Stav

Imperijalističke sile su ušle u fazu kada više nema povratka i mogućnosti da se nekim odložnim mirom izbjegnu sukobi i uđe u period “kooperacije“ u podjeli svijeta. Nikada u istoriji premještanja centara moći, odnosno slabljenje i raspad vladajućih imperija nije prošao bez niza ratova. Pogotovo je to nemoguće u sadašnjim uslovima koncentracije kapitala i kada se odigrava gigantska borba između pokušaja zapadnog imperijalizma da održi unipolarni svijet, odnosno njegovog prelaska u još višu fazu koncentracije kapitala i otpora ostalih imperijalističkih zemalja tome. Taj proces i sukobi su istovremeno doveli do pokretanja masa i rasta otpora po svijetu u raznim formama. I sukobi su svi intenzivniji i dobijaju sveobuhvatniju formu. Oni su počeli da se prelivaju i na prostor Balkana. Marionetski režimi u balkanskim zemljama se pokazuju nedovoljno efikasnim u sprovođenju zamisli imperijalista, tako da su imperijalisti počeli da se potpuno ogoljeno pojavljuju u tim zemljama sa svojim komandama i zahtjevima – propaganda je direktna, vodi se sve brutalniji obaveštajni rat, dok se sve više gomila oružje, izvode vojne vježbe i polako dovlače nove snage. Njihovo vojno prisustvo se diže na sve viši nivo s namjerom trajnog prisustva.

Polazeći od osnovnih teorijskih postavki i prakse revolucionarnog pokreta u svijetu da je zadatak slabljenje imperijalizma i podsticanje međuimperijalističkih protivrječnosti, pred pripadnike revolucionarnih pokreta se nameće potreba formiranja stava u vezi tog osnovnog sukoba – borbe za nametanjem unipolarnog svijeta pod diktatom zapadnog imperijalizma i multipolarnog svijeta pod diktatom više imperijalističkih zemalja u usponu. Iz osnovne postavke da treba podržavati sve što vodi slabljenju imperijalizma uopšte, a posebno najjačeg, a to se trenutno ostvarauje porazom zapadnog imperijalizma i njegovoj nemogućnosti da uspostavlja dominaciju nad ostalim imperijalistima, treba forirmati svoj politički stav. Poraz zapadnog imperijalizma bi iz osnova promijenio odnos političkih i klasnih snaga u svijetu. Njegov poraz bi onemogućio da ostale imperijalističke zemlje se nametnu kao novi gopodari svijeta, i samo bi se ubrzao slom imperijalizma nizom socijalističkih revolucija.

Šta takav stav znači u konkretnoj situaciju na Balkanu?

Zapadni imperijalisti koriste preko SAD­a vojnu silu, odnosno NATO kao udarnu pesnicu za porobljavanje balkanskih naroda, dok ekonomskim probljavanjem čine Balkan priveskom EU. Ruski imperijalisti pokušavaju parirati zapadnim imperijalistima preko svojih “zona uticaja”, dok se osjeća i sve veće prisustvo turskih i kineskih imperijalista. Pošto zapadni imperijalisti nisu uspjeli da potisnu ruske imperijaliste, ta borba se zaoštrila. Proterivanjem ruskih imperijalista zapadni imperijalisti dobijaju značajnu poziciju za dalji pritisak na Rusiju, pre svega ljudstvom iostalim resursima i time bi ostvarili strateški cilj – “zatvaranje potkovice oko Rusije”. Sa druge strane, zaustavljanjem zapadnih imperijalista na Balkanu se ruši ili znatno otežava taj osnovni strateški cilj. To vodi daljoj i ubrzanoj destabilizaciji Evrope, kao i njenoj mogućnosti da se otrgne iz kandži SAD imperijalista, što dovodi SAD imperijalizam u vrlo tešku poziciju.

Po balkanskim zemljama se ubrzano i imperativno nameće ultimatum da se čvršće “svrstaju” i daju svoj doprinos međuimperijalističkom sukobu. Tako da se čini da za neku neutralnu poziciju više nema mjesta. Jednostavno se to ne dozvoljava njihovim marionetama. Istovremeno sadašnja situacija ostavlja po strani sve sukobe – nacionalne, religiozne, pa čak i klasne. Mase su se nekako “utišale” u strahu pred mogućom olujom, odnosno ratnim požarom. Iscrpljeni međunacionalnim sukobima i svim ostalim podjelama, balkanske mase su do juče skoro bez otpora prihvatile nametanje neoliberalnog ropstva, sve dok to ropstvo nije došlo do tačke kada, pored nošenja lanaca, sve manjih prava, opšteg siromašenja, nije počelo da nagovještava i gubitak onog najdragocenijeg – da se gine za interese jednog poptuno otuđenog i dehumanizovanag svijeta.

