Svejdoci smo ubrzane revizije istorije. U ovom trenutku nema snage koja bi se ozbiljnije suprotstavila tom procesu. U cijeloj Zapadnoj Evropi, pod motom borbe protiv totalitarizma, prije par decenija se počelo sa potpunim izjednačavanjem fašizma i komunizma, a što je bio samo uvod za legalizaciju fašizma na novim osnovama. Danas se prešlo samo na osudu komunizma.
Reklo bi se da je tu Rusija izuzetak, jer su komunistički simboli još uvek tamo, spomenici i deo tradicije. No, to je samo spoljnja forma. U Rusiji se pod motom patriotizma i nekih viših ciljeva pokušava spojiti nespojivo – carska Rusija i sovjetski period, bolje reći sve podvesti pod trenutne ciljeve imperijalne Rusije – odbrambenim i osvajačkim.
Na Balkanu je u toku potpuna rehabilitacija kvislinških formacija. Pišu se neki novi udžbenici istorije, vrše sudske rehabilitacije, podižu neki novi spomenici, nova imena ulica, dok se izmeštaju oni “stari” spomenici, nestajući negdje bez traga. Negdje se otvoreno ruše.
No, tu nema nikakve posebne mistifikacije. Sa promjenama društvenog odnosa, gubitkom i te formalne vlasti radničke klase i restauracijom kapitalizma, odnosno vladavinom diktature kapitala, normalno je da nastupi i njihovo tumačenje istorije, njihovi spomenici, njihovi zvuci prošlog ali i nagovještaji tog budućeg, zastrašujućeg. Vladajuća klasa hoće da se kreće u svom ambijentu – političkom, ekonomskom, ideološkom i kulturološkom. Otuda sva društva nastala na razvalinama nekadašnje Jugoslavije moraju biti samo mješavina svega. Tu je tendencija vraćanja u prošlost sa isplivom najprimitivnijih duhovnih, religioznih, patrijarhalnih sadržaja, a sa druge strane – potpune dominacije malograđanskog kiča i pokušaja imitacije života svjetskog noblesa, i tako redom do sve veće praznine koja sve više “zveči”, zajedno sa porastom mase u beznađu i sirotinji.
Sve je to kod “vladajućih” diktirano trenutnim potrebama oplodnje kapitala, odnosno da se dodvore većim moćnicima kod koji su i pare i sve ostalo.
Otuda se u Srbiji, uz potpunu rehabilitaciju četništva, diže spomenik njemačakom narodu stradalom tokom deportacije i izolacije. U Hrvatskoj pokušavaju spojiti spomenik ustašama i staradalim Srbima, Romima, Jevrejima i hrvatskim antifašistima. U Crnog Gori se spomenik stradalom okupatorskom vojniku pokušava opravdati nekim višim etičkim normama. U BiH odjednom “niču” neke nove istorijske ličnosti kojima se pripisuju neke zasluge. U Makedoniji se spomenicima davne prošlosti pokušava kanonizirati sadašnjost. Na Kosovu borce za nacionalno oslobođenje naroda stavljaju zajedno sa najvećim porobljivačima naroda svijeta. I tako redom.
No, to sve ima i dobru stranu. Iole ozbiljniji analitičari društvenih procesa su svjesni u kakvoj krizi se današnji svijet nalazi. Strahoviti haos, sukobi i izazivanja sve više oblika klasnog otpora. Pokušaji da se odbrani umiruči svijet savremenim fašizmom izaziva svakodnevno strah i zebnju, ali i stvara otpor širom svijeta. Zato i ubrzani proces revizije istorije od strane vladajuće klike treba shvatiti i kao njihovo voljno mirenje sa oblicima savremenog fašizma, da bi nužno završili u njemu. I to kao njegovi poslušnici pljačkajući i ubijajući po svijetu, ali i na domaćem terenu. Svejedno.
Klanjanje nekih antifašista našim preostalim spomenicima, nošenja cvijeća i vijenaca u tragikomičnim pozama neće vratiti prošlo vrijeme, niti spasiti te spomenike. Kada ti spomenici ponovo nađu mjesto u našim srcima, počeće da duvaju neki novi vjetrovi ovim prostorima. Oni kojima su ti spomenici podignuti bi danas imperativno zahtijevali nastavak borbe za buduće, a ne okretanje prošlom. U protivnom, cio njihov život niti podvig nemaju nikakvog smisla.
Za sve ovo danas smo sami krivi!
Jedino revolucijom!