U kontinuiranom izricanju ocjena o duhovnoj, ideološkoj i političkoj situaciji na jugoslovenskim prostorima, što ga je preduzimala Partija rada od svojega osnivanja, održavala se čvrstina suda o dubokoj krizi lijevog mišljenja, te lijevog političkog organizovanja i djelovanja u nas. Samo je krajnja politička naivnost političkog “uma“ na ovim prostorima mogla da se pouzda u bitno značenje činjenice da se cijeli svežanj partija i “pokreta” programski izjašnjavala za lijevu komunističku ideju, te da prema toj ideji, navodno, određuju vlastito ponašanje i djelovanje u krajnje složenim okolnostima društvenog realiteta.
Znači li to da su dosadašnje ocjene Partije rada neosnovane i neutemeljene? Znači li to da je Partija rada u potpunom nesporazumu sa opštim duhovnim nasljeđem lijevog komunističkog mišljenja i djelovanja, s nasljeđem Marksove i Lenjinove nauke, s nasljeđem revolucionarne komunističke borbe u svijetu i u nas, koja se odvija već decenijama? Ili je, možda, posrijedi – kada je riječ o “jugoslovenskoj udruženoj ljevici” – ponovo na djelu ona poznata uputnost Marksovog iskaza: neke se stvari u istoriji najprije događaju ka tragediji, a ponavljaju kao farsa!
Farsičnost najvećeg broja iz svežnja ”komunističkih” strankica i pokreta u nas – nije vrijedna ni ironičnog niti sažaljivog osmjeha. Na djelu su opskurne organizacije opskurnih ljudi. Te su organizacije štetne samo za vlastite ljude. Međutim, jedna među njima, osobito se ističe svojom farsičnošću i svojom velikom štetnošću po sadašnjost i budućnost lijevog mišljenja na jugoslovenskim prostorima. Riječ je o ”Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju”, čudnovatoj organizaciju u čudnovatnom vremenu. Najpre nastala kao tzv. ”generalska partija”, sačinjena od recedivnih i promašenih ljudi, spremnih da brane ono što već bijaše potpuno propalo (”što ga brani, kad ga ne odbrani”), da ožive ono što uveliko već bijaše politička lješina, ova partija vremenom postade stožer oko kojega se okupljaju ”lijeve snage” tzv. Krnje Jugoslavije, štaviše, postade prepoznatljiv simbol žalosne sudbine ljevičarstva u nas.
Šta je to u ljevičarstvo ”Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju” što mora nailaziti na apsolutno odbijanje i protivljenje od strane Partije rada? Nije su li obje partije međusobno ipak srodne kao komunističkoljevičarske? Nije li razlika među njima ipak samo razlika u brojnosti članstva i u snazi društvenog uticaja? Ne bi li bilo potpuno prirodno da one kao takve ne samo sarađuju, nego i da se ujedine pod egidom ”jugoslovenske udružene ljevice”? Ne bi li članstvo Partije rada najsnažniji pečat vlastitom djelovanju dao upravo uključivanjem u tako snažnu i uticajnu političku organizaciju, bez obzira na ”izvjesne razlike” u ideološkom i političkom konceptu djelovanja?
”Izvjesne razlike” ipak jesu apsolutne razlike!
U čemu se sastoji apsolutnost tih razlika?
