Obespravljene mase u arapskom svijetu poručuju da ne žele više da žive pod diktatorskim režimima u društvu koji im ne može omogućiti osnovne socijalne uslove, ravnopravnost i slobodu. I pored stihijnosti u pobunama, nedostatka jačih revolucionarnih snaga, kao i sinronizovanog djelovanja imperijalista i režima da ugase ove požare, borba se nastavlja. Pobunjene mase su osjetile kolika je moć ujedinjenog naroda i neće lako pristati na kapitulaciju. Na ruku pobunjenim masama u arapskom svijetu ide i činjenica da imperijalistima nedostaje ljudstvo kako bi smirivali narodni otpor širom svijeta. Imperijalisti su u takvoj situaciji primorani da nude ustupke i saveze dojučerašnjim protivnicima s ciljem da pobunjene mase ne postave pitanje revolucionarne promjene samih osnova društvenog uređenja. Jedno je izvjesno – u arapskom svijetu je otvoren novi front klasnog rata protiv imperijalizma i koji će se završiti pobjedom potlačenih klasa.
Pred pobunjenim masama imperijalisti zbijaju svoje redove, dogovarajući se na NATO konferencijama i samitima o daljim planovima za odbranu kapitalističkog svijeta. Ti planovi mogu imati samo jedan konkretni cilj – nastavak rata protiv naroda svijeta, odnosno nastavak činjenja masovnih zločina i razaranja…
PR je na antiNATO demonstracijama u Minhenu jasno iskazala svoj stav da će nastaviti propagandu protiv ove zločinačke alijanse i da smatra legitimnim ciljem sve one koji pomažu NATO terorizam širom svijeta.
Kvislinški režimi na Balkanu su od strane imperijalista stavljeni pred svršen čin i trude se svim sredstvima da ubede narod o opravdanosti većeg angažovanja u okviru NATO pakta. Tako je režim u Hrvatskoj počeo priznavati da hrvatski vojnici učestvuju u borbenim operacijama u Avganistanu. Režim u Srbiji je pod motom «vojne neutralnosti» počeo intenzivnu saradnju sa NATOom, kako bi bez većeg otpora uključio Srbiju u ovaj pakt. Vlasti u Srbija navode da je veliko priznanje to što će se tokom juna 2011. godine u Beogradu održati samit NATOa.
Pred revolucionarima Hrvatske, BiH, Kosova, Srbije… stoji zadatak da permanentno iskazuju svoj stav o NATO paktu i režimima koji koriste obespravljene mase u službi ovih savremenihokupatora, kao i da se suprotstave svakom skupu tih masovnih ubica. NATO samit tokom juna u Beogradu je svakako prilika za to.
Iako je klasna borba na prostoru bivše Jugoslavije na nižem stupnju nego u mnogim državama Evrope, svakodnevni štrajkovi i nemoć režima da rešavaju osnovne zahtjeve štrajkača iz raznih slojeva društva, stvaraju uslove da se uskoro po gradovima BiH, Hrvatske Srbije, Kosova, Makedonije… pojavljuju i masovna, stihijska izlivanja nezadovoljstva radničke klase, nezaposlenih, studenata, srednjoškolske omladine, seljaštva, penzionera, ratnih invalida i izbjeglica. Međutim, ovaj porast nezadovoljstva kao da ne plaši mnogo korumpirane političke vrhuške. One su uvjerene da imaju dovoljnu podršku u kapitalističkoj eliti, snagama represije, rezervnim fašističkim hordama i, u krajnjoj nuždi, imperijalistima. Sve učestalije štrajkove, za sada, ovi režimi uspevaju da slome preko svojih kupljenih sindikata. No obespravljenim masama postaje jasno da su postojeći sindikati izgubili svaki legitimitet da pregovaraju u ime njih. Zato ni organizovanje štrajkova od rukovodstava ovih sindikata nema tako masovnu i odlučnu podršku ni samih članova sindikata.
Samo ona politička sila koja se bude stvarala i nicala iz bede i poniženja radničke klase i drugih obespravljenih slojeva ima istorijski legitimitet da vodi «pregovore» sa vladajućom klasom. Da vodi «pregovore» na ulicama, po fabrikama, univerzitetima, selima, rudnicima – u svakodnevnoj klasnoj i revolucionarnoj borbi, dok se ne sruši kapitalistički poredak i uništi kapitalistička klasa, uspostavljanjem društva socijalne ravnopravnosti, pravde i slobode.
Smrt kapitalizmu – sloboda narodu!