Šta je to „iracionalno“ među narodima Balkana što ih tjera na stalne sukobe, odnosno da budu „sredstvo za potkusurivanje“ velikih sila?
Većina analitičara će reći da je problem u „istorijskom kašnjenju“ balkanskih naroda, odnosno da oni nisu još ozbiljnije zakoračili u građansku epohu, tj. uz sve „užase” modernog kapitalizma. I za to će navesti desetine argumenata – od toga da su ta društva tek izašla iz plemenskog, feudalnog i patrijarhalnih odnosa, da nisu izgradili moderne oblike državnosti, do toga da su te podjele još duboke itd… I mogli bismo se čak donekle složiti sa tim mišljenjem da nije nečeg drugog – da nije tih nekih drugih činjenica koje neumoljivo i tvrdoglavo biju među oči.
Šta te činjenice nama govore?
Ono što je osnovna činjenica sa kojom ne želi niko da se ozbiljnije suoči na tzv. jugoslovenskim prostorima, da je Jugoslavija razbijena kroz bestijalni niz ratova nastalih prvenstveno iznutra, od strane sopstvenih vladajućih struktura, i njihove nemogućnosti da savladaju narasle protivrječnosti. I da su te strukture nastavile danas da pod nekim novim plaštom, i skoro na istim temeljima, djeluju u novim okolnostima, svaka na svom „feudu“.
Te sve strukture vlasti, bolje reći banditska ološ, još je tokom ratova paktila, dogovarala se i bogatila, dok je tekla potocima krv „njihovih junaka“ i „branitelja srpstva, hrvatstva… “. Te vladajuće stukture pokazuju potpunu odsutnost bilo kakve jasne ideološke svijesti. Njima ništa nije ni sveto, niti postoje principijelni opšti interesi. Postoje samo dvije stvari koje njih određuju – to je servilnost i sluganski odnos prema trenutno jačim centrima moći i spremnost da radi opstanka na vlasti, bolje reći zadržavanja psećeg statusa, ispunjavaju bilo koji nalog. I postoji taj najprizemniji materijalni interes da gomilaju konta na sopstvenom računu kada ne bude te vlasti, “da se krčka”, kao i mnoštvo poslušnih koji služe za neku najsitniju paru postojećem sitemu, do onog najprizemnijeg oblika punjena sopstvene guzice…
Činjenice govore i da nasuprot ovim banditskim strukturama, koje su stvorile sveto trojstvo: političarmafijaškapitalista, živi i potlačeni narod. Živi i ropće poslušan. Poslušan, više zbog neznanja, zaluđenosti, sopstvenih sitnih interesa ali i nedostatka nekoga ko bi mu ponudio racionalan izlaz iz njegove pozicije. Narod zaluđen propagandom,nacionalizmom, vjerom i svim tim otrovima za koje se čini da nema lijeka ni odbrane.
Takođe, činjenice nam opet govore da su mogući novi sukobi među balkanskim narodima. Ne samo mogući, nego izvjesni i na pragu su.
Zašto?
Zato što imamo sile imperijalista koje se nadmeću u nekim svojim ratovima za svjetsku dominaciju, bolje reći pljačku. I Balkan im dođe tu kao naručen, kao kolateralna šteta. To im je moguće jer nasuprot sebe imaju samo marionetske režime koji su njihovi plaćenici i sluge i kojima podgrijavanje nacionalizma i mržnje među narodima dobro dođe kao sredstsvo za gušenje svih oblika klasnog otpora.
Činjenice nam na kraju govore i da ne postoji sila među balkanskim narodima koja bi se oduprela tim imperijalistima koji tjeraju ponovo balkanske narode na “iracionalizam”. Ne postoji sila koja bi umarširala u Beograd, Zagreb i ostale balkanske glavne gradove, i obračunala se sa marionetama, rušeći postojeću diktaturu kapitala.
Iskustvo revolucinonarne borbe po svijetu nam, takođe, neumitno govori: da bi ideja Balkanskog pokreta otpora zaživjela među masama, mora poći od jednostavne činjenice – da pokret mora biti duboko internacionalistički, sastavljen od svih obespravljenih balkanskih naroda. Od naoružanih predstavnika balkanskih naroda.
Mir među narodima – rat među klasama!
Balkanskim pokretom otpora!