Mnoge su uši usmjerene na godišnjicu pobune bosanskih masa.
Da li će se ponoviti i da li će biti još žešće?
Ne, neće se ponoviti, ali će se nastaviti započeti proces, a što je mnogo značajnije. Ukoliko bi se ponovio bunt kao prošle godine, samo bi potvrdio da se stanje u suštini nije promijenilo ni kod sistema, a niti u svijesti nezadovoljnih masa.
Sam ekonomski položaj bosanskih masa se nije promijenio, čak je postao i gori. Samim tim i ogorčenje je sada otvorenije prema političarima, pojačalo se neprijateljstvo prema tzv. međunarodnoj zajednici, a klasna svijest sve više potiskuje nacionalizam. Reklo bi se idealno za pobunu. Ali ovaj put se pokazuju dvije stvari koje su bitne za dalju klasnu borbu i koje su lako uočljive. Bosanske mase još nisu izgradile revolucionarnu organizaciju. Sve je to zasad jalovo tumaranje u mraku, bez jasnog pokušaja da se izdigne na nivo koji zahtijeva sama istorijska situacija. Pokušaji pojedinih grupa, poput Partije rada, trenutno su suviše slabi i ograničeni na uskom prostoru da bi se mogli nametnuti kao avangarda u bosanskim masama.
Sa druge strane su se desile i promjene kod samih vladajućih garnitura BiH – izvukli su pouke i ispekli su donekle zanat, a uz pomoć zapadnih imperijalista su se dodatno opremili za suzbijanje narodnog bunta. Pogotovo im ide na ruku to što zapadni imperijalisti ne mogu u ovom trenutku dozvoliti destabilizaciju BiH, jer bi se time širio prostor za povratak ruskog imperijalizma na Balkan.
Dodatna slabost bosanskih masa je nedostatak jasnih ciljeva i ogorčenje koje nije upereno protiv samog sistema, nego više protiv korumpiranih političara. Još nije dovoljno razvijena svijest da se treba rušiti sami sistem. Da je problem u sistemu, a ne tamo nekim lopovčinama. Čak i onda kada je prisutna ta svijest, vješto se proturaju ideje o zamijeni ovoga korumpiranog sistema nekom “evropskom BiH”, kao da je to nešto bolje za bosanske mase. Prisutna je i nostalgična želja za vraćanjem na “Titovu Bosnu”, kao da je to moguće. Svakako je donekle opravdana i bojazan da bi rušenje sistema moglo da dovede do ponovnog rasplamsavanja nacionalizma i podjele BiH, što većina svakako ne želi.
I nakon godinu dana od opšteg bunta, jasnije se vidi šta znači nedostatak te revolucionarne organizacije sa revolucionarnim ciljevima u pogodnoj istorijskoj situaciji. Organizacije, koja će jasno stati u odbranu jedinstva BiH, a sa druge strane borba za rušenje sistema i oslobađanje odkolonijalnog statusa. Sa tim ciljevima i takvom organizacijom bosanske mase jedino mogu doći jedino do svog oslobođenja. U protivnom je to dalje tonuće u mrak siromaštva i beznađa, i ponekad stihijsko rasipanje ogromne i dragocjene energije. No, očito je da se procesi, koji su započeli u Bosni, ne mogu zaustaviti. Bosanske mase su postale svijesnije svog položaja i svoje situacije. Samo sada treba nastaviti strpljivo graditi organizaciju. Organizaciju, disiplinovanu, odlučnu i revolucionarnu, a ne po modelu nekog stihijskog okupljanja!
I svakako udarati po sistemu, sistematski, stalno, čak i manjeg obima je od ogromne koristi. Treba koristiti svaku priliku za to i praviti sve veći jaz između sistema i narodnih masa. I posebno natjerati sistem da mobiliše sve veću silu protiv narodnih masa. Nek oni udare i udaraju. To će samo prekaliti nove generacije mladosti Bosne koja će znati kako treba razgovarati i sa političarima, njihovom silom, i vojnom silom kolonizatora.
A znamo dobro iz istorije da mase nekad nauče za nedjelju dana, više nego za cijelu deceniju.
Bosanske mase su ostalim narodima prije godinu dana već pokazale kako se treba pobuniti.
Sada je zadatak da pokaže kako se ide u pravcu stvaranja revolucionarne organizacije i revolucionarnog pokreta. A to nije poziv na mobu, niti je stihijska pobuna. To je organizovana klasna borba sa usponima i padovima. Teška i krvava, ali bez ustupaka!
Ukoliko bosanske mase na godišnjicu svoje pobune ili u narednim mjesecima natjeraju sistem da upotrijebi silu protiv njih, dokazaće da su čvrsto na pravom putu – na putu bez povratka!
Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!