Poraz koji je doživjeo početni oblik socijalizma i prvobitne revolucije nad kolosalnim razvojem proizvodnih snaga i mogućnostima kapitalizma da svoje krize pretvore u nove regenerativne forme za još veću oplodnju kapitala, je proces koji je obelježio završetak dvadesetog vijeka. Znači, nisu se ostvarile prognoze prvobitnih revolucionara o svjetskoj revoluciji i o skoroj propasti kapitalizma. Ali su se zato potvrdile sve analize klasika marksizma o kapitalizmu i tu više nema šta da se doda – kapitalizam je dokazao da je u svojoj osnovi potpuni gubitak ljudskosti. No, istovremeno se desio još jedan zanimljiv proces koji su indukovale socijalističke revolucije sa svojim idejama o prevazilaženju kapitalizma. Taj proces bi mogli sažeti u jednom – kapitalizam, a misli se na epohu finansijskog špekulativnog i virtuelnog kapitala, više ne može da postoji, ne samo u nizu cikličnih kriza, već i bez permanentne krize. Kapitalizam više ne može da živi, a da ne proizvodi i svoju krajnje totalitarnu, reakcionarnu suštinu, a istovremeno i svoju suprotnost – socijalizam, odnosno zahtjev za dokidanjem dehumanizovanog svijeta. I savremene generacije, a to se misli na ljudsku civlizaciju u poslednja dva vijeka, žive upravo taj prelom civilizacije koja je traje hiljadama godina, i danas se manifestuje kao globalno bolno i globalno tragično.
Neka pitanja u vezi revolucionarnog ljevičarskog pokreta su pitanja na koji on mora iznova i iznova nalaziti odgovor u novim istorijskim situacijama.
Jedno od pitanja je kako se konačno osloboditi konzervativnih tendencija u pokretu, a koji sputavaju proboj u odgovoru na pitanja savremene prakse?
Revolucionarni ljevičarski pokret je na početku morao voditi borbu protiv svih onih struja koje su pokušavale ili da kapitalizam „poprave“ a to su bili razni reformisti, kao i oni koji su mislili da se kapitalizam može preko noći „ukinuti“, a to su bile razne anarhističke tendencije. I one su se u istorijskom smislu održale u pojavnom obliku do današnjih dana. Revolucionarni pokret je odnio pobjedu nad tim strujama, ali su one ostale do danas saputnici pokreta u zavisnosti od njegovih uspona i osjeka.
Drugo pitanje koje je revolucionarni pokret morao savladati je da li revolucija mora pobijediti jedino u visoko razvijenim kapitalističkim zemljama. I revolucionari u Rusiji, Kini i u drugim zemljama su pokazli da to nije tačno i da se mora napustita ta dogma.
Onda se postavilo pitanje svjetske revolucije ili revolucije u jednoj zemlji. Praksa je pokazala da je moguć socijalizam u jednoj zemlji u datim istorijskim okolnostima. I praksa je porazila svezagovornike „permanentnih“ revolucija, koji su bili spoj idealističkih koncepcija i dogmatske isključivosti.
Onda se pojavilo pitanje ograničenja mogućnosti tzv. realnog socijalizma, odnosno tendencija koje ga sputavaju. Revolucionarni pokret se suočio sa problemom revizionizma tj. pokušaja da se opravdana kritika tzv. realnog soijalizma i njegove istorijske ograničenosti pretvori u sveopštu kritiku socijalizma uopšte. Taj revizionizam je zajahao na talasu neizbježnih istorijskih pocesa, bio u službi imperijalizma i prvobitno je pobijedio. Realni socijalizam je usled tog revizionizma u socijalističkim zemljama pokazao sva svoja ograničenja i degenerativne oblike. Pobjedio ga je globalni finansijski kapitalizam sa svojom naraslom suprotnošću u sebi – globalnim socijalizmom.
I danas niče niz novih pitanja na koje revolucionarni pokret mora dati odgovor.
