Lepeza opšteg raspada, kada sve izgleda od danas do sjutra, a istina uzmiče pred hiljadu laži, tragikomično se batrgajući u tom carstvu apsurda, naša je stvarnost. Kao što je stvarnost da se sve što je humanističko i vrijedno izvrgava ruglu. Da „aveti zla“ nadiru, sigurni da je opet došlo njihovo vrijeme. I kada milijarde potlačenih smjerno, a sve više i borbeno, čekaju to „sjutra“. I kada nekoliko miliona kapitalističkih svinja živi u strahu od tog „sjutra“.
Šta reći o okupaciji balkanskih naroda?
Okupacija balkanskih naroda je u završnoj fazi. Svi elementi okupiranih zemalja su tu. Postoje marionetski režimi čije vlade, ne samo da slijepo slušaju „jačeg gazdu“ (uglavnom multiacionalu – SAD, EU, a Srbija plus i Rusiju i Kinu), nego su spremne prodati sve što se prodati da – od nacionalnog identiteta, resursa svojih zemalja, do guranja svog naroda u službu okupatora, odnosno dobrovoljnom ropstvu kapitalističkim hijenama ma odakle dolazile. Okupacija se često najavljuje kao „oslobođenje“ ili „obećavajuće“. Tako je i sada bilo. Obećali su balkanskim narodima da će živjeti u uređenoj Evropi i blagostanju. No, kao što nije stiglo, niti će stići to obećavajuće, tako i ta Evropa pokazuje svoje pravo lice – lice okupiranog i servilnog, marionete SAD imperijalizma i lice okrutnog kolonizatora i pljačkaša gdje još mogu to biti. Njihove banke su kao prethodnica odavno zaposele teritoriju i sve pare podanika ovih prostora. I što još gore – oni su natjerali te podanike u „mrežu“ iz koje nema lakog izlaska. Zatim su stigle njihove kompanije čiji je cilj da isisaju sve šta se isisati da i modifikuju savremeno ropstvo na ovoj periferiji kapitalizma. Vojna okupatorska čizma je došla drugim povodom s ciljem da osigura tu okupaciju, disciplinuje svaki otpor pobunjenih masa i regrutuje topovsko meso za osvjačke misije po svijetu u odbrani globalnog kapitalizma.
Ropstvo balkanskih naroda se sastoji od potpunog gubitka stečenih radničkih prava, do ponovnog tretiranja svakog radnika kao obične robe, čak kao nečeg što se da reciklirati putem neke druge „kopije“ za istu ili još manju nadnicu. Ropstvo je u njihovim hiljadama zakona i propisa kao modernim lancima s kojim podanike drže u permanentnoj dresuri s neprestalnim obavezama. Ropstvo dolazi i od „duhovne diktature“ odnosno njihovih medija koji nameću svoje „standarde života“ i svoje misleće sadržaje. A ropstvo je i navikavanje na sve te lance i kada ih više ne osjećaš da te sputavaju i živiš u nametnutoj iluziji da nisi samo „stvar koja govori“.
Šta još reći o ropstvu balkanskih naroda?
Radnička klasa je na balkanskim prostorima odavno razbijena. Ona je umjesto stupanja u moderni proletarijat, stalnim ideološkim zatupljivanjem i gubljenjem klasne svijesti, a potom prihvatanjem nacionalizma kroz ratove na jugoslovenskom prostoru, doživjela svoju fragmentaciju i završila u nekom međuprostoru. Takva radnička klasa nije mogla pružiti ozbiljniji otpor nadolazećem nacionalizmu, ratovima, niti bespoštednoj privatizaciji i gubitku svojih elmentarnih prava. Takva radnička klasa trenutno ne predstavlja ozbiljniji otpor diktaturi kapitala. Istovremeno, raste armija prekarijata sa svojom parcijalnom klasnom svijesti, ali koja još nije spremna za ozbiljnije klasne bitke. I zato većina pokušava spas naći u bjekstvu – u bjekstvu iz geta siromaštva i beznađa u nadi da je tamo negdje u svijetu bolje. I da je te druge lance lakše nositi. No, proleterske mase u istorijskom smislu mogu samo privremeno biti dezorjentisane i bez razvijene klasne svijesti, jer okolnosti iz dana u dan stvaraju uslove za njeno jačanje. Takav je i slučaj i sa radničkom klasom na ovim prostorima i taj haos i kriza kapitalizma će ih natjerati da se ponovo late svog oružja – klasne svijesti i organizovane radničke klasne borbe.
Šta reći o nadolazećem ratu?
Treći svjetski rat iz faze trgovinskih ratova prelazi u fazu vojnih incidenata širom planete. Čeka se taj istorijski „okidač“ za višu fazu. Savezi su uglavnom definisani. Vode se borbe za „neodlučne“ i ne postoji više sila koja može zaustaviti da ne dođe do dalje eskalacije sukoba kako na postojećim žarištima, tako i na novim prostorima. Pri čemu se produbljuju i „obogaćuju“ sukobi u novim sferama savremenog oblika ratovanja.
Pa šta stvarno da se radi?
Naš stav je da u borbi protiv okupacije treba podsticati i jačati slobodarska osjećanja i slobodarsku svijest naših naroda. Pri tome treba voditi bespoštednu borbu protiv svih šovinističkih i fašističkih pokreta i plaćeničkih skupina unutar zemalja do njihovog potpunog uništenja.
Naš stav je da u borbi protiv ropstva diktaturi kapitala treba mobilisati obespravljene na svim tim malim klasnim bitkama – za prava na štrajk, za okupaciju fabrika, zaštite prirodnih resursa, za opstrukciju prinude režima, za sabotaže, demonstracije, i za rušenje svih njihovih bodljikavih žica i zidova oko Balkanskog geta… Sve do stvaranja radikalnijeg i organizovanijeg pokreta obespravljenih koji će napraviti taj revolucionarni raskid sa postojećim stanjem s ciljem uništenja vladajuće klase.
Naš stav je da treba razvijati propagandu protiv prisustva okupatorske vojne sile na teritoriji Balkana sve do stvaranja uslova za suprotstavljanje toj sili. Takođe, naš stav je i da treba razvijati propagandu protiv služenja toj sili u borbi protiv naroda svijeta i međusobnim obračunima imperijalista. I radujemo se svakom metku koji porobljeni narodi ispale na vojnike sa balkanskih prostora, a koji su otišli da služe imperijalističkoj vojnoj sili, bilo kao redovna vojska, bilo kao njihove plaćeničke bande pod raznim nazivima i zastavama.
Naš stav je na liniji nekadašnje partizanske borbe za oslobođenje naroda Jugoslavije.
Naš stav je na liniji nekadašnje partizanske borbe za oslobođenje albanskog naroda.
Naš stav je na liniji nekadašnje partizanske borbe za oslobođenje grčkog naroda.
Stvarati silu narodnog otpora!
Stvarati Balkanski pokret otpora!