U predvečerje konačnih obračuna na globalnom planu pitamo se gdje su tu ovi “sićušni” na Balkanu. Može se zaključiti da je skoro sve rečeno i proanalizirano – da se skoro ništa nije promijenilo od devedesetih što se tiče nacionalnih projekata malih balkanskih režima, koji sanjaju o nekim teritorijama, novim granicama, i koji i dalje pokušavaju da truju narod nacionalnim mitovima o sveopštoj ugroženosti i borbi za opstanak; o njihovoj spremnosti da se dodvore moćnicima i da sitno profitiraju u tom globalnom sukobu; o njihovoj potpunoj zavisnosti od multinacionalnog kapitala i imperijalista i spremnosti da im ponude sve što se ponuditi da; i nadasve, o spremnosti da pljačkaju taj “sopstveni” narod u koji se tako zdušno zaklinju, spremni da mu “nesebično služe”.
Gdje je taj narod danas?
Skoro će svi odgovoriti da je on „ubijen s glave“ – da je zapao u neku apatiju i nemoć; da se pokvario, spreman da služi bilo kog gospodara, izgubivši svoju vitalnu snagu i svaki oblik dostojanstva; da svako gleda samo svoj sitni interes, i da je sve više onih koji hoće pobjeći sa ovih prostora, nespremnih da se bore za bilo koje zajedničke interese.
Gdje je ta potlačena klasa danas?
Potlačene mase su bile zaražene nacionalizmom, zamjenjujući svoje klasne interese šovinizmom. Sada je to radništvo i ostali slojevi upregnuto u agresivne oblike eksploataciije od stranih kompanija i nove kapitalističke klase, i to je sve sirovije. Ta potlačena klasa, iako je u velikoj meri napustila nacionalističke pozicije nije, za sada, u stanju da se organizuje i pruži ozbiljniji klasni otpor. Ne treba pominjati da su i pljačkaški režimi izradili mehanizme da je odvrate od klasne borbe, bilo preko potkupljenih sindikata, agresivnom propagandom, prijetnjom represijom, itd.
Gdje je ta organizovana politička sila obespravljenih masa?
Ta sila trenutno ne postoji u relevantnom istorijskom smislu. Mnoštvo manjih grupa čija su usta prepuna revolucionarnih fraza o spremnosti da služe interesima tih masa, predstavljaju samo sitni, skoro neprimetni dekor na političkoj sceni, nepovezan sa masama i zatvoren u jalove rasprave o prošlosti i u dokazivanju ispravnosti svojih teorijskih pozicija. Istina, objektivne okolnosti su bile presudne što ove grupe nisu ojačale na prostoru Balkana, ali je njihov reformizam, a posebno oportunizam doprineo da situacija na prvi pogled ne izgleda obećavajuće.
Tu se upravo krije i paradoks istorijskih kretanja i klasnih bitaka.
Sukobi velikih sila oko Balkana će gurnuti balkanske mase u uniforme raznih vojski, da ginu “kao stoka” za interese tih moćnika. Istovremeno će baš ti sukobi podići spremnost tih masa, da u borbi za svoj goli opstanak, budu spremne za radikalnije oblike borbe protiv takvog stanja.
Takođe, sve veći stepen eksploatacije, siromašenje i gubitak prava potlačenih slojeva nužno kod njih proizvodi i jača tu klasnu mržnju prema onima koji vladaju, imaju, bahate se, gaze. Pogotovo kada će biti sve češće da nemaju ili imaju jako malo – što sredstava, dostojanstva i uopšte mogućnosti da se živi ili čak preživi. I ta će mržnja, pritajena ili otvorena stalno rasti.
I na kraju, i te manje grupe koje su deklarativno radikalne, počeće da shvataju da se ne može na dosadašnji način borbe i propagande približiti masama i povesti ih u klasnu borbu. To će dovesti do nestanka ili cijepanja mnogih grupa, ali i pojave odlučnijih boraca, spremnijih za ozbiljnije oblike borbe. Tome će svakako doprinositi i globalni pokreti masa i na ovim prostorima i uticaj revolucionarnih grupa koje su na višem stepenu klasne borbe.
Jačanje klasne mržnje je dobar znak na putu “ozdravljenja” masa. Konkretno ispoljavanje te mržnje prema vladajućim slojevima su koraci već probuđenih masa. A akt za uništenje diktature kapitala i vladajuće klase je istorijski čin masa, svjesnih svoje snage na putu izgradnje novih i pravednijih društvenih odnosa.
Spremnost na uništenje vladajuće klase, bez ostatka i bez ijednog “ali”, ulaznica je za sve one koji hoće da se upišu u redove revolucionarne borbe. To podrazumijeva i pobjedu nad svim onim “novim-starim” koji govore o promenjenim okolnostima, o potrebi novih teorija, a pogotovo o učešću u političkom životu po pravilima diktature kapitala.
Stvorili su se svi uslovi za novi uzlet klasne borbe i jačanja klasne mržnje prema vladajućim klikama. One to zaslužuju svakim trenom proizvedene patnje i nadasve stalnim poniženjem tih masa. No, ta mržnja ne smije nikada postati slijepa i bezumna, već mora biti sve jači izraz spoznate nužnosti.
Smrt diktaturi kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!