Kako preuzeti sredstva za proizvodnju iz ruku globalnih predatora od strane onih koji učestvuju u procesu proizvodnje? Kako organizovati plansku svjetsku ekonomiju bez robne proizvodnje zasnovane na privatnoj svojini? Kako iskoristiti sve te pogodnosti i snagu koju pruža moderna tehnologija za jedan humani svijet? Znači, sve ono što je na određeni način mučilo i revolucionare nakon socijalističkih revolucija u jednoj zemlji, ali na mnogo višem i složenijem stupnju.
Pomoć u odgovoru na ova pitanja, sigurno daju i sledeće činjenice: nacionalne države i njihove ekonomije su izgubile nekadašnji značaj; imperijalisti između sebe ratuju ali su i prinuđeni na parolu – „imperijalisti svih zemlja, ujedinite se“, jer im „turbo imperijalizam“ namjenjuje ulogu nekad nacionalnih država, i sada oni moraju i ratovati i udruživati se i kooperirati da bi njihove imperije opstale; pokušaj robnonovčanog svijeta da opstane nakon hiljada godina vodi nizu svjetskih i permanentnih ratova koji rezultiraju sve većem uništenju čovječanstva, ali i ubraznom stvaranju potencija sa nesagledivim mogućnostima čovječanstva. I sve to zajedno i još niz složenih pitanja, na koje pokrenute i borbene mase u svjetskim okvirima već nastoje da daju odgovore.
No, to su neke velike teme, vratimo se na ove „naše“ prostore.
Zašto uopšte ideja o Balkanskom pokretu otpora?
Balkanski pokret otpora je prije svega potreban ovim narodima da bi kroz tu jednu sintezu koja nadilazi njihove nacionalne podjele i isključivosti, otvorio jednu višu formu slobode i života. Znači, Balkanski pokret otpora sadrži u sebi sve ono što je suprotno svim ovim zločnima, ratovima, stalnim nacionalnim mržnjama kao nametnutim modelim življenja i sveg ostalog jada iz tih mržnji i zaostalosti.
Dalje, Balkanski pokret otpora, da bi uopšte zaživio i opstao, mora u sebe da okupi sve one koji su pod udarom diktature kapitala „domaće“ ili „svjetske“ svejedno. A te sirotinje i potlačenih je sve više. Bilo da su to radnici u tvornicma multinacionalnog kapitala, bilo da su prekaristi koji rade na „parče“ od danas do sjutra, plaćeni ili neplaćeni, bilo da se radi o nezaposlenim do kojih će većina vjerovatno ostati to cio život, bilo da se radi o kolonama onih koji su krenuli jer ne mogu više tu da budu (ne može se više), iako ne znaju ni gdje, ni kako će im bii tamo negdje.
I dalje, Balkanski pokret otpora mora biti krajnje radikalan. Radikalan prema svim onima koji nas eksploatišu, pljačkaju i porobljavaju. Krajnje radikalan u svojim zahtjevima. I on mora ponuditi svim tim masama novi život – da se prije svega osjećaju ljudima.
Zadatak Balkanskog pokreta otpora je da hiljadama formi borbe, a prije svega oružanom borbom, ostvari ta potrebna ostrva slobode.
I to je osnovno pitanje koje treba da muči sve ove balkanske grupe i organizacije koje pretenduju da budu revolucionarne – kako stvoriti Balkanski pokret otpora i pridružiti ga drugim revolucionarnim pokretima? To nije koncept u koji se gura stvarnost, već spoznata nužnost odnosa klasnih snaga i budućnosti klasne borbe na ovim prostorima.
Zagovarati nešto drugo je sa suprotnih barikada revolucionarne klasne borbe.
Da, mi smo i radikalni i isključivi sa svojim idejama, jer oni koji nas porobljavaju i uništavaju radi gomilanja kapitala nemaju tu mnogo dilema.
Balkanskim pokretom otpora!