Prije pola vijeka hladnoratovski svijet su predvodili Varšavski i NATO pakt. U tom svijetu su bila uspostavljena neka pravila: postojala je jasna podjela interesnih sfera i postojala besomučna trka ko će proizvesti više savremenijeg u ubojitijeg oružja.
Varšavski pakt je na kraju raspušten i ostao je NATO pakt. Iako se on svo to vrijeme predstavljao kao odbranbeni, zbog postojanja Varšavskog pakta, nastavio je još žešće da bombama „širi demokratiju“ ostalim narodima svijeta.
Taj NATO pakt je tu danas sa svojim bazama i vojnicima. Obučava i vojnike balkanskih država.
Trenira ih za masovna ubijanja po svijetu i širenja haosa u ime „uspostavljanja mira“.
Taj NATO ima podršku tih lokalnih bednika u svim tim malim državicama Balkana.
Ti lokalni bednici kvislinški ubjeđuju narod da im je u interesu da budu pod NATO okupacijom, jer ih on štiti od nekog većeg zla.
Ti lokalni bednici su „ušli u pakt sa đavolom“ da bi štitili svoje sitne interese – pljačku naroda u ime „stabilnosti“,“patriotizma“ i šta li već blebeću…
Ti loklani bednici već danas sebe u svojoj istorijskoj neosetljivosti kandiduju za neki budući narodni sud koji će im suditi za kolaboraciju, za pogibije, stradanja i pljačku naroda. I vjerovatno da niko tada neće imati ni milosti, kao što oni danas nemaju, pristajući da budu, sa široko podaničkim osmjehom, instrument i sučesnik u rukama NATO okupatora (ili bilo kojeg drugog).
Pitanje koje se postavlja ovim tekstom je jednostavno, jer je ono pitanje svih pitanja iz kojeh se izvode i sva ostala pitanja. Da li ćemo imati posla, dobiti platu, penziju, pravo na štrajk, zdravstvenu zaštitu, u suštini je danas sporedno. Iako već sada znamo da će biti toga sve manje – i para i prava.
A pitanje je jednostavno: da li prihvatamo NATO (bilo čiju drugu) okupaciju ili ne?
Od veličine DA i od veličine toga NE zavisi sudbina naroda Balkana.
Istorijsko klatno ne priznaje u ovakvim slučajevima pravo na apstinenciju i odbijanje da se opredijeliš. Istorijsko iskustvo nam kazuje da ti koji pokušavaju da se provuku „između kapi kiše“ uglavnom najviše i stradaju.
Znači, moramo se opredijeliti, jer druge nam nema, a i ne daju nam. I bilo bi dobro kada bi svi to činili po svom ličnom ubjeđenju. A dobro znamo da neće. Nego će većina čekati i čekati, ili se priklanjati jačemu i činiti čak i bestijalne zločine i pljačku, uglavnom pod izgovorom da nisu imali izbora.
No isto tako znamo, a njima se i piše ovaj tekst, da su uvijek postojali i oni najbolji u svakom narodu koji će napraviti taj nužni korak naprijed. Korak ka putu slobode, bez obzira na cijenu. I koju će na svojim zastavama ispisati: Bolje klasni rat, nego NATO pakt!
Da, bolje je jer su sam NATO pakt, kao i ruski i ostali imperijalisti najsavreminiji strojevi za masovna ubijanja. I treba činiti sve da se taj nepravedni svjetski poredak diktature kapitala do temelja sruši. U ime slobode. Da, u ime slobode!
Mire među narodima – rat među klasama!
Balkanskim pokretom otpora!