I te balkanske mase nisu spremne da krvare u ime viših interesa imperijalista. Neće da ginu za ciljeve i ideje koje zakonitostima istorijskih procesa danas mase nužno odbacuju po svijetu, jer ti ciljevi počivaju na idejama prevaziđenog sistema kapitalizma, posebno neoliberalnog kapitala.

Polazeći od stava da je poraz imeprijalizma u interesu svih obespravljenih masa, i u interesu čovječanstva, nužno nameće potrebu za stvaranjem sile na Balkanu koja će se oduprijeti nametanju te lažne dileme o nužnosti svrstavanja uz jedne imperijaliste, i koja će otrgnuti mase iz tog ropskog zagrljaja – da ne budu uvučene u njihove sukobe, odnosno da što manje budu uvučene. Ta ideja je ideja Balkanskog pokreta otpora. Ista ona ideja koja je vodila jugoslovenske, grčke i albanske partizane u bobi protiv fašizma, sada u novim okolnostima i sa starim i novim oblicima borbe i sa starim i novim oblicima fašizma i njegovim protagonistima.

Zato je istorijski zadatak svakog onog ko sebe smatra obespravljenim i protivnikom imperijalizma i diktature kapitala, da čini sve da se ta ideje o potrebi otpora imperijalistima i Balkanskom pokretu optrora širi u balkanskim masama. Da najodlučniji ostave te parcijalne i male bitke i počnu davati konkretni doprinos na ostvarenju te ideje. Na oblikovanju i jačanju pokreta koji će biti duboko internacionalistički, sastavljen od svih naroda, i jačanju pokreta koji će biti duboko klasni, sastavljen od svih koji su spremni da se bore za rušenje diktature kapitala i imperijalizma. Da se bore za jedan novi svijet, jer za to postoje svi uslovi.

Smrt imperijalizmu!
Za mir i jedinstvo među balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom otpora!

Kako jedna mala zemlja od pola i kusur miliona stanovnika može imati značaj da ovi veliki oko nje lome koplje i počinju da ulažu sve više i više u svoje „igrače“, bolje reći sluge, ili petokolonaše, svejedno?

Prije svega je to geostrateški položaj Crne Gore (“topla mora“), jer je to uvijek od značaja za ruski i zapadni imperijalizam. Za ruski imperijalizam je od značaja jer odbranom Crne Gore od ulaska u NATO i potpune dominacije zapadnog imperijalizma ne otvara se forsirana mogućnost da zapadni imperijalisti lakše „slomiju“ proruske snage u Srbiji i time zaokruže Balkan. Tako bi ruski imperijalisti bili potpuno vojno potisnuti sa Balkana i mogli bi se ograničavati njihovi dalji ekonomski ciljevi, a prije svega narušio trenutni balans oko osovine Rusija­Turska. U propagandnom smislu to bi značilo i minus za ruski imperijalizam u njegovoj ekspanziji koja se odvija na glavnim frontovima u sukobljavanju sa zapadnim imeprijalizmom.

Ruski imperijalizam to ne smije dozvoliti i zato Crna Gora, dokle god ne bude razriješen glavni globalni sukob, ne može više biti ostavljena po strani, a samim tim ni više stabilna. Ruski imperijalisti će braniti svoje interese preko svoje pete kolone koja nije malobrojna, a ideološki je na istom fonu sa ruskim imperijalistima u vidu pravoslavlja, sveslovenstva, veliksorpstva i četništva. Ne treba zanemariti ni određeni kapital u Crnoj Gori u mnoštvu nekretnina, što im daje sa ovim petokolonašima dodatnu mogućnost za trajniju penetraciju, po cijenu izazivanja ozbiljnije nestabilnosti u Crnoj Gori.