1. ”Jugoslovenska udružena ljevica” (zapravo: Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju) deklariše se kao ljevičarski pokret (partija). Takvo određenje samo po sebi još uvijek ništa ne znači, jer praksa političkog organizovanja međunarodnog proletarijata, ali i beskrajnog korpusa srednjih slojeva, kao i teorijska profilacija ideoloških modela ljevičarstva, pokazuje brojnost mogućeg ispunjavanja toga određenja (od feudalističkog, malograđanskog, ”istinskog” itd. Socijalizma, poznatih iz Marksovog ”Manifesta”, preko različitih socijalističkih i socijaldemokratskih i boljševičkih organizacija, pa sve do današnjih ”lijevih” partija u tzv. ”društvima tranzicije”, tj. društvima ”komunističkog” sloma). Iz programskih dokumenata i političke prakse ”Jugoslovenske udruženje ljevice” nije moguće saznati gdje se ona doista nalazi na ovoj širokoj ideološkoj mapi. Da li je riječ o potpunoj ideološkoj konfuziji ideologa ove ”ljevice” ili o kameleonstvu koje hoće nešto sitno da ušićari u ovom trenutku, može se samo nagađati! Kada se pogledaju gromke fraze kojima ova ”ljevica” sebe programatski određuje prema klasnom pitanju, slobodi, demokratiji, smislu epohalnih procesa itd., onda se u tome može prepoznati mnogo puta ponavljani model malograđanskog socijalizma. Može li onda začuditi što je ova partija očuvala staro ime Saveza komunista, one partije koja je na ovim prostorima od 1948. godine ”gradila” onaj čudnovati malograđanskomutualistički ”socijalizam”, tj. ”socijalizam” koji se odrekao vlastite komunističke suštine, pa se do potpunog sloma premetao u licemerju, laži, tiraniji. Može li doista začuditi što ideolozi ove partije (u začuđujuće čestim medijskim promocijama) srozavaju epohalni projekat komunističkog prevladavanja građanskog svijeta (na kojemu su radile najbolje evropske glave od renesansnog vremena i prosvetiteljskog pokreta, preko velikana njemačke klasične filozofije, te Marksa i Lenjina, na tugaljive malograđansko ”humanističke” pričice o brojnim ”vrstama sireva” (što se mogahu kupiti u samouslugama ”one” Jugoslavije), na sladunjave udvoričke deklaracije o ”bogatstvu svojinskih odnosa”, o ”ravnopravnosti različitih ideoloških, političkih, vjerskih i drugih uvjerenja”? O tempora! O mores!
Možemo li se dovoljno načuditi takvoj ideološkoj ”kaši u glavi”, kada deklarisani ”komunisti” proklamuju ”bogatstvo svojinskih odnosa” (dakle i privatne svojine, i eksploatacije rada od strane nosilaca kapitalskih funkcija u društvu, jer šta bi drugo bila bit privatne svojine?). Možemo li se čudom načuditi kada ovi vajni ”komunisti” proklamuju ”ravnopravnost ideoloških i dr. uvjerenja” (uz ogradu da ne šire rasnu, vjersku i nacionalnu mržnju). Čemu uopšte komunistička, dakle, ljevičarska ideologija, ako već neka druga ideološka uvjerenja mogu obezbijediti da epohalno, dakle, kao čovječanstvo u cjelini možemo modelovanjem takvih uvjerenja biti pošteđeni ovih epohalno uspostavljenih oblika mržnje među ljudima? Kada bi građansko društvo, sa svojim kapitalskim demijurgom, moglo obezbijediti svijet univerzalne slobode, jednakosti ljudi, svijet klasne, rasne, vjerske i svake druge nepodvojenosti ljudi, onda komunistička ideologija i praksa ne bi bile potrebne, niti bi se ikada pojavile.
Tugaljiva su, dakle, sva ”ljevičarska” fraziranja o ”miru među narodima”, o ”bogatom i kulturno visoko razvijenom društvu”, o ”borbi protiv nasilja”, o ”ispravljanju konfuzije vrednosti”, o univerzalnoj ”dostupnosti obrazovanja”, o ravnopravnosti u konzumaciji umjetničkog stvaralaštva i informisanja, o ”zaštiti prirode i čovjeka u njoj”. Sva ona zajedno predstavljaju moralističko razmetanje bez razumijevanja temeljne konstitucije epohe i bitnih uzročnoposledičnih odnosa u njoj. Kao da već jednom u istoriji ljijeve ideje u građanskoj epohi nije postavljen apsolutni zahtjev i zadatak za naučnosocijalističkim utemeljenjem transgrađanskog epohalnog, dakle, komunističkog projekta!
2. Apsolutno političko licemjerje ”Jugoslovenske udružene ljevice”, tj. Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju, dolazi do punoga izražaja na području konkretne analize uzroka i faktora raspada jugoslovenske zajednice. Da su tu zajednicu razorile ”secesionističke republike” (plus Muslimani Bosne, plus maliciozne zapadne sile, koje – ne zna se iz kojih baš razloga – nešto osobito ”mrze Srbe”), to dobro ”zna” svaki ovdašnji potrošač velikosrpskih propagandističkih, ratnohuškačkih i ”mirotvoračkih” laži. Međutim, kada jedna partija, koja sebe imenuje komunističkom, ovu bezbroj puta ponavljanu laž učini vlastitim metodološkim načelom tumačenja društvenih procesa kojima je cilj bio stvaranje ”velike Srbije”, to ne može biti tumačeno ni ideološkom zbrkom, niti nesposobnošću da se paradigme marksističkog mišljenja primijene na ove konkretne istorijske uslove, nego najdubljim licemjerjem ovih nacionalsocijalista (nacionalkomunista), Može li nas onda iznenaditi činjenica da je Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju sekundirao, u najmanju ruku, onom nacionalističkofašističkom jezgru političkog bića Srbije (čija je izvršna batina Socijalistička partija, a tvrdoglava ”pamet” vrh Srpske pravoslavne crkve, Akademija nauka i Udruženje književnika). Blage i nježne kritikice koje ova ”komunistička” partija upućuje tom jezgru predstavljaju najlicemjerniji politički fenomen u današnjoj Srbiji, ali i mjeru samoga učešća u krivici današnje političke Srbije za more krvi u kojemu je okupana Jugoslavija.
