Ljudi i mase se mogu jedno vrijeme zavaravati da ne vide šta se oko njih zaista zbiva, ali se ne mogu zauvijek zavaravati, jer će ih surova realnost dobro tresnuti po glavi. Ako i poslije tog treska budu odbijali da se suoče sa istinom, onda su saglasni da budu roblje u fabrikama, na njivama, kao beskućnici, emigranti u potrazi za poslom po svijetu, ili u nekim „humanitarnim centrima“, bolje reći savremenim koncentracionim logorima. Onim malo izdržljivijim obući će uniforme raznih oznaka – da tjeraju narod, da ga hapse, premlaćuju, ubijaju, da budu „neka vlast“, svejedno.
Dominantna malogrđanska svijest odbija da se suoči sa realnošću, zabijajući glavu u pijesak i trošeći poslednji kiseonik, nadajući se da se neće to desiti, da će ih neko spasiti, da će ipak sve biti na kraju dobro i da će oni moći nastaviti kakav-takav svoj malograđanski život.
Mi se ne obraćamo tim malograđanima, niti onima koji nemilosrdno gaze ostale u surovoj neosetljivosti. Mi se obraćamo onima koji su upregnuti da rade sve više i više, onima kojima ne daju da rade ni malo, onima koji su izgubili svako pravo da uopšte ikada rade, onima koji ne žele da rade pod takvim uslovim diktature kapitala, i onima koji, prije svega, žele da budu slobodni ljudi.
Naš stav je jasan – nalazimo se u Trećem svjetskom ratu koji još nije dobio opštu formu. Taj rat se u oružanoj formi vodi na sve većim područjima, dok se svakodnevno povećavaju njegovi ostali oblici – propaganda ne da disati, trgovinski ratovi se vode sve oštrije, militarizacija obuhvata sve veći broj stnovništva, zakoni i proklamovana prava više nemaju nikakvu težinu i podvedeni su pod opšti voluntarizam. Oživljavaju se ideje prethodnih epoha, dok humanizam i solidarnost postaju zaboravljene kategorije. Cvjeta opšti primitivizam i šire se apokaliptične vizije.
Slika koja se svakodnevno plasira, zasenjuje istinu koju ne smiju predstaviti ili koju ne želimo mi vidjeti, iako je tu pred našim očima – sve veći je broj onih u redovima oružanih pokreta protiv postojećeg svijeta; i sve je više onih na protestima na ulicama koji ne žele da žive pod normama tog svijeta. I zato se stepen represije se iz dana u dan povećava, kao i gubitak osnovnih prava radnika, zaposlenih, žena, djece, skoro svih…
Stepen tehnološkog napretka je na nivou da riješi najbitnije probleme ovog svijeta – gladi, žeđi, zaraznih bolesti, krova nad glavom, posla, obrazovanja. Istovremeno se povećava idestruktivna uloga te tehnologije upravo zbog odnosa koji vladaju u svijetu i oni sve opasnije prijete opstanku čovječanstva.
Znači, moramo se pripremati za neizbježno i nadolazeće i ne možemo ostati po strani, ma kako nam se činilo da imamo rješenje i mogućnost, jer to nije stvar ličnog izbora. Svjetski predatori ne ostavljaju nijednu stopu zemaljske kugle po strani, pa prema tome, ni one koji gaze po toj svakoj stopi.
Iz tog opšteg civilizacijskog sukoba nove i stare epohe treba posmatrati i probleme na Balkanu. Problem Balkana nećemo riješiti ako sluganišemo pod zapadnim, ruskim ili bilo kojim drugim imperijalizmom i opredeljivali se kako nam oni budu diktirali svojom jačinom. Taj problem se rješava u procesu podizanja otpora – klasnog, nacionalnog i ljudskog na razinu koja nadilazi postojeće interese balkanskih marionetskih režima i imperijalne interese najkrupnijeg kapitala. Iluzija je da možemo ostati slobodni u tom svijetu po cijenu da se svrstavamo uz „jače“ i da ćemo tako nekako preživjeti i nekako se „obogatiti“. Možemo biti samo roblje i samo roblje. Upotrebljivo, reciklirano ili zgaženo je manje više svejedno za onog koji o tome odlučuje.
Zašto smo mi za ideju Balkanskog pokreta optora?
Ta ideja je superiorna u odnosu na sve te ideje koje se brčkaju u tom mulju nacionalnih suprotnosti, u odnosu na sve te koji biju neke svoje „patriotske bitke“, u odnosu na sve one koje su spremeni da se dodvore svim tim imperijalnim moćnicima, prodajući svako parče zemlje, vode i vazduha balkanskih naroda, u odnosu na sve te ratne bubnjeve i opštu silu represije i modernog fašizma koji su sve glasniji i glasniji.
Ta ideja povezuje klasnu i nacionalnu antiimperijalističku borbu balkanskih naroda protiv moćnih lešinara koji im uništiše sve. Ta ideja povezuje sve te obespravljene po fabrikama, njivama, rasutih po svijetu, po stanovima u depresiji i ogorčenih mladih ljudi koji ne znaju gdje da iskale bijes. Ta ideja je direktno suprotstavljena svim novim ratovima za interese tih moćnika, ma kako se oni pokrivali „patriotizmom“. Ta ideja otvara prostor za otpočinjanje klasnog rata na prostoru Balkana, i koja inspiriše mase za odlučnije rušenje tvrđava imperijalizma.
No, tu ideju mogu iznijeti samo najspremniji koji se žele suprotstaviti svakodnevnom poniženju, eksploataciji, teroru, militarizaciji i njihovim ratovima. I tu nema mjesta ni za kakvo – „ali“, jer njihova okrutnost neće slabiti u odnosu na porobljene i eksploatisane mase. Naprotiv! Ona je u direktnoj proporciji sa rastom otpora pobunjenih masa, a na toj relaciji nije nikada bilo niti će biti mira.
Ne njihovim ratovima i njihovim vojskama!
Mir balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom otpora!