Sa druge strane, korumpirana i pljačkaška vladajuća elita u Crnoj Gori, zahvaljujući kapitalu svjetskih bandita, a koji se proteklu deceniju slio u Crnu Goru, vezala se za zapadni imperijalizam i NATO. Ona time želi očuvatiti svoj kapital, svoje pozicije i sam režim, a sa druge strane, misli da je to dobitnička karta za Crnu Goru. Tome doprinosi i strah da bi potpadanjem pod veći uticaj ruskih imerijalista bila jednostavno prodata da bi se zadovoljili apetiti velikorspkog nacionalizma, kako je to do sada bivalo u istoriji.

Ta nova polarizacija na prorusi­natovci, koja donekle zamjenjuje tu dosadašnju Crnogorci – Srbi, je mnogo opasnija, jer ne zavisi od naroda Crne Gore, već od globalnih sila koje mogu izazvati mnogo veće potrese nego što je to bivalo u proteklom periodu.

U Crnoj Gori postoje trenutno dvije izdajničke grupacije. Prva je od strane ruskih i velikosrpskih petokolonaša, a druga od sluga zapadnom imperijalizmu. Svrstavanje uz ove izdajničke grupacije ili davanje njima glasa na predstojećim izborima je zločin prema narodu Crne Gore i nepoštovanje sebe i ljudske potrebe da se bude slobodnim bićem.

Postoji li izlaz iz ove situacije?

Da, postoji i to nas uči istorija crnogorskog, balkanskih i drugih naroda. Izlaz je jednostavan – u otporu imperijalistima, ma kako oni moćni bili. To je jedina mogućnost što stoji pred crnogorskim i balkanskim narodima u sadašnjem istorijskom trenutku, ukoliko žele da dođu do svoje slobode i sačuvaju osnovu svoje samobitnosti. U protivnom će nestati sa svojom istorijom, simbolima, granicama, kulturom i jezikom, a neće ništa dobiti, već samo savremeno ropstvo i bezgranično služenje diktaturi kapitala i modernom fašizmu. Posebno to neće dobiti najšire mase, koje već debelo osjećaju na svojoj koži „blagodeti“ postojeće diktature kapitala. Uostalom taj položaj najširih masa po svijetu se više ne može ničim prikriti, a ni njihov otpor, štrajkovi, pobune i oružana borba.

Upravo je u klasnom otporu bit realne politike i opstanka, a u kameleonstvu i nepristajanju na taj otpor ropstvo i nestanak.

Da li postoji sila koja bi mogla da se obračuna sa ovom izdajničkom bagrom koja tako kidiše pred izborima da se dočepa, odnosno očuva pozicije vlasti. Da, postoji, i ona je već prisutna u svijesti svih balkanskih naroda i počinje da se širi i među narodom Crne Gore. Ta sila obespravljenih masa neće nove ratove za interese svjetskih moćnika i neće savremeno ropstvo pod diktatom kapitala. Ta sila hoće život dostojan čvojeka, ali za sve. Ultimativno za sve! Pod diktatom neposredne demokratije tih najširih masa. Samo treba htjeti kao i uvijek u istoriji naroda, a i samom ljudskom životu. Takva Crna Gora postoji već u naznakama i nikakva sila svjetskih moćnika, niti njihovih podrepaša je neće sputati da progovori svom slobodarskom silom.

Crna Gora Crnoj Gori!
Balkanskim pokretom otpora!

Savremeni svijet je pogođen opštim haosom koji je rezultat temeljne krize kapitalističkog svijeta u nestajanju. Vode se na desetine, ne samo lokalnih, nego i regionalnih ratova. Tvrdi se čak da je opšti rat već otpočeo. Broj mrtvih nije čak više ni statistički podatak, bilo da su mrtvi posledica bombardovanja, granatiranja, zaklanih zarobljenika, dignutih eksplozivom civila po gradovima, potopljenih emigranata na moru… Milioni raseljenih koji traže siguran kutak za sebe i svoju porodicu doživljavaju se kao smrtni neprijatelji koje treba protjerati ili čak unišiti. Oni koji jašu na opštem zlu dobijaju sve veću podršku „ugroženih“ masa. Dotle oni najmoćniji ne biraju sredstva da očuvaju takav svijet. Ubrzano se prave planovi novih ratnih žarišta za zahuktali vojno­industrijski kompleks koji je jedina nada da se još neko vrijeme održi neodrživo; ruši se pravni poredak, i ne biraju se sredstva, da bi se došlo do još koje stope profita… Pokušaji kontrolisanog haosa, kao jedinog uslova opstanka tog svijeta se ubrzano pretvaraju u nešto što prijeti opstanku ne samo tog prevaziđenog kapitalističkog svijeta nego i samog čovječanstva.

