Pitanje koje je mučilo intelektualce poslije Drugog svjetskog rata, i o tome su napisane tone knjiga, je – zašto je njemački narod tako lako prihvatio fašizam i Hitlera? Nalazili su se razni odgovori, koje bi mogili sažeti u sljedećem – fašizam je prihvaćen kao posljedica velike ekonomske krize kapitalizma uz svesrdnu podršku krupnog kapitala; kao posljedica podrške srednjih malograđanskih slojeva koji su u tom haosu željeli „neku sigurnost“ za svoje „male živote“; kao reakcija na poniženje njemačke države od strane pobjedničkih sila; kao strah krupnog kapitala od revolucije i dalje boljševizacije Evrope… I čine nam se da su svi ti odgovori tačni i da je sve rečeno. No, ono što je izvjesna manjkavost svih tih analiza je što su se nekako sklanjali od odgovora na pitanje o mogućnosti pojave novog fašizma. Niko nije želio da se bavi ozbiljnije tom temom ili je to bilo skoro zanemarljivo. A fašizam je došao i odjednom smo se ponovo našli u njemu. Mi smo ga nazvali modernim fašizmom iz jednostavnog razloga zbog vremenske distance, a ne zato što ima neke suštinske razlike u odnosu na „stari fašizam“, kao što se ni sam imperijalizam nije suštinski nimalo promijenio. Može se govoriti samo da moderni fašizam ima izvjesne prednosti u odnosu na stari. Prije svega se to odnosi na usavršavanju metoda u nastupu. I kao posljedica nastupanja tog modernog fašizma će biti i ta što će nam se Hitler činiti sve više malim šegrtom ili „pionirom“ na svjetskoj sceni. I da je izvjesno da njegov ogrničavajući poduhvat u novim istorijskim okolnostima dobija novu šansu za tu potrebnu koncentraciju sveopšteg zla.
Najpreciznija definicja fašizma je vjerovatno: „To je najviša i otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemeanta finansijskog kapitala“.
Prije nekoliko godina smo pokušali dati definiciju modernog fašizma: „To je izraz težnji najreakcionarnijih slojeva krupnog finansijskog kapitala da sačuva same osnove kapitalizma“.
Bez obzira na valjanost ovih definicija, pokušajmo odrediti bar neke paralele i šta je to zajedničko i različito starom i modernom fašizmu.
Suštinsko je da su i stari i moderni fašizam u osnovi bili potreba najreakcionarnijih slojeva tog vodećeg svjetskog kapitala. Znači, onih njuški koje hoće ne samo da kroje trenutnu svjetsku politiku, nego i da pokušaju da upravljaju istorijskim procesima. S tim da je stari fašizam u početnim oblicima zajahao tim nacionalsocijalizmom, odnosno nacionalnoj i socijalnoj ugroženosti najširih slojeva pojedinih država. Moderni fašizam je takođe diktiran od najrekcionanrijih krugova krupnog kapitala, koji se još više centralizovao i koji samo koristi to“nacionalno“ kao sporedno i pomoćno sredstvo u njegovom uzdizanju, dok to „socijalno“ poptuno zanemaruje. Izgubio je čak i privid te potrebe pravdanja pred „svojim masama“. Njemu ne treba više te etikete – njemački, itlijanski, japanski ili bilo koji drugi. On je nadnacionalan, i njemu se prilagođavaju svi ti mali fašizmi pojedinih država. I tako je i ovdje na Balkanu gdje se to sluganstvo modernom fašizmu pokušava nevješto zamaskirati nekim „benignim nacionalizmom“ odnosno „patriotizmom”.
Moderni fašizam nastupa kao „formalna i protivrečna opštost“ u pogledu ekonomije, prava, kulture i politike u smislu – mi smo svi jedan svijet i treba ukinuti sve što ga ograničava u razvoju i ekspanziji kapitala, ali istovremeno i kao odbrana države, porodice, nacije i religije pred svjetskim haosom i duhovnoj pustoši koje proizvodi savremeni oblik života. I većini to u ovom trenutku djeluje prihvatljivo, što iz svoje klasne pozicije ili što se osjeća baš ugroženom u toj klasnoj poziciji. Posebno kada se agresivnom propagandom svakodnevno predočava da se svijet brani od raznih totalitarnih rušitelja koji žele uzeti to „preostalo“ od njihovih života.
