Sposobnost svijeta kapitala u njegovoj borbi protiv proleterskih masa se ogleda ne samo u mogućnosti koncentracije ogromne sile, monopolom nad ekonomijom, medijima i propagandom, nego i sposobnošću da proleterski pokret stalno pokušava atomizirati, ne dozovljavajući mu da se pojavi jedinstvenom silom. Posebno njegovom mogućnošću da “natjera” pokret da snižava svoje opšte ciljeve na nivo koji ne predstavlja opasnost za kapitalistički poredak. I to se tokom druge polovine dvadesetog vijeka pokazalo vrlo učinkovitim. To nije bila samo zasluga svijeta kapitala nego i narastanja unutrašnjih protivrječnosti i slabostima samog proleterskog pokreta, no to nije tema ovog teksta. Nije ni tema da stalno ponavljamo i elaboriramo opštepoznatu činjenicu da svijet kapitala nemilosrdno uništava svaku grupu, pokret koji se pokušava suprotstaviti sa pozicija budućih klasnih odnosa i da dozvoljava i čak podstiče sve one grupe i pokrete koji mu se “suprotstavljaju” sa pozicija djelovanja u ukviru samog sistema, u okviru postojećih klasnih odnosa.
Da bismo jasno naznačili ko su naši osnovni neprijtelji, moramo poći od konkretnih istorijskih okolnosti i klasnih odnosa, odnosno utvrditi kako se taj sukob između svijeta kapitala i svijeta slobodnih proizvođača i stvaraoca manifestuje. Da li se tu šta promijenilo?
Mi polazimo od osnovnog stava da se u klasnom sukobu svijeta kapitala i proletarijata u suštini ništa nije promijenilo. Rekli bismo da je imperijalizam postao samo imperijalističkiji. Nama je jasan i istorijski ishod tog sukoba: “Svjetsko tržište je postalo premalo za ogromno povećanje proizvodnje koje je, do krajnjih granica, zaoštrilo konkurenciju u čitavom svetu. Vode se pravi ratovi za sirovine, tržišta, investicije i sfere uticaja. Nikada do sada nije tako jasno, i u svoj punoći, izbio sukob između proizvodnih snaga i kapitalističkih društvenih odnosa, tj. između novih tehnologija i kapitalističke svojine. I kao što su manufaktura, tkačka i parna mašina uništile feudalni društveni sistem, tako će i mikroprocesori, elektronika i robotika uništiti kapitalistički društveni sistem”. No, to ne znači znači da taj nužni ishod ne može pokleknuti pred silom uništenja čovječanstva ili civilizacije.
Kako se taj sukob danas konkretno manifestuje?
Prije svega, centralizacija kapitala je dostigla takav stepen kada se ona reflektuje u dvije ravni – to je prije svega borba da se umirući svijet kapitala spašava putem suprotstavljanja globalnih predatora, sa koncentrisanim finansijskim i fiktivnim kapitalom, parcijalnim ciljevima imperijalističkih zemalja i svim ostalim obespravljenim svjetskim masama. I tu globalni predatori ne biraju sredstva da ostvare svoje ciljeve, odnosno nametnu krajnje dehumanizovani klasniporedak. I sve više smo svjedoci kakva se sve sredstva upotrebljavaju protiv interesa čovječanstva. Borba imperijalističkih zemalja, koje žele da ostanu u monopolskim okvirima podjele svijeta putem interesnih sfera sve je zaoštrenija, i ponovo se “legalizuju” prava na širenje imperija na račun drugih naroda, vođenje ratova i stvaranje privremenih saveza. Protivnici su im globalni predatori, nacionalne države i proleterske mase. Znači, njihova koncentracija kapitala nije dovoljna, tako da oni ne razmišljaju “dovoljno globalno” – oni razmišljaju u okvirima odbrane i proširenja imperije i samim tim pokazuju svoju istorijsku ograničenost. Istovremeno globalni, nadnacionalni i nadimperijalni kapital se osjeća sve isključenijim u tim, ma kako moćnim, imperijama.
Druga refleksija i osnovni sukob koji ponovo izbija u prvi plan i koji nosi potenciju budućeg sukoba se manifestuje kao sukob naraslih i nastupajućih proleterskih masa protiv svijeta kapitala. Taj sukob se danas ispoljava na mnogo višem stupnju nego što je to bila sama borba industrijskog proletarijata u okviru jedne zemlje i u okviru jedne fabrike. Proletarijat je danas međunarodnom podjelom rada i “umreženjem svijeta” prešao uske nacionalne granice i postao internacionalan, a što je njegova i osnovna suština. Proletarijat nije više samo industrijska radnička klasa. Ona je “obogaćena” novim saveznicima u vidu pojave prekarijata, sve veće masa nezaposlinih, milijarde seljačkih masa koje su postale bezemljaši i krenule ka industrijskim centrima i razvijenim zemljama.
Međutim, da bi se uspješno vodila borba, mora se poći od konkrentih klasnih odnosa i fokusirati klasni neprijatelj u postojećim okolnostima.
Prije svega, na Balkanu su to svi nacionalisti i šovinisti sa raznim “etiketama”. Iako su oni relikt prošlosti, oni su i dalje sredstvo u rukama diktature kapitala i imperijalista za podjelu obespravljenih masa. Znači, naši protivnici su svi “srbi”, “hrvati”, “albanci”… svi oni koji sanjaju o nekom objedinjenju po etničkom principu i stvaranju etničkih država na što širem prostoru. Naši neprijatelji su svi oni koji se priklanjaju pojedinim imperijalistima i sluge su njihove – dakle, naši neprijatelji su domaća buržoazija i poltičke elite po balkanskim državama. Naši nepijatelji su posebno oni koji se žele i vojno svrstati u sukobima imperijalista. Naši neprijatelji su svi oni koji služe globalanim predatorima slabeći svaki otpor u nacionalnooslobodilačkoj i klasnoj formi, podržavajući neoliberalnu diktaturu. Naši neprijatelji su svi malograđanski slojevi koji u opštem sioromašenju priželjkuju i podržavaju moderni fašizam. Naši neprijatelji su svi oni koji misle da djeluju protiv kapitala u okviru diktature kapitala. Naši neprijatelji su svi oni u našim redovima koji misle da se borba može voditi bez jedinstvene avangardne partije, opštenarodnog pokreta i oružane sile.
Naši saveznici su radnici koji rade pod sve manjim pravima i u sve težim uslovima.
Naši saveznici su seljaštvo koje, ostajući bez zemlje, je osuđeno da migrira ka gradovima ili u nadnicu kod novih “latifundista”.
Naši saveznici su nezaposleni koji bez šanse da će dobiti posao teže odlasku van balkanskih zemalja ili tavore u očaju.
Naši saveznici su prekaristi čija eksploatacija, poniženje i neizvjesnost nema granica.
Naši saveznici su progresivna inteligencija koja borbeno nastupa protiv svih relikta prošlosti sa pozicije humanizma, sekularnosti i naučnog digniteta.
Naši saveznici su žene koje sve organizovanije i radikalnije nastupaju da sruše milenijsko ropstvo pod patrijarhatom.
Naši saveznici su pokrenute mase azilanata svih zemalja, koje su pod udarom udruženog fašističkog poduhvata kapitalističkih zemalja.
I mi želimo da podvučemo jasnu liniju razgraničenja!
Mi pripadamo toj apsolutnoj i obespravljenoj većini. Mi pripadamo onima koji nemaju šta da izgube. Naša borba je pravedna i mi ćemo pobijediti!