PR smatra da je prije svega ogroman napredak u naučnoj­tehnološkoj revoluciji u poslednjih nekoliko decenija stvorio sve uslove za pobjedu socijalizma u cijelom svijetu. Ostale su samo na svakom koraku okoštale bankarske i birokratske institucije udruženih centara moći, koji pokušavaju novim fašizmom i nizom ratova da izgrade jedan totalitatni svijet opšteg ropstva. I taj njihov svijet se kreće između karikaturalnosti, opšteg duhovnog siromaštva, beznađa i sveopšteg zločina.

Mi znamo da taj svijet neće nestati na osnovu naših želja, ili samog razvoja tehnologije. Potrebna je borba i učešće ljudi. Da, potreban je taj opšti narodni rat masa da bi se srušio stari i porodio novi svijet. Drugačije ne može. I PR sa velikom radošću doživljava i objavljuje vijesti da se širom svijeta dižu naoružani pokreti obespravljenih masa koje se neće uplašiti, niti zastrašiti pred njihovom mogućnosti uništenja čovječanstva. Upravo suprotno – ukoliko taj poredak bude duže opstajao, povećavaće se i mogućnost tog novog fašističkog totalitarizma i uništenja čovječanstva.

No, stari svijet neće tako lako odstupiti ni ovdje sa Balkana. Za njega je to pogodno područje za otvaranje novog nadmetanja glavnih protagonista starog svijeta, a to su imperijalne sile, u prvom redu SAD i Rusija, a to može imati katastrofalne posledice za balkanske narode.

Ponovo negdje u pripremi čuju se ratni bubnjevi.

Neko će reći – pa balkanski narodi neće rat. I to je tačno. Ali ni devedesetih većina naroda Jugoslavije, a pogotovo BiH nisu željeli rat, a ipak su natjerani i učestvovali u najprljavijim ratovima i masovnim zločinima.

Neće ni narod Sirije, Libije, Palestine, Avganistana, Somalije, Iraka, Ukrajine… Ali, ko njih pita? O ratu danas ne odlučuju čak ni političari ovih zemalja koji su trenutno na vlasti. Oni su plaćeni tu da služe u zavisnosti od toga kojem taboru su se priklonili.

Partija rada je već ranije iznijela svoj stav da su sve pripreme za jedan veći opšti rat završene i da je on neminovan; samo je pitanje trenutka kad će izbiti u punom obliku. Do njegovog izbijanja će enormnom brzinom rasti proizvodnja najsavremenijih vidova oružja i ratne opreme, uz izvođenje na stotine vojnih vježbi i masovnom utrošku tog vojnog arsenala…

Mogu li uopšte narodi da odluče da rata ne bude, odnosno da ne bude ovog od strane imperijalista nametnutog rata?

Da, mogu i to samo na jedan način. A to je narodnim klasnim ratom, odnosno naoružanim narodnim ustankom predvođenim jakim pokretom. Silom svih tih obespravljenih masa koje će paralisati i poraziti taj svijet diktature kapitala.

Upravo zato PR smatra da se sve klasne bitke balkanskih masa moraju izvoditi, biti u funkciji i podređivati se opštem cilju – stvaranju Balkanskog pokreta otpora. Pokreta koji će balkanske narode povesti u borbu protiv diktature kapitala i imperijalističke zavisnosti. Povesti ih u opštenarodni rat za slobodu.

PR smatra da to nije samo jedan daleki cilj, ma kako trenutno bile malobrojne revolucionarne grupe, već da je to danas potreba svih balkanskih naroda. Potreba svih njenih obespravljenih masa, prije svega onih koji rade sa sve manjom nadnicom, u težim uslovima i sa manjim pravima, onih koji savijaju kičmu da ne ostanu bez posla, onih istjeranih na ulicu koji obijaju sudove tražeći svoja prava koje neće nikada dobiti ili misleći da mogu nekim jalovim protestima dobiti milost od sluga kapitala; onih koji su izgubuli svaku nadu i misle da im je sve dozvoljeno kako bi preživjeli, onih koji godinama sanjaju da će otići u neki bolji svijet, čak i onih koji misle da su im za sve krivi neki drugi narodi, druge vjere, a najviše onih koji liježu uveče gladni, a ujutru ustaju siti – siti svega…

Za narodni klasni rat!
Balkanskim pokretom otpora!