3. Kako nam Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju (JUL) ”otvara” dalje društvene perspektive? Njegovi ideolozi deklamuju primamljive fraze o ”obustavi rata”, o ”očuvanju mira” u ”sadašnjoj Jugoslaviji”, o ”integracionim procesima u južnoslovenskih naroda”, o rekonstrukciji ”one” Jugoslavije u koju (o jada!) mogu da uđu ”svi koji u njoj žele da žive”.
Upitajmo se zajedno, gospodo ”komunisti”, ko bi zaista želio da živi u južnoslovenskoj zajednici po vašoj mjeri? Nije li, ipak, bio sretan onaj dan za svaki jugoslovenski narod kada se mogao otrgnuti iz čeličnog zagrljaja Beograda, velikosrpske soldateske, memorandumskog ”intelektualiteta”, jednim slovom, iz političkog modela dominacije Srbije nad ostalom Jugoslavijom? Ko će vam uopšte ikada izraziti želju da živi u nekoj novoj velikoj Jugoslaviji dok Srbijom dominiraju one duhovne i političke snage koje su uništavale Jugoslaviju da bi stvorile ”veliku Srbiju”? Ne računajte sa bilo čijom nostalgijom za ”onom” Jugoslavijom dok vi predstavljate Srbiju! Ko će uopšte poželjeti da se ujedinjava sa Srbijom Slobodana Miloševića,Šešelja, Draškovića, Đinđića, Koštunice, Mire Marković, Isakovića, Mihiza, Ćosića, Amfilohija, Jeftića, Bećkovića, Nikole Miloševića, sa Srbijom Garašanina, Pašića, Draže Mihajlovića, Ljotića, Velimirovića, sa svetosavskom Srbijom, sa Srbijom ispamećenom od vlastitih najdubljih istorijskih frustracija, sa Srbijom koja se premeće u lažima svoga istorijskog ”pamćenja”? Ko će sa Srbijom u kojoj čak i vi predstavljate realnu političku snagu?
4. Ipak, upitajmo se: ne dovodi li rast vaše političke snage u Srbiji do bitnijih mirotvoračkih procesa? Ne zauzimaju li vaši članovi mnoge značajne političke pozicije sa kojih rade na obustavljanju rata? Svakako! Međutim, vaša galopirajuća politička promocija samo je znak političke propasti ideja koje ste sami zastupali. Vi ste poslednja slamka za koju se hvata pomenuta politička Srbija. Vi samo odlažete istorijsku nužnost potpune propasti ideje i prakse dominacije nacionalističke Srbije nad ostalom Jugoslavijom! Vi ćete ”potpisati” priznanje avnojske Hrvatske i avnojske Bosne i Hercegovine; potpisaćete i priznanje avnojske Crne Gore; pojavićete se i kao potpisnici autonomije Kosova i autonomije Vojvodine. Sve ćete vi to potpisati, gospodo ”komunistička”, ali ne zato što to slijedi iz univerzalnosti i internacionalnosti ideologije kojom se pokrivate. Ne! Vi ćete to potpisati zato što je nacionalističkofašistička Srbija pritjerana uza zid i još će jače biti pritjerivana. Ta će Srbija upravo vas poturiti da potpišete njezinu kapitulaciju. Vi ćete, kao ”komunisti”, biti simbol njezinog poraza. Njima ste vi, i samo vi, potrebni za ulogu ”novih Brankovića”, za nastupajući period velikog istorijskog plača nad vlastitom sudbinom.
Vjerujmo da ste vi doista posljednja farsa ”komunizma” na ovim prostorima!
Bilten br. 5 Beograd, April 1995. Str. 1014