U poslijednje vrijeme uzdižu se političke formacije kojekakvih „radnički samita“, „lijevih frontova“, „demokratskih socijalista“ i sličnih grupacija riješenih da se putem izbora bore za visoke i plemenite ciljeve poput „prava radnika“, „antifašizma“ ili „demokratskog socijalizma“. Njihova retorika poziva na bunt, evocira NOB i zalaže se za korijenite promjene na svim društvenim nivoima.
Međutim, politika takvih grupacija, koliko god bila dobronajmerna ili iskrena, objektivno je sredstvo reakcije. Ona ide u prilog imperijalizmu, nacionalizmu i malograđanskoj ušuškanosti protiv koje se deklarativno bori.
Zašto?
Državni aparat je prvenstveno represivno oružje jedne (vladajuće) klase nad drugom (potlačenom). U današnjoj epohi kapitalizma-imperijalizma buržoaski državni aparat (skupština, policija, sud, vojska, itd.) postoji isključivo da bi štitio buržoaske interese i proleterijat držao u najamnom ropstvu. Zbog tog svaka „progresivna“ politika koja bi pokušala da se probije putem mehanizama postojećeg buržoaskog državnog aparata je ili osuđena na propast ili na to da postane privremena alatka u rukama kapitala.
Prihvatajući najgoru liberalnu laž da se ulaskom u buržoasku skupštinu putem izbornog mehanizma mogu ostvariti konkretne političke promene u korist proleterijata, ovi pseudo revolucionari višetruko su štetni za cjelokupne revolucionarne procese u društvu.
U slučaju da izgube na izborima ove grupe služe za primjer da je ideja revolucionarne politike stvar prošlosti i fetiš pojedinih privilegovanih intelektualaca koja nema podršku u današnjim masama.
S druge strane, da kojim slučajem pobjede, sve njihove fantazije o radikalnim promjenama, kao recimo ona o nacionalizaciji industrije i banaka, pale bi u vodu. Oni ne bi bili u mogućnosti da nacionalizuju ni lanac hipermarketa u vlasništvu nekadašnjeg ratnog profitera a kamoli industriju i banke koje su čvrsto u kandžama svijetskog imperijalizma. Čak i kad bi se magično pokrenuli takvi procesi, ostao bi neriješen problem domaće buržoazije koja bi u svoju zaštitu mobilizovala najreakcionarnije i najnazadnije slojeve društva i naravno pozvala u pomoć svoje imperijalističke gospodare. U takvoj situaciji sitna buržoazija, takozvani preduzetnici i profesionalci, kao i razni kriminalci takođe bi skočili da brane svoju imovinu i lične interese. Svaki mehanizam koji je u rukama buržoazije bi se momentalno pretvorio u oružje s ciljem da se spriječi gubitak pozicije. Nakon konkretnog i simboličkog učvršćivanja vlasti, domaća buržoazija bi najvjerovatnije do temelja rasparčala i uništila svaki vid buduće revolucionarne organizacije (ma koliko mala i nemoćna bila) jer bi je smatrala kao potencialna opasnost.
„Revolucionari“ koji se kriju iza glasačke kutije (ne)svjesni su instrument klasnog i ideološkog neprijatelja. Oni koji su glasali za njih i oni koji su polagali bilo kakve nade u te političke šarlatane će ih nakon izbora, bez obzira na iskod, percipirati kao nesposobnjakoviće ili prevarante. Elektoralizam, koliko god djelovao privlačan i pristupačan, jeste prvenstveno liberalno riješenje za krizu samog liberalizma a onda i objektivni instrument klasnog neprijatelja. Koliko god subjektivno bili dobronamijerni, objektivna realnost nam pokazuje da ovaj način „borbe“ tupi oštricu revolucionarnih procesa i služi kao peta kolona najreakcionarnih elemenata društva.
Kad zastupnici takve maligne politike insitiraju na tome da se „barem nešto dešava“, odgovor mora biti „Bolje da se ništa ne dešava nego da to što se dešava ide u korist neprijatelju“. Jasno je da svi komunisti moraju biti protiv bilo kakvog oblika „taktičkog glasanja“ ili sličnih kratkovidnih „taktika“ što ih propagiraju „angažoavani“ intelektualci, radna aristokratija i članovi nevladinih organizacija koji džeparac dobijaju od fondova sa nazivima velikih revolucionara iz prošlosti. Bez dosljedne revolucionarne strategije koja proistekle iz oružanog pokreta i masovne podrške najširih eksploatisanih masa, ta njihova taktika je još jedna buka pred poraz.