Partija rada podržava sadašnje proteste nezadovoljnih masa protiv režima na prostorima bivše Jugoslavije. Sve one proteste protiv vlasti u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Podgorici, Skoplju, Prištini i svim drugim gradovima koji su izazvani ili su direktna posledica diktature kapitala, a koja sve bezobzirnije gazi sve osiromašenije i obesprvaljenije mase. I pripadnici Partije rada će dati svoj doprinos tim protestima zajedno sa svim antifašističkim i ljevičarskim organizacijama i grupama.

No, Partija rada će vršiti agitaciju i propagandu među masama kako bi smanjila uticaj petokolonaša među njima, koji su direktni plaćenici, odnosno sledbenici politika imperijalista na prostoru Balkana, i koji naglo pojačavaju svoju međusobnu borbu za dominaciju. Takođe, Partija rada će vršiti propagandu u pravcu radikalizacije tih procesa, odnosno postavljanjem onih ciljeva koji su u stvarnom interesu mase, a ne kojima se zamagljuje suština njihovog nezadovoljstva i njihovog izlaska na ulice. Posebno propagandu protiv parcijalizacije opštih ciljeva i njihovog svođenja na banalnost, sa zahtjevima koji ne izlaze izvan okvira datog sistema, odnosno zadatih koordinata od samih imperijalista.

Partija rada smatra da treba voditi propagandu u nezadovoljnim masama da se suprotstave, ne samo postojećim režimima, nego i da se zalažu za slobodu balkanskih naroda od imperijalizma, i da je ta borba neodvojiva, kao i da se odlučno udara po svim onima koji vonjaju petokolonaštvom.

Partija rada je davno istakla svoj osnovni cilj u borbi protiv diktature kapitala i imperijalističkog ropstva, a to je jačanje Balkanskog pokreta otpora. To je pokret koji će uspjeti da sintetizuje sve te oblike klasnog otpora i težnji balkanskih masa i udaljiti ih od nacionalnih i religijskih podjela podstaknutih od vladajuće klase, i ujedno razviti snažan osjećaj suprotstavljanju neokolonijalnom ropstvu. I taj pokret je već duboko prisutan u masama Balkana, samo treba stvoriti taj dovoljno snažan revolucionarni subjekat koji će znati da podstakne kako bi se oslobodila sva snaga pokreta.

Partija takođe smatra da sadašnji protesti u ovom obliku su samo uvod u jačanje fašizacije postojećih režima, ma odakle ta fašizacija dolazi, sa “slobodarskog Zapada” ili “bratskog Istoka”.

Ko ne postavlja za cilj rušenje diktature kapitala i borbu protiv imperijalizma – nek ne priča o borbi protiv sistema!

U susret Balkanskom pokretu otpora!
Jedino revolucionarnom borbom!

Crna Gora je postala zanimljiva tačka u vezi odmeravanja snaga najmoćnijih imperijalista na Balkanu. SAD se žuri da Balkan stavi pod potpunu kontrolu NATO­a, ili čak da otvori još jedno žarište protiv ruskog imeprijalizma. Ruskim imperijalistima odgovara da otežaju to zaokruživanje balkanskih zemalja u tzv. evroatlanske strukture, odnosno njihovo pretvaranje u sredstvo geostrateških interesa zapadnih imperijalista.

Crna Gora je posle odupiranja velikosrpskim udarima izborila ralativno stabilnu poziciju i bila je „ostavljena na miru“, van otvorenog nadmetanja imperijalista. Međutim, događaji na opštem planu i sposobnost ruskog imperijalizma za agresivniji vojni nastup, kao i nastojanja uključivanja Crne Gore u NATO, počeli su bacati ovu državu u vrtlog koji može iz osnova destabilizovati situaciju u samoj zemlji. I to fokusiranje velikih na malu Crnu Goru, nije zbog nje same, već prvenstveno zbog ostalih zemalja Balkana kako bi brže gubile preostale elemente nazavisnosti i brže postajale potpuni poslušnici imperijalista. Borba za Crnu Goru ima donekle i značaj šireg političkog i propagandnog efekta – da se pokaže ko diktira tempo globalnih svetskih odnosa.