Što je takav fašizam danas prihvtljiv za mase Balkana?
Balkanske mase su još duboko zaražene nacionalizmom i šovinizmom i što je to pogodno tlo za bujanje fašizma. Tu je naravno i prodor religioznih shvatanja, i ostatak patrijarhalne svijesti, kulturnog pritmitivizma, a dobrim dijelom što fašizam obitava i u dijelu inteligencije, neoliberalnim slojevima i samim polugama sistema vlasti.
Treba uzeti u obzir i činjenicu da balkanske mase neće nove ratove zbog iskustva iz proteklih prljavih ratova, posebno ti malograđanski srednji slojevi koji bi da, u opštem siromašenju, nekakao sačuvaju svoju poziciju „između“ i ne budu primorani na svrstavanje u klasnom ratu. Zato im fašizam u tom opštem haosu služi i kao privremena „sigurnost“.
Ono što je presudno u spremnosti prihvatnja tog fašizma od strane masa su neorganizovane proleterske mase i nedostatak revolucionarnog subjekta koji bi poveo odlučniju klasnu borbu protiv diktature kapitala, sve do klasnog rata. No ova trenutna slabost poleterskih masa na Balkanu, može biti samo trenutna u istorijskom smislu, jer je Balkan ponovo po svim pokazatiljima jedno od čvorišta sučeljavanja sukoba imperijalista. I to je taj ponovo istorijski trenutak gdje balkanske mase mogu pokazati kako se „pravi istorija“.
No, ima jedna „sitna“ protivrječnost i u nastupu i ideologiji modrenog fašizma, uostalom kao i u starom fašizmu. Što u svim njegovim nastojanjima uspostavljanja nekog novog svjetskog poretka nema čovjeka, slobodnog čovjeka – što je taj fašizam samo još jedan pokušaj odbrane klasnog poretka i što svakog čovjeka posmatra iz ugla svrhe i podređenosti tom najkrupnijem kapitalu. Čovjek je tu da služi toj „piramidi moći“, odnosno „piramidi zla“, u kojoj je postojanje jedne jedinke, stotine hiljada i mnogo više, potpuno nebitno. I za razliku od starog fašizma, ovaj moderni je mnogo sveoubuhvatniji i spremniji na mnogo veće zločine nad čovječanstvom, a i tehnološke mogućnosti mu to dozvoljavaju.
No, ta osnovna protivrječnost fašizma – što nema slobodnog čovjeka, kada se stavi konkretnije u kontekstu realnih istorijskih okolnosti i položaju najširih ekploatisanih klasa, dobija se sila koja mu se nužno supotstavlja i ruši mu cijelu piramidu, ma koliko će to značiti tone i tone bombi,biliona i bilona novih novčanica, kredita i kamata, novih bušotina, kontole puteva, komunikacija i svega, novih logora za izbjeglice i nepoćudne, i novih radnih obaveza za sve zaposlene…
Svjedoci smo da taj nastupajući fašizam sve organizovanije ruše i rušiće ga nomadi afričkih pustinja, indiosi i sirotinja latinoamričkih predgrađa, mase indijskog seljaštva, kineskog i ruskog proletarijata, američkih crnaca i latinoamerikanaca, milioni imigranata za koricom hljeba i nešto evra u džepovima i bez krova nad glavom, mase tehničke inteligencije kojima je tijesno u zadatim okvirima postojećih ropskih sistema, mase svih onih radnika koji su proglašeni suvišnom i nepotrebnom robom, i posebno žena koje tjeraju da ne budu slobodna ljudska bića.
Stari antifašisti bi nam iz nekih davnih bitaka protiv fašizma vjerovatno poručili:
- Ja sam antifašista jer konkretno djelujem protiv fašizma i diktature kapitala.
- Ja sam antifašista jer aktivno radim na objedinjavanju obespravljenih masa u jednu silu.
- Ja sam antifašista jer sam spreman da se pridružim pokretu koji će povesti odlučnu borbu protiv fašizma i diktature kapitala.
Za mir – protiv svjetskog rata!
Smrt fašizmu – sloboda narodima!
Balkanskim pokretom otpora!