Jedan “običan” čovjek je napisao – pišite razumljivo i kratko da vas obični ljudi razumiju. Ovaj kratki tekst je posvećen tim običnim ljudima. Ko su oni? Kako da ih definišemo i klasifikujemo u sadašnjem vremenu na ovim prostorima?
Ti obični ljudi su tu oko nas, ali ih od sopstvene muke i svakodnevne nametnute trke sa vremenom ne primjećujemo. Veze solidarnosti je neka viša sila okrutno pokidala i natejrala nas u konclogor diktature trenutka. Diktature kada ti je samo jedna misao na umu – kako preživjeti, kako platiti sve te račune koji se tako nepogrešivo ispostavljaju; kako negdje doći do koje pare i da na trenutak osjetiš to “zadovoljstvo”, da si dio tog svijeta, jer to je ulaznica i mjerilo svih vrijednosti, da nisi potpuno niko i ništa.
Da, ovo je obraćanje običnim ljudima koji strepe da li će im biti isključena struja, odnosno kada će moći da se ponovo uključe, da zasvijetli! Obraćanje onima koji štede “na sebi” da bi platili kiriju. Obraćanje onima koji sa diplomama mr. i dr. se pitaju o smislu života, kojima nikako nije jasno da su uzalud proćerdali godine. Ovo je obraćanje onima koji redovno idu na biroe rada, jer ako izostanu dobiće neke tačkice i skinuti ih sa evidencije. Ovo je obraćanje onim koji svakodnevno čekaju da im policija zakuca na vrata, jer su nešto morali da otmu, ukradu. Ovo je obraćanje svim onim zaposlenim, poluzaposlenim koji moraju da ćute sa sve više rada, a manje para i pokorno savijaju kičmu, da laskaju i lažu da bi ostali u tom prividu posla i rada. Ovo je obraćanje svim samohranim majkama kojih je sve više i koje znaju šta je dvostruka nepravda i koje se samo svojstvenom ćutnjom iskazuju. Ovo je obraćanje i svima koji bi da pobjegnu i žive u nekim obećanim, a nepostojećim svjetovima, ne shvatajući da su uhvaćeni u mrežu iz koje nema izlaza, sve dok neka druga sila sve to ne pokida.
Upravo tim običnim ljudma poručujemo neprepotentno, nego onako ljudski, iz sopstvene muke. Nisu oni tako moćni kako nam se predstavljaju. Oni su sve moćniji i moćniju ukoliko smo mi sve slabiji i pokorniji. Nema snage u tim njihovim medijima, bankama, policiji… sili vlasti. Ako se to shvati, mi smo već na korak ispred njih. Ali prije svega treba da shvatimo da nismo samo obični ljudi, nepovezana masa, već klasa onih koji se eksploatišu i gaze na sve strane i na razne načine i gdje nema kraja. A ako smo klasa onda znači moramo biti povezani klasnom solidarnošću, kao što su oni solidarni da vode ratove i nemilosrdno pljačkaju svuda po svijetu. Kao što su oni solidarni da prigrabe fašizam kada sve ne ide kako su oni zamislili, i kad im se drmaju temelji njihovih imperija. Da budemo svjesni da imamo moć, i da imamao drugu, neprijateljsku klasu spram nas. I gdje nas istorija uči da treba da je mrzimo ako hoćemo da budemo slobodni ljudi.
Pokažimo malo više te klasne mržnje. Dajmo joj oduška. Nek kulja, jer oni pokazuju kosmičku neosjetljivost spram svih ljudskih patnji, prema svim tim svakodnevnim nepravdama.
Biti dio revolucionarnog pokreta koji želi uništiti taj svijet ropstva zasnovanog na privatnoj svojini, robnoj proizvodnji, diktaturi kapitala je izazov ali i zov za sve one koje mogu reći: “Da, jesam!”
Jedna od heroina savremenog klasnog otpora i samohrana majka izašla je jedne noći na terasu i cijelu noć pušila i razmišljala. Pred zoru je rekla: “Da, ja to mogu!”
Mi želimo da budemo dio svjetskog pokreta pobunjenih masa. Mi želimo da probudimo tu uspavanu klasnu mržnju u nama.
Mir medju narodima – rat među klasama!