U konkretnoj istorijskoj situaciji, PR je odlučno protiv uključivanja Crne Gore u NATO i to ne treba posebno dokazivati: osim što je to uključivanje u svetsku terorističku organizaciju, ujedno vodi i gubljenju slobode samog naroda. Takođe je Partija rada za rušenje sadašnjeg režima, jer izrasta na samoj diktaturi kapitala, sve više uperenog protiv širih narodnih masa, kako sa stepenom ekspolatacije, tako i gaženjem preostalih radnih i socijalnih prava. Time se režim u Crnoj Gori ničim ne razlikuje od ostalih balkanskih zemlja. No, Partija rada je i za poraz svih onih snaga koje nastupaju kao četničko­ruski petokolonaši i koji bi da potčinjavanje crnogorskog režima jednom imperijalizmu, zamene potčinjavanjem drugom, odnosno, učine Crnu Goru zavisnim feudom sa gubljenjem čak i ostvarenih prava nacionalne i državne samobitnosti.

Svaki poraz petokolonaša otvara sve veći prostor za artikulisanje novih snaga na crnogorskoj političkoj sceni koje će znati da vode nezadovoljne mase u borbu protiv diktature kapitala i za odbranu Crne Gore, da ne bude NATO privezak na Balkanu. To je narod Crne Gore više puta pokazao u svojoj istoriji i ne treba sumnjati da neće dugo trpjeti „sramotnoga ropstva lance“.

Partija rada će dati svoj doprinos u buđenju novih snaga koje će sa klasnih internacionalističkih pozicija znati da vode borbu protiv diktature kapitala. Na zastavama koje će se uskoro lepršati gradovima Crne Gore već je ispisano: Mir među narodima – rat među klasama! A to je sada narodu Crne Gore najpotrebnije – da sačuva mir i ne bude uvučen u podele radi interesamoćnika, domaćih i onih spolja. Istovremeno, taj mir ne sme biti mir da bi se trpelo ropstvo, već rat – klasni rat kako bi se ostvarila socijalna pravda i život dostojan čoveka za najšire slojeve.

Balkanskim pokretom otpora!

U sadašnjim uslovima opštedruštvene svijesti Partija rada kao svoje osnovne ciljeve postavlja:

1. Borba za pobedu proleterske svijesti u
masama.

Bez uklanjanja nacionalističke, religiozne, patrijarhalne, malograđanske i neoliberalne svijesti i njene zamene proleterskom sviješću najšire masa neće moći da prepoznaju svoje stvarne ciljeve. Bez razvijene klasne svijesti obespravljene mase mogu služiti samo kao sredstvo za ostvarenje najreakcionarnijih ciljeva, odnosno, lako će biti potisnute na periferiju društvenih kretanja, bez prava da ovladaju sredstvima za proizvodnju i aktivno učestvuju u privrednom životu. Time bi se najšire mase dodatno parcijalizovale i još više marginalizovala njihova politička uloga. Osamosvešćivanje proletarijata i odbrana njegovih istorijskih prava vodi ka povezivanju i objedinjavanju najširih masa na prostoru Balkana. Proletarijat se tako uzdiže na stepen kada je spreman da nastupi kao jedinstvena politička snaga i iz osnova promjeni odnose koji vladaju u društvu.

2. Borba za rušenje kapitalističkog sistema.

Kapitalistička klasa u balkanskim zmeljma je u potpunoj ekonomskoj i političkoj zavisnosti od multinacionalnog kapitala koji se vodi isključivo sopstvenim interesima; što se zavisnost od imperijalizma, koji je u temeljnoj krizi, direktno reflektuje na razvoj odnosa u regionu; i što kapitalistička klasa ovih zemalja vođena pohlepnim interesima pokušava istorijski prevaziđeni neoliberalni koncept nametnuti kao rješenje problema cjeline – cjelokupnoga društva. Društvo pod ovom klasom kapitalista ostaje bremenito strahovitim socijalnim razlikama, neprestalnim povećavanjem stepena eksploatacije, sužavanjem radničkih prava i stalnim siromašenjem masa, divljanjem najprimitivnijih formi kapitalizma, cvjetanjem najreakcionarnijih ideologija i duhovnih sadražaja, kulturnog primitivizma, sveopšte korupcije i kriminala.

Borba za demokratizaciju društva i ukazivanje na nesposobnost, zavisnost i pljačkaški karakter kapitalističke klase jačaju poziciju proletarijata i Partije rada u društvu. Jačanjem pozicije proletarijata, Partije rada i antikapitalističkog pokreta stvara se jedinstvena snaga sposobna da sruši kapitalistički sistem.

