Davno je rečeno da narod zaslužuje onakvu vlast (vladare) kakav je i sam. Kada bi se vodili tom maksimom onda bi naša spozanja o nama samima trenutno bila poražavajuća. Jedino ako ne želimo da sami sebe lažemo na toj opštoj matrici proizvođenja laži o narodu i „našim vladarima“.
No, da se pogledamo u tom „istorijskom ogledalu“.
Ko su Vučić, Izetbegović, Đukanović, Kitarovićeva, Tači, Zajev, Rama, Cipras i ostali na Balkanu?
Prije svega njihova osnovna odrednica je da su oni obične sluge na čelu tih marionetskih režima i da se trude da odigraju tu svoju ulogu što bolje mogu. Kako bi narod rekao: „Davno stavili obraz pod guzicu“, da ne kažemo ono suštinskije, da su davno izdali interese naroda koje predstavljaju.
Jasno je da ovi „naši vlastodršci“ pokušavaju svoju slugansku ulogu debelo naplatiti, prije svega radi sopstvenog opstanka na vlasti. Zbog toga pokušavaju stalno sjedeti na stolici koja je trenutno jača. Njihov opstanak na vlasti je prije svega posljedica trenutnog sukoba „niskog intenziteta“ koji traje među velikim silama na Balkanu. Svi ti režimi su oličenje sprege mafije, političara i domaćih kapitalista koji su izgradili sistem koji je trenutno efikasan u zaštiti njihovih ličnih pljačkaških interesa i koji je odavno ušao u fazu dužničkog ropstva, a u novije vrijeme i fazu prodaje preostalih prirodnih resursa.
Zašto oni vladaju nama?
Vladaju zato što imaju podršku moćnika jer su njihove sluge koje obavljaju poslove za interese tog krupnog kapitala.
Vladaju zato što im je tzv. opozicija na istim klasnim pozicijama kao i oni, odnosno što nema suštinske razlike među njima.
Vladaju zato što su „vladari“ stvorili poluge vlasti koje su tu da štite njihovu ličnu vlast i režim, potpunom medijskom kontrolom, privilegovanim segmentima policijskog aparata, i hordama desničarskih profašističkih skupina koji na talasu kriminala služe za zaštitu režima.
Vladaju zato što je narodni otpor na niskom stupnju, bez organizovane sile koja bi se sa klasnih osnova suprotstvila režimima, neokolonijalnoj okupaciji i dužničkom ropstvu.
Vladaju i zbog još jednog bitnog razloga – što većina naroda više nije spremna da stane pod njihove „patriotske“ barjake, niti želi da se žrtvuje za njihovu „retuširanu otadžabinu“ gledajući da se dokopa „evropskog sna“ i tamo negdje „boljeg života“ i zarade.
Zato se generalno može reći da i važi maksima – kakav preostali narod takva i vlast.
Da li ima izlaza?
Da i on je tu pred našim očima, neovisan od te vlasti i takvog „pokornog naroda“. Mase u svjetskim okvirima su se pokrenule i to više niko ne može zaustaviti, dok se ne sruši sadašnji kapitalistički poredak. Ta klasna borba će biti sve žešća i brutalnija. Pokušaj imperijalista da ratovima, bodljikavim žicama, zidovima, represijom, sve većom eksploatacijom i međusobnim dogovorima o podjeli svijeta još jednom zaštiti svoj poredak, već sada pokazuje naznake budućih velikih poraza.
I mase na Balkanu će se pokrenuti. Njihov sadašnji pasivni otpor i bezvoljnost će se promijeniti, što uticajem spolja, što sve jačom diktaturom koju će sprovoditi balkanski režimi. No, pred gnevom narodne pobune ni ta žešća diktatura neće pomoći „vladarima“, a da li će oni lično „ukrasiti“ te mozaične trgove, kako bi narod pokušao ispraviti svoju već decenijsku sramotu, sa stanovišta istorijskog procesa nema nikakvog značaja.
Balkanskim pokretom otpora!