budućim ratovima. Pošto su veliki skinuli rukavice i treba sve očekivati.
Činovnici marionetskog režima u Beogradu su plaćenici tog krupnog kapitala i oni su faktički nemoćni. Skoro da ti dođe da se sažališ na njih i tu njihovu faktičku nemoć. Tako da bi opet rekli da parola – „Narod protiv Vučića!“, nema smisla. Međutim, ima smisla, jer Vučić i drugi vučići, đukanovici, tačiji, izetbegovići…, su personifikacija jedne politike. Politike koja na domaćem planu znači diktatura kapitala za sve obespravljene, manje posla, siromaštvo, nesigurnost, poniženje, izrabljivanje…, a u geostrateškom smislu politike koja će značiti kolonijalno ropstvo, a ne slobodu. Ropstvo da ginemo po svijetu, a ne kako je jedna pametna žena fino rekla: „Bolje da ta mladež gine na barikadama Beograda, Zagreba, Sarajeva, u otporu svijetskim moćnicima, nego po bijelom svijetu, ubijajući nejač i civile“. To nije parola protiv Vučića kao ličnosti, jer je on samo obični samoljubivi navijački đilkoš i ništa više, nego je to protest protiv stanja koji Vučić etiketira.
Da bi se stanje promijenilo, potrebno je da se mase u Srbiju pokrenu iz letagrije. Da ne budu uvučene u sukobe jednih i drugih imperijalista, ili da čekaju da o njihovim životima odlučujuishodi puča u vrhovima režima, kulorima bjelosvjetske ološi i lopina. Mase trebaju na ulice i da uhvate sudbinu u svoje ruke i da pokažu da o tome ne odlučuje Vučić, Merkelova, Putin ili Obama…
Na ulice!
Ali ne na ulice u šetnju u besmislene proteste, odnosno da se traže neki sitni ustupci od režima.
Na ulice!
Da se biju velike bitke, jer put do slobode vodi preko visoko postavljenih ciljeva. Mase su još prije par godina izašle u Grčkoj na ulice i osjetile svoju snagu. I neće se zaustaviti na sadašnjim pokušajima prevare. Bosanske mase su već pokazale kako treba razgovarati sa moćnicima, dok su albanske mase u stalnom komešanju. Red je ponovo na srbijanske mase da izađu na ulice, ali ne „u ime srpstva“, već da se brani obespravljeni narod, da se brani Srbija i budućnost, da bi se branila budućnost njenog naroda i naroda Balkana.
Između rada za mizernu platu, nezaposlenosti, stalnog poniženja i slobode, bez obzira na cijenu koju ćemo platiti, mi biramo slobodu.
I neće njihova djeca rasti u izobilju i obijesti, a naša u siromaštvu i beznađu!
Razvijmo internacionalni barjak nad Balkanom!
Za jedinstveni balkanski pokret otpora!
Balkan balkanskim narodima!