3. Borba za stvaranje jedinstvenog aniimperijalističkog pokreta.

Imperijalisti su ekonomski, politicki i vojno stavili Balkan pod svoju kontrolu. Interes naroda Balkana je da se oslobode zavisnosti od imperijalizma i time daju svoj doprinos njegovom slamanju u svjetskim okvirima.

Oslobađanje zavisnosti od imperijalizma je moguće samo stvaranjem pokreta koji će se temeljitina internacionalističkim principima.

Partija rada kao svoj cilj postavlja organizovanje političke i oružane borbe za ekonomsko, političko i vojno oslobadjanje od imperijlaizma.

VODEĆI IDEJNI CILJEVI

Vodeći idejni ciljevi Partije rada je borba za ostvarenje komunizma. Ostvarenje društvene zajednice u kojoj će postojati društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju i u kojoj će se prevazilaziti ostaci klasnih odnosa.

Društvena zajednica se temelji na principima:

1. Cjelokupna društvena sredstva pripadaju društvenoj zajednici. Razvoj i raspodjela društvenih sredstva ne mogu biti prepušteni stihiji pojedinačnih interesa, već se mora zasnivati na opštem interesu svih pripadnika društvene zajednice i izvoditi iz cjelokupnog društvenog saznanja. Ukinutu privatnu svojinu zamenjuje društveno upravljanje nad sredstvima društva: privrednim, javnim, ličnim.
2. Rad ima za svrhu potvrdu ljudskosti a ne njeno otuđenje. Pravo na rad i pravo da na osnovu rada čovjek zadovoljava osnovne potrebe i razvije svoje generičke sposobnosti, osnovna su prava koja se garantuju i važe u životu zajednice.
3. Svako ima pravo na izbor svoje budućnosti. Pravo na znanje, pravo na izbor zanimanja i obaveza društvene zajednice da podstiče i omogućava razvoj stvaralačkih sposobnosti pripadnika zajednice.
4. Pravo je zdravih ljudi da žive u odgovarajućem stambenom prostoru i u odgovarajućem prirodnom okruženju. Podjednako dostupna zdravstvena zaštita svim pripadnicima zajednice. Stambeni prostor pripada svim pripadnicima zajednice i dostupan je svima. Interes zdravog prirodnog okruženja je vodeći interes u razvoju proizvodnih snaga zajednice.
5. Ljudska individualnost se ne ograničava i razvija se u pravcu slobode. Priznavanje apsolutne vrijednosti i posebnosti svake individue kao ličnosti osnovno je pravilo u životu društvene zajednice. Sistem vlasti u društvenoj zajednici izvire iz osnovnih principa i podređen je njima. Time se ostvaruje mogućnost istinske vladavine proletarijata s krajnjim ciljem dokidanja svih oblika političke vladavine nad čovjekom i ukidanje samog proletarijata kao klase.

Opšte stanje na Balkanu i uticaj širih procesa – od ratova, ekonomske krize i sveopšteg haosa, gdje se drmaju temelji jednog prevaziđenog svijeta, zahtjevaju pojačani aktivizam revolucionarne ljevice na jačanju otpora u masama.

PR je za oštru idejnu polarizaciju sa svim ljevičarima koji stoje na reformističkim pozicijama i koji zagovaraju djelovanje u okviru kapitalističkog sistema, prilagođavajući se njegovim pravilima. PR takvu „ljevicu“ smatra svojim klasnim neprijateljem i „psima na lancu imperijalista“, ma šta oni deklarativno zastupali.

PR smatra SAD imperijalizam i NATO pakt svojim glavnim protivnikom, kao i njihove režimske sluge po balkanskim zemljama, ali će se PR isto tako jasno razgraničiti sa svim onima koji djeluju kao petokolonaši drugih imperijalista – u prvom redu ruskih, njemačkih, turskih ili drugih.

PR će nastaviti svoju propagandu u masama na širenju svijesti o potrebi jačanja Balkanskog pokreta otpora kao jedinog puta kojim mogu krenuti balkanske mase ka svom oslobođenju. To podrazumijeva i aktivniji nastup u propagandnim aktivnostima kako bi se jačala svijest u masama o njihovoj snazi i sposobnosti da se oslobode imperijalista i sruše diktaturu kapitala.

U susret balkanskom pokretu otpora!