Kada se činilo da je Srbija potpuno zamrla, što se tiče gibanja masa i otpora sistemu, mase su opet na ulici.
Da li su one manje ili više spontano izašle ili organizovano je sporedno pitanje. Kao da nijedan politički akt do sada nije bio izložen pokušajima političkih snaga da utiču na njega, bilo pokretanjem, usmeravanjem ili baštinjenjem njegovih rezultata, jer su moćne sile, uvijek jedni ili čas drugi, ponekad i zajedno, pokušavale da usmjeravaju mase. Znači, nije nam cilj da analiziramo ko bi mogo da stoji iza protesta ovih dana u Srbiji, svjesni da se ništa na ovom svijetu ne može više desiti bez bar djelimično prstiju imperijalističkog i nadnacionalnog smrada i njihovih plaćenika. Cilj nam je da pokušamo da otkrijemo uzroke pojave masa na ulici, koje ideje i snage su zastupljenje među njima i koji su mogući rezultati ovih protesta.
Osnovni uzrok protesta su prije svega socijalne prirode. Studenti su u Srbiji ubrzano počeli gubiti skoro svaku nadu da će im biti bolje. Kod svih malih je najrazvijenija ta potreba da “realizuju” svoje neke životne ciljeve u podnošljivim ekonomskim uslovima, gdje će imati priliku da pristojno žive i taj san im je stalno nuđen – da će živjeti u “europskom blagostanju” i u “europskoj Srbiji”. Ti studenti su uveliko bili spremni da prihvate taj neoliberalni mit “srećnog života”, a onda im se pred očima to sve počelo rušiti. Evropa je odjednom postala nešto drugo i počela da se fašizira, da su u njoj sukobi svakodnevni i da “blagostanje” nije više na tacni. Istovremeno je taj neoliberalni san u samoj Srbiji, a koji je neprestano potencirao upravo sadašnji vlastodržac i podanik Vučić, počeo da se razbija u paramparčad, da sve te njegove laži izbijaju u svoj širini. Sve te laži bi možda još neko vrijeme prolazile da nije počelo da se masama uzima još jedno. Zbog potrebe krupnog kapitala i opštih procesa, počelo se sa uvođenjem jednopartijske diktature, bolje reći diktature jednog čovjeka sa uskom klikom oko njega i uz podršku imperijalista. Diktature, gdje se ne poštuju ni elementarna pravila nekadašnje buržoaske demokratije. Vlada se silom i sve više golom silom. To je pravilo ne samo za Srbiju, kroz taj proces prolaze i mnoge zemlje i to je samo reakcija svijeta kapitala da sačuva temelje na kojima počiva.
Studenti su uhvaćeni u zamku da nemaju gdje otići i zamku ostati pod sve većom diktaturom jednog čovjeka, mafijaške klike i sve veće diktature kapitala. Bio je to i osnovni pokretački motiv, ali i “gorivo” koje drži te mlade na ulicama.
Dok su studenti na ulicama, radništvo je odavno razbijeno, neorganizovano i pod vođstvom kontrolisanih i prodanih sindikata. Individualni činovi otpora su samo potezi očajnika u tom mrtvilu. Oni, ne samo da se ne pridružuju protestima, već su u dosadašnjoj situaciji bili posrednazaštita te diktature. Radništvo je dovedeno u položaj očaja, ali i statusa vjernih podanika. To je prije svega posledica što među radništvom, i pod ovakvim izrazito nepovoljnim uslovima, nisu razvijene snažnije klasne organizacije koje bi branile bar osnovne njihove interese.
Protestima studenata se izgleda mogu pridružiti jedino osiromašeni srednji slojevi poput prosvetara, pa čak i predstavnika “branitelja sistema”. Protestima se može pridružiti i taj lumpenproletarijat iz predgrađa, odnosno razne navijačke grupe, ukoliko ga ko uspije organizovati.
Ako smo izvukli pouku iz protesta u BiH 2014. godine, koji je po svojoj energiji i spremnosti masa bio na višem stupnju, onda za ove proteste možemo reći da nemaju tu potrebnu energiju nezadovoljstva. U BiH je to nezadovoljstvo dolazilo iz stomaka, dok u Srbiji dolazi iz glave. Protesti za sada nemaju taj potrebni naboj klasne mržnje.
Međutim, analiza snaga i parola koje se pojavljuju na protestima daje jedan novi kvalitet koji do sada nije viđen u Srbiji na tom nivou. Pored ideja i zastupnika neoliberalnog fašizma u protestima koji preferiraju ideje zapadnog imperijalizma i nadnacionalnog kapitala, ideja i pristalica nacional-fašizma koji zastupaju “patriotske ideje” koje su u interesu ruskog imperijalizma, pojavile su se i ljevičarske ideje i njihove pristalice koje stoje na pozicijama klasne borbe protiv diktature kapitala i imperijalista svih vrsta. To će biti najveća tekovina ovih protesta, ma kako se oni završili. Stvorena je na političkoj sceni osnova – baza za nastup radikalnije ljevice sa mnogo jasnijim ciljevima.
Što se tiče klasnih sukoba, sigurno da Srbija više neće biti tako “mrtva” kao do sada. Svakako je da će prilika tokom 1. maja, a i kasnijim izlascima na ulice, biti prilika da radikalna ljevica i studentski pokret stopi sa svojim prirodnim saveznikom i podrže radnike u protestima i daju malo radikalniji oblik njihovoj borbi, otimajući ih od uticaja pogubnih sindikata. To su prilike i za sve veću masu prekarista i nezaposlenih da se uključe u političku borbu i da se otrgnu od tog tavorenja i beznađa.
No, da bi ta klasna borba išla uzlaznom linijom, potreban je još jedan bitan preduslov. Potrebne su te revolucionarne grupe i organizacija sa svojim aktivistima koji će prednjačiti u tim protestima. Taj spoj revolucionarnih ideja na protestima i aktivista koji ih odlučno zastupaju, neminovno će podsticati i hrvatske, bošnjačke, albanske, crnogorske, makedonske i ostale mase na Balkanu da se dižu protiv diktature kapitala, jer su sve one u istom položaju.
Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!