Savremeni svijet je pogođen opštim haosom koji je rezultat temeljne krize kapitalističkog svijeta u nestajanju. Vode se na desetine, ne samo lokalnih, nego i regionalnih ratova. Tvrdi se čak da je opšti rat već otpočeo. Broj mrtvih nije čak više ni statistički podatak, bilo da su mrtvi posledica bombardovanja, granatiranja, zaklanih zarobljenika, dignutih eksplozivom civila po gradovima, potopljenih emigranata na moru… Milioni raseljenih koji traže siguran kutak za sebe i svoju porodicu doživljavaju se kao smrtni neprijatelji koje treba protjerati ili čak unišiti. Oni koji jašu na opštem zlu dobijaju sve veću podršku „ugroženih“ masa. Dotle oni najmoćniji ne biraju sredstva da očuvaju takav svijet. Ubrzano se prave planovi novih ratnih žarišta za zahuktali vojnoindustrijski kompleks koji je jedina nada da se još neko vrijeme održi neodrživo; ruši se pravni poredak, i ne biraju se sredstva, da bi se došlo do još koje stope profita… Pokušaji kontrolisanog haosa, kao jedinog uslova opstanka tog svijeta se ubrzano pretvaraju u nešto što prijeti opstanku ne samo tog prevaziđenog kapitalističkog svijeta nego i samog čovječanstva.
PR smatra da je prije svega ogroman napredak u naučnojtehnološkoj revoluciji u poslednjih nekoliko decenija stvorio sve uslove za pobjedu socijalizma u cijelom svijetu. Ostale su samo na svakom koraku okoštale bankarske i birokratske institucije udruženih centara moći, koji pokušavaju novim fašizmom i nizom ratova da izgrade jedan totalitatni svijet opšteg ropstva. I taj njihov svijet se kreće između karikaturalnosti, opšteg duhovnog siromaštva, beznađa i sveopšteg zločina.
Mi znamo da taj svijet neće nestati na osnovu naših želja, ili samog razvoja tehnologije. Potrebna je borba i učešće ljudi. Da, potreban je taj opšti narodni rat masa da bi se srušio stari i porodio novi svijet. Drugačije ne može. I PR sa velikom radošću doživljava i objavljuje vijesti da se širom svijeta dižu naoružani pokreti obespravljenih masa koje se neće uplašiti, niti zastrašiti pred njihovom mogućnosti uništenja čovječanstva. Upravo suprotno – ukoliko taj poredak bude duže opstajao, povećavaće se i mogućnost tog novog fašističkog totalitarizma i uništenja čovječanstva.
No, stari svijet neće tako lako odstupiti ni ovdje sa Balkana. Za njega je to pogodno područje za otvaranje novog nadmetanja glavnih protagonista starog svijeta, a to su imperijalne sile, u prvom redu SAD i Rusija, a to može imati katastrofalne posledice za balkanske narode.
Ponovo negdje u pripremi čuju se ratni bubnjevi.
Neko će reći – pa balkanski narodi neće rat. I to je tačno. Ali ni devedesetih većina naroda Jugoslavije, a pogotovo BiH nisu željeli rat, a ipak su natjerani i učestvovali u najprljavijim ratovima i masovnim zločinima.
Neće ni narod Sirije, Libije, Palestine, Avganistana, Somalije, Iraka, Ukrajine… Ali, ko njih pita? O ratu danas ne odlučuju čak ni političari ovih zemalja koji su trenutno na vlasti. Oni su plaćeni tu da služe u zavisnosti od toga kojem taboru su se priklonili.
Partija rada je već ranije iznijela svoj stav da su sve pripreme za jedan veći opšti rat završene i da je on neminovan; samo je pitanje trenutka kad će izbiti u punom obliku. Do njegovog izbijanja će enormnom brzinom rasti proizvodnja najsavremenijih vidova oružja i ratne opreme, uz izvođenje na stotine vojnih vježbi i masovnom utrošku tog vojnog arsenala…
Mogu li uopšte narodi da odluče da rata ne bude, odnosno da ne bude ovog od strane imperijalista nametnutog rata?
Da, mogu i to samo na jedan način. A to je narodnim klasnim ratom, odnosno naoružanim narodnim ustankom predvođenim jakim pokretom. Silom svih tih obespravljenih masa koje će paralisati i poraziti taj svijet diktature kapitala.
Upravo zato PR smatra da se sve klasne bitke balkanskih masa moraju izvoditi, biti u funkciji i podređivati se opštem cilju – stvaranju Balkanskog pokreta otpora. Pokreta koji će balkanske narode povesti u borbu protiv diktature kapitala i imperijalističke zavisnosti. Povesti ih u opštenarodni rat za slobodu.
PR smatra da to nije samo jedan daleki cilj, ma kako trenutno bile malobrojne revolucionarne grupe, već da je to danas potreba svih balkanskih naroda. Potreba svih njenih obespravljenih masa, prije svega onih koji rade sa sve manjom nadnicom, u težim uslovima i sa manjim pravima, onih koji savijaju kičmu da ne ostanu bez posla, onih istjeranih na ulicu koji obijaju sudove tražeći svoja prava koje neće nikada dobiti ili misleći da mogu nekim jalovim protestima dobiti milost od sluga kapitala; onih koji su izgubuli svaku nadu i misle da im je sve dozvoljeno kako bi preživjeli, onih koji godinama sanjaju da će otići u neki bolji svijet, čak i onih koji misle da su im za sve krivi neki drugi narodi, druge vjere, a najviše onih koji liježu uveče gladni, a ujutru ustaju siti – siti svega…
Za narodni klasni rat!
Balkanskim pokretom otpora!